Kad me netko pita tko je “krivac” za modernu hrvatsku političku misao, moje misli uvijek odlete k jednom čovjeku. Tvrdoglavom, beskompromisnom, siromašnom i apsolutno briljantnom. Čovjeku kojeg danas znamo po jednom imenu: Ante Starčević.
Pokušati shvatiti hrvatsku povijest 19. stoljeća, a zaobići Starčevića? Nemoguće. To je kao da pričate o Rimu bez Cezara. On nije bio samo usputni političar. Bio je filozof, uraganski publicist i, najvažnije, ideolog koji je doslovno nacrtao temelje suverene hrvatske države. Njegove ideje, stare preko 150 godina, i danas grme. Izazivaju divljenje i, naravno, jednako glasno osporavanje.
Ovo što slijedi nije suhoparni udžbenik. Ovo je moj osobni pokušaj da uđem u glavu čovjeka koji je živio i disao za Hrvatsku, čak i kad ga je ta ista Hrvatska smatrala luđakom. Kroz godine kopanja po njegovim spisima, shvatio sam da je naš “Otac Domovine” puno više od spomenika i naziva ulica.
On je trajna inspiracija. I vječna provokacija.
Više iz kategorije Vladari
Ključne Spoznaje (Key Takeaways)
Prije nego zaronimo u oluju, evo brzinskog sažetka o Anti Starčeviću:
- Tvorac modernog nacionalizma: Starčević je “izmislio” Hrvata kao političku naciju. Nije ga bilo briga za krv i porijeklo, već za državno pravo. Hrvat je, za njega, bio svatko tko živi na povijesnom hrvatskom tlu i priznaje tu državu.
- Beskompromisni suverenist: Njegov program stao je u jednu riječ: neovisnost. Nula bodova za Beč, nula bodova za Peštu. Hrvatska i samo Hrvatska.
- “Otac Domovine”: Taj nadimak nije dobio od cara. Dobio ga je od naroda. To je titula koju su mu dali oni koji su prepoznali njegovu doživotnu, fanatičnu borbu za hrvatska prava.
- Kontroverzni “Slavoserbi”: Njegov najpoznatiji, i najzloglasniji, pojam. Važno je shvatiti: to nije bila etnička, već politička etiketa. “Slavoserb” je za njega bio izdajica, sluga stranih gospodara, bez obzira bio on Hrvat ili Srbin.
- Osobna skromnost: Dok su se drugi bogatili na politici, Starčević je živio i umro u teškom siromaštvu, vjeran svojim asketskim principima. Nije se dao kupiti.
Tko je zapravo bio Ante Starčević?
Lako je reći “Otac Domovine”. Zvuči veliko, nedodirljivo, kao kip od kamena. Ali tko je zapravo bio taj tip? Prije nego je postao ikona, Ante Starčević bio je čovjek od krvi i mesa. Rođen u siromaštvu, ali s intelektom oštrim poput ličke bure.
Odakle je potekao čovjek koji će postati ‘Otac Domovine’?
Lika. Krš. Selo Žitnik kod Gospića, 1823. godina. To je početak. Ta krševita Lika utisnula je u njega onaj slavni, tvrdoglavi karakter. I tu dolazimo do prve, ključne stvari koju mnogi danas ili ne znaju ili namjerno prešućuju: otac mu je bio Hrvat katolik, ali majka pravoslavka, Srpkinja. Da, dobro ste pročitali. Čovjek kojeg jedni slave kao najvećeg Hrvata, a drugi (pogrešno) kao mrzitelja Srba, bio je polusrbin. On nije mrzio Srbe; on je s njima odrastao. Njegov kasniji bijes bio je usmjeren na političke elite, nikada na narod.
Put mu je bio… pa, čudan. Kao bistro dijete, primijetio ga je stric svećenik i poslao ga u sjemenište. Činilo se da je put jasan. Postat će ‘pop’.
Kako je ‘pop’ postao revolucionar?
Ali, sudbina je imala druge planove. Ili bolje rečeno, Starčević je imao. Njegov um bio je previše slobodan za stroge crkvene dogme. Dok je trebao studirati teologiju u Senju i Pešti, on je “gutao” klasike, povijest, filozofiju. Umjesto da se priprema za misu, on se spremao za revoluciju. Napušta sjemenište doslovno pred samo zaređenje.
Bio je to skandal. Potres.
Odlučuje se za svjetovni život. Upisuje pravo u Pešti. I tamo, u srcu Mađarske, događa se konačna preobrazba. Gleda buđenje nacija 1848. Gleda Mađarsku revoluciju. Ali dok su mnogi Hrvati, predvođeni banom Jelačićem, trčali u krilo Beču da ih “spasi” od Pešte, Starčević vidi jasnije. On shvaća da je sluganstvo Beču isto, ako ne i gore, od sluganstva Pešti.
