Marin Držić: Biografija dubrovačkog “Vidre” i djela

Šetati Stradunom u predvečerje, kad se kamen ugrije i poprimi zlatnu boju, posebno je iskustvo. Prvi put kad sam na Stradunu stao ispred Kneževa dvora, pogled mi je privukla brončana figura koja sjedi, pomalo izmorena, ali s lukavim osmijehom. To je on. Najveći. Čovjek čiji duh i danas definira Grad. Govoriti o Dubrovniku, a ne spomenuti Marina Držića, bilo bi kao govoriti o Engleskoj bez Shakespearea. Njegov nadimak, “Vidra”, savršeno sažima njegovu bit – bio je čovjek koji je uvijek pronalazio način da se izvuče, da doskoči moćnicima i da, što je najvažnije, uhvati istinu o ljudskoj prirodi.

No, tko je zapravo bio taj svećenik, orguljaš, buntovnik, putnik, sluga, prevoditelj i, po nekima, izdajnik?

Njegov život bio je jednako dramatičan kao i njegove komedije. Bio je to život proživljen “nazbilj” (stvarno), a ne “nahvao” (prividno), kako bi on to sam rekao. Kroz ovaj tekst, zaronit ćemo duboko u arhive Grada, ali i u mračne uličice Venecije i Firence, kako bismo otkrili čovjeka iza legende.

Više iz kategorije Dubrovačka Republika

Dominko Zlatarić

Dinko Zlatarić

Ključne točke za ponijeti

Prije nego što uronimo u njegovu nevjerojatnu priču, evo što apsolutno morate znati o “Vidri”:

• Renesansni genij: Marin Držić (1508. – 1567.) bio je najveći hrvatski renesansni komediograf i jedan od najznačajnijih u Europi.
• Dva lica: Vodio je dvostruki život. Bio je zaređeni klerik (svećenik) koji je primao crkvenu plaću, ali je istovremeno živio boemski, neprestano u dugovima i u sukobu s autoritetima.
• Ogledalo društva: Njegova djela, posebice komedije poput Dunda Maroja i Skupa, nisu samo smiješna. Ona su oštra kritika dubrovačkog društva, ismijavajući pohlepu, taštinu i licemjerje vlastele.
• “Vidra” – majstor preživljavanja: Nadimak “Vidra” dobio je zbog svoje legendarne sposobnosti da se izvuče iz nemogućih (najčešće financijskih) situacija.
• Kontroverzna zavjera: Kraj života proveo je u egzilu u Firenci, pišući pisma toskanskom vojvodi Cosimu I. de’ Mediciju, u kojima predlaže državni udar i svrgavanje dubrovačke aristokracije.

Tko je zapravo bio Marin Držić, čovjek iza nadimka “Vidra”?

Da bismo razumjeli Držića, moramo razumjeti Dubrovnik 16. stoljeća. To nije bio samo grad-država nevjerojatnog bogatstva i ljepote; bila je to strogo kontrolirana aristokratska republika.

Republika Ragusa.

Sloboda (Libertas) bila je ispisana na zastavi, ali ta sloboda nije bila jednaka za sve. Društvo je bilo oštro podijeljeno. Na vrhu su bili vlastelini (nobili), koji su imali svu političku moć. Ispod njih bili su građani (cittadini), bogati trgovci bez političkog utjecaja. I na dnu, pučani (popolani), običan narod.

Držić je rođen u ovoj posljednjoj, ali ipak uglednoj skupini.

Je li njegovo djetinjstvo u Dubrovniku odredilo njegov buntovnički put?

Apsolutno. Rođen je 1508. godine u obitelji pučana koja je nekada imala plemićki status, ali ga je izgubila. Taj osjećaj “skoro pa plemića” u njemu je vjerojatno odmalena kuhao. Njegov stric bio je poznati pjesnik Džore Držić, tako da je Marin odrastao uz umjetnost.

