Matija Gubec: Život vođe Seljačke bune 1573. godine

Postoje imena koja jednostavno odjekuju kroz stoljeća. Ona nisu samo fusnote u prašnjavim knjigama; ona su živa, dišu i pulsiraju energijom borbe, otpora i, na kraju, tragedije. Za mene, kao nekoga tko je odrastao u samom srcu Hrvatskog Zagorja, jedno ime odzvanja jače od svih ostalih: Matija Gubec.

Sjećam se, kao dječak, odlazaka u Gornju Stubicu. Stajao sam pod onim golemim, brončanim spomenikom Antuna Augustinčića, gledajući Gupca s raširenim rukama, kao da grli cijelo Zagorje, ali i kao da prkosi nebu. Nije to bio samo spomenik. Bio je to podsjetnik. Ovdje, na ovim bregima, naši su preci rekli “Dosta!”.

Priča o Matiji Gupcu nije samo priča o 1573. godini. To je priča o ljudskom dostojanstvu. O trenutku kada se obespravljeni čovjek uspravi, pogleda gospodara u oči i odluči da više neće biti rob. To je priča koja se, nažalike, ponavlja kroz povijest, ali rijetko tko je ostavio tako dubok trag kao ovaj zagorski kmet. Njegovo ime postalo je sinonim za “borbu za pravicu”.

No, tko je on zapravo bio? Skinimo na trenutak slojeve mita i legende. Pokušajmo shvatiti čovjeka od krvi i mesa koji je stajao iza simbola. Što je natjeralo tog čovjeka da povede tisuće očajnika u bitku koju je bilo gotovo nemoguće dobiti?

Više iz kategorije Vladari

Matija Korvin

Petar Berislavić

Ključni Zaključci

Prije nego što uronimo duboko u krvavo 16. stoljeće, evo što trebate znati o Matiji Gupcu i njegovoj buni:

• Matija Gubec bio je kmet iz Hrvatskog Zagorja, vjerojatno iz sela Hižakovec, koji je izabran za vođu (Glavnog Kapetana) Seljačke bune 1573. godine.
• Glavni okidač bune bila je nevjerojatna okrutnost franjevca Franje Tahyja, vlasnika susedgradsko-stubičkog vlastelinstva, koji je sustavno zlostavljao i pljačkao svoje kmetove.
• Buna nije bila samo kaotični ustanak; imala je jasan politički program, uključujući formiranje “seljačke vlade”, ukidanje feudalnih davanja i samostalno ubiranje poreza.
• Ustanak je brutalno ugušen nakon samo 12 dana u odlučujućoj bitci kod Stubičkog polja (9. veljače 1573.), gdje je plemićka vojska masakrirala seljačku vojsku.
• Matija Gubec je zarobljen, odveden u Zagreb i 15. veljače 1573. javno i stravično pogubljen na Markovom trgu, navodno “okrunjen” užarenom željeznom krunom kao “seljački kralj”.
• Iako je buna vojno propala, Gubec je postao trajni simbol otpora tlačenju i borbe za socijalnu pravdu u hrvatskoj (ali i slovenskoj) povijesti.

Tko je zapravo bio Matija Gubec prije nego što je postao legenda?

Ovo je pitanje od milijun dolara, zar ne? Kada govorimo o nekome iz 16. stoljeća, pogotovo ako je bio “samo” kmet, povijesni izvori su nevjerojatno škrti. Nemamo njegov portret, nemamo njegove dnevnike, nemamo čak ni siguran datum rođenja. Većina onoga što znamo o njemu zapisano je nakon bune, i to najčešće perom njegovih neprijatelja – plemića koji su ga osudili.

Pa ipak, neki tragovi postoje.

Je li Gubec doista bio “samo” kmet iz Hižakovca?

Da, po svemu sudeći, jest. Njegovo puno ime, kako se navodi u nekim izvorima, bilo je Ambroz Gubec, s Matijom kao nadimkom ili drugim imenom. Živio je u selu Hižakovec, nedaleko od Gornje Stubice. No, ključna riječ je “samo”. Vjerojatno nije bio najsiromašniji, najbjedniji kmet na dnu ljestvice.

