Živimo u svijetu koji često traži kompromis. Pregovaramo, prilagođavamo se, ponekad savijamo svoja uvjerenja radi mira, napretka ili jednostavno radi lakšeg života. To je ljudski. A onda, s vremena na vrijeme, povijest nam ispred nogu baci priču koja prkosi toj logici. Priču o čovjeku koji nije htio napraviti kompromis. Priču o čovjeku koji je imao priliku spasiti vlastiti život jednom jedinom riječju, ali je odlučio da je život bez tog uvjerenja ionako bezvrijedan. Ovo je priča o Marku Križevčaninu.
Sjećam se, kao dječak, dok sam odrastao nedaleko od Križevaca, da je njegovo ime bilo posvuda. Ali za mene je dugo bio samo to – ime na crkvi, naziv ulice. Nije to bila samo povijesna figura; osjećao se kao dio lokalnog folklora, daleki, slavni rođak na kojeg smo svi bili ponosni, a da zapravo nismo ni znali zašto. Tek sam kasnije, puno kasnije, shvatio dubinu i težinu njegove žrtve. Shvatio sam da je priča Marka Križevčanina puno više od lokalnog ponosa; to je univerzalna priča o hrabrosti, vjernosti i zastrašujućoj cijeni integriteta.
Njegova priča vodi nas iz mirnih brežuljaka Prigorja u srce jednog od najbrutalnijih sukoba u europskoj povijesti. To je priča o obrazovanom profesoru, kanoniku i misionaru bačenom u vrtlog vjerskog rata. Tko je, dakle, bio taj čovjek? I što ga je dovelo do toga da postane jedan od trojice Košičkih mučenika? Krenimo zajedno na ovo putovanje i otkrijmo čovjeka iza legende.
Više iz kategorije Vladari
Ključni zaključci (Key Takeaways)
Prije nego što uronimo duboko, evo što apsolutno morate znati o Marku Križevčaninu:
- Tko je on bio? Marko Križevčanin (rođen kao Marko Stjepan Krizin) bio je hrvatski katolički svećenik, profesor teologije i kanonik, rođen u Križevcima oko 1589. godine.
- Što se dogodilo? Mučen je i ubijen u Košicama (današnja Slovačka) 7. rujna 1619. godine, zajedno s dvojicom isusovaca, Stjepanom Pongráczom i Melhiorom Grodzieckim.
- Zašto je ubijen? Ubili su ga vojnici protestantskog princa Gábora Bethlena tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Razlog? Odbio je odreći se katoličke vjere i prijeći na kalvinizam kako bi spasio život.
- Kada je postao svetac? Papa Pio X. proglasio ga je blaženim 1905. godine, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 2. srpnja 1995. u Košicama.
- Njegova ostavština: Sveti Marko Križevčanin danas se slavi kao simbol vjerske tolerancije (paradoksalno, kroz netoleranciju koju je pretrpio), ekumenskog dijaloga i, iznad svega, nepokolebljive vjernosti vlastitoj savjesti.
Tko je zapravo bio čovjek kojeg danas zovemo Sveti Marko Križevčanin?
Kad čujemo riječ “svetac”, često zamišljamo daleke, gotovo mitske figure, ljude rođene s aureolom. Ali Marko Križevčanin nije bio to. Bio je čovjek od krvi i mesa, s imenom i prezimenom, s obrazovanjem i karijerom. Krenuo je iz malenog grada u tadašnjem rubnom području Habsburške Monarhije i vinuo se u sam vrh intelektualnih i crkvenih krugova svoga doba.
Rođen je kao Marko Stjepan Krizin. “Križevčanin” nije prezime u današnjem smislu, već egzonim – nadimak koji govori odakle dolazi. “Marko iz Križevaca”. To nam odmah govori dvije stvari: prvo, da su Križevci bili dovoljno važni da budu njegova primarna identifikacija, i drugo, da je veći dio svog života i rada proveo izvan svog rodnog grada.
I upravo ga je taj put odveo u središte oluje.
Odakle točno potječe “Križevčanin” i što znamo o njegovoj obitelji?
