Znate onaj osjećaj kad hodate starim gradom i točno možete zamisliti kako je život izgledao prije nego što smo svi zabili nosove u pametne telefone? E, to me pere svaki put kad sam u Samoboru. Nije stvar samo u kremšnitama – ma koliko god one bile dobre – nego u toj nekoj težini zraka oko Livadićevog dvorca. Zadnji put kad sam bio gore, naslonio sam se na onaj hladni kameni zid i razmišljao o tipu koji je tu živio. Ferdo Livadić.
Većini ljudi to ime zvoni negdje u malom mozgu iz sata glazbenog u osnovnoj, ali tu priča staje. I to me baš ljuti. Jer Ferdo nije bio neki dosadni lik s perikom koji je samo lupao po tipkama. Čovječe, on je bio faca. Bio je pokretač, srce, novčanik i duša cijelog jednog pokreta koji nas je definirao kao naciju.
Ovo što ćete pročitati nije prepisana lekcija iz udžbenika. Ovo je moja posveta čovjeku koji je imao hrabrosti skladati soundtrack za naš identitet dok su drugi šutjeli.
Više iz kategorije Vladari
Ivan Česmički i Luka Sorkočević
Ključne točke o Ferdi Livadiću (ukratko, da znate s kime imate posla)
- Prvi naš romantičar: Dok su drugi još zapinjali u klasici, on je furao emocije. Njegovi “Notturni” su čista romantika prije nego je to bilo cool kod nas.
- Čovjek iza himne: Svi znamo “Još Hrvatska ni propala”, ali malo tko zna da je Ferdo tu melodiju iskemijao u jednoj noći.
- Domaćin svjetske klase: Njegova gajba u Samoboru nije bila samo kuća; to je bio VIP klub 19. stoljeća gdje je Franz Liszt dolazio jamnati.
- Dvostruki život: Danju ozbiljan sudac i gradonačelnik, noću glazbeni genij i revolucionar.
- Narodnjak u duši: Prvi je skužio da naša narodna glazba može zvučati svjetski ako se dobro upakira.
Tko je zapravo bio Ferdo Livadić prije nego što su ga stavili u enciklopedije?
Gledajte, nitko se ne rađa kao brončani kip. Ferdo je rođen te davne 1799. godine u Celju. I sad, zamislite si tu situaciju: stari mu je sudac. U ono doba, to je značilo da ti je životni put zacrtan crvenom tintom prije nego si uopće prohodao. Pravo, administracija, državna služba. Točka.
I Ferdo je bio poslušan sin. Otišao je u Graz na studij prava. Ali Graz… Graz je bio opasan grad za mladića umjetničke duše. Dok je danju bubao paragrafe rimskog prava, noći je provodio upijajući glazbenu scenu. To nije bilo samo “hobističko” sviranje. On je disao tu glazbu. Upoznao je onaj pravi, srednjoeuropski duh, ali ga nije slijepo kopirao. Već tada je u sebi kuhao nešto svoje.
Diplomirao je 1822. Mogu samo zamisliti taj razgovor s ocem: “Evo tata, diploma je tu, sad mogu biti sudac.” I postao je. Radio je u Samoboru, bio je cijenjen, kasnije i gradonačelnik. Ali ta suhoparna birokracija nije mogla ubiti glazbu u njemu. Dapače, mislim da mu je klavir bio ispušni ventil. Kad bi mu bilo dosta presuda, zemljišnih knjiga i lokalnih svađa, sjeo bi za instrument i otputovao u neki drugi svijet.
Kako je jedan lokalni sudac postao motor Ilirskog preporoda?
Da bismo ovo shvatili, moramo se vratiti u 1830-te. Hrvatska je bila u banani, ruku na srce. Rascjepkana, pod pritiskom Mađara koji su htjeli nametnuti svoj jezik i kulturu. Atmosfera je bila teška. Trebao nam je netko tko će upaliti svjetlo.