Činjenica da su ga tisuće pobunjenika izabrale za svog Vrhovnog Kapetana govori nam puno. To ne radite za nekoga tko je nepoznat ili nesposoban. Gubec je morao biti čovjek iznimne karizme, prirodne inteligencije i, što je najvažnije, velikog poštenja i ugleda. Vjerojatno je bio “kmetski sudac” ili neka vrsta lokalnog predstavnika koji je već imao iskustva u zastupanju seljaka pred vlastima. Morao je biti rječit. Morao je biti hrabar.

Zamislite taj sastanak. Očajni ljudi, siti svega, okupljaju se u šumi. Treba im vođa. I svi pogledi okreću se prema jednom čovjeku. Tom čovjeku, Matiji Gupcu.

Kakav je bio život u Hrvatskom Zagorju u 16. stoljeću?

Ukratko? Jadan. Težak. Često nepodnošljiv.

Život kmeta bio je život na rubu. Nisi posjedovao zemlju koju si obrađivao. Nisi posjedovao ni vlastito vrijeme. Bio si dužan “tlaku” – prisilni rad na gospodarevom imanju. Bio si dužan davati “devetinu” ili “desetinu” svega što si proizveo. Povrh svega, morao si plaćati poreze kralju i crkvi. A onda su došli Turci.

Hrvatska je u 16. stoljeću bila “predziđe kršćanstva”. Turska osvajanja bila su stalna prijetnja. To je značilo da je plemstvo tražilo još više novca i resursa za obranu. Koga su teretili? Opet kmetove. Kao da to nije bilo dovoljno, u Zagorje stiže čovjek koji će postati oličenje zla.

Stiže Franjo Tahy.

Zašto je Franjo Tahy bio iskra koja je zapalila Zagorje?

Svaka velika pobuna treba svojeg negativca. Za Seljačku bunu 1573., taj negativac bio je Franjo Tahy de Tahvár et Tarkő. Njegovo ime i danas u Zagorju izaziva jezu. Nije on bio uzrok svih problema, ali je bio taj zadnji, najteži uteg koji je slomio leđa seljaku.

Tko je bio taj ozloglašeni Franjo Tahy?

Tahy nije bio “naš” čovjek. Bio je mađarski velikaš koji je Susedgradsko-stubičko vlastelinstvo dobio, ironično, kraljevom odlukom. Od trenutka kad je došao, počeo je teror. Izvori ga opisuju kao bahatog, okrutnog i nevjerojatno pohlepnog čovjeka.

Dok su drugi plemići, kakvi god bili, uglavnom poštovali “stare pravice” (drevne, nepisane zakone o odnosu kmeta i gospodara), Tahy se na njih nije obazirao. On je uveo “novo gospoštinsko pravo”. To je u prijevodu značilo: “Uzimam što hoću i kad hoću”.

Njegov teror nije bio suptilan:

• Otimanje stoke i žita: Jednostavno bi poslao svoje vojnike da seljacima otmu ljetinu.
• Fizičko zlostavljanje: Bičevanja i premlaćivanja bila su svakodnevica.
• Seksualno nasilje: Najgora od svega bila su silovanja. Povijesni izvori, poput Kronike Nikole Istvánffyja, bilježe da su Tahy i njegovi sinovi “obeščastili mnoge djevice i žene kmetova”.

To je bila kap koja je prelila čašu. Nije se više radilo samo o siromaštvu. Radilo se o časti, o obitelji, o golom ljudskom opstanku.

Jesu li se kmetovi pokušali žaliti caru prije pobune?

Jesu. I to je ono što ovu bunu čini još tragičnijom. Ovo nije bila pobuna iz hira. Bio je to čin očaja nakon što su svi legalni putovi propali.

Seljaci su, uključujući vjerojatno i samog Gupca, godinama slali delegacije. Išli su u Beč, išli su u Prag, žalili se caru Maksimilijanu II. Pisali su tužbe, molili su zaštitu. I znate što se dogodilo?

Ništa.

Car je bio daleko. Plemstvo je bilo blizu. Car je slao neke komisije, ali Tahy ih je ili ignorirao, potkupio ili im zaprijetio. Svaki put kad bi se delegacija vratila neobavljena posla, Tahyjev teror postao bi još gori, iz osvete.

