Eugen Kvaternik: Političar i vođa Rakovičke bune

Postoje imena u povijesti koja odzvanjaju poput grmljavine, čak i stoljećima kasnije. Ona nose težinu ideja, strasti i, vrlo često, tragedije. Jedno od takvih imena bez sumnje je Eugen Kvaternik.

Za mnoge, on je samo fusnota. Vođa propale bune.

Ali to je tako bolno pojednostavljeno gledište. On je bio puno, puno više.

Bio je briljantan pravnik, vatreni publicist, neumorni revolucionar i, iznad svega, čovjek opsjednut jednom jedinom idejom: samostalnom hrvatskom državom. U vremenu kada se takva ideja smatrala u najboljem slučaju sanjarijom, a u najgorem čistom izdajom, Kvaternik ju je živio. Disao ju je. I na kraju, za nju je umro.

Njegov život nije bio put kompromisa. Bio je to tvrdoglavi, pravocrtni, često usamljeni juriš prema cilju koji za njegova života nije bio dostižan. Razumjeti Eugena Kvaternika znači zaroniti u srce hrvatskog 19. stoljeća, u vrtlog političkih igara Beča i Pešte, i osjetiti onu duboku frustraciju naroda uhvaćenog između čekića i nakovnja. Njegova priča, koja kulminira Rakovičkom bunom, nije samo priča o neuspjehu.

To je priča o cijeni ideala.

Više iz kategorije Vladari

Ljudevit Gaj

Marin Getaldić

Ključni zaključci

Prije nego što uronimo duboko u ovaj dramatičan život, evo što apsolutno morate znati o Eugenu Kvaterniku i njegovoj borbi:

• Ideolog čistog ‘pravaštva’: Kvaternik je, uz Antu Starčevića, bio jedan od utemeljitelja i ključnih ideologa Stranke prava. Njegova vizija temeljila se na hrvatskom državnom pravu, tražeći potpunu i beskompromisnu neovisnost od Austrije i Ugarske.
• Revolucionar, ne političar: Dok je Starčević bio ideolog, filozof i ‘Otac Domovine’ koji je djelovao perom, Kvaternik je bio čovjek od akcije. Nije vjerovao u beskonačne pregovore s Bečom ili Peštom; vjerovao je u oružje i narodni ustanak.
• Rakovička buna (1871.): Njegov životni projekt i njegov tragični kraj. Bio je to oružani ustanak koji je pokrenuo na području Vojne krajine s jasnim ciljem: srušiti postojeću vlast i proglasiti neovisnu Hrvatsku.
• Tragičan kraj i simbolika: Buna je brutalno ugušena u samo tri dana, a Kvaternik je ubijen u zasjedi. Njegova smrt, međutim, nije bila kraj. Pretvorila ga je u mučenika ‘pravaške’ ideje i inspiraciju za buduće generacije.
• Kompleksno naslijeđe: I danas, više od 150 godina kasnije, traju debate. Je li bio nerealni zanesenjak koji je odveo ljude u smrt ili heroj koji se jedini usudio sanjati i djelovati? Istina je, kao i uvijek, negdje između.

Tko je zapravo bio Eugen Kvaternik prije nego što je postao revolucionar?

Često mislimo o povijesnim ličnostima kao da su rođene s misijom. Kao da su izrezane iz kamena. Ali to rijetko biva tako. Eugen Kvaternik nije se probudio jednog jutra i odlučio postati revolucionar. On je to postao. Oblikovale su ga okolnosti, vrhunsko obrazovanje i goruća nepravda koju je vidio svuda oko sebe.

Rođen je u Zagrebu 1825. godine. Nije bio iz seljačke obitelji; bio je dio tadašnje intelektualne elite. Njegov otac, Josip, bio je cijenjeni profesor na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji. Obitelj je cijenila znanje. Taj mladi Eugen bio je, kažu, bistar, nevjerojatno oštar na jeziku i tvrdoglav do krajnjih granica. Ta crta beskompromisnosti definirat će ga do samog kraja.

Nakon klasične gimnazije u Zagrebu, logičan put vodio ga je dalje. Odlazi na studij. Ali ne u Beč.