Marko je rođen u Križevcima, gradu koji je u to vrijeme bio poznat kao “Gornji Križevac” i bio je važno vojno i trgovačko središte. Rodio se oko 1589. godine u obitelji koju danas opisujemo kao plemićku, Krizin. Njegov otac, Stjepan, bio je gradski “bilježnik” ili “sudac”, što ga svrstava u red lokalne elite. Njegova majka Doroteja također je potjecala iz ugledne obitelji.
Odrastanje u takvom okruženju sigurno mu je pružilo prednosti. Živio je u gradu koji je bio ključna točka Vojne krajine, stalno pod prijetnjom osmanskih napada. Ta svijest o opasnosti, o krhkosti života i o važnosti vjere kao štita, vjerojatno je oblikovala njegov mladi um. Sjećam se kad sam prvi put kao dječak stajao ispred crkve sv. Ane u Križevcima, za koju se vjeruje da je povezana s njegovom obitelji. Pokušavao sam zamisliti tog mladog Marka kako trči tim istim ulicama. Tada mi je bio samo ime. Danas shvaćam da je udisao isti taj prigorski zrak, ali u vremenima koja mi danas jedva možemo i zamisliti.
Kakav je bio njegov obrazovni put? Put od Križevaca do Rima
Ono što Marka izdvaja jest njegova izvanredna naobrazba. Njegovi roditelji rano su prepoznali njegovu bistrinu. Osnovno obrazovanje vjerojatno je stekao u Križevcima, ali za više obrazovanje morao je otići. I otišao je daleko.
Prvo odlazi u isusovački kolegij u Graz, koji je u to vrijeme bio magnet za pametne mladiće iz cijele regije. Tamo se upisuje u “Ilirski kolegij”, namijenjen studentima s južnoslavenskog područja. Već tada se isticao, ne samo intelektom već i karakterom.
No, vrhunac njegovog obrazovanja bio je Rim. Vječni grad.
Studirao je na prestižnom Collegium Germanicum et Hungaricum, papinskom zavodu u Rimu. Zamislite samo tog mladića iz Križevaca kako korača hodnicima kojima su prolazili budući kardinali i biskupi. Tamo je doktorirao filozofiju i teologiju. Njegovo obrazovanje nije bilo samo vjersko; bio je to klasični humanistički studij koji ga je pripremio za visoke crkvene dužnosti. Govorio je više jezika, poznavao je klasične autore i bio je vješt u debatama. Bio je, ukratko, intelektualna elita svoga vremena.
Nakon Rima, vraća se u domovinu. Njegov put nije ga odmah odveo u pastoral, već natrag u akademske vode. Postaje profesorom na isusovačkom kolegiju u Grazu – onom istom gdje je i sam bio student. Kakav trijumf!
Što je Marka Križevčanina uopće dovelo u Košice?
Ovdje priča dobiva ključan zaokret. Nakon profesorske službe u Grazu, Marko se vraća u Hrvatsku. Služi kao svećenik u raznim župama, uključujući i kao kanonik u Zagrebu. No, njegov ugled kao učenog i pouzdanog čovjeka stigao je do ušiju crkvenih poglavara.
Jedan od njih bio je kardinal Péter Pázmány, nadbiskup Esztergoma (Ostrogona) i jedna od ključnih figura katoličke obnove (protureformacije) u Ugarskoj. Pázmány je tražio najbolje ljude. Trebao mu je netko tko je obrazovan, odan i tko može upravljati crkvenom imovinom.
Tko bi bio bolji od Marka Križevčanina?
Pázmány ga poziva k sebi i imenuje ga ostrogonskim kanonikom sa sjedištem u Trnavi (današnja Slovačka). Ali to nije sve. Kardinal mu povjerava i upravljanje golemim benediktinskim opatijskim imanjem kod Košica. Dakle, Marko u Košice ne dolazi prvenstveno kao misionar, već kao administrator i kanonik.
I time, ne znajući, ulazi ravno u žarište sukoba.
Kakva je bila vjerska i politička klima u Košicama početkom 17. stoljeća?
Da bismo shvatili što se dogodilo Marku, moramo razumjeti vrijeme i mjesto. Početak 17. stoljeća. Europa gori.
