Zagreb ima tu čudnu naviku da zaboravlja svoje najbolje ljude, ili ih pretvori u mramorne kipove koje nitko više ne gleda u oči. Prolazio sam neki dan Demetrovom ulicom na Gornjem gradu, onako, bez cilja, bježeći od gradske vreve. Bila je tišina. I u toj tišini, palo mi je na pamet koliko je ironično da čovjek koji je bio najglasniji zagovornik naše kulture danas uživa takvu tihu, gotovo nevidljivu prisutnost. Dimitrije Demeter. Ime zvuči moćno, zar ne? Kao neki antički heroj bačen u blatnjavi Zagreb 19. stoljeća.
Većina nas ga pamti (ako ga uopće pamti) po onim suhim rečenicama iz udžbenika: ilirac, pisac, kazalištarac. Dosadno. Ali čovjek je bio sve samo ne dosadan. Bio je to lik koji bi danas vjerojatno bio vrhunski producent ili menadžer kriznih komunikacija, tip koji rješava probleme dok drugi samo viču parolu.
Sjećam se kad sam kao student književnosti prvi put uzeo “Grobničko polje” u ruke. Očekivao sam gnjavažu, arhaizme, prašinu. Dobio sam dinamit. Dobio sam strast koja ni nakon sto i kusur godina nije isparila. Demeter nije bio samo pisac; bio je arhitekt onoga što danas nazivamo hrvatskom kulturom, i vrijeme je da o njemu progovorimo kao o čovjeku od krvi i mesa, a ne kao o fusnoti u povijesti.
Više iz kategorije Vladari
Ključne točke (Ono što stvarno trebate znati)
- Grk s hrvatskim srcem: Demeter je dokaz da nacionalni identitet nije pitanje DNK analize, nego stvar izbora i ljubavi; Grk porijeklom, postao je jedan od najvećih Hrvata djelom.
- Menadžer u doba romantika: Dok su drugi pisali pjesme i uzdisali, on je gradio institucije, postavljao temelje HNK i shvaćao da kultura treba novac i organizaciju.
- Politički vizionar: Njegova “Teuta” nije samo drama o prošlosti, to je bilo ozbiljno političko upozorenje suvremenicima o opasnostima unutarnje razjedinjenosti.
- Estetika ispred politike: Za razliku od mnogih suvremenika kojima je književnost služila samo za političku propagandu, Demeter je inzistirao na umjetničkoj kvaliteti.
- Tvorac opernog libreta: Bez njega, pitanje je bi li Lisinski ikada stvorio “Ljubav i zlobu” u obliku kakvom je poznajemo.
Tko je zapravo bio taj “Grk” koji je učio Hrvate hrvatskom?
Često se pitam kako je izgledalo odrastanje u Zagrebu početkom 19. stoljeća za dečka koji se preziva Demeter. Njegova obitelj nije bila bilo kakva; bili su to bogati trgovci, Grci koji su doselili tražeći priliku. Zamislite taj dom. Mirisao je vjerojatno na mediteranske začine, čuo se grčki jezik, pričalo se o velikom svijetu. Dimitrije je imao sve preduvjete da postane kozmopolit koji za malu, provincijalnu hrvatsku kulturu ne bi mario ni pet posto.
Ali dogodilo se suprotno. I tu leži fascinacija. Završio je filozofiju, pa medicinu u Padovi – klasični put zlatne mladeži tog doba. Padova je tada bila centar svijeta za naše intelektualce. Vratio se u Zagreb s titulom doktora medicine, s diplomom koja mu je mogla osigurati miran, bogat život. Mogao je liječiti zagrebačku gospodu, naplaćivati masne honorare i navečer piti vino u miru.
No, u njemu je kucalo nešto nemirno. Umjesto da liječi tijela, odlučio je liječiti nacionalni duh. Zvuči patetično? Možda iz današnje perspektive. Ali u ono doba, to je bila radikalna odluka. Odustati od sigurne liječničke prakse da bi se bavio nečim tako neprofitabilnim i nesigurnim kao što je književnost na narodnom jeziku?
To je graničilo s ludošću. Sjećam se kad sam ja rekao svojima da ću studirati komparativnu književnost umjesto prava. Otac me pogledao kao da sam pao s Marsa. Mogu samo zamisliti kako je obitelj Demeter gledala na Dimitrijev izbor. “Sine, jesi li ti normalan?” vjerojatno je bilo pitanje koje se vrtjelo po kući.
Zašto je baš on postao estetski vođa Iliraca?
Ovdje dolazimo do ključne razlike između njega i recimo, Ljudevita Gaja. Gaj je bio političar, agitator, čovjek akcije i novina. Njemu je jezik bio alat. Demetru je jezik bio umjetnost. On je shvaćao jednu stvar koju mnogi tada nisu: ne možemo svijetu pokazati da smo narod samo zato što imamo svoju državu ili povijest; moramo pokazati da imamo kulturu.