I tu ulazi Ljudevit Gaj. Ali pazite, Gaj je bio ideolog, pisac. Njemu je trebala baza. Trebao mu je netko tko ima sredstva, ugled i – što je najvažnije – prostor. Ferdo Livadić je bio taj čovjek.
Njegov dvorac u Samoboru postao je stožer. To nisu bili službeni sastanci s dnevnim redom. To su bile večere koje su trajale do zore, gdje se uz vino i pečenu puricu raspravljalo o tome tko smo mi zapravo. Ilirci nisu imali internet, nisu imali TV. Imali su Livadićev salon.
Zašto je Ferdo bio ključan? Zato što politika bez emocije ne vrijedi pišljiva boba. Možete vi ljudima pričati o pravima i jeziku, ali kad im odsvirate nešto što ih pogodi u žicu, e onda ih imate. Livadić je to znao. On je dao zvuk Gajevim idejama. Bio je to savršen spoj – Gaj je bio mozak, a Livadić srce operacije.
Je li priča o nastanku “Još Hrvatska ni propala” samo mit ili ima tu nečega?
Ovo mi je najdraža priča iz naše povijesti glazbe. Ima taj neki filmski štih. Zima, 1833. godina. Gaj se vraća s puta, smrznut k’o siga, i upada kod Livadića u Samobor.
Navodno je Gaj bacio papir s tekstom na klavir i rekao nešto u stilu: “Ferdo, vidi ovo.” Tekst je bio nabijen prkosom: “Još Hrvatska ni propala…”
Što radi Livadić? Ne kaže: “Daj pusti me, umoran sam, vidjet ću ujutro.” Ma kakvi. Sjeda za klavir. Taj trenutak… volio bih da sam bio muha na zidu. Traži ritam, traži melodiju koja neće biti tužbalica, nego marš. Nešto što će dići ljude na noge.
I te iste večeri nastaje pjesma.
Je li se stvarno sve odigralo u par sati? Tko će ga znati. Možda su to malo napuhali kasnije zbog drame. Ali, iskreno, nije me ni briga. Rezultat je bitan. Ta pjesma se proširila kao šumski požar. Pjevali su je na ulicama, u krčmama, na balovima. To više nije bila samo skladba; to je bio znak prepoznavanja. Ako si to zviždao, znalo se na čijoj si strani. Livadić je uzeo jednostavan, narodni ritam i pretvorio ga u političko oružje. Genijalno.
Zašto je samoborski dvorac bio bitniji od zagrebačkih salona?
Zagreb je bio glavni grad, okej. Tamo se odvijala visoka politika. Ali Samobor… Samobor je bio mjesto gdje se moglo disati. Livadićev dom bio je kulturni magnet.
Morate shvatiti, Ferdo nije bio neki provincijski amater. Čovjek je bio svjetski putnik u duši. Najbolji dokaz? Franz Liszt.
Da, onaj Liszt. Rock zvijezda 19. stoljeća. Čovjek za kojim su žene padale u nesvijest. On je 1846. došao u Samobor posjetiti Livadića. Nije svratio usput dok je išao na more. Došao je ciljano. To vam govori koliko je Livadić bio poštovan u glazbenim krugovima Europe.
Zamišljam tu scenu: dva majstora za klavirom, možda neka boca dobrog vina sa strane, i samo glazba. Liszt je bio toliko oduševljen Livadićevim skladbama da je neke motive čak i posudio. To vam je kao da danas neki slavni producent uzme beat od klinca iz garaže jer je toliko dobar.
Kod Livadića su se skupljali svi koji su nešto značili:
- Ljudevit Gaj: Naravno, bio je inventar tamo.
- Stanko Vraz: Pjesnik koji je bio zaljubljen u Samobor (i u Ljubicu, ali to je druga priča).
- Dragutin Rakovac: Još jedan bitan kotačić preporoda.
