Dominko Zlatarić: Liječnik i pjesnik iz Dubrovnika

Kada pomislimo na renesansni Dubrovnik, pred očima nam se ukažu slike ponosnih zidina, vještih diplomata i bogatih trgovaca. No, taj grad, ta slavna Republika, bio je mnogo više od trgovačke sile. Bio je uzavreli kotao kulture, umjetnosti i znanosti. U samom srcu tog zlatnog doba živio je i stvarao čovjek koji je savršeno utjelovio duh svog vremena: Dominko Zlatarić. Liječnik po struci, pjesnik po pozivu.

Njegovo ime možda nije toliko glasno kao Gundulićevo, ali Zlatarićeva uloga u oblikovanju hrvatske književnosti i jezika nemjerljiva je. On je bio most. Most između Dubrovnika i Europe, između znanosti i poezije, pa čak i između antičke Grčke i hrvatskog stiha. Njegova priča nije samo priča o pisanju pjesama; to je priča o renesansnom idealu homo universalisa – svestranog čovjeka – koji je na obalama Jadrana živio punim plućima.

Ovaj članak nije suhoparna biografija. Ovo je putovanje u svijet Dominka Zlatarića, pokušaj da se razumije kako je jedan čovjek uspio pomiriti skalpel i pero, strogu medicinu i lepršavu liriku.

Više iz kategorije Dubrovačka Republika

Cvijeta Zuzorić

Ivan Gundulić

Ključni zaključci

Prije nego što zaronimo dublje, evo što morate znati o Dominku Zlatariću:

• Dvojna Karijera: Zlatarić je bio formalno obrazovan liječnik, studirao je na prestižnom Sveučilištu u Padovi, ali je svoj životni trag ostavio kao jedan od najvažnijih pjesnika dubrovačke renesanse.
• Majstor Prijevoda: Smatra se jednim od najvećih hrvatskih prevoditelja. Njegov prijevod pastorale Aminta Torquata Tassa (kao Ljubmir) i Sofoklove tragedije Elektra smatraju se remek-djelima.
• Most prema Europi: Svojim radom, Zlatarić je hrvatsku književnost izravno povezao s glavnim europskim književnim strujanjima, ponajprije s petrarkizmom i pastoralnim žanrom.
• Intelektualac iz Padove: Tijekom studija u Italiji, bio je izabran za rektora (“ultramarinskih” studenata), što svjedoči o njegovom ugledu i liderskim sposobnostima već u mladosti.
• Jezični Inovator: Njegov rad, posebice prijevodi, značajno je pridonio razvoju i bogaćenju hrvatskog književnog jezika, dokazujući da je “naš” jezik sposoban izraziti najsloženije filozofske i emotivne nijanse.

Tko je zapravo bio Dominko Zlatarić? Više od pukog imena u knjigama

Dakle, krenimo ispočetka. Dominko Zlatarić, ili Dinko kako su ga zvali, rodio se u Dubrovniku oko 1558. godine. Pripadao je uglednoj i bogatoj pučkoj obitelji, što je u startu bila ogromna prednost. U Dubrovniku tog vremena, status je značio pristup obrazovanju. A Zlatarići su u obrazovanje svoje djece itekako ulagali.

Njegov život obuhvaća kasno 16. i rano 17. stoljeće, razdoblje koje često nazivamo “zlatnim dobom” dubrovačke književnosti. To nije bilo vrijeme izolacije. Naprotiv, Dubrovnik je bio kozmopolitski grad, prozor u svijet, a Zlatarić je tu priliku objeručke prihvatio.

Bio je čovjek kontrasta. S jedne strane, bio je predan znanosti, logici i preciznosti medicine. S druge strane, bio je rob ljepote, stiha i emocije. Mnogi bi pomislili da su to dva nespojiva svijeta. Ali u renesansi, to je bila definicija genija. Znanost i umjetnost nisu bile suparnice; bile su sestre koje su zajedno istraživale svijet i ljudsku dušu.