Demeter je bio taj koji je podigao ljestvicu. Nije dopuštao da se pod “hrvatsku književnost” trpa svaka rimovana besmislica samo zato što je napisana na materinjem jeziku. Bio je strog kritičar. Čitao je Byrona, čitao je talijanske klasike, znao je što je europski standard. I htio je to ovdje. U blatu Zagreba. Njegova uloga nije bila samo da piše, nego da educira druge kako da pišu. Bio je svojevrsni urednik cijelog jednog pokreta, onaj tihi autoritet čija se riječ slušala jer je iza nje stajalo golemo znanje.
Što “Grobničko polje” čini tako prokleto dobrim i danas?
Iskreno, epski spjevovi su teška kategorija. Većina ih je danas nečitljiva, dosadna, prepuna nekog lažnog patosa. Ali “Grobničko polje”, napisano 1842., udara drugačije. Zašto? Zato što Demeter nije pisao samo o bitci Hrvata i Mongola. Pisao je o tjeskobi.
Kad čitate te stihove, ne vidite samo mačeve i krv. Osjećate onu bajronovsku mračnu atmosferu. On koristi decimu, stih koji teče, koji ima ritam, koji pjeva. Sjećam se jedne noći, spremao sam ispit iz romantizma, vani je ljevala kiša, a ja sam naglas čitao “Grobničko polje”. Cimer me gledao čudno, ali ja sam bio u transu.
- Slikovitost: Demeter ne opisuje, on slika riječima. Pejzaž Grobničkog polja postaje lik u drami, mračan, prijeteći, veličanstven.
- Univerzalnost: Da, tema je naša povijest, legenda o pobjedi. Ali emocija je univerzalna ljudska borba protiv nadmoćnog neprijatelja. To je David protiv Golijata na hrvatski način.
- Tehnička savršenost: Nema tu šepavih rima. Svaki stih je na svom mjestu. To je bio dokaz da hrvatski jezik može izdržati najkompleksnije forme, da nije “sirov” kako su ga Austrijanci i Mađari voljeli nazivati.
Njegova poanta s ovim djelom bila je jasna: mi nismo barbari. Mi imamo povijest, imamo herojstvo i, što je najvažnije, imamo jezik sposoban da to herojstvo opjeva na europskoj razini.
Je li Teuta samo povijesna drama ili politički triler?
Ako je “Grobničko polje” bilo dokazivanje poetske snage, drama “Teuta” (1844.) bila je čista politička lekcija zapakirana u togu antičke tragedije. Gledajte, Demeter je bio pametan tip. Znao je da ne može direktno napadati bečki dvor ili mađarsku hegemoniju u svakom tekstu. Cenzura je radila prekovremeno.
Zato on uzima priču o ilirskoj kraljici Teuti. Povijest, jel’ tako? Sigurna zona. Ali vraga. Svaka rečenica u toj drami vrišti o problemima 19. stoljeća.
Glavni problem Teutine države nije rimska legija koja dolazi s mora. Glavni problem su domaći izdajnici. Nesloga. Zavist. Sitni interesi lokalnih moćnika koji bi radije prodali kraljicu nego izgubili svoje privilegije. Zvuči li vam to poznato? Meni zvuči kao svaka vijest iz današnjeg dnevnika.
Dimitrije Demeter koristi pozornicu da bi narodu sasuo istinu u lice: “Neće nas uništiti stranci, uništit ćemo se sami.” Teuta je tragična ne zato što je slaba, nego zato što je usamljena u svojoj viziji slobode. To je bila poruka Ilircima – ako se ne zbijemo redove, proći ćemo kao i stari Iliri. Nestat ćemo.
Kako je jedan čovjek praktički izmislio zagrebačko kazalište?
Danas uzimamo HNK zdravo za gotovo. Ona žuta zgrada je tamo, predstave igraju, glumci su na plaći. Ali u Demetrovo vrijeme? Kazalište je bilo njemačko. Točka. Glumilo se na njemačkom, publika je bila naviknuta na njemački repertoar, a hrvatski jezik se smatrao neprikladnim za “visoku umjetnost”.
Demeter je tu odigrao ulogu života. Nije on samo pisao drame. On je bio, današnjim rječnikom, generalni menadžer projekta “Hrvatsko kazalište”. I vjerujte mi, to je bio krvav posao. Morao je doslovno loviti glumce, učiti ih naglasku, boriti se s financijama. Sabor je davao mrvice, a on je morao stvarati čuda.
