Iskreno? Prvi put kad mi je stari gurnuo “Satira” u ruke, zakolutao sam očima. Bili smo u Cerniku, kod djeda. On sjedi na onom svom izlizanom drvenom stolcu, reže slaninu i kaže: “Mali, ostavi se gluposti, čitaj ovo. Tu ti piše kako se postaje čovjek.” Mislio sam da me zeza. Neka stara knjižurina da me nauči životu? Ma daj. Ali sad… sad kad imam svoje godine i gledam ovu našu ravnicu kako se bori s istim problemima kao prije tristo godina, djedove riječi mi zvone u glavi. Bio je u pravu.
Matija Antun Relković nije bio neki tamo fini gospodin koji je piskarao iz udobne fotelje. Čovjek je bio vojničina. Ratnik. A onda je odlučio da je pero ipak jače od sablje. I bome je bilo. Uzeo je Slavoniju, blatnjavu i zaostalu, i pokušao je istresti iz gaća. Nije pisao da bi se pravio pametan, pisao je jer mu je bilo muka gledati svoj narod kako propada u neznanju.
Više iz kategorije Vladari
Ivan Česmički i Luka Sorkočević
Ključne točke (Key Takeaways)
- Vojnik s misijom: Spojio je vojničku stegu s idejom da knjiga može popraviti krov i napuniti trbuh.
- Škola u zarobljeništvu: Frankfurt ga je “ošamario” kulturom; tamo je shvatio koliko kasnimo za svijetom.
- Satir – priručnik za preživljavanje: To nije pjesmica, to je brutalno iskrena kritika i vodič za bolju poljoprivredu.
- Jezik naroda: Pisao je kako narod govori, udarivši temelje štokavštini dok su drugi još nabadali latinski.
- Konkretno, ne apstraktno: Nije filozofirao o metafizici, nego objašnjavao kako se gradi kuća i zašto se ne spava do podne.
Je li surova granica stvorila karakter ili ga slomila?
Slavonija u 18. stoljeću? Zaboravite zlatna polja sa razglednica. To je bila krvava granica. Svinjar (danas Davor), 1732. godina. Tu se rodio. Otac kapetan, vojna krajina. Nije tu bilo “laku noć, zlato moje”, nego vojna truba i strah od turske sablje.
Matija je odrastao brzo. Morao je. Taj život na granici, gdje ti je glava u torbi svaki dan, ucijepio mu je onaj osjećaj dužnosti koji ne možeš naučiti u školi. Franjevci su mu dali osnove, naučili ga slova, ali život ga je naučio ostalo. Sa šesnaest je već bio u uniformi. Klinac s puškom. Mislili biste da će završiti kao topovsko meso negdje u blatu, zaboravljen. Ali imao je on tu neku žilavost, tu slavonsku tvrdoglavost.
Kako je njemački zatvor postao njegova najbolja škola?
Zvuči kao loša šala – odeš u rat, zarobe te, i to ti ispadne najbolja stvar u životu. Godina je 1757., Sedmogodišnji rat. Prusi ga uhvate kod Wroclawa i pošalju u Frankfurt na Odri.
I što on radi? Ne plače nad sudbinom. Gleda. Upija. Vidi Njemačku. Uređena sela, kuće od cigle, škole, napredna poljoprivreda. A onda se sjeti svog Svinjara, svojih blatnjavih sokaka. I pukne ga realnost. Shvatio je jednostavnu, bolnu istinu: Nismo mi glupi. Samo smo zapušteni. Ne znamo.
Tamo, u kući nekog obrazovanog Švabe, Relković se “resetirao”. Naučio jezike, pročitao sve do čega je mogao doći. Vratio se kući ne kao slomljeni zarobljenik, nego kao čovjek s planom. Bio je bijesan na zaostalost i odlučan da to promijeni.
Zašto je “Satir” bio šamar koji je Slavoniji trebao?