Dominko Zlatarić je bio tiši, možda samozatajniji od nekih svojih suvremenika, ali njegov je rad odjeknuo iznimno snažno. Nije se gurao u prve redove političkog života, iako je kao član ugledne obitelji to svakako mogao. Čini se da je njegov fokus bio negdje drugdje – u knjigama, u jeziku, u vječnoj potrazi za ljepotom.

Kakav je bio Dubrovnik u kojem je Zlatarić prodisao?

Da bismo razumjeli Zlatarića, moramo razumjeti grad koji ga je stvorio. Dubrovnik u drugoj polovici 16. stoljeća nije bio samo grad-država; bila je to ideja. Ideja slobode (slavna Libertas), neutralnosti i prosperiteta stisnutog između moćnog Osmanskog Carstva na istoku i Venecije, vječne rivalke, na zapadu.

Bio je to grad nevjerojatnog bogatstva, ali i stalne napetosti. To bogatstvo nije dolazilo samo od trgovine. Dolazilo je od pametne diplomacije. Dubrovčani su bili majstori preživljavanja, plaćajući danak jednima, a trgujući s drugima, sve kako bi sačuvali svoju neovisnost.

Ta neovisnost stvorila je jedinstvenu klimu. Dok je veći dio Europe bio uvučen u vjerske ratove i dinastičke sukobe, Dubrovnik je bio relativno sigurna luka. Ta sigurnost i bogatstvo omogućili su procvat kulture. Gradska elita, kojoj je pripadao i Zlatarić, imala je i novca i slobodnog vremena za bavljenje “uzvišenim” stvarima – filozofijom, književnošću i umjetnošću. Postojala je snažna svijest o vlastitom, slavenskom identitetu, ali i duboka fascinacija Italijom, koja je bila kulturni epicentar svijeta. Dubrovnik je živio tu dvojezičnu, dvojnu stvarnost.

Kako je obitelj Zlatarić utjecala na njegov put?

Ne možemo zanemariti ulogu obitelji. Zlatarići su bili cives – građani, pučani, ali ona najviša klasa pučana, odmah ispod vlastele. Bili su bogati, utjecajni i, što je najvažnije, obrazovani. Njegov otac, Živko, očito je prepoznao sinovljev potencijal.

Odrastanje u takvoj obitelji značilo je da Dominku ništa nije nedostajalo. Knjige, koje su tada bile iznimno skupe, bile su mu dostupne. Učitelji, vjerojatno privatni, usadili su mu temelje latinskog, talijanskog i vjerojatno osnove grčkog.

Za razliku od siromašnog umjetnika koji stvara iz nužde ili bunta, Zlatarić je stvarao iz pozicije komfora i intelektualne znatiželje. Njegov put nije bio borba za preživljavanje, već borba za izražaj. Obiteljsko bogatstvo dalo mu je slobodu da slijedi svoje dvije strasti, ma koliko se one činile različitima. Poslali su ga na najbolje moguće mjesto da tu slobodu iskoristi.

Poslali su ga u Padovu.

Zašto baš Padova? Što je mladog Dubrovčanina vuklo u Italiju?

Padova. Sam spomen tog grada u 16. stoljeću budio je strahopoštovanje. Sveučilište u Padovi bilo je jedno od najstarijih i najprestižnijih u Europi. Bilo je to mjesto gdje se rađala moderna znanost.

Zašto Padova, a ne, recimo, Bologna ili Pariz? Padova je bila poznata po dvije stvari: medicini i slobodi misli. Zbog svoje povezanosti s Mletačkom Republikom, koja je vješto balansira s utjecajem Crkve, Sveučilište u Padovi uživalo je stupanj akademske slobode koji je bio rijetkost. Ovdje se anatomija studirala na leševima, što je drugdje još uvijek bio tabu. Ovdje je filozofija bila živa, a ne samo ponavljanje crkvenih dogmi.

Mladi Dominko Zlatarić dolazi u taj grad oko 1575. godine. Možete li zamisliti taj kulturni šok? Dolazi iz relativno malog, iako bogatog, Dubrovnika u pulsirajući intelektualni centar Europe. Ovdje će, samo nekoliko godina kasnije, predavati i sam Galileo Galilei. Zlatarić je udisao isti zrak kao i velikani koji su mijenjali način na koji vidimo svemir.