Obitelj ga je, kao i mnoge mlađe sinove bez jasnog nasljedstva, usmjerila prema Crkvi. Već s 13 godina primio je prvu tonzuru (kleričko postriženje). To mu je osiguravalo kakav-takav prihod, ali ga je istovremeno sputavalo.

Držić nije bio čovjek za sputavanje.

Osjećao je puls ulice. Gledao je kako se vlastela šepuri, kako se strani trgovci bogate i kako se njegovi sugrađani bore za mrvice. Vidio je licemjerje sustava koji je propovijedao jedno, a živio drugo. Taj jaz između privida i stvarnosti, između “ljudi nahvao” i “ljudi nazbilj”, postat će središnja tema cijelog njegovog opusa. Njegov bunt nije počeo u Firenci; počeo je na ulicama Grada dok je još bio dječak.

Zašto je svećenik pobjegao u Italiju i što je tamo naučio?

Godine 1538., događa se ključni preokret. Dubrovačko Vijeće umoljenih dodjeljuje mu financijsku potporu od 30 dukata godišnje za studij u Italiji. S 30 godina, Držić napušta relativnu sigurnost Dubrovnika i odlazi u Sienu, u srce Toskane.

To je bio potez koji mu je promijenio život. I povijest književnosti.

Siena: Više od studija, manje od svećeništva?

Službeno, Držić je otišao studirati kanonsko pravo. Trebao je postati ugledni crkveni pravnik.

Međutim, Siena je bila grad teatra. Grad karnevala. Grad u kojem su studenti živjeli bučno i slobodno. Držić, sa svojim svećeničkim haljama, ali buntovničkim srcem, uklopio se savršeno. Brzo je napustio dosadne knjige kanonskog prava i bacio se na ono što ga je uistinu zanimalo – život i kazalište.

Njegov šarm i inteligencija morali su biti nevjerojatni. Iako je bio stranac, pučanin i u stalnim financijskim problemima, studenti u Sieni izabrali su ga za rektora studentskog doma (Casa della Sapienza) 1541. godine. Kakav paradoks. Čovjek koji nije mogao upravljati vlastitim financijama postao je odgovoran za financije cijele institucije.

Naravno, taj je mandat završio kaotično. Zbog financijskih malverzacija i općenitog nemara, smijenjen je i čak je proveo kratko vrijeme u zatvoru. Ali u Sieni je Držić vidio Commedia dell’arte. Vidio je profesionalne glumačke družine, naučio je sve o tipskim likovima (stari škrtac, lukavi sluga, zaljubljeni mladići) i shvatio je moć teatra. Nije naučio kako biti bolji svećenik, ali je naučio kako biti – dramatičar.

Povratak u Grad: Je li Držić bio majstor spletki ili samo kronični dužnik?

Kad se 1545. vratio u Dubrovnik, vratio se kao drugi čovjek. Ali vratio se i bez diplome. I bez novca.

Odmah je upao u stari ritam. Preuzeo je mjesto rektora crkve Svih Svetih (“Dom Marina”) i crkve sv. Petra na Koločepu. To mu je donosilo prihod, ali očito nedovoljan za njegove apetite. Postao je i orguljaš u dubrovačkoj katedrali.

No, njegov glavni “posao” postalo je snalaženje.

Živio je na dug. Posuđivao je novac od plemića, od prijatelja, od koga god je stigao. Arhivi su puni zapisa o njegovim dugovanjima. Upravo ga je ta vječna borba za preživljavanje činila “Vidrom”. Bio je majstor izbjegavanja vjerovnika, majstor slatkorječivosti, čovjek koji je uvijek bio korak ispred nevolje.

Sjećam se kako sam kao student prvi put čitao “Dunda Maroja”. Tada me, naravno, najviše zabavljao Pometov lik. Ali tek kasnije sam shvatio dubinu Držićeve opsesije novcem. Cijela radnja se vrti oko dukata. Tko ih ima, tko ih želi, tko ih je izgubio. To nije bila samo književna fikcija; to je bila Držićeva svakodnevica. On je pisao o onome što je živio.