Završio je filozofiju u Pešti, a zatim i pravo. To je bilo ključno. U Pešti je uronio u mađarsku političku misao koja je u to doba ključala od revolucionarnog naboja i ideja Lajoša Košuta. Vidio je kako se Mađari bore za svoja prava protiv Beča. Paradoksalno, upravo ga je mađarski nacionalizam naučio lekcijama koje će kasnije okrenuti protiv samih Mađara.

Tu negdje, u tim bučnim peštanskim dvoranama, počinje njegovo buđenje.

Od odvjetničke karijere do ‘Crvene Hrvatske’: Što ga je gurnulo u politiku?

Nakon školovanja, Kvaternik se vratio u Hrvatsku. Otvorio je odvjetnički ured i pokušao živjeti “normalan” život. Ali on to nije mogao.

Revolucionarna 1848. godina ga je zahvatila. Iako je još bio mlad, aktivno sudjeluje, piše, govori. Brzo shvaća da se hrvatski interesi gube u kaosu i igrama većih sila. Gledao je kako ban Jelačić spašava Monarhiju, da bi ta ista Monarhija Hrvatskoj kao “nagradu” dala Bachov apsolutizam.

To je bio trenutak kada se u njemu nešto prelomilo.

Ono što ga je ključno definiralo bio je, naravno, njegov odnos s Antom Starčevićem. Bili su nevjerojatan duo. Dva pola iste ideje. Starčević je bio mudri, ponekad cinični ideolog, a Kvaternik je bio vatra, motor, čovjek koji je želio djelovati. Odmah.

Međutim, vlasti su ga brzo prepoznale kao prijetnju. Njegovi oštri članci, njegovi govori… sve je to bilo previše radikalno za Beč. Zbog svojih stavova i djelovanja, veći dio svog zrelog života proveo je – u izgnanstvu. To ga je izgnanstvo odvelo u Pariz, Torino, pa čak i u Rusiju.

Umjesto da ga slomi, to ga je samo ojačalo u njegovim uvjerenjima.

Zašto Kvaternik nije mogao mirovati? Razumijevanje ‘Hrvatskog državnog prava’

Da bismo shvatili Eugena Kvaternika, moramo shvatiti ideju koja ga je pokretala. To nije bila samo maglovita želja za “slobodom”. Bila je to precizna, pravno utemeljena ideologija: Hrvatsko državno pravo.

Što je to zapravo značilo?

Zvuči komplicirano, ali srž je jednostavna. Kvaternik i Starčević tvrdili su da Hrvatska, na temelju svoje povijesti, krunidbe kralja Kolomana i starih ugovora (poput Pacte Convente), ima neotuđivo, povijesno i prirodno pravo biti samostalna država. Tvrdili su da Hrvatska nikada nije trajno i legalno prenijela svoj suverenitet ni na Austriju ni na Ugarsku.

Posljedično, svaka vlast Beča ili Pešte nad Hrvatskom bila je, po njima, ilegalna. Uzurpatorska.

To je bilo radikalno.

U vrijeme kada su se drugi hrvatski političari, poput Strossmayera i ‘narodnjaka’, pokušavali dogovoriti s Bečom za mrvice autonomije, ili sanjali o nekom obliku jugoslavenstva unutar Monarhije, ‘pravaši’ su tražili sve. Nisu tražili bolji položaj. Tražili su izlazak.

Starčević i Kvaternik: Zašto su se dva ‘Oca Domovine’ razišla u metodama?

Iako su dijelili isti cilj, njihov put do njega bio je fundamentalno različit. Tu leži ključ Kvaternikove kasnije tragedije.

Ante Starčević bio je prvenstveno filozof i strateg. Vjerovao je da se narod prvo mora “prosvijetliti”. Trebalo je izgraditi nacionalnu svijest, objasniti ljudima tko su, da nisu “Slaveni” ili “Iliri”, već Hrvati. Vjerovao je da se svijest gradi polako, kroz kulturu, jezik i političku borbu u Saboru. On je bio čovjek pera.

Eugen Kvaternik nije imao strpljenja za to.