Ovo je doba Tridesetogodišnjeg rata (1618.-1648.), jednog od najkrvavijih i najkompleksnijih sukoba u povijesti. Iako ga pamtimo kao vjerski rat između katolika i protestanata, on je bio i puno više – borba za moć, teritorij i političku dominaciju.
Košice (tadašnja Kassa) bile su ključan grad na istoku Ugarskog Kraljevstva. Bio je to grad s većinskim protestantskim (kalvinističkim) stanovništvom, ali pod vlašću katoličkih Habsburgovaca. Tenzije su bile goleme. Katolici su bili manjina, a lokalno stanovništvo i plemstvo bili su duboko nepovjerljivi prema svemu što dolazi iz Beča ili Rima.
Marko stiže u grad koji vrije. Nekoliko katolika koji su tamo živjeli bili su praktički u ilegali. I upravo u taj osinjak stiže Gábor Bethlen, protestantski princ Transilvanije. On je bio saveznik protestanata u Češkoj i protivnik Habsburgovaca. Godine 1619. diže ustanak i sa svojom vojskom kreće na zapad.
Njegov prvi cilj? Osvojiti Košice.
Tko su bili Melhior Grodziecki i Stjepan Pongrácz?
Marko Križevčanin u Košicama nije bio sam. Grad je imao malu, ali hrabru katoličku zajednicu. Uz njega su bila još dvojica svećenika koji će dijeliti njegovu sudbinu:
- Stjepan Pongrácz: Bio je isusovac, Mađar, potomak ugledne plemićke obitelji. Bio je zadužen za pastoralnu skrb o katolicima mađarskog govornog područja u Košicama.
- Melhior Grodziecki: Također isusovac, Poljak (podrijetlom iz Šleske), koji je tečno govorio njemački i češki. Njegova misija bila je skrb za njemačke i slavenske katolike u gradu i okolici.
Ovdje vidimo nešto predivno. Njih trojica – Hrvat, Mađar i Poljak – predstavljali su jedinstvo Katoličke crkve u svom najčišćem obliku. Nisu bili tu da šire nacionalizam, već da služe maloj, preplašenoj zajednici vjernika, bez obzira na njihov jezik ili podrijetlo.
Kad je Bethlenova vojska, predvođena Jurjem Rákóczijem, stigla pred gradske zidine, gradsko vijeće Košica, većinski protestantsko, donosi odluku: predajemo se bez borbe. Štoviše, pristaju na Bethlenov zahtjev da se iz grada protjeraju katolički svećenici.
Za Marka, Stjepana i Melhiora, počinje odbrojavanje.
Što se točno dogodilo te kobne noći u rujnu 1619.?
Vojska Gábora Bethlena ulazi u Košice 5. rujna 1619. Grad ih dočekuje kao osloboditelje. Odmah počinje lov na katolike. Vojnici provaljuju u kuće, pljačkaju, a poseban bijes usmjeren je prema svećenicima.
Marko, Melhior i Stjepan mogli su pobjeći. Imali su vremena. Znali su što dolazi. Ali odlučili su ostati sa svojim stadom.
Uhićeni su i bačeni u tamnicu. Njihov prvi zatvor bio je, ironično, u katoličkoj kapelici koju su vojnici oskvrnuli i pretvorili u zatvor. Oduzeli su im svu imovinu. Ostavili su ih tri dana bez hrane i vode.
Sam taj čin bio bi dovoljan za slamanje mnogih. Ali to je bio tek početak.
Ono što se dogodilo zatim, u noći sa 6. na 7. rujna, jedan je od najmračnijih, ali i najsvjetlijih trenutaka u povijesti Crkve.
“Krivnja” trojice svećenika: Što su im stavljali na teret?
Njihova “krivnja” bila je višestruka u očima njihovih progonitelja.
- Bili su katolici u gradu koji je postao protestantski.
- Bili su svećenici, “papisti”, agenti Rima i Beča.
- Predstavljali su vlast Habsburgovaca koju je Bethlen htio svrgnuti.
- Posebno su isusovci (Pongrácz i Grodziecki) bili omraženi kao predvodnici protureformacije.
