Sjećam se, kao da je bilo jučer, kako me otac prvi put odveo u Stari grad Čakovec. Dok sam kao dječak trčkarao masivnim dvorištem, gledajući u te moćne zidine, pitao sam ga tko je ovdje živio. Njegov odgovor bio je početak moje cjeloživotne fascinacije. “Ovdje je živio Petar Zrinski,” rekao je. “Veliki junak. I veliki tragičar.”
Ta dihotomija – junak i tragičar – urezala mi se u pamćenje. Kako netko može biti oboje? Tek godinama kasnije, uranjajući u prašnjave knjige i duboke arhive hrvatske povijesti, počeo sam shvaćati punu težinu te izjave. Priča o Petru Zrinskom nije samo priča o jednom čovjeku; to je priča o slomljenim ambicijama, o borbi jednog malog naroda protiv vjetrenjača apsolutizma i o cijeni koja se plaća za slobodu.
Petar Zrinski, ban hrvatski, ratnik i pjesnik, stoji kao jedna od najmonumentalnijih i najkontroverznijih figura u našoj povijesti. Njegovo ime neodvojivo je vezano uz Zrinsko-frankopansku urotu, dramatičan pokušaj hrvatskog i ugarskog plemstva da se odupru centralističkim težnjama Bečkog dvora. Taj je pokušaj završio krvavo, 30. travnja 1671. godine, na stratištu u Bečkom Novom Mjestu. No, je li to bio čin izdaje, kako je presudio Beč, ili očajnički vapaj za pravdom i očuvanjem starih prava?
Ova priča nije crno-bijela.
Ona je obojena krvlju, ponosom, političkim intrigama i dubokom osobnom tragedijom. Da bismo razumjeli Petra, moramo zaroniti u burno 17. stoljeće, u Europu koju razdiru ratovi i u Hrvatsku koja pokušava disati stiješnjena između dvije goleme sile: Habsburškog Carstva na zapadu i Osmanskog Carstva na istoku. Ovo je priča o čovjeku koji je imao sve – moć, bogatstvo, slavu – i sve to stavio na kocku.
Više iz kategorije Vladari
Ključni zaključci
Prije nego što uronimo dublje, evo ključnih točaka koje definiraju uspon i pad Petra Zrinskog:
- Tko je bio Petar Zrinski? Bio je hrvatski ban, grof, proslavljeni vojskovođa u borbama protiv Turaka i pjesnik, pripadnik najmoćnije hrvatske plemićke obitelji svoga doba.
- Što je Zrinsko-frankopanska urota? Bio je to politički i vojni pokret hrvatskog i ugarskog plemstva (1664.-1671.) protiv apsolutističke politike cara Leopolda I. Habsburškog.
- Koji je bio okidač? Neposredni povod bio je “Sramotni mir u Vašvaru” (1664.), kojim je car, unatoč pobjedama kršćanske vojske, priznao Turcima pravo na osvojene teritorije.
- Tragični kraj: Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan namamljeni su u Beč pod lažnim obećanjem pomilovanja, osuđeni za veleizdaju i pogubljeni 1671. godine.
- Posljedice: Pogubljenje je označilo kraj dviju najstarijih i najmoćnijih hrvatskih plemićkih obitelji, Zrinskih i Frankopana, te dovelo do potpunog sloma plemićkog otpora i učvršćivanja habsburškog apsolutizma u Hrvatskoj.
- Nasljeđe: Iako je u svoje vrijeme proglašen izdajnikom, Petar Zrinski danas u hrvatskoj kolektivnoj svijesti živi kao nacionalni mučenik i simbol borbe za hrvatsku samostalnost i pravicu.
Tko je zapravo bio Petar Zrinski, čovjek ispod mita?
Kada danas mislimo o Petru Zrinskom, često nam pred očima iskrsne mitska figura – brkati junak s portreta, oličenje prkosa. No, tko je on doista bio? Rođen u Vrbovcu 6. lipnja 1621., Petar je bio sin Jurja V. Zrinskog i mlađi brat puno poznatijeg Nikole VII. Zrinskog, “Sigetskog junaka” iz prethodne generacije. Odrastao je u sjeni svoje legendarne obitelji, obitelji koja je stoljećima bila antemurale christianitatis – predziđe kršćanstva.
Obrazovao se u Grazu, Trnavi i Italiji. Nije to bio samo sirovi ratnik; Petar je bio čovjek renesansnog kova. Govorio je najmanje sedam jezika. Njegov brat Nikola bio je briljantan strateg i pjesnik, a Petar mu je bio desna ruka, jednako vješt i na bojnom polju i u diplomatskim salonima.
