Čujete li to? Zvuk podnevnog zvona. Svaki dan, točno u podne, crkvena zvona diljem kršćanskog svijeta odjekuju u spomen na jedan od najvažnijih, a opet često zaboravljenih, trenutaka europske povijesti. To nije samo poziv na molitvu. To je 500 godina star spomenik pobjedi. Taj čovjek bio je Janko Hunjadi.
Njegovo ime odjekuje hodnicima povijesti: “Turski bat”, branitelj kršćanstva, vojvoda Transilvanije, regent Ugarske. Bio je noćna mora dvojici sultana i nada milijunima. U doba kada su oklopi bili teški, a mačevi oštri, Janko Hunjadi bio je najteži i najoštriji od svih. Njegov život nije bio samo niz bitaka; bio je to epski roman o usponu, padu i nevjerojatnom iskupljenju. Zaronimo u priču o čovjeku čija je hrabrost doslovno promijenila tijek vremena.
Više iz kategorije Vladari
Ključni zaključci iz života Janka Hunjadija
Prije nego što uronimo u rovove i dvorane moći, evo što trebate znati o Janku Hunjadiju:
- Misteriozni početak: Hunjadijevo podrijetlo je obavijeno velom tajne, vjerojatno potječe od vlaškog (rumunjskog) plemstva, što je njegov uspon na vrh ugarskog kraljevstva učinilo još nevjerojatnijim.
- Vojni inovator: Nije bio samo hrabar borac; bio je pametan taktičar. Usvojio je i usavršio husitsku “wagenburg” taktiku (bojna kola) i koristio profesionalnu plaćenićku vojsku, što mu je dalo prednost nad feudalnim vojskama.
- “Turski bat”: Stekao je slavu nizom zapanjujućih pobjeda nad Osmanlijama između 1441. i 1443., uključujući slavnu “Dugu vojnu”, koja je vratila nadu kršćanskoj Europi.
- Tragični porazi: Njegov život nije bio samo pobjeda. Pretrpio je dva katastrofalna poraza, kod Varne (1444.) i na Kosovu (1448.), koji su ga gotovo uništili, ali i naučili važnim lekcijama.
- Kruna karijere: Opsada Beograda: Njegova najveća pobjeda, opsada Beograda (Nándorfehérvár) 1456., gdje je s vojskom seljaka-križara pobijedio Mehmeda II Osvajača, spasila je Ugarsku i srednju Europu od osmanske invazije na gotovo 70 godina.
- Njegova ostavština: Umro je od kuge samo tri tjedna nakon svoje najveće pobjede. Njegov sin, Matija Korvin, postao je jedan od najvećih ugarskih kraljeva, a papa je naredio da podnevna zvona zvone zauvijek u spomen na njegovu pobjedu u Beogradu.
Tko je uopće bio Janko Hunjadi? Odakle je došao?
Ovo je pitanje za milijun zlatnika. Povjesničari se i danas spore. Janko Hunjadi (mađarski: Hunyadi János, rumunjski: Ioan de Hunedoara) ulazi na povijesnu scenu kao čovjek bez jasnog pedigrea, što je u 15. stoljeću, dobu opsjednutom plavom krvi, bilo ravno čudu.
Znamo da je rođen oko 1407. godine. Njegov otac zvao se Vojk (ili Vajk), vlaški plemić iz Transilvanije. Kralj Sigismund Luksemburški darovao je Vojku dvorac Hunyad (današnji dvorac Korvin u Rumunjskoj) 1409. godine, po kojem je obitelj i dobila ime.
No, tu priča postaje sočna.
Tračevi tog vremena, koji su se širili poput požara, govorili su da Vojk nije bio njegov pravi otac. Legenda kaže da je Jankova majka, Eržebet Moržinaj (Elizabeta), bila ljubavnica samog kralja Sigismunda. Prema toj priči, Janko je bio kraljev nezakoniti sin.
Je li ova priča o kraljevskoj krvi istinita?
