Kralj Tomislav: Cijela biografija prvog kralja Hrvatske

Zatvorite oči na trenutak i pokušajte zamisliti Europu 910. godine. Kaos. Vikinzi haraju sjeverom, Saraceni jugom, a s istoka stiže nova, zastrašujuća sila – Mađari. U tom vrtlogu vatre i mača, na razmeđi triju svjetova (Franačkog, Bizantskog i Bugarskog), rađa se jedna nacija. I jedan čovjek staje na njezino čelo. Njegovo ime odzvanja i danas, 11 stoljeća kasnije. To je Kralj Tomislav.

Ali tko je on zapravo bio? Je li on mitski ratnik s krunom na glavi, kako ga zamišljamo s Bašćanske ploče (iako ona nije iz njegovog vremena)? Ili je bio vješt političar, diplomat koji je u rukavicama balansirao između Rima i Carigrada? Istina je, kao i uvijek, negdje između.

Odrastao sam u Hrvatskoj, i sjećam se kako je u mojoj dječjoj sobi stajala mala, grubo izlivena statua konjanika. Bio je to Tomislav. Za mene, on je bio početak svega. Početak Hrvatske. Kroz godine, ta fascinacija nije izblijedila, već se pretvorila u duboko poštovanje prema čovjeku koji je bio puno više od simbola. Bio je stvarna osoba koja je donosila teške odluke u opasnim vremenima.

Krenimo zajedno u potragu za pravim Tomislavom. Ovo nije samo suhoparna povijest; ovo je priča o ujedinjenju, o borbi za jezik, o vojnim pobjedama i o misteriju koji ga obavija. Ovo je cijela priča o prvom hrvatskom kralju.

Više iz kategorije Vladari

Frankopani: Cijela povijest slavne plemićke obitelji

Stjepan Držislav

Ključni zaključci

Prije nego što zaronimo duboko, evo što apsolutno morate znati o Kralju Tomislavu:

• Prvi kralj (Rex): Tomislav je bio prvi hrvatski vladar kojeg je papa (Ivan X.) u službenom pismu oslovio titulom Rex (Kralj) oko 925. godine. Time je Hrvatska ušla na kartu priznatih kraljevina Europe.
• Ujedinitelj: Smatra se da je upravo on pod svojom vlašću ujedinio dotadašnje dvije hrvatske kneževine – Panonsku (sjevernu) i Dalmatinsku (primorsku) Hrvatsku.
• Vojni strateg: Uspješno je zaustavio prodor Mađara prema jugu, vjerojatno ih porazivši u bitkama i uspostavivši granicu na rijeci Dravi.
• Saveznik Bizanta: Pobijedio je moćnu bugarsku vojsku cara Simeona, zaštitivši time ne samo svoju zemlju već i bizantske posjede na Jadranu.
• Crkveni sabori: Za njegove vladavine održani su ključni crkveni sabori u Splitu (925. i 928.), gdje se odlučivalo o sudbini glagoljice i statusu ninskog biskupa.
• Misterij nestanka: Njegova smrt i kraj vladavine obavijeni su velom tajne. Nakon 928. godine, Tomislav jednostavno nestaje iz povijesnih zapisa.

Tko je uopće bio Tomislav prije nego što je postao “Kralj Tomislav”?

Da bismo shvatili Tomislavov uspon, moramo razumjeti svijet u kojem je rođen. Kraj 9. i početak 10. stoljeća bili su mračno doba. Franačko Carstvo se raspalo, ostavljajući vakuum moći. Hrvatska je bila podijeljena. Na jugu, uz obalu, postojala je Dalmatinska Hrvatska, pod vlašću knezova iz loze Trpimirovića. Na sjeveru, između Drave i Save, ležala je Panonska Hrvatska, izložena stalnim napadima Franaka i, odnedavno, Mađara.

Tomislav, sin kneza Muncimira, stupa na scenu oko 910. godine. Naslijedio je “samo” titulu kneza (dux) Dalmatinske Hrvatske.

Nije dobio mirnu zemlju u nasljeđe. Dobio je problem.

Njegov prvi i najveći izazov dolazio je sa sjevera. Mađari, nomadski narod koji je upravo stigao u Panonsku nizinu, bili su nezaustavljiva sila. Njihova brza konjica sijala je strah od Njemačke do Italije. Prodrli su i u Panonsku Hrvatsku, slomivši tamošnju vlast. Tomislav je shvatio da je on sljedeći.

