Gledajte, pisati o Franji Tuđmanu u Hrvatskoj nikada nije samo pisanje. To je hodanje po minskom polju. Za jedne je on polubog, otac domovine koji ne može pogriješiti. Za druge? Autokrat koji je upropastio ekonomiju. Ali ako maknemo te crno-bijele naočale, ako zaboravimo na trenutak vikanje s političkih govornica, tko ostaje? Ostaje čovjek od krvi i mesa. Čovjek sa strašnim ambicijama, teškim karakterom i nosom za povijesni trenutak kakav se rađa jednom u stoljeću.
Sjećam se te 1999. godine, prosinca kad je javljeno da je umro. Grad je bio čudan. Neka teška tišina, pomiješana s neizvjesnošću. Bez obzira što ste mislili o njemu, znali ste da je jedna era gotova. Franjo Tuđman nije bio lik koji je tražio da ga volite. Tražio je da ga poštujete. I bome, natjerao je i neprijatelje da ga poštuju. Nije bio savršen, daleko od toga. Ali bio je tu kad je gorjelo.
U ovim recima nećemo peglati povijest. Nećemo recitirati suhoparne podatke koje možete naći na Wikipediji. Idemo iskopati čovjeka ispod one generalske uniforme i predsjedničke lente. Idemo vidjeti što ga je točno tjeralo naprijed kad su svi drugi povlačili ručnu.
Više iz kategorije
Franjo Rački i Ivan Kukuljević Sakcinski
Ključne točke (Key Takeaways)
- Paradoks generala: Kako je moguće da je najmlađi Titov general postao čovjek koji je srušio Jugoslaviju? Taj preokret nije bio slučajan, bio je brutalan i osobno težak.
- Zatvorski fakultet: Godine u Staroj Gradiški i Lepoglavi nisu bile izgubljeno vrijeme; tamo je Tuđman “ispekao zanat” i shvatio da s Beogradom nema dogovora.
- Hazarder u ratu: Njegove odluke 1991. godine bile su kockarske. Kupovao je vrijeme koje nismo imali, balansirajući na rubu provalije.
- Bosanski čvor: Njegova politika prema BiH ostaje njegova najkontroverznija ostavština, mrlja za jedne, nužnost za druge.
- Osobnost ispred politike: Bio je težak, svadljiv, uvjeren u svoju mesijansku ulogu, ali upravo ta tvrdoglavost je možda bila presudna za opstanak države.
Kako je tragedija u Velikom Trgovišću stvorila budućeg vođu?
Ne možete razumjeti Tuđmana ako ne razumijete Zagorje tridesetih i četrdesetih godina. To nije bila idila. To je bila borba za goli život. Rođen 1922. u Velikom Trgovišću, Franjo je rano naučio da život nije fer. Ali ključni trenutak, onaj koji vas ili slomi ili pretvori u čelik, dogodio se 1946. godine.
Njegov otac Stjepan i pomajka pronađeni su mrtvi. Službena priča? Samoubojstvo. Franjo Tuđman tu priču nikad, ali baš nikad nije “popušio”. Bio je uvjeren da ih je likvidirala UDBA jer je stari Stjepan bio previše glasan HSS-ovac, preveliki kritičar nove vlasti. Zamislite tu situaciju. Imate 24 godine, partizan ste, dio ste pobjedničke vojske, a ta ista vojska i taj isti sustav vam vjerojatno ubiju oca.
To vas mora promijeniti.
Tuđman je tu morao naučiti prvu lekciju preživljavanja: šuti i radi, ali ne zaboravi. Nosi uniformu onih za koje sumnjaš da su ti uništili obitelj. To stvara jednu specifičnu vrstu hladnoće i proračunatosti. Nije on postao disident preko noći. Godinama je on to kuhao u sebi, penjući se po ljestvici JNA, igrajući njihovu igru bolje od njih samih.
Zašto bi netko normalan zamijenio lagodan život u Beogradu za neizvjesnost?
Ovo mi je uvijek bio najfascinantniji dio njegove priče. Čovjek je imao sve. Stan u Beogradu, generalsku plaću, status, tenis s elitom. Imao je 38 godina i čin general-majora. Većina ljudi bi se tu “parkirala” do mirovine, uživala u privilegijama i vikendicama.