Ta vječna oskudica natjerala ga je i na poniženja. Godine 1548. odlazi u Veneciju kao sluga austrijskog grofa Christopha von Rogendorfa. Zamislite to. Svećenik, rektor, pjesnik – služi problematičnom stranom plemiću. Putovao je s njim i do Beča. Bio je to još jedan bijeg, još jedan pokušaj da se zaradi i, vjerojatno, još jedno gorko iskustvo koje će kasnije pretočiti u svoja djela.

Kako su “ljudi nahvao” i “ljudi nazbilj” oživjeli na pozornici?

Između svih tih dugova, putovanja i crkvenih službi, Marin Držić je pisao. I to kako je pisao.

Njegova djela nisu nastajala u tišini radne sobe. Nastajala su za specifične prilike – dubrovačke karnevale i vjenčanja (pireve). Njegove drame izvodile su amaterske glumačke družine (“družine”) sastavljene od mladih plemića i građana.

To je bila eksplozija. Držić je na pozornicu donio ono što nitko prije njega nije – stvarni, živi, govorni jezik dubrovačkih ulica.

Dundo Maroje: Zašto je ova komedija i danas Držićevo remek-djelo?

Izvedena prvi put 1551. godine, Dundo Maroje je kruna njegovog stvaralaštva. Radnja je, na površini, jednostavna: Dundo Maroje, stari dubrovački trgovac, dolazi u Rim tražiti sina Maru, koji umjesto da trguje, troši očev novac na kurtizanu Lauru.

Ali ispod te priče ključa Držićev genij.

Ovo je djelo koje savršeno definira njegovu filozofiju. U slavnom prologu, “Negromant Dugi Nos” (Čarobnjak Dugog Nosa) dijeli ljude u dvije kategorije:

• “Ljudi nahvao” (prividni ljudi): To su oni koji se pretvaraju, koji su licemjerni, pohlepni, tašti i lažni. Oni su većina.
• “Ljudi nazbilj” (stvarni ljudi): To su rijetki pojedinci koji su iskreni, plemeniti i dobri.

Komedija nastaje iz sukoba te dvije skupine. Ali tko pobjeđuje? Ne pobjeđuju “ljudi nazbilj”. Pobjeđuje netko treći.

Pobjeđuje Pomet. Sluga. “Vidra” u malom. Pomet je lukav, elokventan, bez skrupula, ali simpatičan. On je majstor fortune. On shvaća da svijetom ne vlada pravda, nego sreća i sposobnost prilagodbe. “Treba se akomodavat vragu i svakomu,” kaže on. Prilagoditi se. Njegova filozofija je filozofija preživljavanja, i u njoj vidimo samog Držića.

Novela od Stanca i Skup: Smijeh kao oružje protiv starog svijeta?

Iako je Dundo Maroje vrhunac, Držić je napisao niz drugih remek-djela.

• Novela od Stanca (1550.): Kratka, briljantna farsa. Skupina mladih dubrovačkih plemića noću se susreće sa seljakom Stancem, koji je došao u Grad prodati robu. Oni ga ismijavaju, glumeći da su vile i pretvarajući ga u “magarca”. To je više od bezazlene šale; to je okrutan sukob urbanog i ruralnog, mladosti i starosti, moćnih i nemoćnih.
• Skup (1555.): Držićeva obrada Plautove komedije Aulularia (Škrtac), koju će kasnije obraditi i Molière. Priča o starom, patološkom škrtcu Skupu koji skriva blago (tesoro) i time uništava život svima oko sebe, uključujući vlastitu kćer. Opet, tema novca. Držić koristi antički predložak da bi kritizirao novu pošast Dubrovnika – pohlepu koja je zamijenila stare ideale.