Mladi knez nije čekao. Umjesto da brani samo svoje primorske posjede, on je krenuo na sjever. Njegova vizija bila je veća. Shvatio je da rascjepkana plemena i kneževine ne mogu opstati. Samo ujedinjena sila mogla se suprotstaviti mađarskoj oluji.

Sjećate li se priča o dolasku Mađara? Tomislav ih je dočekao.

Ovo je ključan trenutak njegove rane vladavine. Tomislav nije samo branio; on je napadao. Pokrenuo je svoju vojsku, sastavljenu od snaga Dalmatinske Hrvatske i ostataka panonskih trupa, i krenuo u protuofenzivu.

Ne znamo točno gdje i kada su se bitke odigrale. Povijesni izvori su šturi. Ali znamo rezultat.

Tomislav je pobijedio.

Uspio je ne samo zaustaviti mađarsko napredovanje, već ih je potisnuo natrag preko rijeke Drave. Ta rijeka postala je, i stoljećima ostala, granica između hrvatskog i mađarskog svijeta. Ovo nije bila mala pobjeda. Bila je to strateška pobjeda koja je definirala budući oblik države.

Ovim činom, Tomislav je de facto pod svoju kontrolu stavio i Panonsku Hrvatsku. Više nije bio samo dux Croatorum (knez Hrvata) na obali. Postao je vladar ujedinjenog teritorija od Jadrana do Drave. Stvorio je temelj za nešto puno veće.

Kako je Knez postao Kralj?

Vojna sila bila je jedno. Ali za stvarni legitimitet u kršćanskoj Europi 10. stoljeća, trebali ste potvrdu. Trebali ste blagoslov jedinog autoriteta koji su svi priznavali – Pape u Rimu.

Tomislav je bio vješt diplomat. Znao je da Papa Ivan X. ima vlastitih problema. Bugarski car Simeon bio je na vrhuncu moći, prijeteći samom Carigradu, a time i utjecaju Rima na Balkanu. Istovremeno, Papa je trebao snažnog, pouzdanog saveznika na istočnoj obali Jadrana.

Tomislav je bio taj čovjek.

Oko 925. godine, Papa Ivan X. šalje pismo Tomislavu. U tom pismu – i to je trenutak koji mijenja sve – oslovljava ga s Toma, regi Croatorum (Tomislavu, kralju Hrvata).

Nije to bila samo kurtoazija. To je bilo priznanje.

Još se sjećam kako mi je djed, strastveni zaljubljenik u povijest, objašnjavao da “kralj” nije samo titula, već ugovor s Bogom i svijetom. Za Tomislava, bio je to ugovor s Papom. On je postao Papin štitonoša na Jadranu, a Papa je njemu dao krunu.

Je li bilo stvarne krunidbe? Je li postojala zlatna kruna, svečana ceremonija na Duvnu, kako to romantično prikazuju slike Otona Ivekovića? Vjerojatno ne. Gotovo sigurno znamo da nije. Ta je priča plod kasnijeg romantizma. Njegova “krunidba” bilo je to Papino pismo.

Je li Tomislav doista ujedinio dvije Hrvatske?

Kratak odgovor? Da.

Dugi odgovor je malo složeniji. Ujedinjenje nije bio jedan događaj, već proces. Počelo je onog trenutka kad je krenuo u obranu panonske braće od Mađara. Nastavilo se kroz njegove vojne uspjehe.

Pod njegovom vlašću, po prvi put, stvoren je jedinstveni politički, vojni i administrativni prostor. Od dalmatinskih gradova (koji su još uvijek formalno bili pod Bizantom, ali su se sve više oslanjali na Tomislavovu zaštitu) do utvrda uz Dravu.

Zašto je to važno?

Zato što je stvorio svijest o zajedništvu. Ljudi u Zagrebu (tada još malom naselju) i ljudi u Ninu ili Splitu odjednom su imali istog vladara, istog neprijatelja i istu svrhu. Taj osjećaj jedinstva bio je Tomislavovo najveće nasljeđe. Bez toga, Hrvatska bi se vjerojatno raspala natrag u male kneževine čim bi on umro.