On je bio čovjek akcije. Vjerovao je da svijest slijedi djela. Smatrao je da će narod, jednom kada vidi da je netko spreman povesti, ustati i slijediti. Nije vjerovao u Sabor, koji je smatrao sluganskom institucijom. Prezira je pregovore.

Dok je Starčević gradio ideološku bazu kod kuće, Kvaternik je postao “ministar vanjskih poslova” te ideje u Europi. Vjerovao je da, ako samo uspije objasniti hrvatsku stvar velikim silama, da će one podržati hrvatsku neovisnost.

Naravno, bio je u krivu.

Velike sile imale su svoje interese, a sudbina malog naroda rijetko je bila među njima. Ta spoznaja, koja će doći kasnije, bit će bolna.

Što je točno Kvaternik tražio za Hrvatsku?

Kvaternik nije bio suptilan. Njegovi spisi, poput “Politička razmatranja” ili “Istočna politika i Hrvati”, bili su izravni, oštri i pravnički precizni. On je doslovno secirao Austro-Ugarsku kao “tamnicu naroda” i “umjetnu tvorevinu”. Dokazivao je da Hrvatska ima sve resurse, povijest i prava biti neovisna.

Kulminacija njegovog političkog razočaranja došla je 1867. s Austro-Ugarskom nagodbom, a zatim i 1868. s Hrvatsko-Ugarskom nagodbom. Za Kvaternika, to je bila konačna izdaja. Hrvatski sabor je, po njegovom mišljenju, prodao hrvatsku neovisnost za šaku administrativnih prava.

Tada je odlučio. Vrijeme riječi je prošlo.

Godine izgnanstva: Je li Europa uopće marila za hrvatsku stvar?

Kvaternikove godine u emigraciji, koje su trajale s prekidima više od desetljeća, bile su sve samo ne odmor. Bile su to godine grozničave, gotovo mahnite aktivnosti. Živio je skromno, često u teškoj oskudici, ali njegov um nikada nije stao.

Postao je europski politički emigrant, kucajući na sva vrata koja su se dala otvoriti.

U Parizu je pokušao uvjeriti krugove oko Napoleona III. da je neovisna Hrvatska ključ stabilnosti na Balkanu i brana austrijskom širenju. Pisao je memorandume, susretao se s diplomatima.

Kao netko tko je i sam proveo godine radeći u inozemstvu, mogu samo zamisliti tu frustraciju. Sjedite u nekom pariškom salonu, puni strasti, pokušavate objasniti tisućljetnu povijest svoje domovine i nepravdu koja joj se čini. A sugovornik vas gleda s pristojnim, ali praznim zanimanjem, klima glavom i gleda kroz vas. Osjećate da govorite u vjetar.

Od Garibaldija do ruskog cara: Kvaternikova potraga za saveznicima

Nakon Francuske, nada ga je odvela u Italiju. Torino je u to doba bio središte revolucionara. Povezao se s ljudima bliskim Mazziniju i Garibaldiju. Gledao je kako se Italija ujedinjuje i mislio: to je model za nas!

Tamo je bio najbliže uspjehu. Radio je na planu da se, u slučaju rata Austrije i Italije, podigne ustanak u Hrvatskoj. Čak je pokušao organizirati “Hrvatsku legiju” koja bi se borila uz Garibaldija. No, rat je završio prije nego što se išta uspjelo ostvariti.

Potpuno razočaran Zapadom, okreće se Istoku. Odlazi u Rusiju.

To je bio možda i najnaivniji potez. Nadao se da će car, kao “slavenski zaštitnik”, podržati katoličke Hrvate protiv Austrije. Ubrzo je shvatio gorku istinu: Rusija je imala svoje interese, a oni su bili usmjereni na pravoslavne narode, primarno na Srbiju. Hrvatska im je bila u najboljem slučaju sporedna.

To je bio konačni udarac. Nitko im neće pomoći. Nitko.

Ta spoznaja, u kombinaciji s potpunim gađenjem nakon Nagodbe 1868., zacementirala je njegovu odluku. Ako međunarodna diplomacija ne radi, ako revolucionarni savezi propadaju, ako politički pregovori kod kuće vode u izdaju… preostaje samo jedna stvar.