Sjećam se anegdote koju sam pročitao u nekim starim pismima – Demeter je navodno znao plaćati troškove iz vlastitog džepa samo da se zastor digne. To je strast. To je ludilo koje poštujem. Njegova upornost dovela je do prve profesionalne predstave na hrvatskom jeziku, “Juran i Sofija” Ivana Kukuljevića Sakcinskog, ali Demeter je bio taj koji je stvorio okvir da se to uopće dogodi.
On je shvaćao da kazalište nije zabava. Kazalište je škola. To je mjesto gdje se narod uči govoriti, gdje se uči povijesti, gdje se formira nacionalna svijest. Bez njega, glumište bi ostalo amaterska sekcija; s njim, postalo je institucija.
Što je stajalo iza Bečkog književnog dogovora?
E, ovo je minsko polje. Spomenite Bečki književni dogovor iz 1850. u nekom društvu jezikoslovaca i gledajte kako leti perje. Demeter je bio tamo. Potpisao ga je. Zašto? Mnogi mu to danas zamjeraju, tvrdeći da je time otvorio vrata jezičnom unitarizmu.
Ali stanimo na loptu. Budimo realni i stavimo se u njegove cipele te 1850. godine. Apsolutizam steže obruč. Mali narodi su u opasnosti da budu progutani od velikih imperija. Demeter, kao pragmatičar, vidi spas u brojnosti. On ne razmišlja o Jugoslaviji u onom obliku kakav smo imali u 20. stoljeću. On razmišlja o kulturnom tržištu.
Njegova logika je bila: ako Hrvati i Srbi imaju isti ili sličan književni jezik, imamo veće tržište za knjige, jaču kulturnu razmjenu, postajemo relevantniji faktor u Monarhiji. To je bila strategija preživljavanja. Nije on prodao hrvatstvo; on ga je pokušavao spasiti manevrom koji se tada činio logičnim. Lako je nama danas suditi s distance od 170 godina, znajući što se sve dogodilo kasnije. Ali on nije imao kristalnu kuglu. Imao je samo dobre namjere i strah za budućnost svog naroda.
Može li se govoriti o operi bez Demetra?
Ako mislite da je opera samo glazba, varate se. Opera je priča. A priču treba netko napisati. Vatroslav Lisinski je bio genij, tu nema spora, ali Lisinski je trebao riječi. Trebao je strukturu.
Demeter je napisao libretto za “Ljubav i zlobu”, prvu hrvatsku operu. To nije bio nimalo lak zadatak. Hrvatski jezik se tada još “kovao”, standardizirao. Trebalo je napisati stihove koji su pjevni, koji pašu uz melodiju, a da ne zvuče smiješno ili nezgrapno. Demeter je tu pokazao svoje majstorstvo ritma.
Surađivali su i na “Porinu”. Ta opera je, po mom skromnom mišljenju, još jača. Povijesna tema, sukob Franaka i Hrvata, snažne emocije. Demeter je znao kako postaviti scenu da glazba može eksplodirati. On je bio taj nevidljivi partner, tekstopisac iz sjene bez kojeg bi Lisinski vjerojatno ostao samo talentirani skladatelj bez velikih scenskih djela.
Jednom sam slušao probu “Porina” u Lisinskom. Zatvorio sam oči i slušao samo tekst. I znate što? To funkcionira i kao drama. To je snaga Demetrovog pera. Nije pisao “tekst za glazbu”, pisao je poeziju koja se dala uglazbiti.
Kakav je bio privatno, iza kulisa povijesti?
Teško je kopati po privatnom životu ljudi iz 19. stoljeća jer su svi zapisi nekako uštogljeni, službeni. Ali naziru se konture čovjeka. Bio je, kažu, pomalo povučen, aristokratskog držanja. Nije bio čovjek birtije kao neki drugi preporoditelji. Držao je do sebe.
Ali imao je tu crtu melankolije. Možda zato što je vidio dalje od drugih. Možda zato što je znao da njegovi snovi o velikoj, kulturnoj Hrvatskoj idu puno sporije nego što bi on htio. Njegova sestra bila je udana za bana Josipa Jelačića. To ga je stavljalo u sam vrh društvene elite, ali i u vrlo nezgodnu poziciju kad bi politika krenula krivo.
Bio je čovjek dijaloga. Dok su se drugi svađali, on je pokušavao graditi mostove. Ali nemojte misliti da je bio mekan. Kad je trebalo braniti umjetničke standarde, bio je neumoljiv. Nije trpio diletantizam. “Ili radimo kako treba, ili ne radimo nikako,” to je bila njegova deviza. Volio bih da danas imamo više takvih ljudi u našim kulturnim vijećima.
Zašto ga danas moramo ponovno otkriti?
Iskreno, živimo u vremenu površnosti. Skrolamo, lajkamo, zaboravljamo. Književnost nam je svedena na instant hitove. U takvom svijetu, Dimitrije Demeter djeluje kao relikt. Tko će danas čitati dramu u stihu?