Njegov smijeh nikada nije samo smijeh. Uvijek je oružje. Uvijek je komentar.

Više od komedije: Kako je Držićeva “Hekuba” uzdrmala dubrovačku vlastelu?

Držićev opus nije stao na komedijama. Pisao je i pastoralne igre (poput Tirene i Venere i Adona), gdje se pastiri zaljubljuju, ali i one nose skrivene poruke.

Ipak, njegovo najprovokativnije djelo možda nije komedija, već tragedija.

Godine 1559. njegova je družina pripremala izvedbu Hekube. To je bio prijevod-adaptacija Euripidove tragedije. Priča je mračna: pad Troje, ubojstvo djece, vapaj kraljice Hekube za pravdom protiv tirana Polimestora.

Izvedba je bila zabranjena.

Zašto? Zato što je Vijeće umoljenih prepoznalo opasnost. U Dubrovniku se nije smjelo govoriti o “tiranima” i “padu države”. U Hekubinom vapaju “Gdje su zakoni? Gdje je pravda?” vlastela je čula izravnu kritiku vlastite vladavine. Držiću je naređeno da “ne stavlja na scenu nikakve tragedije”. Bio je to jasan znak da je “Vidra” ovaj put otišao predaleko. Njegov ga je Grad ušutkao.

Je li Marin Držić bio prvi dubrovački “državni neprijatelj”?

Zabrana Hekube bila je, čini se, kap koja je prelila čašu. Držić je sve teže podnosio licemjerje Grada. Njegovi dugovi su rasli, a osjećaj da ga vlastela guši postajao je neizdrživ.

Godine 1562. ponovno napušta Dubrovnik i odlazi u Veneciju, gdje postaje kapelan venecijanskog nadbiskupa. Ali ni tu ne miruje.

Onda, 1566., čini nezamislivo.

Što se krije iza zloglasnih pisama u Firenci?

Držić potajno odlazi u Firencu. Tamo piše pet pisama (četiri na talijanskom, jedno na latinskom) moćnom Cosimu I. de’ Mediciju, toskanskom vojvodi. Ta pisma, otkrivena stoljećima kasnije, bacaju potpuno novo svjetlo na Držića.

U njima on nudi plan za državni udar.

Držić optužuje dubrovačku vlastelu da su “dvadeset nakaznih, starih i ludih tirana” koji vladaju gradom. Tvrdi da je narod spreman na pobunu i moli Cosima da pošalje vojsku, pomogne mu svrgnuti oligarhiju i uspostaviti pravedniju vlast, onu u kojoj bi i građani i pučani imali udjela.

Osobno, uvijek me fascinirala ta epizoda. Što je Držića natjeralo na to? Je li to bio očajnički čin prezaduženog čovjeka koji je tražio novac? Je li to bila zakašnjela pravda, pokušaj idealista da ostvari ono o čemu je pisao u svojim komedijama? Ili je, nakon godina ismijavanja, “Vidra” odlučio da je vrijeme za stvarni ugriz?

Vjerojatno nikada nećemo znati. Ali ta pisma pokazuju čovjeka koji je bio spreman spaliti sve mostove. Bio je to, bez sumnje, čin veleizdaje.

Kako je “Vidra” završio svoje dane u Veneciji?

Cosimo I. de’ Medici bio je pragmatičan vladar. Imao je dobre odnose s Dubrovačkom Republikom i nije mu padalo na pamet ulaziti u rat zbog pisama jednog nezadovoljnog svećenika.

Ignorirao ga je.

Držićeva urotnička pisma ostala su bez odgovora. Slomljen, poražen i vjerojatno u strahu za vlastiti život (jer da su pisma došla u ruke dubrovačkih vlasti, bio bi pogubljen), Marin Držić umire u Veneciji 2. svibnja 1567. godine.