Sila. Domaća sila.

Vratio se u Hrvatsku 1871. godine. Nije se vratio da bi pisao članke. Vratio se da bi pokrenuo rat.

Što je točno bila ‘Rakovička buna’? Više od obične pobune

Rakovička buna, koja je izbila u listopadu 1871., nije bila spontani, bijesni seljački ustanak. Bio je to pomno planiran, iako na kraju katastrofalno izveden, pokušaj državnog udara.

Eugen Kvaternik vidio je svoju priliku. Austro-Ugarska je bila oslabljena nakon poraza od Pruske. U Vojnoj krajini, području pod izravnom vojnom upravom Beča, ključalo je golemo nezadovoljstvo. Krajišnici, legendarni vojnici-seljaci, gubili su svoje stare povlastice ukidanjem Krajine. Bili su bure baruta.

Kvaternik je mislio da treba samo zapaliti šibicu.

Njegov plan bio je precizan:

• Podići ustanak u samom srcu Krajine, u Rakovici, na Kordunu.
• Pridobiti krajiške časnike i vojnike, koji su bili vrsni, obučeni ratnici.
• Proglasiti neovisnu hrvatsku državu i formirati privremenu vladu.
• Objaviti Proglas kojim se svi Hrvati pozivaju na oružje, uz obećanje jednakosti pred zakonom.
• Računao je da će se, kad buna krene, narod masovno dići, a da će se ostatak hrvatske vojske unutar Monarhije pridružiti.

Bio je to hrabar plan. I bio je fatalno nerealan.

Zašto baš Rakovica? Planiranje ustanka

Lokacija nije bila slučajna. Rakovica i cijeli Kordun bili su dio Vojne krajine. Muškarci tamo rođeni su s puškom. Bili su obučeni vojnici. Kvaternik je vjerovao da su oni najspremniji, najtvrđi dio naroda.

Uspostavio je kontakt s nekim lokalnim časnicima i ljudima. Najvažniji među njima bili su Petar Vrdoljak, Ante Rakijaš i, što je bilo iznimno važno, pravoslavni pop Rade Čuić. Kvaterniku je bilo ključno pokazati da ovo nije samo katolički, već općehrvatski ustanak. U duhu pravaštva, on je pravoslavne Krajišnike smatrao “Hrvatima pravoslavne vjere”.

Njegov najbliži suradnik, njegova desna ruka, bio je mladi i strastveni Vjekoslav Bach. Zajedno su pripremali Proglas, zastave i plan djelovanja. Kvaternik je sebe vidio kao vođu, “regenta”, koji će voditi državu do uspostave Sabora.

Kronologija tri tragična dana: Što se dogodilo u listopadu 1871.?

Sve se odigralo nevjerojatnom brzinom. Bilo je to poput tragedije u tri čina.

Dan 1. (8. listopada 1871.): Kvaternik i njegovi najbliži suradnici stižu u Rakovicu. Proglašavaju početak ustanka. Formiraju “Hrvatsku narodnu vladu”. Kvaternik čita Proglas. Ustanicima se pridružuje nekoliko stotina ljudi, većinom Krajišnika. U početku se činilo da uspijevaju. Zauzeli su lokalnu vojarnu i krenuli prema Drežniku. Prvi dan završio je u euforiji.

Dan 2. (9. listopada): Počinju problemi. Teški problemi. Očekivani masovni ustanak naroda se nije dogodio. Ljudi su bili zbunjeni, uplašeni. Austrijska vojska, nakon početnog šoka, brzo se organizirala. Umjesto da im se pridruže, krajiške pukovnije ostale su lojalne caru. Ustanici su shvatili da su sami. Počinje masovno osipanje. Ljudi bacaju oružje i bježe kućama.

Dan 3. (10. listopada): Gotovo je. San se raspao. Mala skupina preostalih ustanika, sada u paničnom bijegu, pokušava se probiti prema granici. Vojska ih je okružila. Moral je bio slomljen. Shvatili su da je sve propalo.