Vjerojatno ne. Povjesničari danas uglavnom odbacuju tu ideju kao kasniju propagandu, osmišljenu da Hunjadijevom sinu, Matiji Korvinu, da jače pravo na prijestolje. Ali sama činjenica da je ta glasina postojala govori vam sve što trebate znati. Janko Hunjadi bio je toliko sposoban, toliko moćan, da su ljudi morali izmisliti kraljevsko podrijetlo kako bi objasnili njegov genij.
Nije mu trebala plava krv. Imao je čelik u kralježnici. Njegovo vlaško podrijetlo značilo je da je odrastao na samoj granici kršćanstva i Osmanskog Carstva. Nije učio o Turcima iz knjiga; gledao ih je preko brda. Borba za opstanak bila mu je u krvi.
Kako se dječak iz divljine Transilvanije uzdigao do vrha?
Uspon Janka Hunjadija nije bio meteorski. Bio je to polagan, naporan uspon, plaćen znojem i krvlju. Svoju karijeru nije započeo na ugarskom dvoru.
Prvo je služio kao vitez u pratnji srpskog despota Stefana Lazarevića. Tamo je iz prve ruke vidio kompleksnu politiku Balkana, stiješnjenog između Ugarske i rastuće osmanske plime. Nakon despotove smrti, Hunjadi je prešao u službu kralja Sigismunda.
I tu je njegov genij primijećen.
Sigismund, koji je bio i car Svetog Rimskog Carstva, bio je iskusan vođa. Prepoznao je Hunjadijev talent. Poslao ga je na “turneju” po Europi. Hunjadi se borio u Italiji, gdje je proučavao taktike slavnih condottiera (plaćenika). Borio se protiv Husita u Češkoj, gdje je naučio cijeniti njihovu smrtonosnu “wagenburg” taktiku – korištenje utvrđenih kola kao mobilne tvrđave.
Nije bio samo slijepi siledžija. Bio je student rata.
Što se promijenilo dolaskom Turaka?
Sve. Dok se Hunjadi uspinjao, Osmansko Carstvo nije spavalo. Do 1430-ih, oni više nisu bili samo prijetnja na dalekoj granici; bili su egzistencijalna kriza. Prodirali su duboko u Srbiju i Transilvaniju.
Kralj Sigismund je znao da mu treba poseban čovjek za taj posao. Godine 1441. imenovao je Janka Hunjadija vojvodom Transilvanije i banom Severina. U suštini, dao mu je ključeve istočne granice kraljevstva i rekao: “Brani nas.”
Bio je to početak legende.
Je li Hunjadi doista bio “Turski bat”?
Apsolutno. I to odmah. Osmanlije su mislile da će se lako obračunati s tim novim vojvodom. Poslali su vojsku pod Ishak-begom u Transilvaniju 1442. godine.
Hunjadi ih je dočekao. Iako je u prvoj bitci kod Sântimbrua bio poražen, bila je to zamka. Hunjadi je primijenio lukavstvo. Zamijenio je oklope s jednim od svojih najodanijih vitezova. Turci, misleći da su ubili Hunjadija (ubili su njegovog dvojnika), postali su neoprezni.
Samo nekoliko dana kasnije, Hunjadi je okupio svoje snage i iznenada napao osmansku vojsku kod Sibiua. Bio je to potpuni masakr. Uništio je cijelu osmansku vojsku i ubio samog Ishak-bega. Nekoliko mjeseci kasnije, uništio je još jednu osmansku vojsku kod Željeznih vrata (na Dunavu).
Europa je bila u šoku. Tko je taj čovjek? U samo godinu dana, Janko Hunjadi je preokrenuo plimu. Više nije bilo pitanje obrane; bilo je pitanje napada.
Sjećate se priče o ‘Dugoj vojni’? To je bila Hunjadijeva majstorija.