Njegov uspon bio je strelovit. Već s 20 godina postao je kapetan žumberačkih uskoka. Njegov život bio je neprestani rat.
Kakav je Petar Zrinski bio kao ratnik?
Njegovo ime sijalo je strah duž cijele Vojne krajine. Dok je njegov brat Nikola VII. (ban i pjesnik) uglavnom vodio “visoku” politiku i velike vojne kampanje, Petar je bio čovjek s terena. Bio je majstor gerilskog ratovanja. Njegove pobjede nad Turcima bile su brojne i spektakularne.
Sjetimo se samo bitke kod Slunja 1649. ili nevjerojatnog pothvata kod Perušića 1655., gdje je s malom vojskom do nogu potukao višestruko brojniju tursku silu. Njegova najslavnija pobjeda dogodila se kod Jurjevih Stijena blizu Otočca 1663. godine. Tamo je sa svojih 2.000 krajišnika doslovno uništio 8.000 turskih vojnika pod vodstvom Ali-paše Čengića. Bio je to trijumf. Cijela kršćanska Europa slavila je Petra Zrinskog.
Bečki dvor ga je hvalio. Kralj mu je slao čestitke. Ali, te pobjede imale su gorku cijenu. Svaka bitka koju je Petar dobio na terenu, Beč je, činilo se, bio spreman prokockati za zelenim stolom.
Je li Petar Zrinski bio samo mač i kubura?
Daleko od toga. I tu priča postaje još složenija. Petar je bio oženjen Anom Katarinom Frankopan, jednom od najučenijih žena svoga doba. Ona nije bila samo supruga koja čeka muža da se vrati iz rata. Bila je njegov ravnopravni partner u politici, kulturi i, na koncu, u uroti. Njihov dom u Ozlju bio je živo kulturno središte, takozvani “Ozaljski krug”.
Nedavno sam ponovno listao “Adrijanskoga mora sirenu”, ep koji je napisao njegov brat Nikola. Petar ga je preveo na hrvatski jezik. To nije bio samo prijevod; bio je to čin ljubavi prema bratu i domovini, ali i politički manifest. Svojim prijevodom želio je osigurati da veliko djelo njegova brata živi i na jeziku naroda za koji su se obojica borili.
Uz prijevod, Petar je napisao i vlastitu zbirku pjesama, “Obsida sigecka”, te brojne druge radove. Njegov jezik bio je bogat, snažan, prožet ponosom i melankolijom. To nam govori da čovjek koji je vodio urotu nije bio samo bijesni vojnik, već i duboko misaona osoba koja je bolno osjećala nepravdu nanesenu svom narodu.
Zašto bi se ban, na vrhuncu slave, okrenuo protiv svog kralja?
Ovo je srce cijele priče. Zašto bi Petar Zrinski, koji je postao banom nakon herojske pogibije svog brata Nikole kod Kuršanca 1664. (službeno u lovu, neslužbeno pod vrlo sumnjivim okolnostima), riskirao sve?
Odgovor ima ime: Leopold I. Habsburški.
Car Leopold I. vladao je golemim carstvom, ali je težio apsolutnoj, neograničenoj vlasti. Stare povlastice i “ustavna” prava plemstva u Hrvatskoj i Ugarskoj bili su mu trn u oku. On nije želio saveznike; želio je podanike. Zrinski i Frankopani, s druge strane, bili su navikli na svoj status “kraljeva u malom”. Oni su smatrali da je njihova veza s kraljem ugovorna: oni njemu daju vjernost i vojsku, a on njima jamči prava i štiti njihovu zemlju.
Taj je “ugovor” Beč prekršio na najbrutalniji mogući način.
Što je točno bio taj “Sramotni mir u Vašvaru”?
Godine 1663. i 1664. bjesnio je veliki rat s Turcima. Braća Zrinski, Petar i Nikola, postizali su nevjerojatne uspjehe. Nikolin zimski pohod, gdje je prodro duboko u turski teritorij i spalio znameniti Sulejmanov most kod Osijeka, odjeknuo je Europom. Kršćanska vojska, potpomognuta njemačkim i francuskim trupama, izvojevala je i veliku pobjedu kod Svetog Gotharda.
Turska je bila na koljenima. Svi su očekivali da će car Leopold I. iskoristiti tu pobjedu i konačno osloboditi okupirane krajeve.
