Sigurno ste čuli za njega. Ako ste iz Hrvatske, njegovo ime nose ulice, trgovi, pa čak i riva u Zadru. Knez Branimir. No, tko je on zapravo bio? Često ga spominjemo u kontekstu “prvog priznanja Hrvatske”, ali što to točno znači u 9. stoljeću?
Je li to bila neovisnost kakvu poznajemo danas? I kako je jedan knez, u svijetu divova poput Franačkog Carstva i Bizanta, uspio staviti Hrvatsku na mapu? Ovo nije samo nabrajanje godina i činjenica. Ovo je priča o diplomaciji, vjeri, maču i, iznad svega, o viziji. Idemo dublje zaroniti u priču o čovjeku čiji se potezi osjećaju i danas. Tema knez i neovisnost Hrvatske Branimir mnogo je kompleksnija i uzbudljivija nego što se na prvi pogled čini.
Ovo je cijela priča.
Više iz kategorije Vladari
Ključni zaključci
Prije nego što razmotamo cijelo klupko, evo najvažnijih stvari koje trebate znati o Branimiru i njegovom dobu:
- Vrijeme vladavine: Knez Branimir vladao je Hrvatskom relativno kratko, ali iznimno plodonosno, od 879. do otprilike 892. godine.
- Dolazak na vlast: Na vlast je došao državnim udarom, svrgnuvši kneza Zdeslava koji je bio bizantski štićenik. Branimirov dolazak označio je oštar zaokret od Bizanta.
- Papinsko priznanje: Ključni događaj njegove vladavine dogodio se odmah 879. godine. Branimir piše papi Ivanu VIII., obećava mu vjernost i vraća hrvatsku crkvu pod izravnu jurisdikciju Rima.
- Pismo pape Ivana VIII.: Papa mu uzvraća slavnim pismom u kojem blagoslivlja kneza, njegov narod i njegovu zemlju (“zemaljsku kneževinu”). Povjesničari ovo smatraju prvim de jure priznanjem hrvatske državnosti od strane jedne suverene vlasti (Papinske Države).
- Učvršćivanje države: Branimir je iskoristio mir s Papom kako bi ojačao državu iznutra. Odbio je franačko i bizantsko vrhovništvo, sklopio sporazum s Mlečanima (koji su mu plaćali danak za plovidbu) i poticao gradnju crkava.
- Pisani tragovi: Njegovo ime ostalo je uklesano u kamenu na više lokacija (Šopot kod Benkovca, Muć, Nin…), što su najstariji spomeni hrvatskog imena i vladara na trajnom materijalu. Njegov natpis nosi titulu DUX CRUATORUM (Knez Hrvata).
Zašto je 9. stoljeće uopće bilo ključno za Hrvatsku?
Da bismo shvatili Branimirov genij, moramo razumjeti svijet u kojem je živio. A taj svijet bio je… kompliciran. Blago rečeno.
Zamislite 9. stoljeće. Rimsko Carstvo je davna prošlost. Veliko Franačko Carstvo Karla Velikog, koje je dominiralo Europom, upravo se raspada u građanskim ratovima između njegovih unuka. S druge strane, moćni Bizant (Istočno Rimsko Carstvo) sa središtem u Carigradu i dalje se smatra jedinim legitimnim carstvom i pokušava povratiti kontrolu nad izgubljenim teritorijima, uključujući Dalmaciju i Jadran.
I usred tog kaosa, stiješnjena između ove dvije supersile, nalazi se mala kneževina. Hrvatska.
Hrvati su se naselili ovdje nekoliko stoljeća ranije i polako su gradili svoju državu. Bili su relativno novi igrači na sceni. Uz to, papa u Rimu pokušava ojačati svoj utjecaj, ne samo duhovni nego i politički, natječući se s carigradskim patrijarhom. Kao da to nije dosta, s juga prijete arapski gusari koji pljačkaju obale Italije i Jadrana, a sa zapada se rađa nova sila, Venecija, koja želi kontrolirati svu trgovinu na moru.
To je bio svijet mačeva, savezništava koja su se mijenjala preko noći i političkog preživljavanja. Nisi mogao biti neutralan. Biti neutralan značilo je biti plijen.
Tko je vladao Hrvatima prije Branimira?
