Iskreno, kad sam kao brucoš prvi put kročio u onu palaču na Zrinjevcu, noge su mi se malo odsjekle. Znate onaj osjećaj kad uđete u prostoriju i tišina vas doslovno pritisne? E, to. Dok sam zurio u bistu tog ozbiljnog lika u reverendi, nisam vidio samo broncu. Vidio sam teret. Taj čovjek, Franjo Rački, nije tek neka prašnjava fusnota koju morate naučiti za ispit. On je, bez imalo pretjerivanja, arhitekt naše kulturne kralježnice.
Gledajte, prolazimo tom njegovom ulicom stotinu puta, parkiramo aute, žurimo na kavu, a nemamo pojma tko je zapravo bio taj genijalac iz Gorskog kotara. Bio je pop, da. Ali bio je i politička zvijer. Bio je štreber u najboljem smislu te riječi, ali i domoljub koji bi za svoje ideale pregazio pola Europe. Njegov život? To vam je čisti triler. Političke spletke, tajni sastanci po rimskim vrtovima, borba Davida protiv Golijata u Beču i Pešti.
Više iz kategorije Vladari
Ban Josip Jelačić i Ante Starčević
Ključne spoznaje (Key Takeaways)
- Franjo Rački nije bio samo promatrač; bio je glavni motor i prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).
- Čovjek je doslovno izmislio modernu povijest kod nas – nema više “rekla-kazala”, samo tvrdi dokumenti.
- Njegov “bromance” s Josipom Jurjem Strossmayerom vjerojatno je najvažnije prijateljstvo u hrvatskoj povijesti 19. stoljeća.
- Bio je arhivski rudar; putovao je Europom i kopao po prašnjavim spisima samo da dokaže da Hrvatska nije od jučer.
- Njegova politika? Federalizam i kulturno povezivanje Južnih Slavena kao brana protiv tuđinske dominacije.
Tko je zapravo bio taj klinac iz Fužina?
Probajte zamisliti Gorski kotar tamo negdje 1830-ih. Nije to bilo skijanje i kuhano vino. Zime su bile brutalne, život težak, a perspektiva tanka. I u tom surovom okruženju, 1828. godine, rađa se Franjo. Već kao balavac odskakao je od svih. Nije ga zanimalo trčanje za loptom; mali je bio gladan znanja.
Starci su skužili da imaju wunderkinda u kući. Poslali su ga u Senj, pa u Varaždin, i na kraju u bečki Pazmaneum. Ali pazite sad ovo – on nije bio onaj tipični bogoslov koji samo kimne glavom na svaku dogmu. Ne, Rački je bio znatiželjan do bola. Gutao je knjige. Povijest, pravo, politika… sve ga je zanimalo.
Sjećam se kave s jednim starim profesorom koji mi je, paleći cigaretu za cigaretom, rekao: “Slušaj, mali. Rački nije postao faca slučajno. Dok su drugi kartali i pili po bečkim kavanama, on je brusio um za oluju koja je dolazila 1848.” I stari je bio u pravu. Njegov mozak bio je njegovo najjače oružje u svijetu gdje su vladali mačevi i topovi.
Kako je jedan slučajni susret u Rimu okrenuo povijest naglavačke?
Život vam ponekad servira situacije koje ne biste mogli izmisliti ni u najluđem scenariju. Prijelomni trenutak za Franju, a bome i za nas, dogodio se u Rimu. Boravio je u Zavodu sv. Jeronima, kopao po arhivima, kad eto ti njega – đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer.
Znate ono kad upoznate nekoga i odmah kliknete? E, to je bilo to. Sudar divova. Strossmayer je imao lovu, karizmu i nevjerojatnu viziju. Franjo Rački? On je imao enciklopedijsko znanje, organizacijski talent i energiju nuklearnog reaktora. Savršen spoj.
Nisu oni tamo samo raspravljali o teologiji, vjerujte mi. Šetali su onim rimskim vrtovima i kovali planove kako da dignu Hrvatsku iz blata. Skontali su jednostavnu istinu: narod bez svojih institucija je samo masa ljudi. Treba nam akademija. Treba nam sveučilište. I rekli su: “Idemo to napraviti.” Bez obzira što Beč gundža, bez obzira što Pešta prijeti.
Zašto ga, pobogu, zovemo “ocem kritičke historiografije”?
Ovo me uvijek pitaju ljudi koji misle da je povijest samo nizanje godina i bitaka. Ne zovemo ga “ocem” jer je bio prvi koji je pisao, nego jer je promijenio igru. Prije njega, naša povijest je bila… pa, recimo to blago, bajkovita. Malo legendi, malo mitova, malo onoga “što bi bilo kad bi bilo”.
Rački je lupio šakom o stol i rekao: “Dosta gluposti!”
Uveo je strogu disciplinu. Nema pisanja napamet. Ako nemaš papir, nemaš dokaz. Točka. Putovao je kao lud. Venecija, Rim, Beč… zavlačio se u arhive pune prašine i vlage, tražio stare povelje, pisma, bilo kakav trag hrvatske državnosti. Njegovo kapitalno djelo Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia nije lagano štivo za plažu, ali je temelj. Bez toga, mi danas ne bismo znali tko smo ni što smo bili u ranom srednjem vijeku.
