August Šenoa: “Otac hrvatskog romana” – Biografija

Sjećam se točno onog dana kada sam prvi put istinski “upoznao” Augusta Šenou. Ne govorim o onom suhoparnom citiranju godina rođenja i smrti dok smo sjedili u prašnjavoj učionici i brojali minute do velikog odmora. Govorim o trenutku kada sam, kao odrastao muškarac, šetao Gornjim gradom u Zagrebu. Bila je jesen, ona prava zagrebačka, s teškom maglom koja se ljepljivo spuštala niz Vlašku ulicu, a ja sam stao pred onaj njegov spomenik na križanju s Tkalčićevom. Znate onaj o kojem pričam – gdje se August Šenoa ležerno naslanja na stup, s bilježnicom u ruci, kao da upravo bilježi puls grada koji se budi.

Tada me pogodilo kao grom.

Taj čovjek nije samo ime otisnuto na koricama lektire koju smo ponekad preko volje čitali, preskačući opise kako bismo što prije došli do radnje. On je hodao ovim istim ulicama, disao ovaj isti zrak pun vlage i ugljena, i što je najvažnije, on je doslovno izmislio način na koji mi Hrvati danas pričamo priče. Bez njega, naša književnost bi izgledala potpuno drugačije – možda bismo i dalje pisali na njemačkom ili latinskom, ili bismo se izgubili u moru jeftinih prijevoda.

Danas nećemo samo nabrajati datume kao roboti. Zaronit ćemo duboko u život čovjeka koji je u samo 43 godine života napravio više nego što bi deset drugih autora napravilo u tri života. Otkrit ćemo tko je bio čovjek iza “Zlatarova zlata”, zašto je riskirao vlastiti život za svoj ranjeni grad i zašto ga s potpunim pravom, bez imalo pretjerivanja, zovemo ocem hrvatskog romana.

Više iz kategorije Vladari

Ban Josip Jelačić i Ante Starčević

Ključne točke (Key Takeaways)

• Tvorac publike: August Šenoa nije samo pisao knjige; on je doslovno stvorio hrvatsku čitalačku publiku koja do tada gotovo da nije postojala, pretvarajući književnost iz elitističke zabave u potrebu naroda.
• Pravi Zagrepčanin: Iako korijenima nije bio “čisti” Hrvat po krvi, nitko nije volio Zagreb i borio se za njega strastvenije od Šenoe, dokazujući da se domoljublje mjeri djelima, a ne podrijetlom.
• Žrtva za grad: Njegova prerana smrt izravna je posljedica njegova herojskog, nesebičnog angažmana na hladnoći nakon Velikog potresa 1880. godine.
• Književna revolucija: Uveo je realizam u hrvatsku književnost, demokratizirao umjetnost i postavio standarde jezika kojim i dan danas komuniciramo i pišemo.
• Politički angažman: Bio je oštar kritičar društva i politike, vješto koristeći povijesne alegorije kao alat za komentiranje tadašnje, često korumpirane sadašnjosti.

Tko je zapravo bio dječak koji je odrastao na zagrebačkom Kaptolu?

Često zaboravljamo da velikani nisu rođeni kao ozbiljni bradati starci sa spomenika. August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu, u onoj staroj, romantičnoj Vlaškoj ulici koja je tada bila žila kucavica grada. No, ovdje priča postaje iznimno zanimljiva i ruši mnoge predrasude. Ako tražite “čistokrvno” hrvatsko podrijetlo koje seže stoljećima unatrag, kod Šenoe ga nećete naći na papiru, ali ćete ga naći u svakom otkucaju njegova srca i svakom potezu njegova pera.

Njegov otac, Alois Schönoa, bio je ponijemčeni Čeh, cijenjeni slastičar zagrebačkog biskupa, čovjek koji je u Zagreb donio mirise srednjoeuropskih kolača. Majka Terezija pl. Rabacs bila je iz plemićke slovačke obitelji iz Budimpešte. U njihovoj kući primarno se govorilo njemački. Zamislite tu ironiju! Otac hrvatskog romana, čovjek koji je standardizirao naš jezik i borio se protiv germanizacije, odrastao je u kući gdje hrvatski jezik nije bio prvi izbor za večernjim stolom.

Ali upravo to čini njegovu priču fascinantnom i modernom.