Kad danas čitam o ovome, uvijek ostanem zadivljen čistom drskošću tog pothvata. Jedno je braniti svoj dom. Sasvim je drugo povesti vojsku usred zime duboko u srce neprijateljskog teritorija. Upravo je to Hunjadi učinio u zimu 1443.-1444.
Okupio je veličanstvenu kršćansku vojsku, zajedno s mladim poljsko-ugarskim kraljem Vladislavom I. Jagelovićem. Njihov cilj? Izbaciti Osmanlije iz Europe.
Zima je bila njihov saveznik. Osmanlije se nisu borile zimi. Smatrali su to suludim. Ali Hunjadi nije bio običan zapovjednik. Poveo je svoju vojsku preko zaleđenog Dunava i krenuo ravno na jug.
Pobjeda je slijedila pobjedu. Niš. Pirot. Sofija. Hunjadi je razbijao osmanske vojske jednu za drugom. Njegova taktika s bojnim kolima bila je nezaustavljiva. Kršćanska vojska probila se sve do planine Balkan, ali tamo ih je konačno zaustavila brutalna zima i očajnički osmanski otpor.
Iako nisu stigli do samog Edirnea (tadašnje prijestolnice), “Duga vojna” bila je nevjerojatan uspjeh. Sultan Murat II bio je ponižen. Bio je prisiljen zatražiti mir.
Zašto bi itko prekršio tako dobar mirovni sporazum?
U ljeto 1444. potpisan je Segedinski mir. Uvjeti su bili nevjerojatno povoljni za kršćane. Srbija je obnovljena pod despotom Đurađom Brankovićem. Ugarska je dobila golemo područje. Sultan se zakleo na Kuran, a kralj Vladislav na Bibliju. Mir je trebao trajati deset godina.
Trebao je.
Ali na scenu je stupio kardinal Giuliano Cesarini, papinski legat. On je imao drugačiju ideju. Vidio je Hunjadijevu pobjedu ne kao kraj, već kao početak. Zašto stati sada? Sultan je bio ranjiv. Njegova najbolja vojska bila je u Anatoliji.
Cesarini je počeo vršiti ogroman pritisak na mladog kralja Vladislava. Tvrdio je da zakletva dana “nevjerniku” (sultanu) nije važeća. Uvjerio je kralja da je ovo Bogom dana prilika da se Turci zauvijek protjeraju.
Janko Hunjadi je bio protiv. Znao je da je vojska iscrpljena. Znao je da je mir dobar. Ali on je bio vojnik, a kralj je zapovijedao. Nevoljko je pristao. U jesen 1444., samo nekoliko mjeseci nakon potpisivanja mira, kršćanska vojska ponovno je krenula u rat.
Što je pošlo po zlu kod Varne?
Sve. Sultan Murat II, bijesan zbog izdaje, brzo je prebacio svoju vojsku iz Anatolije. Legenda kaže da je na bojnom polju kod Varne, na obali Crnog mora, podigao kopiju prekršenog sporazuma i povikao: “Kriste, ako si Bog, kazni svoje koji su te izdali!”
Bitka kod Varne bila je katastrofa.
Hunjadi je, kao i uvijek, bio briljantan taktičar. Njegovo krilo vojske je pobjeđivalo. Ali mladi kralj Vladislav bio je nestrpljiv. Očarala ga je vlastita slava. U naletu mladenačke ludosti, poveo je juriš svoje osobne straže ravno na janjičare koji su čuvali sultana.
Bio je to samoubilački potez. Janjičari su sasjekli njega i njegove vitezove. Kralj je pao. Njegova glava je odrubljena i nabijena na koplje.
Kad je kršćanska vojska vidjela kraljevu glavu, zavladala je panika. Hunjadi je pokušao spasiti što se spasiti dalo, ali bilo je prekasno. Vojska se raspala. Cesarini je nestao u kaosu. Hunjadi je jedva pobjegao s bojnog polja. “Duga vojna” završila je gorkim porazom.
Kako je Janko Hunjadi postao regent Mađarske?