- Marko Križevčanin, kao kanonik i upravitelj crkvenih dobara, bio je simbol “omraženog” crkvenog bogatstva i moći.
Ali stvarna optužba bila je apsurdna: optužili su ih da su oni krivi za požar koji je izbio u gradu, iako je bilo opće poznato da su požar podmetnuli Bethlenovi vojnici tijekom pljačke. Bio je to samo izgovor.
Pravi cilj nije bio suditi im. Cilj je bio slomiti ih.
Kako je izgledala Markova posljednja kušnja?
Usred noći, u tamnicu ulazi skupina vojnika predvođena kapetanom. Scena koja je uslijedila poznata nam je iz svjedočanstava očevidaca i kasnijih istraga.
Vojnici prvo odvajaju Marka i Melhiora od Stjepana Pongrácza. Počinju s brutalnim premlaćivanjem. Tuku ih kundacima, šakama, pale im kožu bakljama. Zahtjev je bio jednostavan: “Odrecite se pape! Prijeđite na kalvinizam!”
Ovdje moramo zastati.
Jednom sam, putujući, stajao na trgu u stranom gradu, osjećajući se potpuno izmješteno i usamljeno. U tom trenutku, sjetio sam se Marka Križevčanina. Što znači biti tako duboko ukorijenjen u svojim uvjerenjima da te ni prijetnja smrću, daleko od doma, okružen neprijateljima koji govore jezikom koji možda jedva razumiješ, ne može slomiti? To je lekcija koja nadilazi vjeru; to je lekcija o ljudskom integritetu.
Marko je bio učenjak. Profesor. Nije bio vojnik. Nije bio fanatik. Ali znao je tko je.
Njegov odgovor, i odgovor Melhiora Grodzieckog, bio je miran, ali odlučan: “Ne. To ne možemo učiniti.”
“Ne, nikada!” – Odbijanje koje je zapečatilo njihovu sudbinu
Bijesni zbog otpora, vojnici postaju još brutalniji. Marku Križevčaninu su, prema zapisima, odsjekli nos i uši. Pekli su ga bakljama po rebrima. Ali on nije popuštao.
Nakon što su ih satima mučili, a da nisu postigli cilj, vojnici su donijeli konačnu odluku. Marko i Melhior su obezglavljeni.
Stjepana Pongrácza mučili su odvojeno, još okrutnije. Nije odmah obezglavljen, već je bačen na hrpu smeća i gnoja u jarku, gdje je u strašnim bolovima umirao gotovo 24 sata.
Marko Križevčanin umro je u ranim jutarnjim satima 7. rujna 1619. Imao je oko 30 godina.
Njegov život, koji je započeo u mirnim Križevcima, završio je u krvi i vatri u Košicama. Njegov obrazovni put, koji ga je doveo do doktorata u Rimu, završio je svjedočanstvom koje nije bilo zapisano tintom, već vlastitom krvlju.
To je bio izbor.
Mogao je reći “da” i vjerojatno bi postao cijenjeni protestantski pastor. Dobio bi natrag svoju imovinu, možda čak i unapređenje. Ali za Marka, taj “da” značio bi nijekanje svega što je bio.
Što se dogodilo s tijelima mučenika nakon smrti?
Vijest o brutalnom ubojstvu trojice svećenika brzo se proširila, ali ne onako kako su se Bethlenovi vojnici nadali. Umjesto straha, izazvala je zgražanje, čak i među lokalnim protestantima. Jedna stvar je bila politička borba, a sasvim druga hladnokrvno mučenje i ubojstvo nenaoružanih ljudi.
Tijela trojice mučenika bačena su u odvodni jarak, u septičku jamu, u pokušaju da se sakrije zločin i dodatno ponizi žrtve. Tamo su ležala.
Međutim, Bethlen i gradsko vijeće nisu računali na hrabrost jedne žene.
Kako je Katarina Forgách riskirala sve da sačuva tijela?
Katarina Forgách, rođena Pálffy, bila je supruga lokalnog velikaša, protestanta, ali je ona sama u srcu ostala katolkinja. Kad je čula što se dogodilo, bila je užasnuta. Odlučila je da tijela svećenika ne smiju ostati oskvrnuta.