Mali August je upijao Zagreb svim svojim osjetilima. Nije bio zatvoren u stakleno zvono. Gledao je te ljude, slušao sočni kajkavski na tržnicama Dolca, promatrao gospodu u frakovima i seljake u nošnjama. Ta mješavina kultura u njegovu domu i na ulici dala mu je širinu koju drugi, “čistiji” suvremenici nisu imali. Nije bio opterećen provincijalnim razmišljanjima; bio je građanin Europe u malom, blatnjavom Zagrebu.

Sjećam se kad mi je djed, strastveni ljubitelj povijesti, pričao kako je Šenoa bio “naš” više nego itko, baš zato što je svjesno odabrao biti naš. Nije se to dogodilo automatizmom rođenja, već snagom ljubavi i intelektualne odluke. I to se osjeti u svakoj rečenici koju je kasnije napisao – to je bila ljubav koja se morala dokazivati svaki dan.

Kako su burne studentske godine u Pragu i Beču iskovale njegov karakter?

Mladi Šenoa nije bio miran, povučen student koji samo grije stolicu i čeka diplomu. O, ne, bio je on vatra živa. Nakon što je završio gimnaziju u Zagrebu (i to s odličnim uspjehom, naravno, iako je imao svojih buntovnih faza), put ga vodi u Pečuh, pa natrag u Zagreb, a onda u velike centre moći Monarhije – Beč i Prag.

Službeno je studirao pravo, ali budimo iskreni – pravo je bilo samo izgovor, “sigurna profesija” kojom se umiruju roditelji. Njegova prava, goruća ljubav bila je književnost, kazalište i politika. Njegova duša tražila je priče, a ne paragrafe.

U to vrijeme, sredina 19. stoljeća, Beč i Prag bili su košnice ideja. Panslavizam, borba za nacionalna prava malih naroda, otpor agresivnoj germanizaciji i mađarizaciji – sve je to kuhalo u glavama mladih intelektualaca po kavanama i studentskim sobama. August nije stajao po strani. U Pragu se intenzivno družio s hrvatskim i slavenskim studentima, pisao za novine “Pozor” i “Glasonoša”, polemizirao, svađao se, mirio. Tamo je brusio svoj oštar stil.

Nije imao novaca na bacanje. Živio je skromno, često vrlo oskudno, jedva krpajući kraj s krajem, ali je gutao knjige kao da su hrana. Učio je zanat od najboljih europskih pisaca tog doba. Čitao je Waltera Scotta, Ivana Turgenjeva, Victora Hugoa. Ali nije ih samo čitao kao konzument; analizirao je kako oni grade napetost, kako drže pažnju čitatelja, kako miješaju povijest i fikciju.

Shvatio je jednu ključnu stvar koju mnogi njegovi učeni suvremenici u Hrvatskoj nisu: Književnost ne smije biti dosadna. Ne smije biti samo alat za političke proglase. Ako želiš probuditi narod, moraš im dati priču koju neće moći ispustiti iz ruku, priču zbog koje će im zagorjeti ručak. To je lekcija koju je donio sa sobom natrag u Zagreb i koja će promijeniti sve.

Zašto ga nazivamo “Ocem hrvatskog romana” i je li ta titula pretjerana?

Kratak odgovor? Nije pretjerana. Zapravo, možda je i preskromna. On je više od oca; on je arhitekt čitavog sustava.

Prije Šenoe, hrvatska proza bila je… pa, recimo to blago – u povojima, nesigurna na nogama. Imali smo velike pjesnike, imali smo budnice koje su dizale moral, imali smo teške političke tekstove i filološke rasprave. Ali romani? Romani koje bi običan čovjek, građanin, obrtnik, trgovac ili učiteljica čitali pod svjetlom svijeće s uzbuđenjem, skrivajući suze ili smijeh? Toga praktički nije bilo. Tržište su preplavljivali njemački romani sumnjive kvalitete.

Šenoa je promijenio pravila igre.

On je vizionarski shvatio da mora stvoriti publiku. Nije mogao pisati za elitu jer elite nije bilo dovoljno. Morao je pisati za narod, za srednji sloj koji se tek formirao. I tu dolazi njegov genij. Spojio je povijesne činjenice (koje su budile nacionalni ponos) s ljubavnim zapletima, intrigama, otmicama i avanturama (koje su držale pažnju).

Kada sam prvi put čitao njegove feljtone “Zagrebulje”, iznenadio sam se koliko su moderni i prpošni. On nije docirao s visoka kao neki strogi profesor. On je razgovarao s čitateljem kao s prijateljem na kavi. Uveo je dijalog koji je zvučao prirodno. Opisivao je ulice koje su ljudi poznavali, tračeve koje su čuli.

