Sjećam se k’o danas onog osjećaja kada su nas kao klince prvi put dovukli ispred te masivne zgrade u Zagrebu. Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski. Stajao sam tamo, promrzao u pretankoj jakni, i piljio u ta neonska slova. Iskreno? Nije me bilo briga. Mislio sam da je Lisinski neki dosadni starac s perikom koji je pisao glazbu za ljude koji piju čaj s podignutim malim prstom.
Bože, kako sam bio u krivu.
Trebalo mi je dobrih dvadeset godina da shvatim pravu istinu. Taj čovjek, Vatroslav Lisinski, nije bio nikakav uštogljeni akademika. Bio je punker svog vremena. Bio je revolucionar koji je odlučio pisati operu na jeziku koji se tada smatrao “jezikom kočijaša i sluškinja”, dok je sva “fina” gospoda u Zagrebu govorila njemački. Njegova priča nije bajka o uspjehu; to je krvava borba s vjetrenjačama, priča o strasti koja ga je na kraju i ubila.
Danas, kad prođem pored te dvorane, ne vidim beton. Vidim prkos. Vidim čovjeka koji je izgarao da dokaže kako mi, Hrvati, nismo kulturna provincija. Ovo je priča o njemu, ispričana bez onih suhoparnih fraza iz udžbenika, onako kako bi je on vjerojatno ispričao uz čašu vina u nekoj gornjogradskoj birtiji.
Više iz kategorije Vladari
Ivan Česmički i Luka Sorkočević
Ključne točke (Key Takeaways)
- Hrabrost identiteta: Rođen kao Ignac Fuchs u obitelji koja je govorila njemački, svjesno bira hrvatski identitet i ime Vatroslav Lisinski.
- Povijesni presedan: Skladao je “Ljubav i zloba”, prvu hrvatsku operu, dokazujući da hrvatski jezik može nositi visoku umjetnost.
- Tragedija talenta: Umire mlad, bolestan i siromašan, nikada ne vidjevši izvedbu svog životnog djela, opere “Porin”.
- Politički kontekst: Njegov rad nije bio samo glazba, već direktan politički otpor mađarizaciji u sklopu Ilirskog pokreta.
- Trajna inspiracija: Iako za života neshvaćen i odbacivan od institucija, danas je temeljni kamen hrvatske glazbene kulture.
Tko je dovraga bio Ignac Fuchs i zašto je postao Vatroslav?
Hajde da odmah riješimo “slona u sobi”. Vatroslav Lisinski rođen je kao Ignac Fuchs. Da ste 1819. godine prošetali Zagrebom i pitali za Vatroslava, nitko ne bi imao pojma o kome pričate. Rastao je u židovskoj obitelji, a materinji jezik mu je bio njemački. I to je ono što me najviše fascinira – taj moment odluke.
Nije se on probudio jedno jutro kao Hrvat. On je to odabrao.
Zamislite taj pritisak. Radite kao neplaćeni vježbenik na sudu, “piskarate” po papirima, a u glavi vam svira orkestar. Zagreb je tada bio blatnjava varoš s jedva desetak tisuća ljudi. Svi su znali sve. Kad je mladi Ignac počeo druženje s ilircima, s tom ekipom koja je sanjala neku novu, ujedinjenu, kulturnu Hrvatsku, dogodio se klik. Nije to bila samo promjena imena iz Ignis (vatra) i Fuchs (lisica) u Vatroslav Lisinski. To je bio srednji prst establišmentu.
Bio je to čin prkosa. Rekao je: “Neću biti ono što mi rođenje nalaže, bit ću ono što osjećam.” Koliko nas danas ima hrabrosti za takvo što? Mijenjati cijeli svoj identitet jer vjerujete u ideju koja je tada bila, budimo realni, prilično rizična?
Kako je Alberto Štriga uspio nagovoriti amatera na nemoguće?
U svakoj dobroj priči postoji onaj jedan lik koji je “krivac” za sve. Ovdje je to bio Alberto Ognjen Štriga. Pjevač, entuzijast, čovjek s energijom nuklearnog reaktora. On je nanjušio talent u Lisinskom.