Poraz kod Varne ostavio je Ugarsku u kaosu. Kralj je bio mrtav. Prijestolonasljednik, Ladislav V. Posmrtni, bio je dijete, talac na dvoru cara Fridrika III. u Beču. Zemlja je bila bez vođe, a Turci su bili na vratima.
Tko je mogao spasiti kraljevstvo?
Sve oči bile su uprte u jedinog čovjeka koji je imao autoritet, snagu i volju: Janka Hunjadija. Godine 1446. ugarski sabor (parlament) imenovao ga je “gubernatorom” ili regentom kraljevstva.
Ovo je bio ogroman korak. Čovjek sumnjivog, ne-kraljevskog podrijetla sada je bio de facto vladar Ugarske. Dobio je ovlasti da kuje novac, dijeli pravdu i, što je najvažnije, zapovijeda vojskom. Hunjadi je iskoristio tu moć da konsolidira kraljevstvo, obračuna se s pohlepnim velikašima i pripremi se za neizbježni…
Što se dogodilo na Kosovu polju… opet?
Osveta. To je riječ koja je Hunjadiju bila na umu. Nije mogao preboljeti Varnu. Godine 1448. odlučio je da je vrijeme za drugi pokušaj.
Plan mu je bio smion. Okupio je golemu vojsku i krenuo na jug, s namjerom da se spoji s albanskim junakom, Skenderbegom (Đurađ Kastriot), koji je također vodio pobunu protiv sultana. Njihove dvije vojske zajedno… to bi bila sila koju nitko ne bi mogao zaustaviti.
Ali postojao je jedan problem: Đurađ Branković.
Srpski despot, čiju je zemlju Hunjadi oslobodio u “Dugoj vojni”, sada je igrao dvostruku igru. Sklopio je mir sa sultanom i nije htio dopustiti Hunjadijevoj vojsci prolazak kroz Srbiju. Štoviše, aktivno je sabotirao Hunjadija, sprječavajući ga da se poveže sa Skenderbegom.
Sultan Murat II nije gubio vrijeme. Presreo je Hunjadijevu vojsku na istom onom Kosovu polju gdje se odigrala slavna bitka 1389. godine. Druga bitka na Kosovu trajala je tri dana. Bio je to brutalan, krvav okršaj. Hunjadijevi vojnici borili su se poput lavova, ali brojčana nadmoć Osmanlija bila je prevelika. Na kraju je Hunjadijeva vojska uništena.
Hunjadi je ponovno pobjegao, ali ovaj put su ga uhvatili ljudi Đurađa Brankovića, koji su ga bacili u tamnicu. Bila je to najniža točka njegova života.
Sjećam se kad sam stajao podno tvrđave Golubac…
Prije nekoliko godina, stajao sam na obali Dunava, gledajući u moćne kule Golubačke tvrđave. Voda je bila mirna, ali povijest je vrištala iz svakog kamena. To je mjesto gdje je Hunjadi također vodio bitke, pokušavajući osigurati prijelaze na Dunavu.
Dok sam stajao tamo, pokušao sam zamisliti što je Hunjadi vidio. Ne samo kule i vojnike, već i tu golemu, neumoljivu silu koja se valjala sa istoka. Nakon Kosova, mnogi bi odustali. Proglasili bi bankrot. Ali ne i Janko.
Poniženje u Brankovićevoj tamnici (pustio ga je tek nakon plaćanja goleme otkupnine) samo ga je ojačalo. Vratio se u Ugarsku, predao titulu regenta, ali je ostao vrhovni zapovjednik vojske. Pomirio se sa svojim unutarnjim neprijateljima, poput moćnog Ulrika Celjskog.
Znao je da dolazi oluja.
A onda se, 1453. godine, dogodilo nezamislivo. Pao je Konstantinopol.
Kako je pad Konstantinopola promijenio sve?
Zvučni val tog pada odjeknuo je Europom. Carigrad, Drugi Rim, tisućljetno kršćansko carstvo, nestao je. Novi sultan, mladi, briljantni i nemilosrdni Mehmed II, sjedio je na prijestolju. I nije se nazivao samo sultanom; nazvao se “Kayser-i-Rum” – Rimski car.