Umro je u gradu u kojem su se miješali sjaj i bijeda, baš kao i u njegovom životu. Pokopan je u zajedničkoj grobnici u venecijanskoj bazilici svetog Ivana i Pavla (San Zanipolo). Danas tamo stoji skromna ploča, postavljena tek u 20. stoljeću, kao podsjetnik da je ondje kosti ostavio najveći dubrovački sin. Za više informacija o povijesti i značaju te bazilike, možete posjetiti relevantne povijesne izvore poput Hrvatske enciklopedije koja detaljno obrađuje njegov život.

Zašto je Držićev nos najsjajniji dio Grada?

Dubrovnik je stoljećima pokušavao zaboraviti Držića. Njegova djela su se rijetko izvodila, a njegova urotnička pisma bila su nepoznata. Bio je previše opasan, previše stvaran.

Tek u 19. i 20. stoljeću on je ponovno “otkriven”. Tada je Republika shvatila da u njemu leži njezin pravi identitet. Ne u savršenim fasadama palača, nego u bučnom, strastvenom i nesavršenom glasu “Vidre”.

Danas je Držić posvuda. Njegov kip, rad kipara Ivana Meštrovića, sjedi ispred Kneževa dvora. Turistička je tradicija protrljati mu nos za sreću. Taj nos, uglačan do sjaja tisućama ruku, simbol je njegove pobjede.

Čovjek koji je umro u bijedi kao državni neprijatelj, sada je najvoljeniji simbol Grada.

Njegova djela temelj su Dubrovačkih ljetnih igara. Svako ljeto, njegovi likovi – Pomet, Dundo Maroje, Skup, Stanac – ponovno ožive na otvorenim pozornicama Grada. Držić je uspio. Njegov teatar postao je veći od života.

Držićeva trajna poruka

Što nam je Držić ostavio? Više od smijeha. Ostavio nam je vječne teme koje i danas odjekuju:

• Kritika vlasti: Pokazao je da se moćnici uvijek boje onih koji govore istinu.
• Moć novca: Razotkrio je kako pohlepa može uništiti obitelji i društva.
• Dvoličnost: Njegova podjela na ljude “nahvao” i “nazbilj” danas je aktualnija nego ikad. Živimo u svijetu privida.
• Trijumf intelekta: Njegovi junaci (Pomet) pobjeđuju pameću i snalažljivošću, a ne snagom ili porijeklom.

Što nam “Vidra” poručuje danas?

Gledati Držićevu predstavu u Dubrovniku, pod zvjezdanim nebom, dok vjetar nosi njegove riječi preko kamenih ulica, znači razumjeti taj Grad. Znači shvatiti da se u 500 godina nismo puno promijenili.

I dalje se borimo s istim demonima: pohlepom, taštinom i strahom od onih koji su drugačiji.

Brzi pregled Držićevih glavnih djela

Za kraj, evo kratkog popisa njegovih najvažnijih djela koja su preživjela zub vremena:

• Komedije: Dundo Maroje, Skup, Novela od Stanca, Pjerin, Arkulin, Tripče de Utolče.
• Pastoralne igre: Tirena, Venera i Adon, Plakir.
• Tragedija: Hekuba.
• Poezija: Pjesni ljuvene (zbirka pjesama, danas uglavnom izgubljena, osim nekoliko sačuvanih).

Marin Držić nije bio svetac. Bio je duboko manjkav, strastven, ponekad očajan čovjek. Bio je svećenik koji je volio kazalište više od crkve. Bio je dužnik koji je prezirao bogataše. Bio je domoljub koji je postao izdajnik.

Upravo zato je genij.

Nije pisao o anđelima. Pisao je o ljudima. O nama. I zato, dok god postoji ijedan Pomet koji se pokušava “akomodavat”, ijedan Skup koji broji svoje dukate i ijedan “čovjek nahvao” koji se skriva iza maske, Marin Držić “Vidra” bit će živ. I smijat će nam se sa svog postolja, sjajnog nosa i vječnog osmijeha.

Često postavljena pitanja – Marin Držić