Riskirajući bijes i muža i nove gradske vlasti, Katarina je zatražila tijela. Njezin zahtjev je u početku grubo odbijen. Gábor Bethlen navodno je rekao da “papisti” ne zaslužuju pokop.
No, Katarina nije odustala. Koristila je svoj utjecaj, pregovarala i na kraju, nakon šest dugih mjeseci, uspjela je dobiti dozvolu da preuzme tijela. U ožujku 1620. godine, tijela su potajno ekshumirana iz jarka. Na opće iznenađenje, unatoč šest mjeseci provedenih u septičkoj jami, tijela su bila gotovo neraspadnuta.
Katarina Forgách dala ih je časno pokopati na svom imanju u Nižnoj Šebastovi, nedaleko od Košica. Kasnije su prenesena u obiteljsku kapelu u Hertniku. Tamo su počivala više od desetljeća, čuvana kao dragocjena tajna.
Gdje se danas nalaze relikvije Svetog Marka Križevčanina?
Priča o relikvijama jednako je dramatična kao i priča o njihovim životima.
Godine 1635. tijela su prenesena u Trnavu, u isusovačku crkvu, koja je tada bila crkveno središte Ugarske. Tamo su ostala stoljećima, skrivana tijekom raznih buna i ratova.
Danas su relikvije trojice košičkih mučenika razdijeljene, ali glavno mjesto štovanja je katedrala sv. Ivana Krstitelja u Trnavi (Slovačka).
Međutim, dio relikvija Marka Križevčanina vratio se kući.
- Zagreb: U riznici Zagrebačke katedrale čuva se znatan dio njegovih kostiju.
- Križevci: Njegov rodni grad također čuva dio relikvija, i to u dvjema crkvama: grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice i župnoj crkvi sv. Ane.
- Rim: Čak i Collegium Germanicum et Hungaricum u Rimu, gdje je studirao, čuva spomen na svog slavnog studenta.
Tako se Marko, na neki način, vratio u sve gradove koji su obilježili njegov život: Križevce gdje je rođen, Rim gdje je učen, i Zagreb, sjedište njegove biskupije.
Put do svetosti: Koliko je dugo trajao proces kanonizacije?
Možda se pitate, ako je njegovo mučeništvo bilo tako jasno i herojsko, zašto je trebalo toliko dugo da ga se proglasi svecem? Umro je 1619., a svetim je proglašen tek 1995. godine.
To je više od 375 godina.
Procesi kanonizacije u Katoličkoj crkvi često su spori, metodični i, nažalost, podložni političkim okolnostima. Štovanje trojice mučenika započelo je odmah nakon njihove smrti. Narod ih je smatrao svecima. No, formalni proces bio je kompliciran.
Ratovi, raspad carstava, političke promjene, suzbijanje isusovačkog reda u jednom trenutku… sve je to utjecalo na brzinu procesa.
Ipak, prvi veliki korak dogodio se 15. siječnja 1905. godine, kada je papa Pio X. proglasio Marka Križevčanina, Stjepana Pongrácza i Melhiora Grodzieckog blaženima. To je bila službena potvrda Crkve da su oni u nebu i da se mogu javno štovati.
Konačno priznanje: Tko je i kada proglasio Marka Križevčanina svecem?
Konačni korak, kanonizacija, dogodio se u vrijeme drugog pape koji je dobro razumio Slavene i patnju pod totalitarnim režimima – pape Ivana Pavla II.
Na svom apostolskom putovanju u Slovačku, papa Ivan Pavao II. je 2. srpnja 1995. godine, u samim Košicama, nedaleko od mjesta gdje su mučeni, proglasio trojicu blaženika svetima.
Bio je to nevjerojatno snažan trenutak. Na misi je bilo prisutno stotine tisuća ljudi. Papa je u svojoj propovijedi istaknuo da su ova trojica “proroci ekumenizma” – ne zato što su pristali na kompromis, već zato što su svojom krvlju posvjedočili da se vjera ne može nametnuti silom. Njihova smrt postala je poziv na pomirenje.
