Postoje imena koja jednostavno odzvanjaju poviješću. Imena koja su veća od gradova i ulica koje po njima zovemo. Jedno od njih je, bez ikakve sumnje, Josip Juraj Strossmayer.
Kada danas prošetate Zagrebom, Osijekom ili Đakovom, vi ne hodate samo po asfaltu. Vi hodate po njegovoj viziji. Njegov pečat je posvuda. Osjećate ga u monumentalnim zgradama Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u samim temeljima zagrebačkog Sveučilišta, u vitrajima đakovačke katedrale koja para panonsko nebo.
Lako je reći da je bio biskup. To je činjenica.
Ali bio je i puno, puno više.
Njegova priča nije samo suhoparna biografija iz udžbenika. To je priča o strasti. O borbi. O politici, vjeri, umjetnosti i nevjerojatnoj, gotovo neshvatljivoj darežljivosti. To je priča o čovjeku koji je vjerovao u svoj narod toliko snažno da je odlučio uložiti doslovno sve što je imao u njegovu budućnost. Zaronimo zajedno u život čovjeka koji je bio biskup, ali i mecena, političar, govornik i, iznad svega, vizionar.
Više iz kategorije Vladari
Ključne Spoznaje (Key Takeaways)
Prije nego što uđemo dublje, evo što morate znati o Josipu Juraju Strossmayeru. Ovo su temelji njegove ostavštine:
- Utemeljitelj ključnih institucija: Strossmayer je bio inicijator, pokretačka snaga i, što je najvažnije, glavni financijer osnivanja Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti te modernog Sveučilišta u Zagrebu.
- Veliki mecena: Nesebično je davao svoj osobni, golemi imetak za kulturu, umjetnost i obrazovanje. Njegova Strossmayerova galerija starih majstora u Zagrebu, koju je poklonio narodu, samo je najočitiji primjer.
- Politički vizionar: Kao vođa Narodne stranke, bio je ključni hrvatski političar svoga doba. Zalagao se za federalizam unutar Monarhije i promicao ideju kulturnog i političkog zbližavanja južnoslavenskih naroda, ali uvijek temeljenu na ravnopravnosti i poštovanju.
- Crkveni reformator i ekumenist: Ostao je zapamćen u svjetskoj povijesti po svom legendarnom govoru na Prvom vatikanskom saboru, gdje se protivio dogmi o papinoj nepogrešivosti. Bio je čovjek dijaloga, gorljivi zagovornik zbližavanja Istočne i Zapadne Crkve.
- Graditelj Đakova: Svoje biskupsko sjedište, Đakovo, u potpunosti je transformirao. Podigao je monumentalnu katedralu, jednu od najljepših u ovom dijelu Europe, ali i brojne druge gospodarske i obrazovne objekte, podigavši cijelu regiju.
Tko je zapravo bio taj čovjek iz Osijeka?
Idemo na početak. Uvijek je najbolje krenuti od početka.
Josip Juraj Strossmayer rodio se u Osijeku 1815. godine. I to nije nevažno. Osijek je tada bio grad na granici svjetova, doslovno. Vojna krajina, susret kultura, jezika i vojski. Odrastanje u takvom okruženju, u obitelji njemačkih korijena koja je već generacijama bila potpuno “pohrvaćena”, sigurno je oblikovalo njegovu nevjerojatnu otvorenost i razumijevanje za različitost.
Sjećam se, još kao dječak u Osijeku, kako sam prolazio pored spomenika Strossmayeru u parku ispred veličanstvene osječke “katedrale” (crkve sv. Petra i Pavla). Tu crkvu, ironično, nije sagradio on, već njegov nasljednik, ali ona savršeno utjelovljuje Strossmayerov duh graditeljstva. Baka mi je uvijek govorila: “To je bio velik čovjek, sine. Učio je da volimo svoje, a poštujemo tuđe.” Te su mi se riječi urezale u pamćenje. Tek sam desetljećima kasnije, studirajući povijest, shvatio koliko je zapravo bio velik. To nije bila samo bakina fraza.