Shvaća da Hrvatska mora biti svoja. Sama. Neovisna.
Ta spoznaja postaje opsesija njegovog života. Nakon što mu sustav (očekivano) nije dao mjesto profesora na zagrebačkom sveučilištu, povlači se u odvjetnički ured. I počinje pisati.
A kad je Starčević počeo pisati, ni Beč ni Pešta više nisu mogli mirno spavati.
Zašto Starčevića i danas smatramo ideološkim divom?
Nije bio ban. Nije bio general. Nije imao novca. Pa kako je onda, pobogu, jedan siromašni intelektualac iz Like uspio preorati cijelu hrvatsku političku scenu?
Odgovor je jednostavan: snagom ideja. Starčević nije nudio fotelje i povlastice. Nudio je principe. Tvrde, teške principe.
Što je temelj ‘Pravaštva’?
Zamislimo Sabor 1861. U ustajalu atmosferu ulaze dva čovjeka: Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Ono što oni iznose nije samo program. To je objava rata sustavu. To je temelj Stranke prava. A taj program traži samo jedno: potpuno i bezuvjetno priznanje hrvatskog državnog prava.
Što je to “državno pravo”? Za Starčevića, to je bilo sveto pismo. To je ideja da Hrvatska nije nikakva provincija koju Beč i Pešta mogu šutati kao loptu. Da je Hrvatska povijesno kraljevstvo. Da nikada, pravno, nije izgubila svoju suverenost, već da su je Habsburgovci jednostavno uzurpirali.
Njegova ideja stajala je na nekoliko stupova. Prvo, suverenitet. Potpuni. Drugo, narodno pravo na samoodređenje. I treće, ono najluđe za to doba: politička nacija. Za Starčevića, Hrvat nije bio definiran krvlju. Hrvat je bio svaki državljanin Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Bio ti katolik, pravoslavac, musliman, Židov ili Nijemac – ako živiš ovdje i priznaješ ovu državu, ti si Hrvat. To je bio građanski koncept nacije, stoljeće ispred svog vremena.
Je li Starčević mrzio Srbe? Razbijanje mita o ‘Slavoserbima’
Evo nas. Vruća tema. Ovo je vjerojatno najkontroverzniji i najgore tumačen dio njegovog rada. Sjećam se kad sam prvi put, još kao klinac na faksu, uzeo u ruke njegove “Pasmina slavoserbska”. Bilo je to teško štivo. Puno bijesa, puno invektiva, na trenutke nečitljivo. Ali taj bijes, shvatio sam kasnije, nije bio usmjeren na narod.
Moramo shvatiti kontekst. Starčević je gledao kako dvorovi u Beču i Pešti majstorski igraju igru “zavadi pa vladaj”. Koristili su Hrvate protiv Srba i Srbe protiv Hrvata. Starčević je bio posebno bijesan na dio srpske elite u Hrvatskoj koja je, po njemu, okrenula leđa domovini Hrvatskoj (u političkom smislu) i postala puki instrument velikosrpske politike iz Beograda. A ta politika je, ironično, bila u dosluhu s Bečom.
Pojam “Slavoserb” za njega je bio politička, ne etnička uvreda. To je bio naziv za slugu tuđina. Za političkog konformista. Za izdajicu. Vjerujte mi, Hrvate koji su se priklanjali Beču ili Pešti (Mađarone) nazivao je puno, puno gorim imenima. Njegova paljba bila je usmjerena na korupciju i izdaju nacionalnih interesa, tko god da ih je činio.
Zašto je bio tako oštro protiv Austrije i Mađarske?
Starčević je bio republikanac. U srcu monarhije. Prezira je svaku vlast koja je dolazila izvana. Kad je 1867. potpisana Austro-Ugarska Nagodba, za njega je to bila konačna izdaja. Gledao je kako se hrvatska politička elita prodaje Pešti za par fotelja.
Njegova poznata izreka “Bog i Hrvati” nije bila samo zgodna parola. To je bio direktan prst u oko caru. Carska himna je govorila “Bog čuva cara”. Starčević je na to odgovorio: “Hvala, ne treba. Nama Bog čuva Hrvate.” Bio je to radikalan, subverzivan čin. Zbog toga je bio u zatvoru. Zbog toga je bio pod stalnim nadzorom policije. Ali što su ga više pritiskali, to je on bio jači.
Kako je Starčevićev rad oblikovao modernu Hrvatsku?
Da se razumijemo: dok je bio živ, Starčević je bio autsajder. Bio je onaj “luđak s margine” kojeg su ismijavali. Njegove ideje nisu pobjeđivale na izborima. Ali sjeme koje je posijao… e, to sjeme je proklijalo desetljećima kasnije.
Što znači biti ‘Otac Domovine’?