Upravo je ta ujedinjena snaga omogućila ono što je uslijedilo.

Grgur Ninski protiv Pape: Što se zapravo događalo na Splitskim saborima?

Sada dolazimo do jedne od najdramatičnijih epizoda Tomislavove vladavine. Godina je 925. Split. Sazvan je veliki crkveni sabor. S jedne strane stola sjede papini legati. S druge strane su dalmatinski biskupi, koji žele latinski jezik i kontrolu nad crkvom.

A u kutu, prkosno, stoji Grgur Ninski.

Grgur je bio biskup Nina, tadašnjeg središta hrvatske crkve. Ono što je on zagovarao bilo je revolucionarno: korištenje narodnog, slavenskog jezika i glagoljice u bogoslužju. Za Rim, to je bilo na rubu hereze. Za dalmatinske biskupe, koji su se smatrali nasljednicima Rima, to je bio primitivizam.

Ali za Grgura, i za većinu Tomislavovog naroda, to je bilo pitanje opstanka. Kako vjerovati u Boga na jeziku koji ne razumiješ?

Kralj Tomislav se našao u procjepu. Kao svježe okrunjeni kralj, morao je biti odan Papi. Nije si mogao priuštiti raskol s Rimom. S druge strane, njegova moć dolazila je od naroda koji je govorio slavenski i molio se na glagoljici.

Na Saboru 925. donesene su odluke protiv Grgura. Ninska biskupija je ukinuta. Zabranjeno je zaređivati svećenike koji govore samo slavenski. Činilo se da je Grgurova stvar izgubljena.

Međutim, odluke sabora nikada nisu u potpunosti provedene. Otpor je bio prejak. Toliko jak da je 928. godine morao biti sazvan novi sabor, opet u Splitu, da potvrdi stare odluke.

Tomislav je ovdje odigrao majstorsku političku igru. Formalno je podržao Papu i latinski kler. Time je osigurao svoju krunu i međunarodni položaj. Ali istovremeno, “ispod stola”, dopustio je da glagoljica i slavensko bogoslužje prežive u ruralnim područjima, među narodom.

Bio je pragmatičar. Znao je da ne može dobiti sve. Spasio je ono što je mogao.

Zašto je Grgur Ninski i danas toliko važan?

Ako ste ikada bili u Splitu, Varaždinu ili Ninu, sigurno ste vidjeli veličanstveni kip Grgura Ninskog, djelo Ivana Meštrovića.

Svaki put kad sam u Splitu, prođem pored tog Grgura. Onaj slavni palac, izlizan od tisuća dodira za sreću… to je više od praznovjerja. Za mene, to je dodir s prkosom, s borbom za vlastiti jezik i identitet. To je simbol da se mali čovjek može suprotstaviti velikoj sili.

Kralj Tomislav je morao upravljati tim prkosom. Morao je balansirati između svjetske politike i duše vlastitog naroda. I činjenica da hrvatski jezik i glagoljica nisu iskorijenjeni, već su preživjeli stoljeća, dijelom je i njegova zasluga. Njegova pragmatična odluka da ne slomi Grgura do kraja omogućila je da taj plamen opstane.

Kolika je zapravo bila Tomislavova vojska?

Dobro, Tomislav je bio ujedinitelj i diplomat. Ali bio je, prije svega, ratnik. Koliko je moćan on zapravo bio?

Imamo jedan nevjerojatan izvor. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet, u svom djelu De Administrando Imperio (O upravljanju carstvom), napisanom samo nekoliko desetljeća nakon Tomislavove smrti, donosi zapanjujuće brojke.

Car piše da je Kralj Tomislav u svom trenutku mogao podići:

• 100.000 pješaka
• 60.000 konjanika
• 80 velikih brodova (sagena)
• 100 manjih brodova (kondura)

Budimo iskreni. Te brojke su… pa, vjerojatno pretjerane. Pogotovo broj konjanika. Europa u 10. stoljeću teško da je mogla podnijeti toliku vojsku na jednom mjestu. Vjerojatno se radi o prepisivačkoj pogrešci ili namjernom preuveličavanju (možda od strane samih Hrvata koji su caru davali podatke).

Ali čak i ako te brojke prepolovimo, pa onda opet prepolovimo, jedna stvar ostaje jasna: Hrvatska Kralja Tomislava bila je apsolutna vojna velesila na regionalnoj razini.