Mogu ih zamisliti kako sjede negdje u polumraku, Štriga maše rukama i viče: “Ignac, čovječe, pusti te male pjesmice! Nama treba opera! Treba nam nešto veliko!”
Lisinski se vjerojatno nećkao. Imao je pravo. Nije imao formalno obrazovanje. Nije znao kako orkestrirati velika djela. Bio je, tehnički gledano, diletant. Ali Štriga nije prihvaćao “ne”. To prijateljstvo, ta luda dinamika između njih dvojice, bila je iskra koja je zapalila vatru. Štriga ga je gurao preko ruba, tjerao ga da zagrize više nego što je mogao prožvakati. I hvala Bogu da jest. Jer bez tog luđačkog pritiska, Lisinski bi vjerojatno ostao samo fusnota u povijesti, neki tamo činovnik koji je lijepo svirao klavir.
Kakva je atmosfera vladala te lude noći 1846. godine?
Premijera opere “Ljubav i zloba”. 28. ožujka 1846. Stara gradska vijećnica. Ako mislite da je to izgledalo kao današnje premijere gdje svi šute i plješću na kraju, varate se. To je bio rock koncert 19. stoljeća.
Grad je bio na nogama. Atmosfera je bila naelektrizirana. Ljudi nisu došli samo slušati glazbu; došli su vidjeti čudo. Došli su čuti kako se pjeva na “našem” jeziku, a da to ne zvuči smiješno. Morate razumjeti, tada se smatralo da je hrvatski jezik pregrub za operu. Da se na njemu ne može pjevati bel canto.
I onda – šok. Zastor se diže, orkestar kreće, i dvoranom se prolomi hrvatska riječ. Kažu da su ljudi plakali. Ne onako diskretno, brisali suze maramicom, nego su ridali od sreće. Vatroslav Lisinski je te noći bio kralj svemira. Mogu samo pretpostaviti kako mu je srce tuklo. Vjerojatno je mislio da je uspio, da su vrata svijeta širom otvorena. Kako je samo život okrutan, zar ne? Taj vrhunac bio je početak njegovog pada.
Je li Sidonija Erdödy bila stvarna ljubav ili samo nedostižan san?
Ah, Sidonija. Grofica Sidonija Erdödy Rubido. Prva hrvatska primadona. Žena koja je pjevala glavnu ulogu Ljubice. Ovdje priča postaje prava drama.
Gledajte to iz muške perspektive: on je sin trgovca, bivši Židov, glazbenik bez novčića. Ona je grofica. Plemstvo. Nedostižna kao zvijezda na nebu. Jesu li se voljeli? Povijest šuti, ali glazba vrišti. Poslušajte arije koje je napisao za nju. To nije napisao čovjek koji je samo “profesionalno surađivao”. To je napisao čovjek koji je gorio od čežnje.
Ta klasna provalija među njima bila je stvarna i brutalna. Mogao joj je biti blizu samo kroz glazbu. Dok je pjevala njegove note, bila je njegova. Čim bi glazba stala, ona se vraćala u svoj dvorac, a on u svoju podstanarsku sobicu. Ta bol, ta nemogućnost, utkana je u svaku taktu njegove glazbe. To nije sladunjava ljubavna priča; to je tragedija u nastajanju.
Zašto ga je Prag sažvakao i ispljunuo?
Nakon uspjeha u Zagrebu, svi su rekli: “Šaljimo ga u Prag! Nek se dečko školuje!” Skupili su pare, dali mu stipendiju i poslali ga na put. I tu kreće prava muka.
Prag nije bio Zagreb. Tamo nikoga nije bilo briga za “oca hrvatske opere”. Kad je stigao na konzervatorij, dočekao ga je hladan tuš. Ravnatelj Bedřich Kittl ga je odbio. Rekao mu je da je prestar (imao je 28 godina!) i da mu fali osnove.
Zamislite taj udarac na ego. Došao si kao heroj, a tretiraju te kao početnika. Umjesto da sjedi u predavaonicama s majstorima, morao je uzimati privatne satove, živjeti u bijedi, brojati svaki novčić. Pisao je pisma kući, puna očaja i nade. Smrzavao se u tuđini, gladan i usamljen. Ali – i tu skidam kapu njegovoj upornosti – nije se vratio podvijena repa. Ostao je. Učio je. Gutao je ponos i radio kao konj. Upravo tamo, u toj hladnoj i surovoj atmosferi, nastao je “Porin”.