Umjesto toga, dogodio se šok. Car je, na opće zaprepaštenje, potpisao Mir u Vašvaru. Taj je mir bio katastrofalan. Ne samo da je priznao Turcima vlast nad svim teritorijima koje su osvojili prije rata (uključujući strateški važan Veliki Varadin), nego im je čak ostavio i neke koje su Zrinski tek oslobodili. Kao sol na ranu, Beč je naredio rušenje utvrde Novi Zrin, koju je Nikola Zrinski sagradio vlastitim novcem kao ključnu točku obrane.
Za hrvatsko i ugarsko plemstvo, to je bila izdaja.
Osjećali su se prevareno, iskorišteno i odbačeno. Njihova krv, prolivena za obranu Carstva, odjednom nije vrijedila ništa.
Tko su bili drugi ključni igrači u urotničkom planu?
Petar Zrinski, sada ban nakon bratove sumnjive smrti, i njegov šurjak, markiz Fran Krsto Frankopan, postali su središnje figure otpora. No, nisu bili sami. Ovo je bila i ugarska urota. Glavni partneri bili su im ugarski palatin Franjo Wesselényi i kasnije Petar Nádasdy.
Bila je to neobična skupina. Petar je bio iskusni, oprezni strateg. Fran Krsto Frankopan bio je, pak, više pjesnik nego vojnik – strastven, impulzivan, “vruće glave”. Katarina Zrinski, Petrova žena i Franova sestra, bila je ljepilo koje ih je držalo na okupu, mozak operacije, žena koja je vodila diplomatsku korespondenciju na više jezika.
Plan je bio jednostavan, ali opasan: ako ih je izdao njihov zakoniti kralj, potražit će novog zaštitnika.
Kako se urota odvijala i zašto je propala?
Zrinsko-frankopanska urota (ili “pokret”, kako je neki povjesničari radije nazivaju) bila je, nažalost, od početka osuđena na propast. Bila je to više reakcija srca nego promišljena strategija.
Urotnici su počeli kucati na sva moguća vrata.
Tražili su pomoć od francuskog kralja Louisa XIV., “Kralja Sunca”, koji je bio najveći habsburški rival. Slali su izaslanike u Poljsku, u Veneciju. Nadali su se da će europske sile jedva dočekati priliku da oslabe Beč.
No, preračunali su se. Međunarodna politika bila je cinična igra. Louis XIV. jest koketirao s njima, ali nikada nije poslao konkretnu pomoć. Venecija ih se bojala. Poljska je imala svojih problema.
Jesu li Zrinski i Frankopan doista tražili pomoć od Turaka?
Ovo je najbolniji i najkontroverzniji dio cijele priče. Jesu.
Kada su ih svi kršćanski vladari odbili, Zrinski su se u očaju okrenuli čak i svojim vječnim neprijateljima – Turcima. Započeli su tajne pregovore sa sultanom, nudeći mu da postanu njegovi vazali u zamjenu za vojnu pomoć protiv Beča.
Možemo li to danas uopće zamisliti? Ljudi koji su cijeli život proveli boreći se protiv polumjeseca, sada pregovaraju s njim. To nam samo pokazuje dubinu njihovog očaja i bijesa prema Beču. Smatrali su da je car postao veća prijetnja opstanku Hrvatske od samog sultana.
Naravno, bila je to katastrofalna politička i moralna pogreška. Ne samo da im je to uništilo ugled u Europi, nego je dalo Beču savršen izgovor da ih prikaže kao izdajnike kršćanstva.
Bečki dvor, naravno, nije spavao. Njihova špijunska mreža bila je savršena. Znali su za svaki korak urote, često i prije nego što se dogodio. Samo su čekali pravi trenutak.
Slom urote: Zašto su, pobogu, otišli u Beč?
Početkom 1670. urota je bila u rasulu. Ugarski dio pokreta se raspao nakon Wesselényijeve smrti. Vojska koju su Zrinski i Frankopan pokušali okupiti bila je preslaba. Beč je počeo slati svoje trupe prema Hrvatskoj.
Situacija je bila beznadna.
Tada je stigla kobna ponuda. Car Leopold I. poslao im je “pismo oprosta” (salvus conductus). Pozvao ih je da dođu u Beč, poklone mu se i zatraže oprost. Obećao im je da im se ništa neće dogoditi i da će saslušati njihove pritužbe.
Petar i Fran Krsto su povjerovali. Možda su mislili da nemaju drugog izbora. Možda su se nadali da će ih njihov stari ugled i banovska čast zaštititi. Oprostili su se sa svojim obiteljima – Katarina je ostala u Čakovcu, Franova žena u Ozlju – i krenuli na put.
Čim su stigli u Beč, 13. travnja 1670., uhvaćeni su. “Pismo oprosta” bilo je laž.