Odrastao sam slušajući priče o ‘buni’ na Kordunu. Moj djed, koji je bio iz tog kraja, znao mi je govoriti kako se o tome desetljećima šutjelo, a onda bi se u povjerenju, tiho, pričalo o ‘onima koji su pali’. To nije bila samo povijest iz knjiga; bila je to obiteljska legenda, pomalo zastrašujuća. Taj osjećaj straha, izdaje i beznađa koji je zavladao tim krajem u samo tri dana bio je stvaran.

Slom bune: Zašto je ustanak tako brzo propao?

Brzina kojom se Rakovička buna urušila bila je zapanjujuća. Kvaternik, čovjek koji je cijeli život posvetio jednom cilju, vidio je kako mu se taj cilj raspada pred očima u manje od 72 sata. Zašto?

Nije postojao jedan razlog. Bila je to savršena oluja loših procjena, naivnosti i nesretnih okolnosti.

Prvo, Kvaternik je potpuno, fatalno krivo procijenio raspoloženje naroda. Krajišnici su bili nezadovoljni, da. Ali bili su i generacijama, stoljećima, odgajani u slijepoj poslušnosti caru. Zakletva Franji Josipu nije bila samo formalnost; bila je to sveta dužnost, dio njihovog identiteta. Ideja o pobuni protiv cara bila im je strana i zastrašujuća.

Drugo, organizacija je bila slaba. Nisu imali široku mrežu podrške po cijeloj zemlji. Sve se svodilo na nekoliko pojedinaca na jednom malom području. Bio je to ustanak bez logistike.

Treće, i možda najvažnije, reakcija vlasti bila je munjevita i brutalna. Austro-Ugarska nije bila papirnati tigar. Bila je to moćna vojna sila koja nije mogla dopustiti pobunu na svojoj granici. Poslali su goleme snage da uguše šačicu ustanika.

Izdaja ili fatalna pogreška? Analiza neuspjeha

Govorilo se o izdaji. Neki od onih koji su obećali podršku, na kraju su se povukli ili čak okrenuli protiv ustanika. Ali izdaja je bila samo sol na ranu. Glavni uzrok neuspjeha bila je Kvaternikova temeljna, tragična pogreška u prosuđivanju.

On je bio idealist. Pravnik i intelektualac iz grada. Vjerovao je da je ideja neovisne Hrvatske, zapisana u Proglasu, toliko snažna da će, jednom izgovorena, sama pokrenuti mase.

Nije shvaćao da su ti isti ljudi imali obitelji koje je trebalo prehraniti. Nisu shvaćali apstraktno “državno pravo”; shvaćali su pušku carskog vojnika. Bojali su se odmazde. Car u Beču, koliko god dalek, bio im je realnija vlast od “regenta” Kvaternika.

Pomiješao je vlastitu goruću strast sa stvarnim stanjem na terenu.

Bio je to tragičan sudar sna i jave.

Smrt u Kordunu: Kako je Kvaternik dočekao svoj kraj?

Sve je završilo 11. listopada 1871.

Kvaternik, Bach, Rakijaš i ostatak male, očajne skupine pokušavali su pobjeći. Bili su progonjeni, umorni, mokri i poraženi. U selu Močila, blizu granice s Bosnom, upali su u zasjedu koju su im postavile carske trupe.

Nije bilo suđenja. Nije bilo zarobljavanja.

Borba je bila kratka i brutalna. Eugen Kvaternik ubijen je na mjestu, zajedno s Bachom i ostalim vođama.

Njegova smrt bila je jednako beskompromisna kao i njegov život. Pao je s oružjem u ruci, boreći se za ideju koja je u tom trenutku izgledala mrtvije nego ikad. Vlasti su tijela vođa bune bacila u zajedničku grobnicu u Rakovici, bez počasti, nadajući se da će ih tako zauvijek izbrisati iz sjećanja.

Naravno, postigli su suprotno.

Kakvo je naslijeđe Eugena Kvaternika danas?

Smrću u Močilima, fizički život Eugena Kvaternika bio je gotov. Ali njegov politički život, njegovo naslijeđe, tek je započinjalo.