Taj dvorac je bio inkubator ideja. Tamo si mogao reći što misliš bez straha da će te netko cinkati vlastima u Beču. Livadić je stvorio sigurnu zonu za hrvatsku misao.
Po čemu je njegova glazba bila posebna i zašto ga zovemo ocem romantizma?
Prije Livadića, naša glazba je bila… pa, recimo to pristojno – korektna. Bilo je tu crkvenih napjeva, bilo je bečkih utjecaja, ali falilo je “safta”. Falilo je one prave, sirove emocije.
Livadić donosi “Notturno”. To su te noćne, sjetne pjesme za klavir. Ali on ne kopira slijepo Chopina ili Johna Fielda. On u te note ugrađuje našu melankoliju. Ako poslušate njegov “Notturno u fis-molu”, čut ćete o čemu pričam. To nije samo tehnički savršeno odsvirano; to ima dušu.
Njegov recept je bio:
- Emocija na prvom mjestu: Nježne melodije koje te tjeraju da se zamisliš.
- Folklor kao začin: Nije radio “kuruze”, nego je suptilno provlačio naše narodne motive kroz ozbiljnu formu.
- Kratko i jasno: Bio je majstor minijature. Nije mu trebalo sat vremena da kaže što ima. Par minuta čiste emocije.
Jednom mi je jedan muzikolog rekao: “Livadić je dokazao da se na hrvatskom može skladati jednako dobro kao na njemačkom ili talijanskom.” I bio je u pravu. Dao nam je glazbeni legitimitet.
Ako vas ovo imalo zanima, toplo preporučujem da bacite oko na arhive Muzičke akademije u Zagrebu. Imaju čuda materijala o tom razdoblju.
Što nam njegova pisma govore o čovjeku ispod fraka?
Lako je idealizirati ljude koji su umrli prije 150 godina. Ali Ferdo je bio čovjek kao i mi. Imao je svoje borbe. Njegova pisma su mi otkriće jer pokazuju čovjeka koji se lomi.
S jedne strane, imao je imanje, obaveze, bio je gradonačelnik. Ljudi su stalno nešto tražili od njega. S druge strane, glazba ga je vukla k sebi. Često je kukao da nema vremena za skladanje. Zvuči poznato, zar ne? Svi mi kukamo da nemamo vremena za ono što volimo.
Imao je i faze sumnje. Pitao se ima li sav taj Ilirski pokret smisla, hoće li išta promijeniti. Bilo je tu i razočaranja, pogotovo kad bi politika postala prljava. Ali glazba… glazba ga nikad nije iznevjerila. To mu je bio bijeg.
Ono što me posebno dira je to što je bio nevjerojatno topao lik. Nije bio onaj tip bogataša koji s visoka gleda na kmetove. Samoborci su ga voljeli jer je bio pristupačan. Znao je stati, popričati. Ta ljudskost se čuje u njegovim notama. Nema tu hladne kalkulacije.
Prijateljstvo s Gajem: Nije sve bilo med i mlijeko
Povijest voli pamtiti velike duete kao savršene. Ali odnos Gaja i Livadića bio je kompliciran. Gaj je bio vatra – impulzivan, ponekad arogantan, vizionar koji gazi pred sobom. Livadić je bio voda – mirniji, staloženiji, skloniji kompromisu.
Bilo je tu trzavica. Gaj je znao biti težak, pogotovo kako su godine prolazile i kako je postajao sve autokratskiji u vođenju pokreta. Livadić se ponekad teško nosio s tim Gajem egom. Ali, na kraju dana, znali su da trebaju jedan drugoga.
Bez te dinamike, Ilirski pokret bi bio samo hrpa pamfleta. Glazba je ta koja je poruku prenijela običnom puku. Seljak na polju možda nije razumio Gajeve lingvističke reforme, ali je razumio Livadićevu melodiju koja ga je pogađala u srce.
Što kad se svjetla ugase?