Kad je 1762. izbacio “Satira iliti divjeg čovika”, nije to bila poezija za dvorove. To je bio rap onog vremena. Deseterac. Ritam koji narod razumije, koji se pjeva uz rakiju i gusle.
Relković nije birao riječi. Kroz usta tog Satira, on dere po svemu.
- Turski običaji: “Dosta više s tim!” vikao je. Htio je da se riješimo navika koje su nas držale u prošlosti.
- Lijenost: Nema milosti za one koji spavaju dok trava raste.
- Prela: Mrzio ih je. Smatrao ih je leglom nemorala i gubljenja vremena. “Što sjedite po noći, radite po danu!”
Sjećam se, sjedim s frendom u birtiji, on povjesničar, pametuje kako je Relković bio previše krut. Ja lupim šakom o stol: “Čovječe, ljudi su bili gladni! Nije on htio ubiti zabavu, htio je da ne pocrkaju od gladi!” Relković je bio praktičar. Znao je da prazan trbuh ne mari za kulturu.
Što mu je točno smetalo kod seljaka?
Nije on bio moralni policajac iz hira. Bio je ekonomist silom prilika. Gledao je tu plodnu zemlju, taj potencijal, i ljude koji jedva krpaju kraj s krajem.
U “Satiru” on doslovno crta ljudima: ovako se gradi kuća. Ne u zemlju kao krtica, digni zidove, stavi prozore! Higijena? Ljudi su spavali s kravama. On viče: “Miči blago iz sobe!” Znao je da to nosi boleštine.
A tek poljoprivreda… Bio je kao onaj dosadni ujak koji ti stalno govori kako da sadiš paradajz, samo što je on bio u pravu. Kalemljenje, gnojenje, nove kulture. Htio je da seljak bude gospodin na svom imanju, a ne rob.
I da, praznovjerje. Vještice, uroci, babe vračare… To ga je izluđivalo. Vjerovao je u rad i pamet, ne u čiribu-čiriba.
Jesmo li zaboravili tko je zapravo gurao naš jezik?
Svi pričaju o Gaju i ilircima. Sve pet, svaka čast. Ali Relković je to radio kad ovi još nisu bili ni u planu. Shvatio je ključnu stvar: džaba ti pametne knjige ako ih narod ne zna pročitati.
Napisao je “Novu slavonsku i nimačku gramatiku” 1767. To je bio politički potez par excellence. Rekao je svijetu: “Evo, i mi imamo jezik. Ima pravila, ima gramatiku, nije to neko brbljanje.”
Koristio je našu ikavicu, istu onu kojom moj dida priča kad se naljuti. To je autentično, to je naše. Nije htio da budemo otok. Htio je da Slavonac može trgovati s Bečom, da može čitati novine, da bude dio Europe.
Kakav je bio prema ženama (iskreno)?
Ajmo biti realni. Bio je čovjek 18. stoljeća. Nije bio feminist. Smatrao je da je ženi mjesto u kući. To je činjenica.
Ali, nije bio ni sirovina. Cijenio je majku. Znao je da odgoj kreće od nje. Ako je majka neuka, djeca će biti neuka. Zato je gurao tu priču o urednosti, o moralu.
Njegovo grmljenje protiv “frajli” i opijanja… Gledajte, vidio je kako se obitelji raspadaju. Alkohol, nemar, dugovi. Htio je red. Stabilna obitelj = stabilna ekonomija. Jednostavna matematika.
Priča se po Vinkovcima, gdje je umro, da je i prema svojoj djeci bio strog. Ali pravedan. Nije bio licemjer. Živio je to što je pisao.
Vrijede li ti savjeti danas?
Gledam danas naša sela. Prazna. Mladi bježe van. Zemlja stoji. Ponekad mislim da nam hitno treba jedan novi Relković da nas malo prodrma.
On je tupio o obrazovanju. Danas? Isto. Tupio je o novim tehnologijama. Tada je to bilo kalemljenje, danas su to dronovi i EU fondovi. Princip je isti – prilagodi se ili propadni.