Zašto je “Porin” njegovo remek-djelo koje nikad nije čuo?
Ako je “Ljubav i zloba” bila pobjeda entuzijazma, “Porin” je pobjeda struke. To je ozbiljna, teška, moćna opera. Tu se vidi da je Lisinski naučio zanat. Orkestracija je bogatija, teme su mračnije, povijesne.
Ali ovdje dolazi onaj dio koji me uvijek stegne u grlu. Vatroslav Lisinski nikada, ali baš nikada, nije vidio tu operu na pozornici.
Možete li zamisliti tu torturu? Stvorite nešto veličanstveno, svoje životno djelo, ispišete tisuće stranica partiture, svaku notu čujete u glavi… i onda ta partitura završi u ladici. Skuplja prašinu. Politika se promijenila, Bachov apsolutizam je stisnuo Hrvatsku, novca više nije bilo, a ilirski zanos je splasnuo kao probušeni balon. Nitko nije htio postaviti “Porina”.
Umro je ne znajući kako njegovo remek-djelo zvuči u stvarnosti. To je, po meni, definicija umjetničke tragedije.
Kako politika melje male ljude?
Vratio se u Zagreb 1850. godine. Ali to više nije bio onaj isti grad. Revolucija 1848. je propala. Beč je stisnuo obruč. Ilirci su se ušutjeli ili su bili proganjani. Lisinski je odjednom postao “sumnjiv”, nepotreban.
Nisu mu dali posao u glazbi. Zaposlili su ga kao – pazite sad ovo – besplatnog nadzornika školskih učionica. Genija koji je skladao opere tjerali su da provjerava jesu li klupe čiste i jesu li djeca mirna. To je bilo sustavno ponižavanje.
Uništavali su ga, polako ali sigurno. Zavist kolega, politička nepodobnost, siromaštvo. Njegovo tijelo, koje nikad nije bilo jako, počelo je popuštati. Dobio je vodenu bolest. Hodao je Zagrebom kao sjena, zaboravljen od onih istih ljudi koji su mu par godina ranije klicali. To vam je lekcija o tome koliko je javno mnijenje prevrtljivo. Danas si zvijezda, sutra si nitko.
Što se krije u njegovim solo popijevkama?
Svi trube o operama, ali dajte si truda i poslušajte njegove solo popijevke. “Ribar”, “Miruj, miruj, srce moje”. Tu je Lisinski najiskreniji.
To su male, intimne ispovijesti. U “Miruj, miruj, srce moje” točno osjetite tu njegovu tjeskobu, taj pokušaj da sam sebe utješi kad cijeli svijet ide k vragu. Melodije su jednostavne, ali pogađaju direktno u žilu. Spojio je onaj njemački Lied (pjesmu) s našom, slavenskom dušom. Nije kopirao Beč, stvorio je nešto naše.
- Zborska ostavština: Ne zaboravimo da je on postavio temelje zborskog pjevanja. Bez njega, tko zna bi li pjevačka društva uopće opstala.
- Instrumentalna djela: Njegove uvertire su dokaz da je, unatoč kritikama, znao baratati orkestrom bolje nego što su mu priznavali.
Je li smrt bila konačni poraz ili početak mita?
Umro je 31. svibnja 1854. Imao je samo 34 godine. Trideset i četiri! Pa tek je počeo živjeti. Umro je u rukama Alberta Štrige, svog jedinog pravog prijatelja koji ga nije napustio.
Sprovod je bio tiha sramota Zagreba. Nije bilo masa, nije bilo govora državnika. Pokopali su ga na Rokovom groblju (tek kasnije su ga preselili na Mirogoj u Arkade, kad je postalo “cool” slaviti ga).
Trebalo je proći više od 40 godina da se “Porin” napokon izvede (1897.). Četrdeset godina! Ivan Zajc, koji je došao poslije njega i pokupio svu slavu, morao je dovršiti orkestraciju. Tek tada su ljudi shvatili: “Čovječe, imali smo genija među nama, a pustili smo ga da umre kao pas.”