Njegova era, od 1865. do 1881., s razlogom se u povijesti književnosti zove “Šenoino doba”. On nije bio samo pisac; bio je urednik časopisa “Vijenac” (kojeg je pretvorio u središte kulturnog života), kritičar koji je postavljao standarde, prevoditelj, dramaturg i gradski senator. Držao je cijelu hrvatsku kulturu na svojim leđima. Doslovno je bio Atlas hrvatske riječi.

Zlatarovo zlato: Je li to doista samo priča o nesretnoj ljubavi?

Svi znamo osnovnu priču. Lijepa Dora Krupićeva, kći zlatara, hrabri plemić Pavao Gregorijanec, i onaj zli, spletkaroški brijač Grga Čokolin. Sjećam se kad sam to morao čitati u prvom razredu srednje škole. Mislio sam, prevrćući očima: “Joj, još jedna povijesna drama s arhaičnim riječima.” Ali onda sam počeo čitati. I dogodilo se čudo – nisam mogao stati.

Zašto?

Zato što “Zlatarovo zlato” (objavljeno 1871., prvi hrvatski povijesni roman) nije samo sladunjava ljubavna priča. To je prvi pravi, moderni hrvatski roman koji pulsira životom. Šenoa je ovdje napravio nešto maestralno. Uzeo je stvarni povijesni sukob između građana Zagreba i feudalca Stjepka Gregorijanca oko vlasništva i prava, i pretvorio ga u napeti triler.

Ali pogledajte dublje, ispod površine romantike.

Šenoa kroz povijesnu priču iz 16. stoljeća zapravo oštro kritizira svoje vrijeme (19. stoljeće). On govori o korupciji, o izdaji nacionalnih interesa, o malograđanštini koja guši poštenog čovjeka, o strancima koji iskorištavaju našu neslogu. Dora nije samo djevojka; ona je simbol nevinosti i dobrote koju surovi svijet gazi. A Magda “paprenjarka”? Ona je jedan od najboljih likova naše književnosti – glas naroda, onaj zdravi razum, ulična mudrost koja preživljava sve nedaće i ratove.

Kada danas čitam te stranice, vidim iste obrasce ponašanja u našem modernom društvu. Ljudi se ne mijenjaju, samo se kostimi i tehnologija mijenjaju. Šenoa je to znao. Zato je “Zlatarovo zlato” vječno i aktualno.

Kako je “Seljačka buna” postala udžbenik povijesti kojeg se ne može prestati čitati?

Ako je “Zlatarovo zlato” romantika s oštricom, “Seljačka buna” je čisti, brutalni realizam pomiješan s epskom tragedijom antičkih razmjera.

Šenoa nije sjeo i izmislio priču o Matiji Gupcu iz glave. O, ne. On je bio studiozan istraživač. Proveo je mjesece kopajući po prašnjavim arhivima, kišući od starog papira. Čitao je stare spise, sudske presude, pisma suvremenika. Želio je znati istinu. Želio je znati zašto su se seljaci, ti mirni ljudi vezani za zemlju, pobunili te krvave 1573. godine.

I što je našao? Našao je nepravdu koja vrišti do neba.

U ovom romanu Šenoa je na apsolutnom vrhuncu svoje stvaralačke moći. Opisi bitaka su filmski – čujete zveket oružja i krikove. Lik Franje Tahija je maestralan – on je toliko zao da ga mrzite svakom stanicom tijela, ali je istovremeno i tragično ljudski u svojoj bolesnoj pohlepi i strahu. Gubec nije prikazan kao neki mitski, bezgrešni polubog, već kao čovjek od krvi i mesa, zamišljen, opterećen odgovornošću, čovjek koji nema izbora nego boriti se za svoje ljudsko dostojanstvo, iako sluti tragičan kraj.

Sjećam se žustre rasprave s prijateljem o ovom romanu. On je tvrdio da je jezik težak. Rekao sam mu: “Prijatelju, preskoči arhaizme i gledaj radnju, gledaj motivaciju. To je ‘Game of Thrones’ u Hrvatskom zagorju, samo bez zmajeva, ali s puno više stvarne krvi.” I bio sam u pravu. Spletke, izdaje, borba za moć, prevrtljivost plemstva – sve je tu.

Za više informacija o povijesnom kontekstu Seljačke bune i Šenoinom detaljnom istraživanju, svakako posjetite Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

Povjestice: Zašto su ove “pjesme” zapravo najbolji horor filmovi tog doba?