Što se točno dogodilo u Bečkom Novom Mjestu?
Prebačeni su u zatvor u Bečko Novo Mjesto (Wiener Neustadt) i tamo su proveli u tamnici više od godinu dana, čekajući suđenje.
Stajao sam jednom na trgu u Bečkom Novom Mjestu, pokušavajući zamisliti tu scenu. Zima, hladna ćelija, i dva čovjeka koja su donedavno upravljala sudbinom kraljevstva, sada čekaju milost ili nemilost. Siguran sam da je Petar Zrinski tada, u tim dugim noćima, preispitivao svaku svoju odluku.
Suđenje je bilo farsa. Nisu imali pravo na branitelja koji bi govorio njihov jezik. Optužba je bila jasna: veleizdaja i uvreda kraljevskog veličanstva. Presuda je donesena unaprijed.
Osuđeni su na smrt odsijecanjem glave i desne ruke. Ruka je trebala biti odsječena jer su njome pisali “izdajnička” pisma. Car im je, u činu “milosti”, oprostio odsijecanje ruke.
“Navik on živi ki zgine pošteno”: Što znači Petrovo posljednje pismo?
Noć prije pogubljenja, 29. travnja 1671., Petar Zrinski piše svoje posljednje pismo. Adresirano je na voljenu suprugu Katarinu: “Moje drago serce”.
To pismo nije samo oproštaj. To je jedan od najpotresnijih i najljepših tekstova ikada napisanih na hrvatskom jeziku. To je krik slomljenog čovjeka i testament domoljuba. U njemu moli ženu za oprost što ju je doveo u ovu situaciju i povjerava joj brigu za njihovu djecu, Zoru Veroniku i Ivana Antuna.
Pismo završava rečenicom koja je postala epitaf cijele jedne ere i geslo hrvatskog otpora: “Navik on živi ki zgine pošteno.” (Zauvijek živi onaj koji pogine pošteno.)
Tom je rečenicom Petar Zrinski sam sebi napisao povijesnu presudu. Znao je da će ga Beč proglasiti izdajnikom, ali je vjerovao da će ga povijest pamtiti kao poštenog čovjeka koji je pao za ono u što je vjerovao.
Kakve su bile stravične posljedice pogubljenja?
Sljedećeg jutra, 30. travnja 1671., Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan zajedno su izašli na stratište. Petar je prvi položio glavu na panj. Njihova smrt bila je brutalna.
Ali smrt dvojice ljudi bila je tek početak. Beč je odlučio provesti totalno uništenje. Nije im bilo dovoljno ubiti vođe; željeli su zatrti sjeme Zrinskih i Frankopana, da se nikada više ne podignu.
- Potpuna konfiskacija: Sva golema imanja Zrinskih i Frankopana – Čakovec, Ozalj, Brod na Kupi, Bakar, Grobnik, deseci utvrda i stotine sela – opljačkana su i oduzeta u korist carske blagajne. To je bilo ekonomsko obezglavljivanje Hrvatske.
- Sudbina Katarine Zrinski: Petrova supruga Katarina uhićena je i odvedena u zatočeništvo. Njezin duh je slomljen. Lutala je od zatvora do zatvora, da bi na kraju umrla u samostanu u Grazu 1673. godine, pomračena uma.
- Sudbina djece: Kći Zora Veronika prisilno je zatvorena u samostan, gdje je i umrla. Najtragičnija je sudbina Petrova sina, Ivana Antuna Zrinskog. Bio je dječak kad mu je otac pogubljen. Proveo je cijeli svoj život, dvadeset godina, u najgorim habsburškim tamnicama (Schlossberg u Grazu, Kufstein). Umro je 1703. kao slomljen čovjek. S njim je ugasla slavna loza Zrinskih.
Beč je postigao svoj cilj. Hrvatska je ostala bez svojih povijesnih vođa. Plemićki otpor bio je slomljen, a put u potpuni apsolutizam bio je otvoren.
Je li Beč time dugoročno pobijedio?
Kratkoročno, apsolutno. Leopold I. učvrstio je svoju vlast i eliminirao najveću prijetnju.
Dugoročno? Mislim da nije.
Pogubljenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Beč ih je pretvorio u mučenike. Njihova smrt postala je sjeme iz kojeg će nicati budući hrvatski otpori. Priča o “izdajnicima” polako se, kroz stoljeća, pretvarala u priču o “herojima”.
Petar Zrinski danas: Mučenik za domovinu ili propali feudalac?