Upisao je, naravno, studij medicine. To je bio praktičan, cijenjen i unosan poziv, dostojan sina bogatog dubrovačkog građanina. Ali Padova mu je pružila mnogo više od medicine. Pružila mu je pristup najnovijoj talijanskoj poeziji, filozofskim raspravama i živom kazalištu.

Nije bio samo student: Kakva je bila njegova uloga ‘rektora Ultramarinaca’?

Zlatarić nije bio samo pasivni promatrač. Njegov intelekt i karizma brzo su prepoznati. Godine 1579. dogodila se velika stvar: kolege studenti izabrali su ga za rettorea (rektora) “ultramarinske” nacije.

Što to znači? Sveučilište je bilo organizirano po “nacijama” – grupama studenata iz istih geografskih područja. “Ultramarinci” su bili studenti “preko mora” (iz Mletačke Dalmacije, Hrvatske, Albanije). Biti rektor te grupe bila je ogromna čast. To je značilo da je bio njihov predstavnik, vođa i zaštitnik. To nam govori da Zlatarić nije bio samo knjiški moljac, već sposoban mladić s organizacijskim i liderskim vještinama.

Taj boravak u Padovi, koji je ovjekovječio i u nekim svojim stihovima, bio je ključan. Ovdje je iskovan Dominko Zlatarić kakvog poznajemo. Ovdje je liječnik upoznao pjesnika u sebi. Detaljniju povijest ovog nevjerojatnog mjesta možete istražiti i na službenim stranicama Sveučilišta u Padovi.

Liječnik ili humanist? Koliko se Zlatarić doista bavio medicinom?

Ovo je središnje pitanje njegove biografije. Vratio se u Dubrovnik sa zvanjem liječnika. No, imamo iznenađujuće malo dokaza da se aktivno bavio liječničkom praksom. Za razliku od nekih drugih liječnika-književnika, Zlatarićevo ime se rijetko spominje u kontekstu liječenja pacijenata ili gradske zdravstvene službe.

Pa zašto je onda u naslovu ovog članka “liječnik”? Zato što je to bio njegov formalni identitet. To je bio temelj njegovog obrazovanja.

Moja je teorija, a dijele je i mnogi povjesničari književnosti, da je Zlatariću medicina bila intelektualni okvir. U renesansi, studij medicine bio je neodvojiv od studija filozofije i prirode. Biti liječnik značilo je razumjeti kako funkcionira ljudsko tijelo, ali i kako funkcionira svemir. To je bio studij koji je zahtijevao preciznost, analitičko razmišljanje i duboko promatranje.

Te iste vještine – preciznost i promatranje – Zlatarić je primijenio na svoj književni rad. Njegovi stihovi nisu kaotični izljevi emocija. Oni su pažljivo konstruirani, brušeni, s kirurškom preciznošću odabranih riječi. Dakle, Zlatarić možda nije liječio tijela na dubrovačkim ulicama, ali je svoje medicinsko znanje koristio da dijagnosticira i opiše stanja ljudske duše. Njegova “praksa” bila je poezija.

Ulazak u svijet poezije: Što nam govore njegove ‘Pjesni’?

Prije nego što je postao poznat kao prevoditelj, Zlatarić je bio liričar. Pisao je pjesme, sabrane kasnije u zbirci Pjesni u smrt od razlicijeh. To je bila zbirka koja ga je smjestila uz bok njegovom sugrađaninu Dinku Ranjini.

O čemu je pjevao? O onome o čemu su pjevali svi renesansni pjesnici.

Ali to nije bila obična, tjelesna ljubav. Bio je to petrarkizam. Petrarkizam je bio dominantan pjesnički stil tog doba, inspiriran talijanskim pjesnikom Francescom Petrarcom. U centru je nedostižna, idealizirana žena, “gospoja”. Pjesnik pati, čezne, divi se njezinoj ljepoti koja je odraz božanskog, i kroz tu patnju on se duhovno uzdiže.