Na kraju 1572. godine, seljacima je postalo jasno. Nitko im neće pomoći. Ni car, ni ban, ni Bog. Moraju si pomoći sami.

Ili, kako bi se to reklo na ovim bregima: “Vrag je odnesel šalu.”

Kako se kmet “pretvorio” u vojskovođu?

Tijekom zime 1572. na 1573., Zagorjem se širio tajni pokret. Više nije bilo riječi o žalbama, već o ustanku. Oružanom ustanku. U tom ključnom trenutku, Matija Gubec prestaje biti samo kmet i postaje vođa.

Je li Matija Gubec bio jedini vođa?

Ne. I važno je to naglasiti. Buna je imala sofisticiranu organizaciju. Uz Gupca, koji je bio neosporni politički vođa i “kralj”, stajao je čovjek koji je bio mozak vojnih operacija – Ilija Gregorić.

Gregorić je bio vojnik, vjerojatno graničar s iskustvom u borbama protiv Turaka. On je osmislio vojni plan. Dok je Gubec bio “srce” pobune, Gregorić je bio “mač”. Uz njih su bili i drugi kapetani, poput Ivana Pasanca i Ivana Mogaića.

No, Gubec je bio taj koji je držao sve na okupu. On je bio taj koji je seljacima davao viziju. A ta vizija bila je radikalna.

Kakav je bio plan pobunjenika?

Ovo nije bila samo pobuna protiv Franje Tahyja. Ona je prerasla u nešto puno veće. Postala je rat protiv cijelog feudalnog sustava. Plan, koji je vjerojatno većinom formulirao sam Matija Gubec, bio je zapanjujuće moderan za ono doba.

Njihov program, koji su proglasili u Gornjoj Stubici, uključivao je:

• Formiranje “seljačke vlade”: Gubec je trebao postati “seljački kralj”, a njegovi kapetani postali bi savjetnici. Stvorili su vlastito “Glavno vijeće”.
• Ukidanje feudalizma: Tražili su ukidanje svih feudalnih davanja i tlake.
• Preuzimanje poreza: Tražili su da seljaci sami ubiru poreze i predaju ih izravno caru, ali samo za obranu od Turaka.
• Oduzimanje zemlje plemstvu: Sva vlastelinstva trebala su biti podijeljena.

U suštini, tražili su potpunu demontažu postojećeg društvenog poretka. Zato je reakcija plemstva bila tako brza i tako brutalna. Nije se tu radilo samo o Tahyjevom imanju; radilo se o njihovim glavama.

Buna je počela krajem siječnja 1573. Išlo im je nevjerojatno dobro. U prvih nekoliko dana, vatra se proširila. Cijelo Zagorje je gorjelo. Pobunjenici su zauzeli Susedgrad i Stubicu (Tahy je jedva izvukao živu glavu). Ustanak se proširio i na slovenske zemlje, u Štajersku i Kranjsku.

Činilo se, na trenutak, da su nezaustavljivi.

Je li buna imala ikakve šanse za uspjeh?

Kada danas šećem stubičkim krajem, tim istim bregima, često razmišljam o tome. Sjednem u neku klet, pogledam dolinu i pokušavam zamisliti taj naboj. Tu energiju. Tisuće ljudi naoružanih vilama, sjekirama i kosirima, uvjerenih da je pravda na njihovoj strani.

Jesu li zaista mislili da mogu pobijediti? Vjerojatno jesu. Taj prvi val uspjeha, opijenost slobodom nakon godina ropstva, morao je biti nevjerojatan.

Ali realnost je bila sumorna.

Kako je izgledao taj “seljački rat”?

Bio je kratak, kaotičan i krvav. Vojska Ilije Gregorića, koja je trebala proširiti bunu u Sloveniju i spojiti se s tamošnjim pobunjenicima, bila je ključna. Međutim, Gregorić je napravio nekoliko taktičkih pogrešaka. Podijelio je svoje snage.

Plemstvo se, s druge strane, oporavilo od početnog šoka. Brzo su shvatili da ovo nije lokalna čarka. Ovo je bio rat. Zaboravili su na svoje međusobne svađe i ujedinili se. Poslali su profesionalne vojske, oklopljene konjanike i vojnike s vatrenim oružjem (arkebuzama).