Ali baš zato nam treba. Treba nam kao podsjetnik na to što znači biti posvećen. Demeter nije radio za lajkove. Nije radio za novac (zapravo, gubio ga je). Radio je jer je vjerovao u ideju. Vjerovao je da narod bez kulture nije narod, nego samo hrpa ljudi na istom teritoriju.
Njegova “Teuta” nas uči o politici više nego pola današnjih kolumnista. Njegovo “Grobničko polje” nas uči da naš jezik može biti veličanstven ako se potrudimo. Njegov rad u kazalištu nas uči da se institucije ne grade same, nego ih grade entuzijasti koji su spremni žrtvovati sve.
Posjetite stranice Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža ako želite suhe činjenice. One su važne, naravno. Ali ako želite razumjeti Demetra, pročitajte onaj njegov slavni zavjet iz “Grobničkog polja”. Osjetite taj ponos.
Šetnja Gornjim gradom za kraj
Kad se sljedeći put nađete u Zagrebu, nemojte samo projuriti Tkalčom na pivo. Popnite se gore. Prođite Demetrovom ulicom. Nema tamo puno toga za vidjeti, samo stare fasade i tišina. Ali stanite. Udahnite taj zrak.
Zamislite Dimitrija kako hoda tim istim kamenom, možda zabrinut zbog cenzure, možda ushićen zbog nove arije koju mu je Lisinski odsvirao. On je bio stvaran. Imao je svoje strahove, svoje nade, svoje migrene. Bio je jedan od nas, samo malo hrabriji, malo vizionarskiji.
Dimitrije Demeter nije samo ime ulice ili škole. On je dokaz da jedan čovjek, ako je dovoljno tvrdoglav i dovoljno talentiran, može promijeniti kulturni kod cijele nacije. I zato, hvala ti, Dimitrija. Tvoja “Teuta” možda ne igra svaki dan, ali pozornica koju si sagradio još uvijek stoji. I dok god se na njoj govori hrvatski, ti si živ.
Zaključak: Naslijeđe koje obvezuje
Na kraju balade, što nam ostaje od Demetra? Ostaje nam temelj. Mi danas gradimo katove, uređujemo fasadu naše kulture, ali temelji su njegovi. Bez njegove vizije, naš nacionalni preporod bio bi samo politička grmljavina bez umjetničke kiše koja natapa zemlju.
Njegov život je lekcija o identitetu. Nije bitno tko su ti preci, bitno je kome si dao svoje srce i svoj talent. Demeter je svoje dao Hrvatskoj, bezrezervno i do kraja. Najmanje što možemo učiniti je da s vremena na vrijeme obrišemo prašinu s njegovih knjiga i prisjetimo se da smo nekada, u tom “mračnom” 19. stoljeću, imali divove koji su hodali ovim ulicama.
Često postavljena pitanja – Dimitrije Demeter
Zašto je Dimitrije Demeter važan za hrvatsku kulturu i povijest?
Dimitrije Demeter je ključno oblikovao hrvatsku kulturu kao arhitekt njezinih temelja, kroz svoj rad na kazalištu, književnosti i političkim pitanjima, te je svojom vizijom i entuzijazmom zadržao i promovirao hrvatski jezik, identitet i kulturnu baštinu.
Koje su glavne osobine Demetrove osobnosti i njegovog doprinosa?
Demeter je bio vizionar, angažiran u razvoju kazališta i književnosti, zahtjevan kritičar, praktičan menadžer s dubokom ljubavi prema kulturi, te čovjek dijaloga koji je težio izgradnji institucija i podizanju umjetničkih i nacionalnih standarda.
Zašto je bitno ponovno otkriti Demetra danas?
Danas Demetra trebamo kao inspiraciju za predanost, kvalitetu i kulturnu odgovornost, jer njegov rad i vizije podsjećaju nas na važnost očuvanja i razvoja vlastite kulture u svijetu brzih informacija i površnosti.
Kako je Demeter pridonio razvoju hrvatskog kazališta?
Demeter je bio ključno u osnivanju prvog profesionalnog kazališta na hrvatskom jeziku, te je svojim radom, trudom i entuzijazmom organizirao, financirao i unaprijedio kazališni život u Hrvatskoj, postavivši temelje za modernu kazališnu umjetnost.
Koji su najvažniji Demetrov doprinosi u književnosti i politici?
Demeter je napisao snažne književne djelove poput ‘Grobničkog polja’ i ‘Teute’, koje odlikuju slikovitost, univerzalnost i tehnička izvrsnost, te je svojim političkim djelovanjem i angažmanom u kulturnim procesima aktivno sudjelovao u očuvanju i promicanju hrvatskog identiteta.