Ali Franjo Tuđman nije bio “većina”. Nešto ga je žuljalo. Ta strast prema povijesti, ta potreba da ispravi “krive Drine”, bila je jača od komfora.
Godine 1961. on radi potez karijere – ali u rikverc, barem su tako mislili njegovi kolege. Ostavlja vojsku. Vraća se u Zagreb. Preuzima Institut za historiju radničkog pokreta. Svi su mislili da je poludio. Ali on je znao što radi. Ušao je u arhive. I tamo je pronašao dinamit.
Brojke žrtava u Jasenovcu. To je bila tabu tema. Mitologija na kojoj je počivala poslijeratna Jugoslavija. Tuđman je počeo zbrajati i oduzimati i shvatio da su službene brojke napuhane kako bi se Hrvatima nametnula kolektivna krivnja. I odlučio je to napisati. E, to je bila hrabrost. Ili ludost. U to vrijeme, dirnuti u tu “svetinju” značilo je potpisati si smrtnu presudu, barem onu društvenu.
Kako izgleda kad te sustav kojeg si gradio odluči sažvakati i ispljunuti?
Nije dugo trebalo da ga “poklope”. Izbacuju ga iz Saveza komunista 1967. Ali prava drama počinje s Hrvatskim proljećem. Tuđman je tu bio malo po strani, nije bio na barikadama sa studentima, ali je bio intelektualni motor.
Kad je Tito rekao “dosta” u Karađorđevu, Tuđman je završio na ledu. A onda i iza rešetaka. Devet mjeseci u istrazi, pa presuda. Dvije godine. Lepoglava.
Jeste li ikad razgovarali s nekim tko je robijao u to vrijeme? To nije bio samo zatvor; to je bilo lomljenje duha. Ali Tuđman je bio “tvrd orah”. On je te zatvorske dane koristio kao neku perverznu vrstu odmora za mozak. Čitao je, pisao bilješke (skrivećki), planirao. Tu se, u toj ćeliji, zapravo rodila moderna Hrvatska. Tu je on shvatio da nema popravljanja Jugoslavije. Da se ta kuća mora srušiti da bi se izgradila nova.
Zanimljiv detalj koji se često zaboravlja: Miroslav Krleža je intervenirao za njega kod Tita. “Nemojte mi pakovati Tuđmanu”, navodno je rekao stari pisac. To mu je vjerojatno spasilo glavu od duže robije.
Je li osnivanje HDZ-a bila najveća kocka njegova života?
Premotajmo film na kraj osamdesetih. Komunizam se raspada. Zrak miriše na promjene, ali i na barut. Tuđman, sada već sjedokosi povjesničar s debelim policijskim dosjeom, kreće u akciju.
Njegova genijalnost bila je u jednoj jednostavnoj ideji: Pomirba.
Dok su se drugi svađali tko je bio ustaša, a tko partizan, Tuđman je rekao: “Dosta. Trebaju nam i jedni i drugi ako želimo državu.” To je bio ključ. Otišao je u Kanadu, u Ameriku. Rukovo se s ljudima koje je Udba do jučer ubijala. Spojio je crvenu i crnu Hrvatsku. To je bio potez koji nitko drugi nije mogao izvesti. Samo on – bivši partizan kojeg mrze komunisti.
Osnivačka skupština HDZ-a na Jarunu, lipanj 1989. Bilo je to polulegalno, u nekoj baraci. Da je policija htjela, mogli su ih sve pohapsiti u pet minuta. Ali nisu. Sustav je već bio truo. Tuđman je grmio s govornice. Ljudi su ga gledali kao proroka. Imao je karizmu, ne onu estradnu, nego onu tešku, očinsku. Ulijevao je sigurnost u nesigurnim vremenima.
I onaj famozni skup u Benkovcu… Tamo se vidjelo od čega je napravljen. Kad je onaj tip potegnuo pištolj, osiguranje se bacilo, nastao je kaos. Tuđman? Nije se ni pomaknuo. Samo je nastavio pričati. Taj snimak je obišao svijet.
Kako se nosio s teretom rata kad su svi mislili da smo gotovi?