Zamišljam ga često. Sjedi sam u nekom hladnom podrumu, oči mu suze od dima svijeće, ali on ne odustaje. Prepisuje ta sitna latinska slova. Zašto? Jer je znao da je to jedini način da začepi usta onima koji su tvrdili da Hrvati nemaju povijest. To je, ljudi moji, patriotizam. Ne mahanje zastavom, nego krvavi rad.
Je li ta Akademija bila samo znanstveni hir?
Ma kakvi! Osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU) 1866. godine bio je čisti politički manevar, i to genijalan. Franjo Rački i Strossmayer nisu bili naivci. Znali su da nas Beč želi pretvoriti u poslušne činovnike, a Mađari u svoje sluge. Kako se boriti protiv toga kad nemaš vojsku?
Kulturom. Znanosti.
Ako imaš Akademiju, šalješ poruku: “Halo, mi smo civiliziran narod. Nismo divljaci.” Rački je postao prvi predsjednik. I nije bio fikus. On je pisao statute, uređivao časopise, tjerao ljude da rade.
Držao sam u rukama te prve sveske Rada Akademije. Vjerujte mi, to nisu bili samo dosadni članci. To su bili intelektualni šamari imperijalizmu, zapakirani u fusnote i latinske citate. Rački je izgradio tvrđavu koju nijedan carski dekret nije mogao srušiti.
Kako je izašao na kraj s ljudima poput Starčevića?
E, ovo je dio gdje stvari postaju paprene. Nije Hrvatska tada bila idila gdje se svi drže za ruke. Ante Starčević, “Otac Domovine”, i Rački bili su na pas mater, da se tako izrazim. Starčević je bio radikal – samo Hrvatska, nikakve veze s Bečom, nikakve veze s drugim Slavenima. Rački i Strossmayer su gurali jugoslavenstvo (kulturno, ne državno u onom kasnijem smislu) i federalizam.
Letjelo je perje na sve strane. Starčević ga je u svojim novinama častio svakakvim epitetima, nazivao ga “Slavoserbom” i gorim stvarima. Rački je bio finiji, ali njegovi argumenti su rezali kao skalpel.
Ali, ruku na srce, tko je bio u pravu?
Zapravo, obojica su voljela ovu zemlju, samo su imali totalno različite dioptrije. Rački je bio pragmatičan. Kužio je da smo mali i da nas veliki mogu prožvakati ako se ne povežemo s drugima sličnima nama. Njegova Narodna stranka je drmala scenom desetljećima, ali ta svađa s pravašima obilježila je cijelu epohu. Ipak, čak su i neprijatelji potajno skidali kapu Račkom na pameti.
Što je dovraga značilo to njegovo “jugoslavenstvo”?
Danas kad spomeneš tu riječ, ljudima se diže kosa na glavi. Ali moramo biti fer i gledati kontekst. Kad Franjo Rački priča o jugoslavenstvu, on ne misli na Jugu iz 1945., ne misli na diktaturu ni na brisanje hrvatskog imena. Ni blizu.
Za njega je to bila kulturna platforma. Romantičarska ideja da Južni Slaveni, iako razdvojeni vjerom i poviješću, pripadaju istom civilizacijskom krugu. Mislio je: “Ajmo se upoznati, ajmo surađivati, pa ćemo biti jači prema Beču i Pešti.”
Neki će reći da je bio naivan k’o sobarica. Drugi da je bio vizionar. Istina je vjerojatno negdje u sredini. Ali jedno je sigurno – cilj mu je bio jačanje Hrvatske, a ne njezino utapanje. Htio je da Zagreb bude centar, mozak operacije za cijeli taj prostor. I bome, dobrim dijelom je to i uspio.
Koje knjige stvarno morate prelistati (ili barem znati za njih)?
Ako želite ući u glavu Franje Račkog, morate čitati. I upozoravam vas, nije to lagano štivo. Rečenice su mu kilometarske, stil mu je težak, arhaičan. Ali unutra je suho zlato.
Evo par naslova koji su “lektira”:
- “Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća”: Ovdje je rekonstruirao kako su naši stari zapravo živjeli. Nije ga zanimalo samo tko je koga ubio za krunu, nego kako je funkcioniralo društvo.
- “Bogumili i patareni”: Ovo je bilo revolucionarno. Pisao je o hereticima, o onima na rubu. Pokazao je širinu.
- “Pokret na slavenskom jugu”: Tu je iznio svoj politički manifest. Tko želi shvatiti 19. stoljeće, mora ovo pročitati.
Povjesničari ga i danas citiraju. Ne zato što moraju, nego zato što je čovjek postavio standarde ispod kojih se ne ide.
Kako je izgledao jedan njegov dan?
Lako je gledati portrete i misliti da su ti ljudi živjeli u oblacima. Ali Franjo je bio čovjek od krvi i mesa. Doduše, bio je radoholičar teške kategorije. Ustajao je u cik zore, odradio misu, a onda… rad, rad i samo rad.