Opet taj nadimak. Nije mu ga dao ni car ni ban. Nije došao dekretom. Taj nadimak, “Otac Domovine”, dali su mu njegovi sljedbenici, običan narod. Prvi ga je tako javno nazvao književnik Eugen Kumičić, na njegovom sprovodu. Zašto?
Zato što je u doba općeg kičmanluka, kad su svi puzali pred Bečom i Peštom, on bio jedini koji je stajao uspravno.
Dao je Hrvatima nešto što im je očajnički trebalo: samopoštovanje. Učio ih je da se ne trebaju sramiti svog imena. Da nisu “austrijski” ili “mađarski” podanici. Da su Hrvati, potomci kraljeva, narod s tisućljetnom poviješću i pravom na vlastitu budućnost. Probudio je naciju.
Kakav je bio njegov odnos prema Ilirskom pokretu?
U mladosti, bio je blizu Ilircima. Brzo se ohladio. Dok su Ilirci, poput Gaja, tražili spas u nekom “širem” jugoslavenskom ili ilirskom bratstvu, često se oslanjajući na Beč, Starčević je to smatrao smrtonosnom pogreškom.
Smatrao je da je svako “bratimljenje” pod tuđom čizmom samo novi oblik ropstva. Nije vjerovao u Jugoslaviju kao rješenje. Za njega je postojalo samo jedno rješenje. Hrvatska. Taj oštar rez od jugoslavenske ideje učinio ga je temeljem čistog hrvatskog nacionalizma, za razliku od mnogih kolega koji su završili u unitarizmu.
Nedavno sam stajao pred njegovim spomenikom u Zagrebu. Gledao sam taj strogi, odlučni, gotovo ljutiti izraz lica. Mislio sam si… što bi, brate, danas rekao? U modernoj, neovisnoj Hrvatskoj za koju si se borio. Bi li bio sretan?
Vjerojatno ne. Vjerojatno bi nas tjerao da budemo bolji. Pošteniji. Suvereniji. Vjerojatno bi pisao jednako otrovne tekstove protiv današnjih “Slavoserba”, tko god oni bili. I baš u tome je njegova veličina. On nije idol kojem se klanjaš. On je savjest koja te propitkuje.
Kakav je bio Starčević kao čovjek, a ne samo političar?
Ovo je dio koji me, kao autora ovog teksta, uvijek fascinira. Njegov privatni život bio je u savršenom skladu s njegovom ideologijom. Nije bio licemjer. Nije bio jedan od onih koji jedno govore, a drugo rade. On je živio ono što je govorio.
Skromnost kao vrlina: Kako je živio ‘Otac Domovine’?
Ante Starčević živio je i umro kao siromah. Doslovno. Nije mario za materijalno. Nije kupovao vile, nije ganjao funkcije, nije uzimao mito. Živio je u malom, unajmljenom stanu u Zagrebu, okružen samo knjigama. Često, kažu, nije imao ni za ogrjev. Politički protivnici su ga ismijavali zbog toga. Ali narod je vidio. Vidjeli su jedinog čovjeka koji se nije dao kupiti.
Ta njegova asketska skromnost bila je njegovo najjače oružje. Kako potkupiti čovjeka koji prezire novac? Ne možeš. Ta njegova nepotkupljivost bila je sol na ranu korumpiranoj eliti.
Svoju saborsku plaću (dnevnice) davao je u dobrotvorne svrhe ili za tiskanje letaka. Kad je umro 1896., nije imao ništa. Apsolutno ništa. Pokopan je u Šestinama, u seljačkoj nošnji, po vlastitoj želji. Daleko od gradske elite koju je prezirao.
“Publicist” i “Gospodarstvenik”: Više od samog govornika
Nemojmo misliti da je Starčević bio samo saborski galamdžija. Bio je nevjerojatno plodan pisac. Njegov opus je golem. Pisao je političke rasprave, povijesne članke, satiru, pa čak i drame. Njegov stil? Oštar. Polemičan. Pun sarkazma. Koristio je jezik kao oružje.
Pokretao je novine (poput “Slobode”), koje bi vlasti, naravno, odmah zabranjivale. Bio je i “gospodarstvenik”. Pisao je o ekonomiji. Zalagao se za ekonomsku samostalnost Hrvatske, za razvoj industrije i poljoprivrede. Shvaćao je, puno prije drugih, da politička neovisnost ne znači ništa bez one ekonomske.
Gdje možemo naučiti više o Starčevićevom nasljeđu?
U redu. Pročitali ste ovo i sad vas zanima više. Kamo dalje? Samo oprez: Starčević je zečja rupa. Jednom kad kreneš, teško je stati.
Koji su najbolji izvori za razumijevanje Starčevića?
Umjesto formalnog popisa, evo mog osobnog savjeta.