Početkom veljače, sreća se okrenula. Gregorićeva vojska doživjela je katastrofalan poraz kod Krškog. Vijest o tome stigla je Gupcu u Stubicu. Bio je to početak kraja.

Gdje je sve pošlo po zlu za Gupca i njegove ljude?

Poraz kod Krškog značio je da je Gubec ostao sam, izoliran u Zagorju. Plemstvo više nije moralo brinuti o dva fronta. Sva sila krenula je prema srcu pobune – prema Stubici.

Plemićku vojsku, koja je brojala oko 5.000 profesionalnih vojnika, vodio je podban Gašpar Alapić. Nasuprot njemu stajala je glavnina seljačke vojske, pod izravnim zapovjedništvom Matije Gupca. Bilo ih je možda i više, oko 6.000, ali bili su to seljaci. Imali su srce, ali nisu imali oklope. Imali su vile, ali nisu imali topove.

Gubec je znao da Alapić dolazi. Postavio je svoje snage na strateško mjesto – Stubičko polje, između Gornje i Donje Stubice. Pripremili su se za posljednju, odlučujuću bitku.

Bio je 9. veljače 1573. Hladan, zimski dan koji će zauvijek ostati upisan u hrvatsku povijest.

Što se točno dogodilo u odlučujućoj bitci kod Stubičkog polja?

Ono što se dogodilo tog dana nije bila bitka. Bio je to pokolj.

Seljaci su se borili s hrabrošću očajnika. Znali su da im nema povratka. Znali su da ih, ako izgube, čeka nešto gore od smrti. Zato nisu odstupali. Sam Matija Gubec borio se u prvim redovima, bodreći svoje ljude.

Kako je plemićka vojska slomila otpor?

Profesionalna vojska bila je jednostavno prejaka. Oklopljena konjica probila je seljačke redove. Topništvo i arkebuze stvarali su paniku. Seljaci su se borili prsa o prsa, ali koplje je bilo duže od vila.

Nakon nekoliko sati krvave borbe, seljačka vojska se slomila. Počelo je rasulo i panični bijeg. Ali bijega nije bilo. Plemićka vojska nije pokazala milost. Nisu uzimali zarobljenike. Ubijali su sve redom. Polje se crvenilo od krvi. Navodno je tog dana ubijeno preko 3.000 seljaka.

Buna je bila gotova. Ugušena je u krvi.

Je li Gubec uhićen na bojnom polju?

Ovdje se miješaju povijest i legenda. Najpoznatija priča, ona koju i danas možete čuti u Zagorju, jest da je Gubec zarobljen živ. Legenda kaže da su ga uhvatili ispod stare lipe (Gupčeva lipa, koja i danas stoji, premda je to vjerojatno samo simbolično drvo).

Što god da je istina, činjenica je da ga nisu ubili na mjestu. Za njega su imali poseban plan.

Zarobljenog Matiju Gupca, zajedno s desecima drugih vođa, vezali su i odveli u Zagreb. Njegova sudbina trebala je poslužiti kao primjer. Kao najstrašnije upozorenje svima koji bi se ikada usudili pomisliti na pobunu.

Trebala je to biti poruka koju nitko neće zaboraviti.

Zašto je Gubec pogubljen na tako brutalan način?

Smrt Matije Gupca jednako je važna za njegovu legendu kao i njegov život. Možda i važnija. Plemstvo ga nije htjelo samo ubiti. Htjeli su ga poniziti. Htjeli su uništiti simbol “seljačkog kralja” tako što će ga na najokrutniji mogući način ismijati.

Pogubljenje je zakazano za 15. veljače 1573. na Trgu svetog Marka u Zagrebu, u samom srcu plemićke moći, ispred crkve gdje se i danas nalazi Vlada i Sabor.

Što nam priča o “užarenoj kruni” govori o 16. stoljeću?

Kao klincu, pričali su mi tu priču, i uvijek bi me prošli trnci. To je priča koju mi, Zagorci, nasljeđujemo. Ta slika brutalnosti toliko je snažna da je postala središnji dio mita.

Prema zapisima, koji su doduše nastali kasnije, ali se temelje na usmenoj predaji, pogubljenje je bilo stravičan javni spektakl.