Njegov put? Impresivan je blaga riječ.
Bio je genijalac, nema druge riječi. S nevjerojatnih dvadeset godina, on je već bio doktor filozofije. Dvadeset. Nedugo zatim i teologije. Njegov intelekt bio je briljantan. Put ga vodi u Beč, u elitni klerikatski zavod Augustineum. To je bilo mjesto gdje se kalila elita Monarhije. Tu je stekao neprocjenjive veze i duboko razumijevanje politike.
Uspon mu je bio strelovit. Bio je bečki dvorski kapelan, profesor. I onda, 1849. godine, car Franjo Josip I. imenuje ga biskupom. Sa samo 34 godine.
Zamislite tu scenu. Mlad, energičan, obrazovan u srcu Europe, pun ideja, dolazi u Đakovo. Đakovo tada nije bilo metropola. Bilo je skromno sjedište biskupije u ravnici. Ali Strossmayer nije vidio blato i skromne kućerke. On je vidio potencijal. Vidio je priliku.
Vidio je prazno platno.
Zašto ga nazivamo “ocem” hrvatske kulture i znanosti?
Njegovo biskupsko geslo bilo je “Sve za vjeru i za domovinu”. I dok je vjeru živio autentično kao svećenik, domovinu je zadužio kao nitko prije, a rijetko tko poslije njega.
Strossmayer je shvaćao nešto u samoj srži. Nešto fundamentalno. Narod bez institucija, bez znanosti, bez kulture i umjetnosti, bez vlastite inteligencije, ne može imati budućnost. Ne može biti ravnopravan partner drugim, većim i bogatijim europskim narodima. Bit će vječni sluga.
I zato je odlučio. Uložio je sve.
Svoj golemi utjecaj. Svoj politički autoritet. I svoj osobni, ogroman novac. Kanonički prihodi Đakovačke biskupije bili su veliki, a on ih nije trošio na luksuz. On ih je investirao. Investirao u budućnost Hrvatske.
Kakvu je točno ulogu imao u osnivanju Akademije?
Nije to išlo preko noći. Ideja o Akademiji postojala je i prije njega. Ali on je bio taj koji je gurao, lobirao i na kraju platio.
Još 1860. godine drži vatrene govore u Hrvatskom saboru, tražeći osnivanje “Jugoslavenske akademije”. Trebale su godine borbe s Bečom da se to odobri. Kad je konačno dobio carsko dopuštenje 1866., Strossmayer je odmah uplatio ogroman novac, 50.000 forinti, kao temeljni kapital.
Ali nije stao na tome. On nije dao samo novac. Dao je i sebe.
Dao je svoju privatnu, neprocjenjivu zbirku umjetnina. Stotine slika, primarno talijanskih majstora renesanse i baroka. Govorimo o djelima koja bi svaki svjetski muzej poželio. On ih je skupljao godinama, s jasnim ciljem – da ih pokloni narodu, kao temelj Strossmayerove galerije starih majstora. Želio je da Hrvati mogu vidjeti vrhunsku europsku umjetnost u Zagrebu, da ne moraju putovati u Beč ili Veneciju.
Za njega, Akademija nije bila samo zgrada. Bila je to poruka. Poruka da Hrvati i drugi južnoslavenski narodi imaju što reći, da imaju svoje mjesto u europskoj znanstvenoj i umjetničkoj obitelji.
A Sveučilište u Zagrebu? Je li i to njegova zasluga?
Apsolutno. I opet, nije bio jedini koji je to želio, ali je bio ključan da se to ostvari.
Akademija je postojala na papiru i prije, još od 17. stoljeća. Ali moderno, europsko sveučilište? To je bila Strossmayerova bitka. Ponovno je u Saboru bio najglasniji. I ponovno je dao ogroman novac za osnivanje modernog Sveučilišta u Zagrebu, koje je konačno otvoreno 1874. godine. Financirao je stolice (katedre), slao mlade talentirane ljude na školovanje u inozemstvo da bi se vratili kao profesori.