Nitko u susjedstvu, osim možda Bugara, nije mu mogao parirati. Njegova mornarica dominirala je Jadranom, što mu je omogućilo da kontrolira pomorsku trgovinu i ubire poreze od bogatih dalmatinskih gradova. Njegova kopnena vojska, kaljena u borbama s Mađarima, bila je respektabilna sila.

Te brojke nisu tu da ih shvatimo doslovno. One su tu da nam kažu: “S Tomislavom nije bilo šale.”

Najveći neprijatelj nije bio Mađar, već Bugarin?

Nakon što je osigurao sjevernu granicu protiv Mađara i dobio kraljevsku titulu od Pape, Tomislav se suočio s najvećim izazovom svoje vladavine.

S istoka je nadirao Simeon. Car Bugara.

Simeon Veliki bio je možda najmoćniji vladar tadašnje Europe. Njegovo carstvo protezalo se od Crnog mora skoro do Jadrana. Dvaput je opsjedao Carigrad. Njegov cilj bio je jasan: slomiti Bizant i postati novi car.

Bizantinci su bili očajni. Tražili su saveznike. I našli su ga.

Kralj Tomislav sklopio je savez s Bizantom. Postao je carski saveznik i prokonzul, dobivši time formalnu vlast nad dalmatinskim gradovima, ali i obvezu da zarati protiv Simeona.

Simeon je bio bijesan. Godine 926., poslao je ogromnu vojsku pod vodstvom vojvode Alogobotura da uništi Tomislava i Hrvatsku.

Došlo je do katastrofalne bitke. Ali katastrofalne za Bugare.

Negdje u planinskim lancima Bosne (tada dio Hrvatskog Kraljevstva), Tomislavova vojska dočekala je Bugare u zasjedi. Teška bugarska konjica bila je bespomoćna u klanicima i šumama. Hrvati, lakši i prilagodljiviji terenu, nanijeli su im potpun poraz. Cijela bugarska vojska je uništena, a i sam vojvoda Alogobotur je poginuo.

Ovo je bio vrhunac Tomislavove moći.

Porazio je Mađare. Nadmudrio je Papu i vlastiti kler. I sada je slomio dotad nepobjedivu bugarsku vojsku. U tom trenutku, Kraljevina Hrvatska bila je na svom apsolutnom zenitu. Bila je sila koja je odlučivala o sudbini Balkana.

Da bismo stavili stvari u perspektivu, evo kratkog pregleda Tomislavovih ključnih postignuća:

• Političko ujedinjenje: Spojio Panonsku i Dalmatinsku Hrvatsku u jedinstveno kraljevstvo.
• Vojno osiguranje: Zaustavio mađarske prodore na rijeci Dravi.
• Geostrateška pobjeda: Pobijedio bugarsku invazijsku vojsku, spasivši time i sebe i Bizant.
• Diplomatsko priznanje: Stekao titulu Rex (Kralj) od pape Ivana X.
• Unutarnja stabilnost: Uspješno balansirao sukobljene interese latinskog i glagoljaškog klera na Saborima u Splitu.

I onda… je samo nestao. Kamo je otišao Kralj Tomislav?

I upravo tada, na vrhuncu slave, događa se nešto čudno.

Godina je 928. Održan je drugi Splitski sabor. Tomislav se još uvijek spominje kao Rex.

I nakon toga – tišina.

Kralj Tomislav, ujedinitelj, pobjednik nad Mađarima i Bugarima, Papin saveznik… jednostavno nestaje iz svih povijesnih zapisa. Nema spomena o njegovoj smrti. Nema zapisa o bitci u kojoj je poginuo. Nema traga njegovom grobu.

Što se dogodilo?

Ovo je najveći misterij hrvatske povijesti. Možemo samo nagađati. Povjesničari su ponudili nekoliko teorija:

1. Smrt u bitci: Moguće, ali malo vjerojatno. Nakon poraza Bugara 926. i Simeonove smrti 927., nije bilo velikih prijetnji. Da je pao u nekoj manjoj čarki, vjerojatno bi bilo zabilježeno.
2. Prirodna smrt: Najjednostavnije objašnjenje. Možda je umro od bolesti ili moždanog udara. U 10. stoljeću životni vijek nije bio dug. Ali zašto onda nema spomena? Zašto njegov nasljednik, Trpimir II., ne spominje smrt svog velikog prethodnika?
3. Atentat ili dvorski udar: Ovo je vrlo primamljiva teorija. Tomislav je bio moćan, ali sigurno je imao neprijatelje. Možda poražena frakcija glagoljaša? Možda ljubomorni plemići koji su smatrali da je prigrabio previše vlasti? Možda je Trpimir II. bio upleten u njegov nestanak?

