Kada čujete ime Ruđer Bošković, što vam prvo padne na pamet? Vjerojatno institut u Zagrebu. Možda se sjetite njegovog lika s neke stare novčanice ili kovanice. Znamo da je bio “netko važan”, jedan od onih velikana iz povijesnih udžbenika. Ali, ruku na srce, koliko nas doista poznaje priču o ovom čovjeku? Koliko nas shvaća da je taj Dubrovčanin, isusovac i svećenik, bio jedan od najbriljantnijih umova svoga vremena—a možda i svih vremena?
Priča o Ruđeru Boškoviću nije samo suhoparna biografija. To je priča o avanturi, o čovjeku koji je doslovno mijenjao svijet oko sebe, od spašavanja kupole sv. Petra u Rimu do postavljanja temelja moderne atomske fizike. Da, dobro ste pročitali. Više od stoljeća prije nego što su znanstvenici uopće potvrdili postojanje atoma, Bošković je stvorio teoriju koja ih opisuje na način koji je zapanjujuće sličan današnjoj kvantnoj mehanici. On je bio polimat u pravom smislu te riječi: matematičar, astronom, fizičar, filozof, inženjer, diplomat i pjesnik. Njegov je život bio sve samo ne dosadan.
Više iz kategorije Dubrovačka Republika
Kutni kamenovi Boškovićevog nasljeđa
Prije nego što zaronimo duboko, evo što ga čini apsolutnom legendom:
- Tvorac prve atomske teorije: Njegovo djelo Theoria Philosophiae Naturalis (1758.) predlaže da se sva materija sastoji od točkastih, nedjeljivih čestica (atoma) koje djeluju putem jedne jedine sile—nečega što danas zovemo “polje sila”.
- Polimat bez premca: Bio je vodeći europski stručnjak u astronomiji (izračunao je putanju kometa, mjerio oblik Zemlje), inženjerstvu (spasio je kupolu Bazilike sv. Petra od urušavanja) i matematici.
- Diplomat i putnik: Kao vješt pregovarač, služio je kao diplomat Dubrovačke Republike i drugih država, putujući od Londona do Carigrada i susrećući se s najmoćnijim ljudima epohe.
- Preteča moderne znanosti: Njegove ideje o sili koja mijenja karakter (privlačna na daljinu, odbojna na blizinu) izravno su utjecale na velikane poput Faradaya, Maxwella, Kelvina i Tesle.
Tko je zapravo bio Ruđer Bošković?
Dakle, krenimo od početka. Tko je taj čovjek čije ime danas nosi najvažniji znanstveni institut u Hrvatskoj? Ruđer Josip Bošković rođen je 18. svibnja 1711. godine u Dubrovniku. I to je već samo po sebi važno. Dubrovnik u to vrijeme nije bio tek lijepi primorski grad; bila je to Dubrovačka Republika, neovisna, bogata i ponosna trgovačka sila koja je vješto balansirala između Venecije i Osmanskog Carstva.
Rodio se u obitelji koja je bila mješavina svjetova. Njegov otac, Nikola, bio je trgovac, porijeklom iz sela Orahov Do u Hercegovini. Majka, Paola Bettera, bila je Talijanka iz ugledne dubrovačke obitelji. Ruđer je bio sedmo od devetero djece. Ta mješavina praktičnog trgovačkog duha i stare gradske kulture sigurno je oblikovala njegov znatiželjni um.
Odakle potječe taj genij?
Boškovićeva priča zapravo počinje s odlukom koja će mu definirati život. Kao dječak, pokazivao je iznimnu nadarenost. Bio je bistro dijete, gutao je knjige. U takvom okruženju, postojala su dva puta za talentiranog mladića: postati trgovac ili pomorac, ili se posvetiti Crkvi.
Njegova obitelj odlučila je da je obrazovanje ključ. Poslali su ga na školovanje u isusovački kolegij u Dubrovniku, Collegium Ragusinum. To je bio temelj. Isusovci su u to vrijeme bili intelektualna elita Europe. Njihov obrazovni sustav bio je rigorozan, temeljit i usmjeren na logiku, klasične jezike, ali i na prirodne znanosti.
Mladi Ruđer je briljirao. Bio je toliko dobar da su njegovi učitelji brzo shvatili da je Dubrovnik za njega postao premalen. Njegov um tražio je više.