Korespondencija mu je bila bolesna. Napisao je na tisuće pisama. Dopisivao se s kremom europske inteligencije, s Jagićem, s Kukuljevićem, a Strossmayeru je pisao valjda svaki dan. Ta pisma su čudo. U njima se žali da ga bole leđa, kuka na gluposti u Saboru, trača političke protivnike, veseli se kad nabavi rijetku knjigu.
Bio je, na neki način, usamljen lik. Nije imao ženu, djecu. Njegova obitelj bila je hrvatska knjiga. Taj fanatizam ga je na kraju koštao zdravlja, iscijedio ga je kao limun. Ali da nije, mi danas ne bismo imali pola stvari koje uzimamo zdravo za gotovo.
Zašto je toliko grizao na Mađare?
Zvuči možda čudno jer je ponekad taktizirao s Bečom, ali Rački je bio alergičan na mađarsku hegemoniju. Nanjušio je da Pešta želi izbrisati našu posebnost, da nas žele pretvoriti u običnu provinciju.
Njegovo oružje bilo je pero. U člancima u Pozoru i Obzoru rastavljao je mađarske pravne argumente na proste faktore. Dokazivao je kontinuitet, vadio papire iz 14. stoljeća i nabijao im ih na nos.
Bio je to pravi intelektualni rat. Mađarski povjesničari bi nešto izmislili, a Rački bi hladno izvadio dokument i rekao: “Gospodo, lažete. Evo dokaza.” Nije dao na Hrvatsku, ni milimetra.
Što nam je ostalo od njega danas?
Prošećite opet do Zrinjevca. Stanite ispred te zgrade. To je njegova ostavština. Svaka knjiga unutra, svaki skup, svaki znanstveni rad – sve to ima njegov DNK.
Ali, pitam se često… cijenimo li to dovoljno?
Franjo Rački nas uči jednoj ključnoj stvari: kritičkom razmišljanju. Uči nas da ne gutamo sve što nam se servira. Danas, kad nas bombardiraju lažnim vijestima i glupostima, njegova metoda – “provjeri izvor, pa onda pričaj” – zlata vrijedi.
Naučio nas je i da mali narodi mogu biti veliki samo ako imaju znanje. Bez Akademije, bez arhiva, mi smo nitko i ništa. Samo prolaznici dok veliki igraju svoje igre. Rački nam je dao korijenje da nas vjetar ne odnese.
Zaključak: Čovjek koji je zadužio našu budućnost
Kad se sve zbroji i oduzme, tko je bio Franjo Rački? Bio je motor koji je pokrenuo Hrvatsku u 19. stoljeću. Bez njega, Strossmayerove pare bi vjerojatno otišle u vjetar. Bez njega, naša povijest bi bila švicarski sir – puna rupa.
Cijeli život se borio. Za istinu, za pravo, za kulturu. Nije tražio da mu kliču. Umro je u Zagrebu 1894., potrošen, ali miran, znajući da je napravio posao.
Zato, kad sljedeći put čujete za HAZU ili vidite ime njegove ulice, sjetite se onog klinca iz Fužina. Sjetite se čovjeka koji je čvrsto vjerovao da je pero jače od mača. I znate što? Bio je u pravu. Njegovo pero ispisalo je stranice na kojima danas svi mi stojimo.
Ako vas je ovo imalo zagolicalo i želite zaroniti dublje u ovaj fascinantan svijet, bacite oko na Hrvatsku enciklopediju. Tamo ima još materijala, ako ste spremni za učenje.
Često postavljena pitanja – Franjo Rački
Tko je bio Franjo Rački i zašto je važan za hrvatsku povijest?
Franjo Rački bio je hrvatski povjesničar, političar i prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, poznat kao ‘otac kritičke historiografije’ koji je izmislio modernu hrvatsku povijest i snažno se zalagao za kulturno povezivanje Južnih Slavena.
Zašto ga nazivamo ‘ocem kritičke historiografije’?
Rački je nazvan ‘ocem kritičke historiografije’ jer je uveo strogu znanstvenu disciplinu u proučavanje povijesti, koristeći dokumente i provjerene izvore, čime je promijenio način na koji se povijest piše u Hrvatskoj.
Kako je njegov rad i političke ideje utjecao na razvoj Hrvatske?
Njegove ideje o federalizmu i kulturnom povezivanju Južnih Slavena, kao i osnivanje Akademije, doprinijeli su jačanju hrvatskog identiteta i međunarodnog priznavanja Hrvatske kao civiliziranog naroda.
Na koji način je Rački sukobljavao s političarima poput Starčevića?
Rački i Starčević bili su na suprotnim stranama političkog spektra; dok je Starčević zastupao radikalne nacionalističke stavove i odvajanje Hrvatske, Rački je zagovarao jugoslavensko i federalističko povezivanje, što je izazvalo oštre sukobe.
Koje knjige i izvore treba proučiti kako bismo bolje razumjeli Račkog i njegov rad?
Važno je proučiti djela poput ‘Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća’, ‘Bogumili i patareni’ te ‘Pokret na slavenskom jugu’, kao i radove o njegovom radu i utjecaju, dostupne u Hrvatskoj enciklopediji i arhivima.