Zvuči pomalo formulaično? I jest. Ali genijalnost pjesnika nije bila u tome da izmisli novu temu, već da unutar tih zadanih okvira stvori nešto svježe, nešto svoje.

Je li Zlatarić bio samo još jedan Petrarkist?

Ne. Bio bi to previše jednostavno. Da, on koristi sve standardne motive: ljepotu svoje Cvijete Zuzorić (kojoj su mnogi posvećivali stihove), bol zbog neuzvraćene ljubavi, prolaznost života. Ali Zlatarić to radi s posebnom finoćom.

Njegov jezik je čist, elegantan i nevjerojatno muzikalan. Dok čitate njegove stihove, osjećate ritam, osjećate kako je svaka riječ na svom mjestu. U njegovoj poeziji osjeća se i utjecaj medicine – jedna melankolija, svijest o ljudskoj krhkosti i prolaznosti. Nije to samo ljubavna patnja, to je dublja, egzistencijalna tjeskoba renesansnog čovjeka.

• Teme njegove lirike:
  • Ljubavna bol: Klasična petrarkistička čežnja za idealiziranom ženom.
  • Prolaznost (memento mori): Duboka svijest o tome da je život kratak, a ljepota prolazna.
  • Refleksivnost: Promišljanja o smislu života, sudbini i ljudskoj prirodi.
  • Prigodne pjesme: Pjesme posvećene prijateljima, vjenčanjima ili smrtima, koje pokazuju njegovu duboku uključenost u društveni život Grada.

I kad danas čitam te stihove, stoljećima kasnije, ne mogu se oteti dojmu koliko su moderni u svojoj emotivnosti. Iza svih tih renesansnih konvencija, “gospoja” i “strilica ljubavi”, krije se stvarna ljudska emocija. Krije se čovjek koji promatra svijet oko sebe i u njemu vidi i ljepotu i bol. Za mene, to je dokaz da Zlatarić nije bio puki imitator, već istinski pjesnik.

Kruna njegova rada: Zašto su prijevodi Tassa i Sofokla tako važni?

Koliko god da je njegova originalna lirika vrijedna, Dominko Zlatarić je svoje mjesto u vječnosti osigurao kao prevoditelj. Ali “prijevod” je ovdje preslaba riječ. Ono što je on radio bila je majstorska književna adaptacija.

Odabrao je dva kapitalna djela. Dva stupa europske književnosti. I odlučio ih je prevesti na “naš” jezik. Bio je to nevjerojatno ambiciozan, gotovo drzak pothvat.

‘Ljubmir’: Je li Tassova ‘Aminta’ postala bolja u prijevodu?

Prvo je na red došla Aminta (1573.) Torquata Tassa. To je bila najpopularnija pastoralna drama svog vremena. Cijela Europa bila je luda za pastoralama – pričama o idiličnom životu pastira i nimfi, o ljubavi u prirodi, daleko od pokvarenog gradskog života.

Zlatarić uzima taj talijanski super-hit i pretvara ga u Ljubmira. Izdaje ga 1580. u Veneciji, još kao student.

Ali on ne prevodi doslovno. On djelo posvaja. Zlatarić je bio svjestan da ono što funkcionira na talijanskom ne mora nužno funkcionirati na hrvatskom. Zato traži nove ritmove, nove slike, nove jezične konstrukcije. On Tassovu melankoličnu, nježnu priču o pastiru Aminti koji pati za nimfom Silvijom, pretače u savršeni hrvatski dvanaesterac.

Rezultat je nevjerojatan. Ljubmir se čita kao da je izvorno napisan na hrvatskom. Zlatarić je uspio stvoriti jezik koji je istovremeno i učen i narodni, i sladak i snažan. Ovim prijevodom Zlatarić je Hrvatima praktički poklonio cijeli jedan žanr.

‘Elektra’: Kako je grčka tragedija progovorila ‘našim’ jezikom?

Ako je Ljubmir bio majstorski potez, Elektra je bila čista genijalnost.

Negdje u svojim tridesetima, Zlatarić se latio posla kojeg se nitko prije njega nije usudio. Odlučio je prevesti Sofoklovu Elektru. Izravno s grčkog.