Godina 1991. Ljeto. Najgore ljeto u našim životima. Trećina Hrvatske gori. Tenkovi izlaze iz vojarni. Svijet nam uvodi embargo na oružje. Realno? Bili smo pečeni.
Tuđman je sjedio na Pantovčaku i igrao šahovsku partiju sa samim vragom. Milošević je imao silu, Tuđman je imao… pa, imao je inat. Kritizirali su ga. Zašto ne napadaš vojarne? Zašto pregovaraš? Zašto potpisuješ primirja koja nitko ne poštuje?
Gledajući danas, s ove distance, njegova strategija “kreni-stani” bila je jedina moguća. Da smo krenuli u otvoreni frontalni rat u srpnju ’91., pregazili bi nas za tjedan dana. Tuđman je kupovao vrijeme. Dan po dan. Puška po puška.
Bio je majstor diplomacije. Dosadan, uporan, nekad i arogantan prema stranim diplomatima. Sjećam se priča suradnika kako je znao držati lekcije lordu Carringtonu i Vanceu o hrvatskoj povijesti od 7. stoljeća. Kolutali su očima, ali su ga slušali. I na kraju, 15. siječnja 1992., dobio je što je htio. Priznanje. Tu večer je bio najsretniji čovjek na svijetu.
Za detaljniji uvid u te ključne trenutke, svakako bacite oko na arhivu Hrvatskog sabora, tamo su dokumenti koji ne lažu.
Oluja: Je li znao da je to biti ili ne biti?
Četiri godine smo živjeli ni na nebu ni na zemlji. UNPROFOR, ružičaste zone, pregovori u Ženevi koji ne vode nikamo. Ljudi su bili frustrirani. Tuđman je bio pod pritiskom. Izbjeglice su htjele kući.
A onda, Brijuni. Srpanj 1995.
Tuđman okuplja generale. Gotovina, Markač, ostali. Nema više čekanja. “Moramo nanijeti takve udarce da Srbi praktično nestanu,” rekao je. Ta rečenica se kasnije puno povlačila po Haagu, ali u onom kontekstu, to je značilo vojni slom tzv. Krajine.
Oluja je bila njegovo remek-djelo. Vojno i politički. Riskirao je sankcije, riskirao je ulazak Srbije u rat, riskirao je sve. I dobio je. Onaj trenutak na Kninskoj tvrđavi… Vidio sam snimke stotinu puta. Kad ljubi zastavu, ruke mu se tresu. Ne od starosti, nego od adrenalina, od emocije. Znao je da je to kraj rata. Da je Hrvatska opstala.
Vlak slobode? To je bio njegov pobjednički krug. Bio je u euforiji. Možda se malo i zanio u nekim govorima tada, ali tko mu može zamjeriti? Ispunio je životni cilj.
Što ćemo s Bosnom i Hercegovinom?
E, ovdje stvari postaju skliske. Tuđmanova politika prema BiH je ona točka gdje i najveći štovatelji ušute i gledaju u pod. Rat s Bošnjacima? Nije nam to trebalo. Dretelj, Heliodrom, rušenje Starog mosta (iako ga HVO nije srušio po njegovoj direktnoj naredbi, odgovornost je zapovjedna). To su mrlje.
Tuđman je bio opsjednut granicama. Banovina Hrvatska. To mu je bila fiksacija. Vjerovao je da BiH ne može opstati i htio je osigurati da, ako se raspadne, Hrvatska dobije svoj dio kolača. Ali isto tako, taj isti Tuđman je naoružavao Armiju BiH kad su ih Srbi klali. Taj isti Tuđman je spasio Bihać. Taj isti Tuđman je potpisao Dayton.
Komplicirano je. Nije crno-bijelo. Bez Hrvatske vojske, rat u BiH bi trajao još godinama. Tuđman je tamo igrao prljavu igru jer je to bio prljav rat, ali je na kraju ipak pristao na kompromis koji je donio mir.
Kako je bolest razotkrila čovjeka iza mita?
Pred kraj devedesetih, vidjelo se da kopni. Rak želuca je gadna stvar. Ali Tuđman, tvrdoglav kakav je bio, nije htio pokazati slabost. Nije htio priznati da je smrtan.