Nije mu bilo dovoljno osvojiti istok. Želio je zapad. Želio je Beč.
Prva postaja na njegovom putu? Ključ Ugarske. Vrata Europe. Grad Beograd. Na mađarskom, Nándorfehérvár.
Godine 1456. Mehmed Osvajač, čovjek koji je srušio neosvojive zidine Konstantinopola, stigao je pred Beograd s vojskom kakvu Europa još nije vidjela. Više od 100.000 vojnika, stotine topova, uključujući i čudovišne topove koji su srušili Carigrad.
Ugarsko plemstvo se sledilo od straha. Mladi kralj Ladislav pobjegao je u Beč. Nitko nije htio pomoći. Svi su rekli da je Beograd izgubljen.
Svi, osim dvojice ljudi.
Tko su bili Janko Hunjadi i Ivan Kapistran?
Jedan je bio ostarjeli ratnik, Janko Hunjadi. Drugi je bio ostarjeli svećenik, franjevac Ivan (Giovanni) Kapistran.
Hunjadi je bio očajan. Plemstvo ga je izdalo. Nije imao vojsku. Na vlastiti trošak, opremio je vojsku plaćenika i vlastitih pristaša, ali znao je da to nije dovoljno.
Tada je na scenu stupio Kapistran. Bio je to čovjek u sedamdesetima, sama vatra i sumpor. Papa ga je poslao da propovijeda križarski rat. I propovijedao je. Obični ljudi – seljaci, obrtnici, studenti, siromasi – hrlili su pod njegov križ. Nisu imali oklope. Imali su vile, sjekire i fanatičnu vjeru.
Bio je to najčudniji savez u povijesti: prekaljeni, pragmatični general i karizmatični, vatreni svećenik. Zajedno su okupili vojsku odbačenih i krenuli prema Beogradu.
Kako su uspjeli pobijediti nepobjedivog Mehmeda II?
Opsada Beograda je priča za film. Mehmed je opkolio grad s kopna i rijeke. Hunjadi je prvo morao probiti riječnu blokadu. Svojom malom dunavskom flotilom, u očajničkoj bitci, Hunjadi je osobno vodio napad i uništio osmanske brodove. Uspio je ući u grad i preuzeti zapovjedništvo nad obranom.
Nekoliko tjedana trajao je pakao. Mehmedovi topovi danonoćno su tukli zidine. Konačno, 21. srpnja, sultan je naredio sveopći juriš.
Janjičari su prodrli u grad. Vodila se borba za svaku kuću, svaku ulicu. Sam Hunjadi borio se na zidinama. Činilo se da je sve izgubljeno.
A onda se dogodilo čudo.
Sljedećeg dana, Kapistranovi križari, koji su bili u logoru izvan glavnih zidina, spontano su krenuli u napad. Nisu slušali zapovijedi. Vidjeli su Turke i jurnuli. Ivan Kapistran, držeći križ, potrčao je za njima vičući: “Isus! Isus!”
Bio je to potpuni kaos. Hunjadi je vidio što se događa. Njegov vojnički mozak je shvatio: “Ovi će idioti ili svi izginuti ili će pobijediti.” Odlučio je riskirati sve. Poveo je svoju tešku konjicu iz grada u bok turske vojske, ravno prema njihovim topovima.
Turci su bili uhvaćeni u kliješta. Napadnuti s leđa od strane Hunjadija i s boka od strane fanatičnih križara. Mehmed II je pokušao osobno povesti janjičare u protunapad, ali je ranjen strijelom u bedro. U osmanskom logoru nastala je panika. Sultanova vojska, nepobjediva vojska koja je osvojila Konstantinopol, raspala se i pobjegla u neredu.
Ostavili su za sobom sve: topove, blago, šatore. Pobjeda je bila potpuna.