Je li Dubrovnik u 18. stoljeću bio premalen za njega?
Apsolutno jest. Iako je volio svoj rodni grad i uvijek mu se vraćao, s 14 godina, 1725. godine, Ruđer napušta Dubrovnik. Njegovo odredište? Središte svijeta, barem onog intelektualnog i duhovnog.
Otišao je u Rim.
Zašto je dječak iz Dubrovnika otišao u Rim?
Otišao je kako bi nastavio školovanje u slavnom Collegium Romanum (Rimskom kolegiju), današnjem Papinskom sveučilištu Gregoriana. To je bila “Ivy League” 18. stoljeća. Tamo je ušao u isusovački red i započeo svoj novicijat. Ali Bošković nije bio samo budući svećenik. On je bio znanstveni fenomen.
Dok je studirao filozofiju i teologiju, samostalno je proždirao matematiku i fiziku. Učio je Newtona u vrijeme kada je Newton još uvijek bio kontroverzan u katoličkim krugovima. Učio je Leibniza. Ali nije samo učio. Počeo je stvarati.
Već 1736. godine objavljuje svoje prve znanstvene rasprave. Njegov talent bio je toliko očit da su mu, prije nego što je uopće formalno zaređen za svećenika, povjerili katedru matematike na Rimskom kolegiju 1740. godine. Zamislite to. Bio je u svojim dvadesetima, a već je bio profesor na najprestižnijem sveučilištu na svijetu.
To je bio početak jedne nevjerojatne karijere.
Kako je jedan čovjek mogao biti stručnjak za SVE?
Sjećam se, još kao klinac, gledao sam taj lik na starim novčanicama. Znao sam da je ‘netko važan’, neki ‘znanstvenik’. Ali, iskreno? Nisam imao pojma. Većini nas, Ruđer Bošković je samo ime ulice ili, u najboljem slučaju, ime instituta u Zagrebu. Godinama sam živio u tom neznanju.
A onda sam, puno kasnije, zapravo pročitao o čemu je on govorio. I to je promijenilo sve.
Shvatio sam da mi danas svijet gledamo kroz uske specijalizacije. Ti si fizičar. Ti si inženjer. Bošković je živio u posljednjem dobu kada je jedan ljudski um mogao pokušati obuhvatiti cjelokupno ljudsko znanje. I on u tome nije samo pokušavao; on je u tome uspijevao.
Astronom, matematičar, fizičar… što je bilo prvo?
Teško je reći. Za njega, to je sve bilo isto. Sve je to bio način da se shvati Božja kreacija. Njegov pristup bio je nevjerojatno praktičan.
Kao astronom, bio je majstor. Osnovao je zvjezdarnicu u Rimu. Bavio se izračunavanjem putanja kometa. Razvio je nove metode za određivanje rotacije Sunca promatrajući pjege. Ali njegov najveći doprinos astronomiji bio je praktičan. Papa Benedikt XIV. ga je zadužio za jedan nevjerojatno važan zadatak: mjerenje meridijanskog luka između Rima i Riminija.
Zašto je to važno? Pa, time je želio provjeriti Newtonovu teoriju da Zemlja nije savršena kugla, već da je spljoštena na polovima. Bošković je sa svojim suradnikom Christopherom Maireom proveo dvije godine na tom mukotrpnom poslu. I što su dokazali? Dokazali su da je Newton bio u pravu. Zemlja je doista spljoštena. Njihova knjiga o tom pothvatu postala je standardni udžbenik geodezije (znanosti o mjerenju Zemlje) idućih sto godina.
Nije stao na tome. Razvio je nove teleskope, poboljšavao leće. Bio je čovjek koji je gledao u zvijezde, ali čvrsto stajao na zemlji.
Jeste li znali da je bio i diplomat?
I kao da sve to nije bilo dovoljno, Bošković je bio čovjek od svijeta. Njegov intelekt, šarm i činjenica da je bio svećenik, otvarali su mu sva vrata. Postao je traženi diplomat.
Dubrovačka Republika, njegov dom, stalno ga je angažirala. Kad bi god izbio neki problem—bilo da se radilo o sporovima s Luccom ili o pregovorima u Beču—zvali bi Boškovića. On je bio njihov čovjek.