Za Hrvatsku, koja je u tom trenutku 1995. godine još uvijek proživljavala vlastitu kalvariju u Domovinskom ratu, kanonizacija “svog” sveca bila je golem moralni poticaj.
Što Marko Križevčanin znači nama danas?
Lako je odbaciti ovu priču kao nešto što pripada davnim, mračnim vremenima. Vjerski ratovi? Mučenje? To se nas danas ne tiče, zar ne?
Mislim da je istina upravo suprotna.
Ponekad se u modernom svijetu osjećam kao da su uvjerenja postala “fleksibilna”. Lako ih mijenjamo za udobnost, za prihvaćanje, za lajkove na društvenim mrežama. Lako šutimo kad vidimo nepravdu, samo da se ne bismo kome zamjerili. Markova priča me uvijek trgne iz te letargije. Podsjeća me da postoje stvari vrjednije od samog preživljavanja ili popularnosti.
To je njegova prava ostavština, barem za mene.
Kako Križevci danas slave svog sveca?
Rodni grad Marka Križevčanina s pravom se ponosi svojim svecem. On je, uz svetog Nikolu Tavelića i svetog Leopolda Mandića, jedan od tri kanonizirana hrvatska sveca.
- Svetac zaštitnik: Sveti Marko Križevčanin proglašen je zaštitnikom grada Križevaca, ali i Bjelovarsko-križevačke biskupije te Koprivničko-križevačke županije.
- Dan grada: Njegov spomendan, 7. rujna, slavi se kao Dan grada Križevaca.
- Crkve i kapele: Kao što sam spomenuo, dvije crkve u Križevcima ponosno čuvaju njegove relikvije, a njemu su posvećene i mnoge druge crkve i kapele diljem Hrvatske i svijeta.
- Hrvatska enciklopedija (LZMK) pruža sažet, ali autoritativan pregled njegova života, potvrđujući njegov neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti.
Njegova prisutnost u Križevcima je stvarna. On nije samo kip; on je dio identiteta grada.
Je li on samo svetac za Hrvate ili ima univerzalnu poruku?
Marko Križevčanin je Hrvat kojim se ponosimo. Ali njegova poruka nije samo za Hrvate. Baš kao što je u Košicama služio zajedno s Mađarom i Poljakom, njegova poruka nadilazi nacionalne granice.
U današnjem svijetu, rastrganom novim podjelama – političkim, ideološkim, kulturnim – priča o Marku Križevčaninu postavlja nam nekoliko teških pitanja.
Za što si ti spreman založiti svoj život? Koja su to uvjerenja od kojih ne odustaješ, čak ni kad je cijena visoka? Imaš li hrabrosti reći “ne” kad svi oko tebe viču “da”?
Marko Križevčanin nije bio fanatik koji je tražio smrt. Bio je čovjek koji je volio život. Bio je profesor, glazbenik (navodno je lijepo pjevao), upravitelj. Ali više od života, volio je istinu kako ju je on shvaćao.
Njegova smrt nije bila poraz. Bila je to, kako je papa Ivan Pavao II. rekao, pobjeda. Pobjeda ljudske savjesti nad silom. Pobjeda vjernosti nad oportunizmom. I pobjeda integriteta nad kompromisom koji bi uništio dušu.
To je priča o Marku Križevčaninu. Ne samo svecu i mučeniku iz Križevaca, već učitelju integriteta za sva vremena.
Često postavljena pitanja
Zašto je Marko Križevčanin ubijen?
Bio je ubijen jer je odbio odreci se svoje vjere tijekom vjerskog sukoba u Košicama 1619. godine, te je htio ostati vjeran katoličkoj vjeri unatoč opasnosti po život.
Kako je Marko Križevčanin postao svetac?
Proces kanonizacije trajao je gotovo 375 godina, a službeno je proglašen blaženim 1905., a svetim 1995. godine od strane pape Ivana Pavao II. u Košicama.
Koje su njegove najvažnije ostavštine?
Njegova ostavština uključuje simbol vjerske tolerancije, vjernosti vlastitoj savjesti, te univerzalnu poruku hrabrosti u očima neprijatelja i očuvanju integriteta.