Prije Branimira, hrvatski knezovi (ili duces) morali su stalno plesati na rubu. Knez Trpimir (oko 845.-864.), osnivač dinastije Trpimirovića, bio je moćan vladar. On se nazivao “milošću Božjom knez Hrvata” (Dux Croatorum), ali je formalno priznavao vlast franačkog cara Lotara. Bio je to pametan potez – dobio je zaštitu moćnog saveznika, ali je vladao svojom zemljom prilično samostalno.
Nakon njega dolazi do kaosa. Njegov sin Zdeslav biva prognan, a na vlast dolazi knez Domagoj (oko 864.-876.), čovjek kojeg Mlečani u svojim kronikama nazivaju “najgorim knezom Slavena” (pessimus dux Sclavorum). Zašto? Jer je vodio žestoke pomorske ratove protiv njih i arapskih gusara. Domagoj je bio brutalan, ali je branio hrvatske interese na moru.
Nakon njegove smrti, na vlast se nakratko vraća Trpimirov sin Zdeslav (878.-879.). I tu počinje priča o Branimiru.
Zašto je Zdeslav bio problem?
Zdeslav je napravio radikalan zaokret. Za razliku od oca Trpimira (koji je bio franački vazal) i Domagoja (koji je bio neovisan i ratoboran), Zdeslav se u potpunosti okrenuo Bizantu. Postao je bizantski štićenik. Vratio je bizantsku vlast nad dalmatinskim gradovima i vjerojatno nad samom Hrvatskom. Također je vratio prognanog bizantskog biskupa u Nin.
Ovo se, očito, nije svidjelo velikom dijelu hrvatskog plemstva. Osjećali su da su izgubili teško stečenu samostalnost. Biti pod Carigradom značilo je biti daleko od Rima, kojem je hrvatska crkva tradicionalno naginjala. Zdeslavova pro-bizantska politika bila je kap koja je prelila čašu.
I tada, 879. godine, na scenu stupa Branimir.
Tko je zapravo bio knez Branimir? Odakle se pojavio?
Povijesni izvori su šturi o Branimirovom podrijetlu. Ne znamo mu roditelje sa sigurnošću. Najvjerojatnije nije bio iz Trpimirove loze, nego iz kruga kneza Domagoja, možda čak i njegov rođak. Ono što znamo jest da je predvodio pobunu.
Godine 879. Branimir organizira ustanak protiv Zdeslava. U tom ustanku, Zdeslav je ubijen. Bio je to klasični državni udar 9. stoljeća.
Ali to nije bio samo puč radi vlasti. Bio je to geopolitički potres. Ubojstvom Zdeslava, Branimir je pljunuo u lice bizantskom caru Baziliju I. Poslao je poruku: “Mi nismo vaši. Nećemo biti.”
To je bio nevjerojatno hrabar, ali i nevjerojatno opasan potez. Branimir je znao da je Bizant moćan i da će vjerojatno tražiti osvetu. Također, Franci bi mogli pokušati iskoristiti situaciju i nametnuti svoju vlast.
Branimir je bio stjeran u kut. Trebao mu je saveznik. I to brzo.
Napravio je jedini mogući, i kako se pokazalo, genijalan potez. Okrenuo se trećoj velikoj sili. Okrenuo se Rimu.
Kako je Branimir osigurao neovisnost? Je li pismo pape Ivana VIII. doista bilo ‘međunarodno priznanje’?
Ovo je srž priče. Odmah po dolasku na vlast, Branimir čini diplomatski potez koji će definirati hrvatsku povijest.
On, zajedno s ninskim biskupom Teodozijem, šalje pismo papi Ivanu VIII. U tom pismu, čiji original nažalost nemamo (ali znamo sadržaj iz Papinog odgovora), Branimir izjavljuje “vječnu vjernost” i “povratak” Apostolskoj Stolici. On doslovno vraća Hrvatsku u okrilje Rima, odričući se bilo kakve veze s Carigradom i bizantskim patrijarhom.
Zašto je ovo bilo važno Papi? Papa Ivan VIII. bio je u velikim problemima. Arapi su prijetili samom Rimu, a politička situacija u Italiji bila je kaotična. Uz to, bio je u stalnom sukobu s Carigradom oko crkvene jurisdikcije nad Balkanom.
I odjednom, s neba mu pada dar. Cijeli jedan narod i njegov knez, na strateški važnoj obali Jadrana, okreću leđa njegovom najvećem rivalu (Carigradu) i nude mu punu vjernost. Papa je bio oduševljen.