Ali služio je i drugima. Putovao je na dvor Luja XV. u Pariz. U Londonu je postao član Royal Society, najprestižnijeg znanstvenog društva na svijetu. Tamo je upoznao Benjamina Franklina. U Carigradu je posredovao u diplomatskim misijama. Bio je u Poljskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj.
On nije bio znanstvenik zatvoren u kuli od bjelokosti. Bio je globalni igrač u doba kada je putovanje od Rima do Londona trajalo tjednima. Njegova pisma (napisao ih je na tisuće) daju nevjerojatan uvid u politiku, znanost i kulturu Europe 18. stoljeća.
Što je točno Boškovićeva “Teorija svega”?
E sad, dolazimo do onoga što Ruđera Boškovića čini besmrtnim.
Svo to vrijeme, dok je mjerio Zemlju, promatrao komete i pregovarao s kraljevima, njegov um je radio na jednom, fundamentalnom pitanju: od čega je sazdan svijet?
Rezultat je njegova magnum opus, knjiga objavljena u Beču 1758. godine: Theoria Philosophiae Naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium (Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi).
Moram biti iskren. Kad sam prvi put pokušao shvatiti njegovu Theoriu, glava me zaboljela. Bilo je to na fakultetu, daleko od obavezne lektire. Ali što sam više čitao, to sam bio više fasciniran. Čekaj malo. On govori o točkama bez dimenzija? O jednoj sili koja je i privlačna i odbojna? Pa to zvuči… moderno. To zvuči kao nešto što bi danas raspravljali na Odsjeku za fiziku. A on je to pisao 1758. godine! To je bio trenutak kad sam shvatio da Bošković nije samo ‘hrvatski znanstvenik’. On je svjetski genij.
Zašto je njegova “Theoria” toliko revolucionarna?
Pokušat ću je objasniti što jednostavnije.
U Boškovićevo vrijeme, znanost se hrvala s Newtonovom idejom gravitacije (privlačne sile) i konceptom “tvrdih” atoma koji se sudaraju poput biljarskih kugli. Boškoviću se to nije sviđalo. Smatrao je da je koncept “tvrdog” sudara nelogičan.
Umjesto toga, predložio je nešto radikalno:
- Materija se sastoji od točaka: Sva materija u svemiru (atomi) sastoji se od točaka koje su bezdimenzionalne. Nemaju veličinu. Savršeno su jednostavne.
- Postoji jedna jedina sila: Ove točke međusobno djeluju putem jedne jedine, univerzalne sile.
- Sila mijenja karakter: I tu je kvaka. Ta sila nije uvijek ista. Na velikim udaljenostima (poput planeta), ona je privlačna (to je Newtonova gravitacija). Ali kako se točke približavaju, sila slabi, postaje nula, a zatim postaje iznimno odbojna.
Što to znači? To znači da se dvije čestice materije nikada ne mogu dodirnuti. Kad pokušate stisnuti kamen, osjećate otpor. Za Boškovića, to nije sudar “tvrdih” atoma. To je vaša ruka koja nailazi na nevjerojatno snažnu odbojnu silu između atoma vaše ruke i atoma kamena.
Ovim je ukinuo potrebu za “tvrdom” materijom. Cijeli svemir, i vi i ja, samo smo golem, dinamičan ples bezdimenzionalnih točaka koje plešu po zakonu jedne jedine sile.
Kako je Boškovićeva sila predvidjela modernu fiziku?
Ovo je ono što je nevjerojatno. Njegov grafikon sile (poznata Boškovićeva krivulja) pokazuje kako sila oscilira između privlačne i odbojne na vrlo malim udaljenostima, prije nego što postane konačno odbojna u samom središtu.
To je zapanjujuće slično onome kako danas opisujemo sile između čestica. Jaka nuklearna sila, slaba nuklearna sila, elektromagnetizam… sve su to aspekti temeljnih sila koje djeluju na različitim udaljenostima. Njegova ideja da su čestice u suštini “polja sila” temelj je na kojem su Michael Faraday i James Clerk Maxwell kasnije izgradili teoriju elektromagnetizma.
Werner Heisenberg, jedan od očeva kvantne mehanike, rekao je da je Boškovićeva teorija dala ključne ideje za atomsku fiziku. Lord Kelvin, veliki britanski fizičar, izjavio je da je njegova cijela karijera bila pod utjecajem Boškovića.
On je bio 200 godina ispred svog vremena.
Je li Bošković bio samo teoretičar?