Moramo spomenuti i “Povjestice”, taj specifičan žanr koji je Šenoa usavršio. Ako ste ikada kao dijete drhtali pod pokrivačem slušajući “Kuginu kuću” ili “Kamene svatove”, onda točno znate o čemu pričam.

Šenoa je znao psihologiju mase. Znao je da narod voli legendu, voli mit, voli ono nadnaravno što se šapće uz ognjište. Uzeo je narodne predaje i pretočio ih u stihove koji teku glatko kao rijeka, ali udaraju emocijom kao malj.

Uzmimo “Kuginu kuću”. Priča o majci (Jela) koja žrtvuje vlastito dijete da spasi selo od kuge (iako nesvjesno u početku pristaje na pakt)? To je jezivo. To je psihološki horor najviše razine. Ili “Postolar i vrag”. To nisu bile samo ritmične pjesmice za djecu. To su bile duboke moralne dileme upakirane u fantastičnu, gotičku oblandu.

Šenoa je ovim djelima učio narod povijesti, ali i etici. Učio ih je da svako djelo ima posljedicu, da se izdaja plaća, a poštenje nagrađuje – ili barem pamti. I radio je to tako vješto da su te stihove ljudi znali napamet i recitirali ih generacijama.

Kakav je bio Zagreb u očima Augusta Šenoe i zašto ga je toliko volio?

Šenoa i Zagreb su jedan neodvojivi entitet. Ne možete potpuno razumjeti jednoga bez drugoga. Ali kakav je to Zagreb bio u njegovo doba?

To nije bio ovaj današnji milijunski grad s betonskim neboderima. Bio je to gradić koji se tek budio iz provincijskog sna. Donji grad se tek počeo graditi, krave su još pasle blizu centra. Blato je bilo do koljena kad bi pala jača kiša, a ulična rasvjeta bila je slaba. Ali Šenoa je vidio dalje od blata; vidio je potencijal. Vidio je metropolu.

On nije bio samo promatrač; bio je aktivni gradski senator. Brinuo se o vrlo prizemnim stvarima: o kanalizaciji, o vodovodu, o rasvjeti, o školama, o socijalnoj skrbi. Nije bio onaj tip umjetnika koji lebdi u oblacima i ne zna cijenu kruha. Bio je pragmatičar. Pisao je svoje “Zagrebulje”, legendarne feljtone u kojima je s puno duha, ironije, ali i tople ljubavi komentirao svakodnevicu.

Kritizirao je Zagrepčane kad su bili snobovi, kad su se klanjali tuđinu. Smijao im se kad su slijepo pratili modu iz Beča i Pariza, a zanemarivali svoje. Ali ih je i branio kao lav kad bi ih stranci napadali. Volio je taj grad onakvom teškom, pravom ljubavlju kakvom roditelj voli dijete – vidi sve njegove mane, sve bubuljice i ispade, ali ga svejedno obožava i želi da naraste u pravog, poštenog čovjeka.

Veliki potres 1880. godine: Je li heroizam doista koštao Šenou života?

Dolazimo do najtužnijeg, ali i najherojskijeg dijela ove priče. Godina je 1880. Studeni. Hladno, sivo jutro.

Zagreb je pogodio stravičan potres, onaj koji se i danas spominje kao “Veliki potres”. Zgrade su se rušile kao kule od karata, dimnjaci padali na ulice, katedrala je bila teško oštećena. Ljudi su u panici, polugoli bježali na ulice. Vladao je potpuni kaos i strah. Mnogi bogati građani, oni koji su se busali u prsa domoljubljem, spakirali su kofere i pobjegli na svoja sigurna imanja na selo ili u Beč.

August Šenoa nije pobjegao.

Iako je imao obitelj o kojoj je morao brinuti, iako je već bio krhkog zdravlja, on je ostao. Kao gradski senator, osjećao je duboku moralnu dužnost pomoći svojim sugrađanima. Hodao je po ruševinama, penjao se po oštećenim zgradama, popisivao štetu kako bi ljudi mogli dobiti odštetu, organizirao smještaj za one koji su ostali bez krova nad glavom, brinuo se da grad funkcionira.

Bila je zima. Hladnoća je ulazila u kosti. Šenoa je po cijele dane bio vani, na vjetru, kiši i snijegu, često mokrih nogu. Njegovo tijelo to jednostavno nije moglo izdržati.

Dobio je tešku upalu pluća. Komplikacije su se redale jedna za drugom, a njegovo iscrpljeno tijelo nije imalo snage za borbu.