- Prvo, čitajte njega samog: Uzmite u ruke njegove “Političke spise”. Da, jezik je težak. Arhaičan je. Ali to je Biblija pravaštva. To je izvor.
- Drugo, biografije: Ima ih nekoliko dobrih. Meni je uvijek bio drag Josip Horvat. Postoje i novije, modernije analize koje su sjajne.
- Treće, njegova “Pisma” i “Govori”: Tu ćete vidjeti ne samo ideje, već i čovjeka. Njegovu strast, njegovu erudiciju, njegov bijes.
Kako akademska zajednica gleda na njega?
Povjesničari? O, oni se obožavaju svađati oko njega. I to je dobro. Starčević je trajna tema. Ne postoji povjesničar 19. stoljeća koji nema čvrsto mišljenje o njemu. Danas ga većina ozbiljnih akademika vidi kao ključnog ideologa hrvatskog nacionalizma, ali onog građanskog, državotvornog tipa.
Za dublje akademske analize, preporučujem kopanje po znanstvenim bazama. Portal Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu je sjajno mjesto za početak. Tamo, kroz radove s odsjeka za povijest i filozofiju, možete naći analize koje odvajaju mit od čovjeka.
Zašto je Starčevićeva ostavština i danas predmet rasprava?
Malo koji političar iz 19. stoljeća i danas izaziva ovoliko strasti. Zašto? Zato što su njegove ideje žive. I zato što su, nažalost, bile tako brutalno zloupotrebljavane.
Kako su različiti režimi ‘koristili’ Starčevića?
Ovo je bolna točka. Starčevićevu ideju suverene Hrvatske preuzimali su svi. Uključujući i one najgore. Ustaški pokret se u Drugom svjetskom ratu lažno pozivao na Starčevića. Učinili su najgoru stvar: uzeli su njegovu ideju neovisnosti, ali su odbacili njegov građanski koncept nacije. Zamijenili su ga rasnom ideologijom. Učinili su upravo ono protiv čega se Starčević borio – definirali su naciju krvlju i vjerom, a ne političkim pravom.
S druge strane, u komunističkoj Jugoslaviji, Starčević je bio zabranjen. Bio je “buržoaski nacionalist”. “Šovinist”. Neprijatelj “bratstva i jedinstva”. Njegovo ime se šaptalo, jer je sama njegova ideja neovisne Hrvatske bila prijetnja temeljima Jugoslavije.
Konačna presuda: Heroj ili kontroverzna ličnost?
Pa tko je, na kraju, bio Ante Starčević? Bio je oboje. Bio je heroj u svojoj beskompromisnoj borbi, u svom poštenju i svojoj viziji. Bio je kontroverzan u svom jeziku, svojoj oštrini i svojoj tvrdoglavosti.
Ante Starčević nije bio svetac. Bio je čovjek. Pjenušav, težak, ponekad nepravedan, ali uvijek dosljedan. Čovjek koji je griješio u procjenama, ali je u onoj jednoj, najvažnijoj, bio u pravu. A ta je da hrvatski narod ima pravo biti svoj na svome.
Njegova ostavština nije u mramoru. Ona je u samoj ideji neovisne Hrvatske. Sviđalo se to nekome ili ne, svi mi koji danas živimo u ovoj državi, baštinici smo njegove borbe. On nas je naučio da hodamo uspravno. I samo zbog toga, ja mu, kao autor ovog teksta, skidam kapu.
Često postavljena pitanja – Ante Starčević
Koje su ključne ideje i stalne poruke Starčevića?
Starčević je bio tvorac modernog nacionalizma, zagovarao je potpunu neovisnost Hrvatske, koncept političke nacije bez obzira na krvnu pripadnost, te je smatrao da je Hrvatska povijesno suverena država. Za njega, Hrvatska je bila kraljevina s pravom na vlastitu budućnost i suverenost, te je zastupao principe narodnog prava na samoodređenje.
Što je značenje ‘Slavoserb’ i kakav je bio njegov odnos prema Srbima?
Pojam ‘Slavoserb’ bio je politička, a ne etnička etiketa, kojim je Starčević označavao izdajice, sluge stranih gospodara i političke konformiste. Njegov je bijes bio usmjeren na političke elite i izdajničke aktere, a ne na narod. On nije mrzio Srbe, već je bio kritičan prema onima koji su izdala interese Hrvatske u političkom kontekstu.
Kako je Starčevićev rad utjecao na modernu Hrvatsku?
Iako je za života bio autsajder, sjeme koje je posijao kroz svoje ideje i djelovanje proklijalo je tijekom razdoblja nakon njegove smrti. Njegove principe i ideje, posebno o suverenosti i narodno-pravnom konceptu nacije, Hrvatska je smatra temeljem svoje državnosti i identiteta, a njegov rad oblikovao je temelj hrvatskog nacionalnog identiteta.