Nipošto. To je možda i najfascinantniji dio njegove osobnosti. Čovjek koji je razmišljao o bezdimenzionalnim točkama bio je istovremeno i najtraženiji inženjer svog vremena. Bio je “go-to guy” kad bi stvari krenule po zlu.
Njegov najpoznatiji praktični pothvat? Spašavanje Michelangelove kupole.
Kako je spasio kupolu Svetog Petra u Rimu?
Sredinom 18. stoljeća, Rim je bio u panici. Na veličanstvenoj kupoli Bazilike sv. Petra, simbolu kršćanstva, pojavile su se goleme pukotine. Postojala je stvarna opasnost da će se cijela stvar urušiti.
Papa je sazvao konzilij najboljih umova da odluče što učiniti. Neki su predlagali rušenje dijelova. Drugi su imali divlje, neprovedive ideje.
A onda je došao Bošković. On nije nagađao. On je izračunao.
Pristupio je problemu kao fizičar. Analizirao je sile, naprezanja i matematički modelirao kupolu. Njegov zaključak? Pukotine su nastale zbog sila potiska koje guraju bazu kupole prema van. Njegovo rješenje? Genijalno u svojoj jednostavnosti. Predložio je da se oko kupole postavi pet velikih željeznih obruča (prstenova) koji će je “stegnuti” i preuzeti sile potiska.
Njegov prijedlog je prihvaćen. Obruči su postavljeni. Kupola je spašena.
Stoji i danas, gotovo 300 godina kasnije, zahvaljujući praktičnoj primjeni fizike hrvatskog isusovca. Taj isti princip—primjena vanjskih obruča za stabilizaciju—koristi se u inženjerstvu i danas.
Kakav je bio njegov život “iza kulisa”?
Kroz svu tu priču o geniju, lako je zaboraviti čovjeka. Kakav je Ruđer bio privatno?
Bio je, blago rečeno, kompliciran.
Bio je nevjerojatno samouvjeren, ponekad na granici arogancije. Nije imao dlake na jeziku i lako je ulazio u znanstvene svađe. A u 18. stoljeću, znanstvene svađe bile su brutalne. Sukobio se s mnogim kolegama, često žestoko braneći svoje teorije.
Istovremeno, bio je odan prijatelj i duboko religiozan čovjek. Njegova teorija atoma nije za njega bila u suprotnosti s vjerom; bila je dokaz Božje elegancije i svemoći.
Prijatelj papa i kraljeva, ali kakav je bio privatno?
Živio je u turbulentnim vremenima. Njegov najveći životni udarac dogodio se 1773. godine. Papa Klement XIV., pod političkim pritiskom europskih kraljeva, donio je odluku o ukidanju Isusovačkog reda.
Za Boškovića, to je bio kraj svijeta.
Imao je 62 godine. Red kojem je posvetio cijeli svoj život, koji mu je bio i dom i obitelj i poslodavac, prestao je postojati. Bio je doslovno izbačen na ulicu, bez mirovine, bez statusa. Svi njegovi položaji, uključujući i onaj na zvjezdarnici Brera u Milanu koju je sam osnovao, bili su mu oduzeti.
To ga je slomilo.
Zašto se na kraju preselio u Milano?
Prije tog kobnog ukidanja reda, Bošković je već napustio Rim i preselio se u Milano, gdje je radio na osnivanju zvjezdarnice Brera. Ali nakon 1773., morao je tražiti novi dom.
Na poziv svog prijatelja, francuskog kralja Luja XV., seli se u Pariz. Dobiva francusko državljanstvo i položaj upravitelja optike za mornaricu. Tamo provodi gotovo deset godina. Ali nikad se nije u potpunosti uklopio. Bio je nemiran, nostalgičan za Italijom i svojim Sredozemljem.
Sve te godine, nastavio je raditi na svojoj Teoriji, pripremajući nova izdanja, pišući pjesme i održavajući korespondenciju diljem Europe.
Potkraj života, vraća se u Italiju. Smjestio se u Milanu, pokušavajući srediti svoja golema, ali neobjavljena djela. Nažalost, zadnjih godina života počeo je patiti od melankolije i mentalnog propadanja. Umro je u Milanu 13. veljače 1787. godine. Pokopan je u crkvi Santa Maria Podone, koja je kasnije, nažalost, srušena, a njegov grob je zauvijek izgubljen.