Što je Papa točno odgovorio? I zašto je to pismo toliko važno?
Papin odgovor stigao je brzo. Zapravo, stigla su dva ključna pisma.
Prvo pismo, datirano 7. lipnja 879. godine, upućeno je izravno Branimiru. Papa Ivan VIII. piše “ljubljenom sinu Branimiru” (Dilecto filio Branimiro). Već sama ta titula je golemi diplomatski uspjeh. Papa ga ne tretira kao pobunjenika ili provincijskog vođu, nego kao suverenog vladara, svog “ljubljenog sina”.
Zatim dolazi ključni dio. Papa piše da je na blagdan Uzašašća služio misu na oltaru Svetog Petra i da je tom prilikom blagoslovio i njega (Branimira), i sav njegov narod, i svu njegovu zemlju.
Dopustite da ovo ponovim. Papa, kao Božji namjesnik na Zemlji i suveren Papinske Države, blagoslivlja zemlju Branimirovu. U terminologiji 9. stoljeća, ovo je najbliže što možete doći međunarodnom priznanju. To je potvrda da je Branimirova vlast nad tom zemljom legitimna.
Drugo pismo, upućeno istog dana ninskom biskupu Teodoziju, svećenstvu i “svemu puku”, još je jasnije. Papa ponavlja da je Branimir odlučio “ostati vjeran svetom Petru” i traži od naroda da mu bude poslušan. On potvrđuje Branimira kao legitimnog, Bogom danog vladara.
Sjećam se kad sam kao klinac prvi put čuo za ovo. Profesor povijesti u osnovnoj školi, inače prilično strog čovjek, tada nam je pokušao dočarati važnost tog pisma. Rekao je: “Djeco, zamislite da je Papa bio tadašnji UN. A ovo pismo… to je bio prvi rodni list hrvatske države.” Ta slika mi je ostala u glavi zauvijek.
Je li to bila ‘neovisnost’ kao danas?
Budimo precizni. Je li to značilo da je Hrvatska postala neovisna u modernom smislu, s veleposlanstvima i stolicom u Ujedinjenim Narodima? Naravno da ne.
Ali u feudalnom sustavu 9. stoljeća, to je bilo to.
Branimir je napravio majstorski potez. Odbacio je i Franke i Bizant. Jedina vlast koju je priznao kao višu od svoje bila je duhovna vlast Pape. Ali Papa, za razliku od careva, nije imao vojsku na Balkanu. Nije slao svoje poreznike. Nije se miješao u unutarnju upravu.
Priznavši Papu, Branimir je de facto osigurao potpunu de jure neovisnost od bilo koje svjetovne sile. Nitko ga više nije mogao zvati bizantskim odmetnikom ili franačkim robom. Bio je Dux Cruatorum – knez Hrvata, odgovoran samo Bogu (i njegovom predstavniku u Rimu).
Ovo je bio temelj na kojem će se graditi sve ostalo. To je bio trenutak kad je Hrvatska odabrala Zapad. Trajno.
Dobro, dobio je Papin blagoslov. Što je Branimir radio idućih 13 godina?
Priznanje je super, ali ono ne znači ništa ako ga ne možete obraniti. Branimirova vladavina nije bila samo taj jedan diplomatski uspjeh. Tih 13 godina (879.-892.) bile su ključne za unutarnje jačanje države.
Bizant, začudo, nije vojno reagirao. Vjerojatno su imali previše problema na istoku i s Arapima da bi se bavili pobunom u dalekoj provinciji. Franci su bili prezauzeti vlastitim raspadom.
Branimir je dobio ono najvrjednije: mir. I pametno ga je iskoristio.
Kako je Branimir riješio problem Mlečana?
Sjetite se “najgoreg kneza Slavena” Domagoja. Mlečani i Hrvati bili su u stalnom ratu na Jadranu. Hrvatski brodovi (gusari, ako pitate Mlečane; obalna straža, ako pitate Hrvate) presretali su mletačke trgovačke brodove.
Branimir je shvatio da mu ne treba još jedan rat.
Umjesto mača, opet je koristio diplomaciju. Sklopio je sporazum s mletačkim duždom Pietrom Candianom. Detalji su fascinantni. Mlečani su se obvezali plaćati Branimiru godišnji danak, tributum pacis (danak mira), za slobodnu plovidbu i trgovinu duž hrvatske obale.