Zaustavimo se na trenutak da shvatimo težinu ovoga. To je prevođenje jednog od najsloženijih tekstova zapadne civilizacije, antičke grčke tragedije, s njezinim specifičnim metrom, uzvišenim stilom i filozofskom dubinom. I to na jezik koji još uvijek nije imao dugu tradiciju pisanja tragedija.

Njegov prijevod, Elektra, trađedija (izdan 1597.), bio je revolucija.

Zlatarić je ponovno dokazao da je hrvatski jezik (konkretno, dubrovačka štokavska osnovica) dovoljno moćan, bogat i fleksibilan da iznese najviše domete ljudske misli. Morao je kovati nove riječi. Morao je prilagoditi stih. Uspio je prenijeti Sofoklovu mračnu, opsesivnu priču o osveti na način koji je bio razumljiv i potresan njegovim dubrovačkim suvremenicima.

Ovim činom Zlatarić nije samo dao Hrvatima Elektru. On je dao samopouzdanje vlastitom jeziku. Pokazao je da hrvatska književnost ne mora kaskati za Europom, već da može stajati uz bok najvećima.

Kakav je bio Zlatarićev odnos s drugim dubrovačkim književnicima?

Zlatarić, naravno, nije stvarao u vakuumu. Bio je dio živahne intelektualne scene. Njegova najpoznatija veza je ona s Cvijetom Zuzorić, slavnom dubrovačkom “mužom”, ljepoticom i pjesnikinjom kojoj su mnogi, pa tako i on, posvećivali stihove. Njezin salon bio je mjesto okupljanja umjetnika i mislilaca.

Bio je suvremenik Dinka Ranjine, još jednog velikog petrarkista. Iako su bili dio istog kruga, Zlatarić se uvijek činio malo profinjeniji, malo “učeniji” u svom izričaju, vjerojatno zbog svog padovanskog obrazovanja.

Zanimljivo je da je Zlatarić posvetio svog Ljubmira Mihi Matufiću, a svoju Elektru Jurju Zrinskom, moćnom hrvatskom banu. To pokazuje da je bio svjestan i političke i kulturne važnosti svog rada i da je tražio moćne zaštitnike. Njegov rad nije bio samo za dubrovačke salone; bio je namijenjen cijelom hrvatskom kulturnom prostoru.

Povratak kući: Što se događalo nakon Italije?

Nakon završetka studija, Dominko Zlatarić vraća se u svoj rodni grad. Dubrovnik ga dočekuje kao uglednog intelektualca i liječnika. Iako, kao što smo rekli, liječnička praksa vjerojatno nije bila njegov primarni interes, formalno zvanje donosilo mu je status i sigurnost.

Uklopio se u život Grada. Živio je od obiteljskog bogatstva, što mu je omogućilo da se u potpunosti posveti onome što je volio: književnosti, prevođenju i, vjerojatno, dugim filozofskim raspravama s prijateljima. Nije jurio za javnim funkcijama, ali je bio cijenjen član društva.

Njegov povratak bio je ključan za Dubrovnik. Donio je sa sobom svježe ideje, nove knjige i duh talijanske renesanse. Bio je živa veza s Europom. Dok su drugi o Padovi samo slušali, on je Padovu živio. I to znanje je sada prenosio na svoj grad.

Bio je to period mirnog, ali intenzivnog rada. Brušenje prijevoda Elektre, pisanje novih pjesama, redigiranje starih. Pripremao je svoju književnu ostavštinu.

Ljubav i obiteljski život: Znamo li išta o privatnom Dominku?

Zlatarićev život nije bio samo u knjigama. Bio je to stvaran život. Oženio se Marijom, kćerkom jednako uglednog Pera Hodića. S njom je imao djecu i čini se da je vodio miran obiteljski život.

Detalji su, nažalost, šturi, kao i kod većine biografija iz tog vremena. Arhivi nam više govore o imovinskim sporovima i oporukama nego o svakodnevnoj ljubavi i obiteljskim odnosima.