Kakva sudbina.
Zašto je Bošković važan DANAS?
Ponekad se čini da su ti povijesni velikani zarobljeni u prošlosti. Ali Bošković nije. Njegov utjecaj je itekako živ.
Kao prvo, on je simbol spoja teorije i prakse. U današnjem svijetu, gdje se znanost često dijeli na “fundamentalnu” (teorijsku) i “primijenjenu” (inženjersku), Bošković nas podsjeća da je to lažna podjela. Najbolja znanost je ona gdje duboko teorijsko razumijevanje rješava stvarne, praktične probleme. Kao spašavanje kupole.
Drugo, njegova Theoria je vječni podsjetnik na snagu ljudskog uma. Njegova sposobnost da, koristeći samo logiku, matematiku i promatranje, zaključi temeljna svojstva svemira je zapanjujuća.
Tko su znanstveni “nasljednici” Ruđera Boškovića?
Gotovo svaki veliki fizičar 19. stoljeća stajao je na Boškovićevim ramenima, često i ne znajući.
- Michael Faraday: Preuzeo je Boškovićevu ideju atoma kao centara sila i razvio koncept “linija sile”, što je bio temelj za teoriju elektromagnetskog polja.
- Lord Kelvin: Više puta je naveo Boškovića kao ključni utjecaj na svoje razumijevanje atoma.
- Nikola Tesla: Poznato je da je proučavao Boškovićevu Theoriu i da su mu Boškovićeve ideje o jedinstvenom polju sile bile inspiracija za njegove vizije bežičnog prijenosa energije.
Njegove ideje odjekuju i danas u teoriji struna i potrazi za “Teorijom svega” (TOE) – snu o jednoj jedinoj jednadžbi koja bi opisala sve sile prirode. Upravo ono što je Bošković pokušao učiniti prije 250 godina. O njegovom utjecaju možete više pročitati i na stranicama poput ove sa Sveučilišta Berkeley.
Što Hrvati duguju Boškoviću?
Mi mu dugujemo ponos. U panteonu svjetskih znanstvenika—Newton, Einstein, Bohr, Heisenberg—ime Ruđera Boškovića stoji ravnopravno. On je dokaz da genij ne poznaje granice, nacije ni jezik.
On je bio Hrvat iz Dubrovnika. Bio je Talijan po majci i po kulturi u kojoj je živio. Bio je Francuz po državljanstvu. Ali iznad svega, bio je građanin svijeta i genij čovječanstva.
Njegovo nasljeđe nije u kamenu. Njegovo nasljeđe je u idejama. I te ideje su, baš poput njegovih točkastih atoma, besmrtne. Institut Ruđer Bošković u Zagrebu nije samo spomenik; on je obećanje da ćemo nastaviti tradiciju znatiželje, inovacije i hrabrosti koju je on utjelovio.
Sljedeći put kad prođete ulicom koja nosi njegovo ime, sjetite se čovjeka koji je spasio kupolu sv. Petra, izmjerio Zemlju i zamislio atomsku strukturu svemira. Sjetite se Ruđera Boškovića. Bio je to vraški dobar um.
Često postavljena pitanja – Ruđer Bošković
Koja je najveća Boškovićeva teorija i zašto je revolucionarna?
Njegova najznačajnija teorija je da sve materije čine nedjeljive točkaste čestice koje djeluju putem jedne sile koja može biti privlačna ili odbojna, ovisno o udaljenosti, što je predvidjelo temelje moderne fizike i atomsku strukturu.
Kako je Bošković spasio kupolu Svetog Petra u Rimu?
Bošković je izračunao koji su to sile pritiska na kupolu i predložio je da se oko nje postave željezni obruči koji će je stabilizirati, što je spasilo njezin opstanak.
Na kojim je područjima Bošković bio stručnjak?
Bio je stručnjak u astronomiji, matematici, fizici, inženjerstvu i diplomaciji, ostavljajući traga u svakom od tih područja svojom znanošću i praktičnim rješenjima.
Zašto je Boškovićevo nasljeđe važno danas?
Njegove ideje i teorije, osobito o sili i strukturi svemira, i dalje su temelj za moderne znanstvene istražnje, poput teorije struna i potrage za ‘Teorijom svega’, a njegov rad inspirira globalnu znanstvenu zajednicu.