Njegov nestanak bio je jednako dramatičan kao i njegov uspon. Zemlja je nakon njega utonula u razdoblje građanskog rata i slabljenja. Činilo se kao da je s Tomislavom nestala i snaga koja je sve držala na okupu.

Ostavština: Zašto je Tomislav i danas “Prvi Kralj”?

Iako je njegova vladavina završila misterijem, njegova ostavština je neupitna. Tomislav je postao više od povijesne osobe. Postao je simbol.

Tijekom stoljeća strane vlasti (mađarske, mletačke, austrijske, turske), sjećanje na Kralja Tomislava bilo je sjećanje na “zlatno doba”. Sjećanje na vrijeme kada je Hrvatska bila neovisna, moćna i ujedinjena.

U 19. stoljeću, tijekom Hrvatskog narodnog preporoda, njegova figura doživljava punu afirmaciju. Pjesnici, slikari i političari gledali su u Tomislavu utjelovljenje hrvatske državnosti.

Kada je 1925. godine pompozno proslavljana 1000. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva (iako temeljena na pomalo klimavim datumima), Tomislav je postao besmrtan. Njegovi spomenici, poput onog veličanstvenog u Zagrebu, nisu samo komadi bronce. Oni su podsjetnici.

Zašto je Tomislav važan danas?

• Simbol jedinstva: On nas podsjeća da su Hrvati najjači kada su ujedinjeni – kada se premosti jaz između “sjevera” i “juga”.
• Simbol suverenosti: Njegova kruna bila je dokaz da Hrvatska pripada krugu europskih naroda, kao ravnopravan partner, a ne kao sluga.
• Simbol otpora: Njegova borba za opstanak protiv Mađara i Bugara, te borba njegovog naroda za jezik, vječna je inspiracija.

Za dublje akademsko istraživanje ovog razdoblja, preporučujem pregledavanje znanstvenih radova dostupnih na portalu HRČAK – Portal hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa, gdje možete pronaći detaljne analize izvora o ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj.

Razdvajanje mita od čovjeka: Koliko toga zapravo znamo?

Važno je na kraju biti iskren. Koliko mi zapravo znamo o Tomislavu?

Jako malo.

Naši izvori su bolno šturi. Imamo:

1. Nekoliko pisama Pape Ivana X.
2. Odluke Splitskih sabora.
3. Slavni, ali problematični odlomak kod Konstantina Porfirogeneta.
4. Puno kasniji i vrlo nepouzdani Ljetopis Popa Dukljanina.

I to je uglavnom to. Nemamo njegovih povelja. Nemamo njegovih zakona. Nemamo njegov lik. Ne znamo gdje je pokopan.

Kao dječak, zamišljao sam Tomislava kao nekog superheroja s krunom i mačem, kako viče na konju i vodi vojske. Ta slika je lijepa, ali je mit.

Danas, kao odrastao muškarac, fascinira me više kao političar. Čovjek koji je morao balansirati između Rima, Carigrada, Bugara i vlastitog prkosnog naroda. Čovjek koji je u kaosu 10. stoljeća vidio priliku. Koji je shvatio da je ujedinjenje jedini put do opstanka. Koji je morao donositi odluke gdje je svaki izbor bio loš, ali je on morao izabrati najmanje loš.

Ta stvarna osoba, taj vješti državnik skriven u magli povijesti, puno je impresivniji od bilo kojeg mita.

Kralj Tomislav nije bio samo prvi. Postavio je standard. On je stvorio kraljevstvo. Stvorio je ideju koja je nadživjela njega, nadživjela njegovu dinastiju i nadživjela stoljeća tuđinske vlasti. On nije samo započeo hrvatsku povijest. On joj je dao smjer. I zato, 1100 godina kasnije, njegova priča i dalje traje.

Često postavljena pitanja