Razmislite o ovome. Jedna od najvećih pomorskih sila tog vremena plaća hrvatskom knezu za siguran prolaz. To ne radite ako nekoga ne smatrate suverenim vladarom obale koju kontrolira. Bio je to još jedan dokaz Branimirove neovisne vlasti i realne snage. Taj je sporazum donio golem prihod u kneževu blagajnu i smirio strasti na moru.
Je li Branimir gradio crkve? Gdje su dokazi?
Ovdje priča postaje još bolja. Branimirovo doba nije ostalo zabilježeno samo u papinskim pismima. Ostalo je uklesano u kamenu.
Kao znak zahvalnosti Bogu i odanosti Rimu, Branimir i lokalni moćnici započeli su val gradnje i obnove crkava diljem kneževine. I s tih crkava potječu najvrjedniji spomenici ranosrednjovjekovne Hrvatske.
To su slavni Branimirovi natpisi. Pronađeno ih je nekoliko, ali tri su najvažnija:
- Šopot (kod Benkovca): Ovdje je pronađen ulomak zabata oltarne pregrade. Na njemu, uz križ i ptice, jasno stoji uklesan tekst:
(BRANIM)IRO DUX CRUATORUM… (“Branimir, knez Hrvata”). Ovo je najstariji sačuvani zapis hrvatskog imena uklesan u kamenu. - Muć Gornji: Na još jednom ulomku oltarne pregrade, spominje se knez Branimir i godina 888. (
...ANNO DOMINI VIII...). - Nin: U Ninu, tadašnjem vjerskom i vjerojatno političkom središtu, pronađena je krstionica kneza Višeslava (koja je starija), ali i brojni drugi nalazi koji svjedoče o bogatom crkvenom životu pod Branimirovom zaštitom.
Prije nekoliko godina, dok sam bio u Splitu, namjerno sam posjetio Arheološki muzej. Tamo se čuva taj ulomak iz Šopota. Gledati taj kamen… nije to samo komad stijene. To je potpis. To je fizički, opipljiv dokaz da knez i neovisnost Hrvatske Branimir nisu samo priča iz starih knjiga. To je dokaz da je taj čovjek bio stvaran, da je vladao, i da se ponosno nazivao knezom Hrvata. Taj osjećaj, stajati pred tim natpisom, teško je opisati. To je veza s prošlošću koja je gotovo električna.
Kakvo je bilo ‘Branimirovo doba’ za obične ljude?
Na temelju svega ovoga, možemo zaključiti nekoliko stvari.
Za razliku od stalnih ratova pod Domagojem ili nesigurnosti pod Zdeslavom, Branimirova vladavina donijela je stabilnost.
- Mir: Nije bilo velikih ratova s Francima ili Bizantom.
- Sigurnost na moru: Sporazum s Venecijom smirio je Jadran.
- Gospodarski rast: Danak od Mlečana i slobodnija trgovina punili su blagajnu, što je omogućilo knezu da gradi crkve i jača svoju vlast.
- Vjerska sigurnost: Čvrsta veza s Rimom dala je ljudima osjećaj pripadnosti velikoj zapadnoj, kršćanskoj obitelji.
Naravno, život u 9. stoljeću bio je težak i surov po današnjim mjerilima. Ali u kontekstu tog vremena, Branimirovo doba bilo je vjerojatno razdoblje mira, reda i relativnog prosperiteta. On je stvorio stabilan okvir unutar kojeg se hrvatsko društvo moglo razvijati.
Zašto je Branimir i danas ‘faca’? Što je njegova ostavština?
Branimir je umro oko 892. godine. Naslijedio ga je Muncimir, sin kneza Trpimira, što sugerira da je prijenos vlasti bio miran. Branimir je, čini se, pomirio dvije zavađene vladarske loze i stabilizirao državu.
Ali zašto ga i danas, 1100 godina kasnije, smatramo jednim od očeva domovine?
Zato što su njegovi potezi bili dalekosežni. Njegova ostavština nije samo neovisnost, nego i smjer.
Branimirovom odlukom da se okrene Rimu, on je Hrvatsku trajno usidrio u zapadnoeuropski kulturni, vjerski i civilizacijski krug. U vrijeme kada su se drugi slavenski narodi na Balkanu okretali Carigradu i istočnom kršćanstvu (poput Bugara i Srba), Branimir je povukao jasnu crtu. Hrvatska će biti latinska, katolička i zapadna.