Gdje je Lisinski danas (osim na zgradi)?
Vraćam se na onu dvoranu s početka priče. Lijepo je što imamo dvoranu. Lijepo je što imamo vlak “Lisinski” koji vozi za München (ironično, zar ne? Opet veza s njemačkim govornim područjem). Ali, je li to dovoljno?
Iskreno mislim da mu dugujemo više od betona i imena ulice. Dugujemo mu slušanje. Ne ono kurtoazno kimanje glavom na obljetnicama. Trebamo ga slušati sa strašću s kojom je on pisao.
Vatroslav Lisinski je dokaz da kultura nije hobi. To je borba za opstanak. U vrijeme kad nismo imali državu, vojsku ni diplomaciju, imali smo operu. Imali smo njega. On nam je dao glas kad smo bili nijemi.
Zašto bi vas, modernog čovjeka, trebalo biti briga?
Možda mislite: “Sve je to povijest, kakve to veze ima sa mnom?” Ima svake.
Priča o Lisinskom je priča o svakom klincu koji danas u garaži bendu pokušava stvoriti nešto svoje, unatoč tome što mu starci govore da se uhvati “pravog posla”. To je priča o svakom freelanceru kojeg gaze birokracija i neplaćeni računi, ali ne odustaje od svoje vizije.
On je bio prvi. Probio je led glavom. I zato, kad sljedeći put čujete to ime, nemojte pomisliti na prašnjavu periku. Sjetite se mladog, bolesnog, tvrdoglavog frajera koji je riskirao sve da bismo mi danas mogli reći da imamo svoju glazbu.
Ako vas zanima baš svaki detalj njegovog opusa, trk na Hrvatsku enciklopediju, tamo su pobrojali svaku notu. Ali duh… duh ćete naći samo ako zatvorite oči i pustite glazbu.
Što nam preostaje na kraju?
Ostaje pitanje: Cijenimo li danas svoje talente dok su živi? Ili i dalje čekamo da umru da bismo im digli spomenik? Gledajući sudbinu Vatroslava Lisinskog, bojim se da nismo puno naučili. Ali hej, barem imamo operu. I to kakvu.
Hvala ti, majstore. I oprosti nam što smo bili (i ostali) takvi kakvi jesmo.
Često postavljena pitanja – Vatroslav Lisinski
Ko je bio Vatroslav Lisinski i zašto je njegov lik važan za hrvatsku kulturnu baštinu?
Vatroslav Lisinski, rođen kao Ignac Fuchs, bio je revolucionarni skladatelj koji je napisao prvu hrvatsku operu, čime je dokazao da hrvatski jezik može nositi vrhunska umjetnička djela i time je značajno obilježio hrvatsku glazbenu povijest.
Zašto je promjena imena iz Ignac Fuchs u Vatroslav Lisinski bila značajna?
Promjena imena simbol je njegove hrabrosti da se odrekne svog židovskog i njemačkog identiteta te da se suoči s vlastitim identitetom i patriotizmom, čime je izrazio svoju volju za povezivanjem s hrvatskom kulturom i narodom.
Kako je Lisinski uspio napraviti svoj najveći glazbeni rad, operu ‘Porin’, koji nikad nije doživio izvedbu?
Lisinski je trenutno, zbog političkih i financijskih prepreka, uspio stvoriti ‘Porin’, ali ga nikada nije vidio izvedenog na pozornici, što predstavlja njegovu tragediju kao umjetnika koji je dao sve od sebe, a nije dočekao da njegovo djelo buduće generacije čuju.
Na koji način je politika utjecala na život i rad Vatroslava Lisinskog?
Politika je sustavno ugušila njegov rad, oduzimala mu posao, financijski ga uništavala i na kraju dovela do njegove bolesti i smrti, pokazujući kako moćne silnice mogu uništiti talentirane ljude i njihova djela.
Koje su najvažnije ostavštine Vatroslava Lisinskog koje danas trebamo cijeniti?
Njegove ostavštine uključuju prve hrvatske opere, zborsko pjevanje, instrumentalna djela i emocionalne solo pjesme, koje i danas imaju snažan utjecaj na hrvatsku glazbu i kulturnu baštinu.