Kada sam upisao fakultet u Zagrebu, prva stvar koju sam napravio bila je šetnja Strossmayerovim trgom, od Akademije do zgrade Sveučilišta. Nije to bio samo turistički obilazak. Osjećao sam neku vrstu duga. Nevjerojatno je stajati tamo i shvatiti da ti je taj čovjek, koji je umro desetljećima prije tvog rođenja, doslovno omogućio da stojiš tu gdje jesi. Njegova vizija kulture i obrazovanja nije bila samo priča. Bila je to zgrada u koju sam ulazio, knjige koje sam čitao u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (koju je također podupirao).
Njegova vizija postala je moja stvarnost. I stvarnost generacija studenata.
I nije stao ni na tome. Financirao je tiskanje ključnih djela, pomagao književnicima, umjetnicima, glazbenicima. Lista njegovog mecenstva je praktički beskonačna. Bio je kulturna institucija u jednoj osobi.
Je li Strossmayer bio samo biskup ili i vješt političar?
Ma kakvi. Biti samo biskup? Za Strossmayera to nikad nije dolazilo u obzir.
Živio je u najburnijem razdoblju hrvatske politike 19. stoljeća. Doba buđenja nacija, Bachovog apsolutizma, borbe protiv Mađarizacije i Germanizacije. On nije mogao stajati po strani. Nije ni htio.
Bio je jedan od vođa i ideologa Narodne stranke. Njegovi govori u Hrvatskom saboru bili su legendarni. Bio je vrhunski orator, obrazovan, lucidan, vatren. Njegova politička platforma bila je jasna: tražio je više autonomije za Hrvatsku unutar Monarhije. Borio se za hrvatski jezik, za pripojenje Dalmacije i Vojne krajine Banskoj Hrvatskoj.
Bio je pragmatičan. Shvaćao je da mali narod, stisnut između čekića Beča i nakovnja Pešte, mora tražiti saveznike. I vidio ih je u drugim južnoslavenskim narodima, prije svega u Srbima.
Što je točno bilo “jugoslavenstvo” za Strossmayera?
E sad, ovo je ključno. Njegova ideja “jugoslavenstva” danas se često i namjerno krivo shvaća u svjetlu kasnijih, totalitarnih ideologija 20. stoljeća.
Strossmayerovo jugoslavenstvo nema apsolutno nikakve veze s tim. Zaboravite to.
Njegova ideja nije bila politički unitarizam. Njegova ideja bila je primarno kulturna i prosvjetiteljska. On je vjerovao da Južni Slaveni, prije svega Hrvati i Srbi, dijele slične jezike i porijeklo te da ih kulturna suradnja (otud ime “Jugoslavenska” akademija) može ojačati. Ujedinjeni u kulturi i znanosti, mogli bi se lakše oduprijeti pritiscima Beča i Pešte.
Njegov cilj nije bio brisanje nacionalnih identiteta. Baš suprotno. Htio ih je uzdignuti kroz suradnju. Njegov ideal bila je federalna Monarhija u kojoj bi svi narodi bili ravnopravni. Bio je to romantičarski idealizam 19. stoljeća, ali u tom kontekstu, bila je to progresivna i hrabra ideja.
Kakav je bio njegov stav prema Crkvi i Vatikanu?
Ovo je možda i najfascinantniji dio njegove biografije. Strossmayer je bio duboko pobožan. Njegova vjera bila je neupitna.
Ali nije bio slijepi poslušnik. Nije bio birokrat. Bio je mislilac. Imao je kičmu.
A to je dokazao cijelom svijetu 1870. godine u Rimu, na Prvom vatikanskom saboru. Ključna točka Sabora bila je rasprava o dogmi o papinoj nepogrešivosti. Strossmayer je bio jedan od najglasnijih, najelokventnijih i intelektualno najoštrijih protivnika proglašenja te dogme.
Izašao je za govornicu. Svi su čekali što će reći “biskup s granice”. I on je govorio. Tri sata. Na besprijekornom latinskom. Bio je to govor koji je odjeknuo Europom.