Ta odluka – vjerska, kulturna i politička – definirala je identitet ove zemlje više od bilo koje bitke.
Je li Branimir bio ‘kralj’?
Često se postavlja pitanje je li Branimir bio kralj. Tehnički, nije. Njegova titula bila je Dux (Knez ili Vojvoda). Papina pisma ponekad koriste i titulu princeps (vladar), ali ne i Rex (kralj).
No, on je stvorio sve preduvjete za kraljevstvo. Stvorio je suverenu državu koju su priznavale druge sile. Učvrstio ju je iznutra, dao joj mir i ekonomsku stabilnost.
Samo tridesetak godina nakon Branimirove smrti, njegov nasljednik Tomislav preuzet će tu stabilnu državu, obraniti je od Mađara i Bugara, ujediniti je i postati prvi hrvatski kralj (Rex).
Tomislav je mogao postati kralj upravo zato što mu je Branimir ostavio državu koja je bila spremna za taj korak. Branimir je bio arhitekt. Tomislav je bio graditelj koji je stavio krov na kuću.
Više o Branimiru možete pročitati i u stručnim izvorima, poput Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, koja pruža sažet i točan pregled njegove vladavine.
Knez i neovisnost Hrvatske Branimir: Što smo naučili?
Dakle, koja je “cijela priča”?
Priča o knezu Branimiru nije priča o velikim, krvavim bitkama i osvajanjima. To je priča o pametnoj politici. To je lekcija iz diplomacije.
U svijetu koji je prijetio da proguta malu hrvatsku kneževinu, Branimir nije odgovorio samo grubom silom. Iskoristio je trenutak slabosti dvaju carstava i odigrao na treću, duhovnu silu. Uvidio je da savez s Papom nudi ono što nijedan car nije mogao: legitimitet bez okupacije.
On je prvi hrvatski vladar za kojeg sa sigurnošću znamo da nije bio ničiji vazal.
Kada danas šećete rivom u Zadru koja nosi njegovo ime ili vidite njegov spomenik u Ninu, ne gledate samo kip nekog davnog srednjovjekovnog ratnika. Gledate diplomata. Stratega. Gledate čovjeka koji je, u jednom kratkom, briljantnom desetljeću, uzeo nemirnu kneževinu i pretvorio je u priznatu, suverenu državu.
To je priča o Branimiru. I to je, uistinu, cijela priča.
Često postavljena pitanja
Tko je bio knez Branimir i koja je njegova uloga u povijesti Hrvatske?
Knez Branimir bio je hrvatski vladar od 879. do približno 892. godine, poznat po diplomatskom potezu koji je osigurao neovisnost Hrvatske putem pisma papi Ivanu VIII., čime je de facto potvrđena hrvatska državnost i vjernost Rimu.
Zašto je pismo pape Ivana VIII. važno za povijest Hrvatske?
Pismo pape Ivana VIII. je ključno jer je u njemu papa blagoslovio Hrvatsku, njenog kneza i narod, što se smatra najstarijim de jure priznanjem hrvatske državnosti od strane međunarodne vlasti, te je time Branimiru osigurao legitimitet i neovisnost.
Je li Branimirova neovisnost bila isto što i danas?
Ne, Branimirova neovisnost u 9. stoljeću bila je veleposlanička i de iure potvrda vladavine bez izravne vojno-političke kontrole, dok moderna neovisnost uključuje diplomatiju, veleposlanstva i međunarodno priznavanje postignuto kroz složenije mehanizme.
Koja je ostavština kneza Branimira danas i zašto se smatra važnom?
Branimirova ostavština je u uspostavljanju i očvršćivanju neovisnosti Hrvatske, njezinom kulturnom i vjerskom identitetu te činjenici da je njegov politički i diplomatski genij osigurao temelje za buduće hrvatske kraljeve i državnost, te je smatrao jednim od očeva domovine.
Koje su bile ključne unutarnje uspjehe Branimirove vladavine?
Njegove unutarnje uspjehe uključivale su uklanjanje sukoba s Franačkom i Bizantom, jačanje države mirnim sporazumima, diplomatske odnose s Mlečanima, te gradnju crkava koje su ostale trajni tragovi njegovog razdoblja.