Kako danas gledati na Petra Zrinskog? Je li on bio, kako bi bečka propaganda rekla, feudalac koji se pobunio jer su mu dirnuli u privilegije? Ili je bio vizionar koji se borio za prava svog naroda?
Istina je, kao i uvijek, negdje između, ali puno bliža ovom drugom.
Petar Zrinski nije bio demokrat u današnjem smislu. On se borio za “prava Kraljevine Hrvatske”, što je u ono vrijeme značilo prava plemstva. Ali, u tom feudalnom svijetu, ta su prava bila jedina brana potpunom kraljevom apsolutizmu. Braneći svoja prava, Zrinski je branio i zadnje ostatke hrvatske autonomije. Za više informacija o kompleksnom pravnom i političkom statusu plemstva u tom razdoblju, akademski izvori poput Hrvatskog biografskog leksikona pružaju dubinski uvid.
Njegova metoda – pregovori s Turcima – bila je katastrofalno pogrešna. Ali njegov motiv? Motiv je bio otpor tiraniji.
Gdje danas možemo vidjeti i osjetiti nasljeđe Zrinskih?
Nasljeđe Zrinskih i Frankopana nije samo u knjigama. Ono je u kamenu. Kada danas šećem Čakovcem, koji su Zrinski pretvorili u moderan grad, ili kada posjetim veličanstveni Ozalj na Kupi, osjećam njihovu prisutnost.
Ovo su mjesta gdje se njihova priča može gotovo dotaknuti:
- Stari grad Čakovec: Danas dom Muzeja Međimurja. To je bio glavni grad moći obitelji Zrinski.
- Dvorac Ozalj: Čarobno mjesto gdje je djelovao Ozaljski kulturni krug i gdje je Katarina pisala svoja pisma.
- Katedrala u Bečkom Novom Mjestu: Mjesto gdje su Petar i Fran Krsto prvotno pokopani, u kripti bez imena.
- Zagrebačka katedrala: Godine 1919., u valu nacionalnog ponosa, njihovi su posmrtni ostaci preneseni iz Austrije i svečano pokopani u kripti zagrebačke katedrale, gdje i danas počivaju. Time su se konačno vratili kući.
Zaključak
Petar Zrinski bio je čovjek uhvaćen u žrvanj povijesti. Bio je briljantan vojnik, odan brat, suprug i otac, i strastveni domoljub. Njegova najveća “krivnja” bila je u tome što je rođen u krivo vrijeme – u vrijeme kada su se stari feudalni savezi gasili, a rađao se nemilosrdni državni apsolutizam.
Njegov pokušaj otpora bio je loše isplaniran, naivan i na kraju katastrofalan. Platio je najvišu moguću cijenu: izgubio je glavu, obitelj i imanje. S njim je Hrvatska izgubila svoje najmoćnije zaštitnike.
Ali u tom strašnom porazu, Petar Zrinski je pobijedio.
Svojom smrću i onim posljednjim pismom, osigurao si je besmrtnost. Postao je simbol koji daleko nadilazi njegovo stvarno doba. Postao je trajni podsjetnik da se za slobodu i poštenje ponekad mora biti spreman umrijeti.
Zato ga se sjećamo.
Često postavljena pitanja
Što je Zrinsko-frankopanska urota i koji su njezini ciljevi?
Zrinsko-frankopanska urota bila je političko-vojni pokret hrvatskog i ugarskog plemstva od 1664. do 1671. godine, s ciljem suprotstavljanja habsburškoj centralističkoj politici i očuvanja prava i autonomije Hrvatskog kraljevstva.
Zašto je Petar Zrinski otišao u Beč i što se dogodilo tijekom njegovog ulaska?
Petar Zrinski je otišao u Beč tražeći oprost i sigurnost nakon neuspjeha urote, ali je bio uhvaćen i zatvoren zbog optužbi za veleizdaju te je osuđen na smrt, što je izazvalo velike posljedice za hrvatsku povijest.
Koje su bile posljedice pogubljenja Petra Zrinskog i njegovih saveznika?
Posljedice su bile sistematsko uništavanje imovine Zrinskih i Frankopana, zatvaranje i smrt članova obitelji, kao i završetak hrvatskog plemićkog otpora, što je učvrstilo habsburški apsolutizam u Hrvatskoj.
Kako danas gledamo na Petra Zrinskog: mučenik ili feudalac?
Danas se Petar Zrinski smatra symbolom otpora i domoljubom, a ne propalim feudalcem, te je njegov lik refleksija borbe za hrvatsku autonomiju i pravdu, dok je njegov lik složen čovjek koji je svoje ideale pokušavao braniti u teškim vremenima.