Nije to bio ispad. Nije on napadao papu. Bio je to briljantno strukturiran povijesno-teološki argument. Tvrdio je da ta dogma jednostavno “ne drži vodu” kad se pogleda povijest Crkve i učenje crkvenih otaca. Smatrao je da proglašenje takve dogme u tom trenutku nije oportuno, da je teološki neutemeljeno i, što je njemu bilo ključno, da će stvoriti nepremostivi jaz prema pravoslavcima i protestantima.
Bio je u manjini. Dogma je izglasana. Ali Strossmayer je pokazao nevjerojatnu hrabrost i integritet.
Je li Strossmayer bio “buntovnik” u Crkvi?
Ma nije on bio buntovnik radi bunta. Bio je vizionar.
Dok su se drugi zatvarali u dogme, on je otvarao vrata. Bio je jedan od apsolutnih pionira ekumenizma, ideje o dijalogu i zbližavanju kršćanskih crkava.
Njegova je logika bila jednostavna: zar nas ono što nas spaja – vjera u Krista – nije neusporedivo jače od onoga što nas dijeli? Strastveno se zalagao za prevladavanje tisućljetnog raskola između Katoličke i Pravoslavne Crkve. I nije samo govorio. On je djelovao. Financijski je pomagao pravoslavne institucije, slao poruke mira, vodio korespondenciju.
To što je on radio u 19. stoljeću, Katolička Crkva će kao službenu politiku prihvatiti tek stoljeće kasnije, na Drugom vatikanskom saboru 1960-ih. Bio je sto godina ispred svog vremena.
Njegov govor i stavovi na Prvom vatikanskom saboru i danas se proučavaju na teološkim fakultetima kao primjer hrabrosti i intelektualne dubine. Za one koji žele dublje istražiti ovu temu, arhivi i teološke analize s katoličkih sveučilišta pružaju detaljan uvid u složenost tih rasprava.
Naravno, takvi stavovi… nisu ga učinili popularnim. Ni u Beču, ni u Vatikanu. Bio je pod stalnim pritiskom. Ali, Josip Juraj Strossmayer nije bio čovjek koji se lako povija.
Kako je Strossmayerova vizija oblikovala Đakovo?
Iako je igrao na nacionalnoj i europskoj sceni, njegovo srce ostalo je u Đakovu. Kao biskup, on je bio “otac” svoje biskupije. I ono što je učinio za Đakovo i cijelu Slavoniju graniči s nevjerojatnim.
Odlučio je sagraditi novu katedralu.
Ali ne bilo kakvu. Odlučio je sagraditi najljepšu katedralu na svijetu.
Podigao je monumentalnu, neoromaničku baziliku od crvene opeke koja i danas dominira panonskom ravnicom i oduzima dah. Angažirao je najbolje bečke arhitekte, Karla Rösnera i Friedricha von Schmidta (koji je radio na obnovi katedrale u Kölnu). Doveo je najbolje talijanske i njemačke slikare da je ukrase.
“Đakovačka katedrala”, kako je popularno zovemo, nije bila samo vjerski objekt. Bila je to Strossmayerova politička i kulturna poruka. Poruka o dostojanstvu, ljepoti i snazi naroda koji tu živi. U nju je ugradio svoju viziju, pa i svoj životni moto koji stoji na ulazu: “U slavu Božju, na ponos Crkve, na korist svoga naroda.”
Ali nije stao na tome. Njegova ulaganja u Đakovo i okolicu bila su sveobuhvatna. Bio je gospodar u najboljem smislu te riječi:
- Obrazovanje: Podizao je škole, poticao opismenjavanje, utemeljio sjemenište i knjižnice.
- Gospodarstvo: Ulagao je u modernizaciju poljoprivrede. Nije htio da mu narod bude siromašan. Gradio je mlinove, pivovare, ciglane i druge gospodarske objekte, otvarajući stvarna radna mjesta.
- Kultura baštine: Osnovao je ergelu, koja i danas postoji, čuvajući dragocjenu pasminu konja lipicanaca. Nije to bio hobi, to je bilo čuvanje baštine.