Njegova poruka o radu? Univerzalna. Nema kruha bez motike. Ne čekaj da ti država da. Ne čekaj poticaje da bi počeo raditi. Uzmi stvar u svoje ruke.
I taj njegov stav prema Europi… Nije bio ksenofob. Vidio je Švabu kako radi, i rekao: “Ok, ovo je dobro, kopirat ćemo to, ali na naš način.” To nam fali. To samopouzdanje da učimo od drugih, a da ne izgubimo sebe.
Zašto ga ne smijemo gledati kao spomenik?
Lako je reći “ma to je stara lektira”. Ali zagrebite malo. Osjetite taj bijes, tu strast. Čovjek je volio ovaj kamen, ovo blato, ove ljude.
Relković je bio vizionar. Vidio je gospodu tamo gdje su drugi vidjeli kmetove.
Kad prođem kraj njegovog spomenika u Vinkovcima, ne vidim broncu. Vidim tipa koji me strogo gleda i pita: “A ti? Što si ti danas napravio? Jesi samo kukao na kavi ili si nešto i poduzeo?”
Neugodna pitanja. Ali potrebna.
Što nam je ostavio?
Umro je 1798. u Vinkovcima. Ostavio je knjige, da. Ali ostavio nam je i taj mentalitet, taj “buba u uhu” da možemo bolje.
Njegova stvarna ostavština je svaki onaj trenutak kad netko u Slavoniji odluči ne odustati. Svaki put kad netko popravi ogradu, nauči nešto novo, ne baci smeće u kanal. To je Relković.
On je upalio svjetlo u podrumu. Možda je danas to svjetlo slabo, ali da ga nije bilo, tko zna koliko bismo još tumarali po mraku.
Zato, kad ste u Slavoniji, sjetite se Matije. Sjetite se vojnika s perom. I uzmite tog “Satira”. Možda se iznenadite koliko taj stari “divjak” ima smisla i danas.
Ako vas zanima više detalja i suhih činjenica, bacite oko na Hrvatsku enciklopediju. Tamo je sve službeno. Ovdje je bilo… životno.
Često postavljena pitanja – Matija Antun Relković
Tko je bio Matija Antun Relković i zašto je važan za povijest Slavonije?
Matija Antun Relković bio je vojnik i pisac koji je svojim djelima nastojao podići kulturu, obrazovanje i ekonomsku samostalnost Slavonije te je ostavio traga kao vizionar i promicatelj praktičnog razmišljanja.
Koje su ključne teme i poruke u Relkovićevom djelu ‘Satir’?
U ‘Satiru’, Relković kritizira zaostalost, lijenost, predrasude i podele u društvu, te ističe važnost rada, obrazovanja i zaštite jezika kao temelja za razvoj društva.
Kako je iskustvo zatvora u Frankfurtu utjecalo na Relkovića?
Boravak u njemačkom zatvoru bio je za Relkovića izuzetno iskustvo koje mu je otvorilo oči prema naprednim društvima, omogućilo učenje jezika, čitanje i razmišljanje, te ga motiviralo na promjenu i razvoj ideja za unapređenje svog naroda.
Na koji način je Relković doprinio razvoju hrvatskog jezika i kulture?
Relković je promicao uporabu narodnog jezika, istaknuo važnost gramatike i pravila, i napiso je ‘Novu slavonsku i nimačku gramatiku’ čime je doprinio standardizaciji i afirmaciji slavonsko-ikavskog govora kao jezika naroda.
Zašto je važno danas sjećati se i cijeniti lik i djelo Matije Antuna Relkovića?
Odgovor na to je što Relković podiže svijest o važnosti obrazovanja, praktičnog rada i ponosa za svoj narod, te ostaje inspiracija za suočavanje s izazovima, a njegova djela i ideje i danas imaju snažnu poruku za razvoj i samopouzdanje u zajednici.