Prvo su ga, navodno, natjerali da gleda pogubljenje svojih najbližih suboraca. Zatim je počeo njegov pakao. Krvnici su ga javno mučili užarenim kliještima. A onda, za kraj, za taj veliki finale plemićke osvete, donijeli su željeznu krunu. Usijali su je u vatri dok nije postala crvena od vrućine. I onda su mu je stavili na glavu.

“Okrunili” su “seljačkog kralja”.

Nakon što je umro u najgorim mukama, tijelo su mu raščetvorili, a dijelove poslali u četiri kraja Hrvatske, kao upozorenje.

Sjećam se da sam kao dječak pitao oca zašto su to učinili. Očekivao sam kompliciran odgovor. Rekao mi je samo: “Zato što su se bojali. I zato što su bili zli.”

Mislili su da su time ubili ideju. Kako su se samo prevarili.

Je li kazna postigla svoj cilj?

Kratkoročno? Apsolutno. Teror koji je uslijedio nakon poraza bune bio je nezamisliv. Sela su spaljena, tisuće ljudi su pobijene ili osakaćene (rezanje noseva i ušiju bilo je uobičajeno). Zagorje je zavijeno u crno. Desetljećima nakon toga nikome nije palo na pamet dizati bunu. Strah je bio prevelik.

Ali dugoročno? Postigli su upravo suprotno.

Tom brutalnom krunidbom nisu stvorili strašilo. Stvorili su mučenika. Pretvorili su kmeta Matiju Gupca u besmrtni simbol otpora. Ironija je da su ga njegovi krvnici, u želji da ga ponize, zapravo uzdigli u legendu.

Kako je Matija Gubec postao veći u smrti nego u životu?

Ovo je pravo čudo povijesti. Kako čovjek koji je vodio propalu bunu koja je trajala samo 12 dana postane jedan od najvećih nacionalnih heroja?

Odgovor je jednostavan. Ljudima je trebao Gubec.

Zašto se Gupca sjećamo i danas?

Njegova priča prestala je biti samo povijesni događaj i postala je univerzalni mit o borbi Davida i Golijata, o borbi dobra i zla, o malom čovjeku koji se usudio ustati protiv tiranije.

Svaka generacija koja se borila za slobodu vidjela je u Gupcu sebe.

• August Šenoa napisao je 1877. godine roman “Seljačka buna”, koji je Gupca i njegovu priču urezao u kolektivnu svijest nacije.
• Tijekom Narodnooslobodilačke borbe (NOB) u Drugom svjetskom ratu, partizani su ga vidjeli kao prvog hrvatskog komunistu i revolucionara. Jedna brigada čak je nosila njegovo ime.
• Danas ga vidimo kao borca za socijalnu pravdu i ljudska prava.

Matija Gubec postao je simbol “pravice”. Te jedne, jednostavne zagorske riječi koja znači više od zakona – znači ono što je ispravno.

Gdje danas možemo “sresti” Matiju Gupca?

Gubec je svugdje. Živi u imenima ulica i trgova diljem Hrvatske i Slovenije. Živi u operi Gubec-beg Ivice Krajača i Karla Metikoša, jednoj od najpopularnijih hrvatskih rock-opera.

I naravno, živi tamo gdje je sve i počelo – u Gornjoj Stubici. Onaj Augustinčićev spomenik nije samo komad bronce. On je žarište sjećanja. Ako vas put ikada nanese u Zagorje, idite tamo. Stanite podno spomenika, pogledajte reljefe koji pričaju priču o buni, i osjetit ćete. Osjetit ćete tu silu.

Za dublje akademsko istraživanje ovog razdoblja, uvijek je dobro konzultirati izvore poput onih koje nudi Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje se feudalno razdoblje i Seljačka buna detaljno proučavaju.

Na kraju, priča o Matiji Gupcu nije samo lekcija iz povijesti. To je dio mog, i našeg, identiteta.

Kada se danas vozim tim istim bregima, više ne vidim samo kleti i vinograde. Vidim sjene ljudi koji su bili spremni umrijeti za ono u što su vjerovali. I vidim jednog čovjeka, Matiju Gupca, koji ih je poveo. Nije uspio promijeniti svijet 1573. godine. Ali je zato zauvijek promijenio način na koji gledamo na borbu za pravdu. A to je, možda, i veća pobjeda.

Često postavljena pitanja