- Izdavaštvo: Osnovao je tiskaru i poticao tiskanje knjiga i novina na hrvatskom jeziku.
On je Đakovo doslovno pretvorio iz provincijskog trgovišta u moderno europsko središte.
Kakvu nam je baštinu Strossmayer ostavio?
I, što nam je ostalo od svega toga? Što je Strossmayerova stvarna baština?
Ona nije samo u kamenu – u katedralama i palačama. Ona je živa.
Živi svaki put kad student preda ispit na Sveučilištu u Zagrebu. Živi svaki put kad znanstvenik objavi rad u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Živi svaki put kad posjetitelj stane pred sliku u Strossmayerovoj galeriji. Živi u svakom taktu orgulja u đakovačkoj katedrali.
Njegova baština je ideja. Ideja da se ulaganje u znanje, kulturu i obrazovanje najviše isplati. To je ideja da vlastiti narod treba voljeti, ali i biti otvoren prema drugima. To je ideja da vjera i razum, domoljublje i kozmopolitizam, idu ruku pod ruku.
Evo samo kratkog podsjetnika na ključne institucije koje je utemeljio, financirao ili im bio glavni pokrovitelj:
- Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (prvotno JAZU)
- Moderno Sveučilište u Zagrebu
- Strossmayerova galerija starih majstora
- Đakovačka katedrala Sv. Petra
- Brojne škole, sjemeništa i knjižnice
Čovjek ispred svog vremena
Kad podvučemo crtu, Josip Juraj Strossmayer ostaje div. Jedna od rijetkih, ako ne i jedina, istinska konsenzualna figura u cijeloj hrvatskoj povijesti. Političar čije ideje i danas raspravljamo, biskup čija je ekumenska vizija bila sto godina ispred svog vremena, i mecena čijoj darežljivosti nema premca.
Možda je njegova najveća ostavština upravo ta – postavljanje ljestvice.
Pokazao je što jedan čovjek, vođen vjerom, domoljubljem i jasnom vizijom, može učiniti za svoj narod. Njegov život nas uči da se velike stvari ne događaju same od sebe. One zahtijevaju rad. Žrtvu. Hrabrost. I onu mrvicu bezgraničnog optimizma i vjere u budućnost koju je on imao u izobilju.
Josip Juraj Strossmayer nije gradio samo zgrade. On je gradio budućnost.
Na nama je da te temelje čuvamo i da na njima nastavimo graditi.
Često postavljena pitanja – Josip Juraj Strossmayer
Koje su najvažnije institucije koje je osnovao ili financirao Josip Juraj Strossmayer?
Najvažnije institucije koje je Strossmayer osnovao ili financirao uključuju Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, moderno Sveučilište u Zagrebu, Strossmayerovu galeriju starih majstora, Đakovačku katedralu sv. Petra, te brojne škole, sjemeništa i knjižnice.
Kako je Strossmayer utjecao na razvoj obrazovanja u Hrvatskoj?
Strossmayer je utjecao na razvoj obrazovanja u Hrvatskoj financiranjem i poticanjem osnivanja Sveučilišta u Zagrebu, tlačenjem važnih djela, poticanjem književnika i znanstvenika te stvaranjem obrazovnih institucija koje su omogućile obrazovanje i napredak budućih generacija.
Na što se najviše odnosi Strossmayerova ostavština u današnjoj Hrvatskoj?
Strossmayerova ostavština danas se najviše odražava kroz njezinu trajnu kulturnu, znanstvenu i obrazovnu baštinu koja uključuje institucije poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu te kulturnih i povijesnih spomenika, što i dalje inspirira i oblikuje hrvatski identitet i progres.
Na koji način je Strossmayer bio politički vizionar?
Strossmayer je bio politički vizionar jer je kao vođa Narodne stranke zauzimao se za federalizam unutar Monarhije, kulturno i političko ujedinjenje južnoslavenskih naroda, te zagovarao ravnopravnost i suradnju među narodima, čime je izazivao i prevazilazio tadašnje nacionalne podjele.