Austro-Ugarska je mislila da je ugušivši bunu riješila problem. U stvarnosti, stvorili su mučenika. Kvaternik i Rakovička buna postali su središnji mit ‘pravaškog’ pokreta. Postali su krvavi dokaz da se s Bečom i Peštom ne može pregovarati, da je jedini put put oružja i žrtve.

Stranka prava, iako se privremeno morala distancirati od bune da izbjegne progon (čak je i sam Starčević bio uhićen), u Kvaternikovoj žrtvi pronašla je svoju najveću inspiraciju. Njegova smrt dala je njegovim riječima težinu koju možda nisu imale za njegova života.

Više od fusnote: Zašto je Rakovica važna?

Rakovička buna bila je potpuni vojni fijasko. Ali politički i simbolički, ona je bila prekretnica.

Bila je to prva jasno artikulirana, oružana pobuna s ciljem stvaranja neovisne, demokratske hrvatske države u moderno doba. Prije toga, bilo je seljačkih buna zbog gladi i otpora plemstva zbog povlastica. Ali ovo je bio moderan, nacionalni, revolucionarni čin utemeljen na jasnoj političkoj ideologiji.

Kvaternik je povukao crtu u pijesku. Pokazao je da postoji alternativa “dogovornoj” i “sluganskoj” politici. Iako je njegova metoda propala, njegova ideja – da Hrvatska treba biti potpuno samostalna – nastavila je živjeti. Ta ideja tinjala je desetljećima, preoblikovala se, ali nikada se nije ugasila.

Za dublju analizu političkog konteksta tog vremena, znanstveni radovi poput onih dostupnih na portalu Hrčak pružaju izvrstan uvid u složenost odnosa unutar Monarhije, što nam pomaže shvatiti zašto je Kvaternikov potez bio tako šokantan i radikalan.

Kontroverze i tumačenja: Heroj ili zanesenjak?

Pa, tko je bio Eugen Kvaternik? Više od 150 godina kasnije, još uvijek stojimo pred tim pitanjem.

Je li bio nerealni sanjar, opasni zanesenjak koji je poveo stotine ljudi u sigurnu smrt zbog svog ega i krive procjene? Apsolutno. Njegova procjena situacije 1871. bila je katastrofalno pogrešna. Bio je nestrpljiv i možda čak arogantan u svom uvjerenju da ga narod samo čeka. Posljedice te pogreške bile su tragične, ne samo za njega, već i za sve koji su ga slijedili i njihove obitelji koje su trpjele tešku odmazdu.

Ali je li bio i heroj?

Apsolutno. U svijetu političkog oportunizma, kalkuliranja i kompromisa, on je bio čovjek nevjerojatne hrabrosti i moralnog integriteta. Nije se savijao. Nije trgovao svojim uvjerenjima. Dok su se drugi borili za mrvice sa carskog stola, on je tražio cijeli stol. Živio je i umro za ono u što je vjerovao do posljednjeg daha, a malo ljudi u povijesti to može reći za sebe.

Završna misao: Cijena jednog sna

Život Eugena Kvaternika nije priča sa sretnom kraju. Nije to holivudski film. To je teška, stvarna priča o čovjeku koji je bio u dubokom raskoraku sa svojim vremenom. Bio je previše radikalan, previše nestrpljiv, previše idealist za oprezni, pragmatični svijet u kojem je živio.

Njegova Rakovička buna bila je vojni neuspjeh.

Ali idejno, ona je bila sjeme. Svojom smrću zacementirao je ideju hrvatske državne neovisnosti kao krajnji cilj, kao ideal za koji se vrijedi boriti i umrijeti.

Možemo, i trebamo, raspravljati o njegovim metodama. Možemo kritizirati njegovu naivnost i tvrdoglavost. Ali ne možemo osporiti njegovu strast i njegovu žrtvu. Eugen Kvaternik je, sa svim svojim manama i vrlinama, ugradio sebe u same temelje ideje o samostalnoj Hrvatskoj.

Njegova priča nas podsjeća da se velike ideje rijetko rađaju u udobnosti i kompromisu. Često se rađaju u vatri, borbi i, nažalost, prečesto u tragediji.

Često postavljena pitanja – Eugen Kvaternik