I tu dolazimo do onog sukoba s navijačima. Dinamo ili Croatia? To je bila savršena metafora njegova zadnjeg perioda vladavine. On je bio uvjeren da zna bolje od naroda kako se narodni klub treba zvati. “Croatia” mu je zvučalo državnički. “Dinamo” mu je zvučalo komunistički.
Navijači su vikali, zviždali mu pod prozorom, a on se ljutio. Nije shvaćao zašto ga ne razumiju. To je ta tragedija velikih vođa – na kraju ostanu sami u svom balonu. Okruženi poltronima koji im govore da su najljepši i najpametniji.
Umro je u prosincu 1999. Imao sam osjećaj da je s njim umrlo i 20. stoljeće. Sprovod je bio dostojanstven, ali vidjelo se da Hrvatska već gleda prema naprijed, prema nekim novim, lakšim temama. Bili smo umorni od povijesti.
Što je na kraju ostalo od Franje Tuđmana?
Kad se crta podvuče, što imamo?
Imamo neovisnu državu. Točka. To je njegov spomenik. Ne biste ovo danas čitali na hrvatskom internetu, u hrvatskoj državi, da nije bilo njega. Možemo mi pričati o privatizacijskoj pljački (koja je bila kriminalna), o gušenju medija (Stojedinica, sjećate se?), o izolaciji. Sve to stoji.
Ali u onom ključnom trenutku, kad se lomila povijest, Franjo Tuđman je imao petlje. Imao je viziju. Imao je snagu okupiti lijevo i desno, bogato i siromašno, domovinu i dijasporu pod jednu zastavu.
Nije bio svetac. Bio je Zagorac, povjesničar, general, otac, djed i državnik. Sa svim svojim manama i vrlinama. I kako vrijeme prolazi, te mane polako blijede, a ostaje ona temeljna činjenica: Imamo Hrvatsku. I sviđalo se to vama ili ne, to je najviše njegova zasluga.
Često postavljena pitanja – Franjo Tuđman
Koje su glavne osobine i karakteristike Franje Tuđmana kao čovjeka i političara?
Franjo Tuđman bio je čovjek s strašnim ambicijama, teškim karakterom i nosom za povijesni trenutak. Bio je tvrd, svadljiv, uvjeren u svoju mesijansku ulogu te je imao složenu osobnost koja je odlikovala njegovu političku karijeru.
Kako je Tuđmanova prošlost i djetinjstvo u Velikom Trgovišću utjecali na njegov razvoj i političku orijentaciju?
Tuđman je rođen u Velikom Trgovišću i rano je naučio da je život nefer, što ga je oblikovalo. Slučaj oca i pomajke, koje je pronašao mrtve 1946., uvjerio ga je da je UDBA likvidirala njegovu obitelj, što je zasigurno ostavilo traga na njegovoj osobnosti i svjetonazoru.
Zašto je Tuđman ostao u Beogradu i u vojsci, a zatim se opredijelio za politiku i povijest?
Tuđman je ostao u Beogradu i u vojsci zbog svoje ambicije i interesa za povijest. Ostavljao je vojsku 1961. radi karijere u Zagrebu, preuzimao Institut za historiju radničkog pokreta, gdje je otkrio brojke o žrtvama u Jasenovcu, te se posvetio političkom djelovanju.
Koje su ključne odrednice Tuđmanove politike tijekom osamdesetih i devedesetih?
Tuđman je promicao ideju pomirbe, spajanja različitih hrvatskih frakcija i težnju za neovisnošću. Osnovao je HDZ, bio je ključni politik i strateg u obrani i osamostaljenju Hrvatske, te je vodio proces međunarodnog priznavanja i vođenja Domovinskog rata.
Na koji je način Tuđman uspio osigurati preokret u ratu i završiti ratne sukobe u Hrvatskoj?
Tuđman je bio majstor diplomacije i vojnih strategija. Kuhao je u ratnim uvjetima, kupovao vrijeme, birao taktiku ‘kreni-stani’, te je na kraju povukao odlučne vojne udare, poput Oluje, što je doveo do završetka rata i osigurao suverenu Hrvatsku.