Znate li zašto zvona crkava zvone u podne?
Dok ovo pišem, vani je gotovo podne. I kad čujem to zvono, uvijek se sjetim ove priče. To nije samo moja osobna tradicija; to je doslovni razlog zašto zvona zvone.
Vijest o pobjedi putovala je sporo. Papa Kalist III, ne znajući još za pobjedu, već je ranije izdao bulu (naredbu) kojom je pozvao sve crkve da zvone svakog podneva kao poziv na molitvu za branitelje Beograda.
Kada je vijest o čudesnoj pobjedi konačno stigla u Rim, papa je bio izvan sebe od radosti. Pretvorio je tu naredbu iz molitve za pomoć u vječnu proslavu pobjede. Podnevno zvono postalo je spomenik Janku Hunjadiju i njegovoj pobjedi.
Dakle, svaki put kad čujete to zvono… sjetite se.
Kakva je bila Hunjadijeva ostavština?
Život rijetko piše sretne završetke. Često piše ironične. Janko Hunjadi stajao je na vrhuncu svijeta. Pobijedio je najvećeg sultana svog vremena. Spasio je kršćanstvo. Bio je heroj Europe.
Tri tjedna kasnije, bio je mrtav.
Nije ga ubio turski mač. Nije ga pogodila strijela. Ubila ga je kuga. Bolest koja se proširila pobjedničkim, ali prljavim vojnim logorom odnijela je najvećeg ratnika svoje generacije. Umro je u Zemunu, u naručju svog suborca, Ivana Kapistrana (koji će i sam umrijeti od kuge nekoliko mjeseci kasnije).
Njegova smrt bila je tragedija, ali njegova ostavština tek je počinjala.
Njegovom pobjedom, Hunjadi je kupio Ugarskoj i srednjoj Europi 70 godina mira. Osmansko napredovanje bilo je zaustavljeno sve do bitke na Mohačkom polju 1526.
I što je najvažnije, ostavio je sina. Njegov mlađi sin, Matija, postat će Matija Korvin, jedan od najvećih, najprosvjećenijih i najmoćnijih kraljeva u povijesti Ugarske. Dječak koji je rođen u sjeni svog oca ratnika, postat će kralj filozof.
Zašto Janko Hunjadi i danas živi?
Život Janka Hunjadija nije priča o savršenom heroju. Bio je to čovjek svog vremena. Bio je nemilosrdan, ambiciozan i ponekad brutalan. Pretrpio je poraze koji bi slomili deset drugih ljudi.
Ali nikada nije odustao.
U najmračnijem trenutku Europe, kada su kraljevi bježali, a plemići se skrivali, sin vlaškog plemića iz Transilvanije stao je na zidine i rekao: “Ne dalje.”
Njegova priča je dokaz da nije važno odakle dolazite. Važno je za što se borite. Janko Hunjadi se borio za svoju zemlju, svoju vjeru i svoj narod. I u tom procesu, spasio je kontinent.
Često postavljena pitanja
Odakle je potjecao Janko Hunjadi i je li njegov rod bio plemićkog podrijetla?
Njegovo podrijetlo obavijeno je tajnom, ali vjerojatno je bio iz vlaškog (rumunjskog) plemstva, a legenda kaže da mu je otac Bio Vojk, vlaški plemić iz Transilvanije, dok se mitovi šire da je bio sin kralja Sigismunda.
Koje su bile najvažnije pobjede i porazi Janka Hunjadija?
Njegove ključne pobjede uključuju ”Dugu vojnu”, osvajanje Beograda 1456. godine i poraz Osmanlija kod Sibiua, dok su porazi bili kod Varne 1444. i na Kosovu 1448. godine.
Zašto zvona crkava zvone svakoga dana u podne?**
Zvona zvone u podne kao spomen na pobjedu Janka Hunjadija kod Beograda 1456. godine, a ta tradicija nastala je porukom pape Kalista III da zvone kao poziv na molitvu i proslavu te pobjede.