Ležao je u krevetu, ali čak ni tada, u vrućici, nije prestao raditi. Diktirao je svoje posljednje retke. Njegov povijesni roman “Kletva” ostao je nedovršen, prekinut smrću. Umro je 13. prosinca 1881. godine. Imao je samo 43 godine.

Kada razmišljam o tome, prođe me jeza. Nedavni potres u Zagrebu u ožujku 2020. godine probudio je u meni, kao i u mnogim Zagrepčanima, živo sjećanje na tu njegovu žrtvu. Dok smo mi u strahu gledali vijesti i brinuli za svoje domove, sjetio sam se čovjeka koji je prije 140 godina doslovno dao život za iste te ulice. To nije jeftina patetika. To je povijesna činjenica. On je umro jer nije htio napustiti svoj grad kad mu je bilo najteže.

Zašto Šenou danas često pogrešno shvaćamo?

Budimo brutalno iskreni jedni prema drugima. Klinci danas u školama često kolutaju očima na spomen Šenoe. “Predugačko je”, kažu. “Previše opisa interijera i odjeće”, žale se. “Zašto ne piše jednostavnije?”

Razumijem ih. Živimo u doba TikToka i Instagrama, gdje pažnja traje 15 sekundi. Šenoin jezik je arhaičan, rečenice su bogate, duge i kompleksne, pune riječi koje više ne koristimo.

Ali, čitamo li ga na pogrešan način?

Problem nije u Šenoi. Problem je u tome što smo mi zaboravili vještinu sporog čitanja, zaboravili smo uživati u putovanju. Šenoa traži da usporiš. Traži da zamisliš miris baruta i buru u “Čuvaj se senjske ruke”. Traži da osjetiš dodir svile haljine i hladnoću kamena u “Zlatarovu zlatu”.

Ako preskočimo te opise da bismo došli do “akcije”, gubimo atmosferu. A Šenoa je majstor atmosfere. On nije pisao scenarij za brzi akcijski film; on je slikao riječima. Njegovi likovi imaju psihološku dubinu koju često previđamo jer se borimo s nepoznatim riječima.

Moj savjet? Dajte mu drugu šansu, sada kada ste stariji. Uzmite “Prosjaka Luku”. To je kraće djelo, ali psihološki izuzetno moćno i potresno. Priča o čovjeku s ruba društva, o manipulaciji, političkim igrama i ljudskoj tragediji. To je tema koja je zastrašujuće aktualna i danas.

Koja je trajna ostavština čovjeka koji je stvorio našu književnost?

Što nam je doista ostalo nakon Augusta Šenoe?

Sve.

Doslovno sve. On je postavio temelje na kojima su svi drugi gradili. Antun Gustav Matoš, još jedan naš velikan i oštar kritičar, iskreno mu se divio i nazivao ga svojim učiteljem. Miroslav Krleža, iako ga je kritizirao s modernističkih pozicija, nije mogao poreći njegovu monumentalnu veličinu i utjecaj.

Šenoa je dokazao da hrvatski jezik – taj jezik seljaka i ribara – može izraziti sve: od najnježnije ljubavi do najžešće filozofske rasprave i političke kritike. Dokazao je da mala književnost jednog malog naroda može biti velika i europska.

Njegova ostavština nisu samo knjige koje skupljaju prašinu na polici. Njegova ostavština je svijest da imamo svoju priču. Da nismo samo fusnota u tuđim povijestima. Da imamo pravo na svoj glas.

I danas, kada prođete Tkalčićevom ulicom i vidite njegov kip kako mirno promatra prolaznike, turiste i užurbane građane, sjetite se jedne stvari: On ne gleda samo u prošlost. On gleda u nas. Gleda jesmo li sačuvali onaj duh grada, ono poštenje i onaj jezik za koji je on izgarao i na kraju umro.

August Šenoa nije bio samo pisac.

Bio je arhitekt hrvatskog kulturnog identiteta. I, dovraga, bio je vraški dobar pripovjedač.

Zato, sljedeći put kad vam netko spomene Šenou, nemojte samo kimnuti glavom. Sjetite se čovjeka u blatu nakon potresa koji ne odustaje. Sjetite se siromašnog studenta u Pragu koji sanja o boljem Zagrebu. Sjetite se oca hrvatskog romana. Jer on je svaku tu stranicu i svaki taj spomenik pošteno zaslužio.

Često postavljena pitanja – August Šenoa