Sve ima svoj rok trajanja, pa tako i revolucionarni zanos. Došla je 1848., revolucija, pa onda Bachov apsolutizam koji je sve stisnuo. Ilirsko ime je zabranjeno. Entuzijazam je splasnuo.
Ferdo se povukao. Nije postao ogorčeni starac, ali se maknuo iz prvog plana. Skladao je i dalje, ali te kasnije stvari su intimnije, zatvorenije. Kao da svira sam sebi.
Umro je 1879. godine na svom imanju. Tiho, bez prevelike pompe.
Kad stanem pored njegovog groba u Samoboru, uvijek me uhvati neka sjeta. Čovjek koji je bio domaćin europskoj eliti, koji je zapalio naciju jednom pjesmom, na kraju je samo ime na kamenu. Ali, je li baš tako?
Zašto nam Ferdo Livadić treba danas više nego ikad?
Živimo u svijetu gdje je sve instant. Glazba se proizvodi na traci, hitovi traju dva tjedna. Ferdo Livadić je protuotrov za to ludilo.
On nas uči da umjetnost nije samo zabava. Umjetnost može graditi državu. Umjetnost može definirati tko smo. U doba globalizacije, kad se svi bojimo da ćemo se utopiti u masi, Livadićev primjer svijetli kao svjetionik.
Pokazao nam je da možemo biti dio Europe, a da ne izgubimo sebe. Uzeo je europsku formu, ali je unutra ulio hrvatski sadržaj. To je lekcija koju bismo trebali ponavljati svaki dan.
Njegova ostavština nije samo u notama na papiru. Ona je u onom osjećaju ponosa kad shvatiš da mala Hrvatska ima kulturu koja stoji rame uz rame s velikima.
Zato, molim vas, kad sljedeći put odete u Samobor na izlet, nemojte samo sjesti na kavu i pojesti kolač. Prošećite do muzeja. Stanite pred taj dvorac. Zatvorite oči na sekundu. Možda, ako budete imali sreće, čujete onaj tihi zvuk klavira koji nam i danas poručuje da još nismo propali, i da nećemo, dokle god pamtimo ljude poput Ferde.
Često postavljena pitanja – Ferdo Livadić
Tko je bio Ferdo Livadić i zašto je važan u hrvatskoj povijesti?
Ferdo Livadić bio je glazbenik, kemik, sudac i gradonačelnik, ali najviše je poznat kao pokretač hrvatskog ilirskog preporoda i ocem romantizma u Hrvatskoj, koji je svojim djelovanjem i glazbom značajno doprinio oblikovanju nacionalnog identiteta.
Kakve su ključne osobine i postignuća Ferda Livadića?
Bio je prvi hrvatski romantičar, autor himne ‘Još Hrvatska ni propala’, veliki promotor narodne glazbe, domaćin europejskih glazbenika poput Liszta, te je svojim djelovanjem poticao hrvatski kulturni i politički preporod.
Kako je Livadić pridonio hrvatskom Ilirskom preporodu?
Livadić je bio ključni akter u hrvatskom preporodu tako što je kroz svoju kuću u Samoboru organizirao večere koje su bile mjesto razmišljanja i rasprava o hrvatskom identitetu, i svojom glazbom utjecao na jačanje nacionalne svijesti.
Zašto je Ferdo Livadić danas važniji nego ikad?
U svijetu jednostranosti i brzih hitova, Livadićeva glazba i poruke ostaju kao temeljna vrijednost koja nas podučava da umjetnost i kultura mogu oblikovati identitet i poticati zajedništvo, te da hrvatski nacionalni duh ima svoje duboke korijene koje treba očuvati.
Koje je posebno značenje imala pjesma ‘Još Hrvatska ni propala’ i kako je nastala?
Pjesma je nastala u noći 1833. godine kao odgovor na tekst Ljudevita Gaja, koji je odražavao hrvatski nacionalni duh i otpor, a Livadić je na to odmah komponirao melodiju, čime je stvorio simbol otpora i nacionalnog ponosa.