No, sama činjenica da je imao obitelj daje nam sliku potpunog čovjeka. Nije bio usamljeni, neshvaćeni umjetnik koji se zatvorio u kulu od bjelokosti. Bio je suprug i otac, građanin Dubrovnika, duboko ukorijenjen u tkivo svoga grada. Umro je u Dubrovniku 1613. godine, ostavivši iza sebe djelo koje će ga nadživjeti.

Zašto Dominko Zlatarić i danas odjekuje?

Stoljeća su prošla. Dubrovnik više nije Republika. Medicina se drastično promijenila. Petrarkistička poezija više nije “in”. Pa zašto bismo onda danas, u 21. stoljeću, uopće čitali Dominka Zlatarića?

Odgovor je jednostavan: zbog jezika i zbog vizije.

Često razmišljam o toj podvojenosti… liječnik i pjesnik. U današnjem svijetu super-specijalizacije, gdje se od nas očekuje da budemo jedno ili drugo, Zlatarić me podsjeća na vrijednost svestranosti. On nas uči da je moguće biti i analitičan i kreativan. Da znanost obogaćuje umjetnost, i obrnuto. Njegov liječnički pogled naučio ga je da vidi detalje u ljudskoj prirodi koje je zatim njegov pjesnički dar znao izraziti.

Njegova relevantnost leži u njegovom majstorstvu. Čitati Elektru u Zlatarićevom prijevodu i danas je književni užitak. Njegov jezik je toliko bogat, zvučan i moćan da zaboravljate da čitate prijevod star preko 400 godina.

• Njegov trajni doprinos:
  • Postavio je standard: Njegovi prijevodi postavili su nevjerojatno visok standard za sve buduće hrvatske prevoditelje.
  • Uveo nove žanrove: Uveo je pastoralnu dramu i grčku tragediju u hrvatsku književnost na velika vrata.
  • Dokazao moć jezika: Njegov rad je krunski dokaz da je hrvatski jezik sposoban za najviše umjetničke domete, ravnopravan talijanskom ili latinskom.
  • Utjelovio renesansni ideal: On je naš najbolji primjer homo universalisa.

Što Zlatarić predstavlja za hrvatski jezik?

Više od svega, Dominko Zlatarić je heroj hrvatskog jezika.

U njegovo vrijeme, “standard” još nije postojao. Pisalo se na različitim narječjima. Zlatarić, iako je poznavao i čakavicu, svjesno odabire štokavsko narječje svog Dubrovnika, obogaćuje ga elementima čakavice i stvara nevjerojatno izražajan književni idiom.

On je jezični arhitekt. Uzeo je sirovi materijal narodnog govora, dodao mu intelektualnu snagu svog obrazovanja, i od toga sagradio palače. Njegov dvanaesterac teče glatko, njegove rime su prirodne, a njegov vokabular je golem. On se ne boji posuditi riječ iz talijanskog ako mu treba, ali se isto tako ne boji iskovati novu hrvatsku riječ ako mu nedostaje.

Kad je Zlatarić završio svoj rad, hrvatski jezik je bio jači. Bio je bogatiji za stotine novih izraza, slika i mogućnosti. Svi kasniji velikani, od Gundulića do Mažuranića, svjesno ili nesvjesno, stoje na ramenima ovog tihog liječnika i pjesnika.

Završna misao: Čovjek dva svijeta

Dominko Zlatarić je bio čovjek dva svijeta. Liječnik i pjesnik. Znanstvenik i humanist. Dubrovčanin i Europljanin.

Nije dopustio da ga jedna strast definira. Nije dopustio da ga granice njegova grada sputaju. Uzeo je najbolje od Italije i poklonio ga svom domu. Uzeo je najteže od antičke Grčke i preveo na jezik svog naroda.

Njegova priča je trajni podsjetnik da se najveća kreativnost često rađa na spojevima – na mjestima gdje se susreću različite discipline, različite kulture i različiti načini razmišljanja. Dominko Zlatarić nije bio samo liječnik i pjesnik. On je bio i ostao jedan od najvažnijih graditelja hrvatskog kulturnog identiteta.

Često postavljena pitanja