Sjećam se kako je moj djed, stari tvrdi Posavac koji rijetko kada skidao kapu, imao samo jednu sliku na zidu “čiste sobe”. Nije to bio ni svetac, ni kralj, ni neki daleki rođak. Bio je to onaj dobro poznati portret čovjeka s debelim naočalama i bradicom. “To ti je, sine,” rekao bi mi dok bi motao duhan, “jedini čovjek koji je mario je li seljak sit ili gladan.”
Stjepan Radić. Ime koje u Hrvatskoj nije samo povijesni podatak. To je emocija. To je inat.
Kad danas razmišljamo o njemu, lako padnemo u zamku suhih školskih udžbenika. Rođen tada i tada, osnovao to i to, umro tad i tad. Ali to nije istina o Radiću. Istina je puno prljavija, bučnija i strastvenija. To je priča o blatu do koljena, o zatvorskim ćelijama koje su mirisale na vlagu i plijesan, o grmljavini u parlamentu i o onom prokletom ljetnom danu u Beogradu kada je stalo srce Hrvatske.
Ovo nije tekst koji će vas bombardirati datumima radi datuma. Ovo je pokušaj da shvatimo tko je bio taj čovjek koji je, gotovo slijep, vidio jasnije od svih onih “velikih” vođa s dvorova i palača. Kako je uspio natjerati nepismenu baku iz Zagorja i težaka iz Slavonije da se osjećaju kao politički faktor?
Više iz kategorije
Franjo Rački i Ivan Kukuljević Sakcinski
Ključne točke (Key Takeaways)
- Politička alkemija: Radić je pretvorio pasivno, siromašno seljaštvo u najmoćniju političku silu u povijesti Hrvatske, dajući glas onima koje su svi ignorirali.
- Buntovnik s razlogom: Od paljenja mađarske zastave do prkosnih govora u beogradskoj Skupštini, njegov život bio je neprekidni niz sukoba s autoritetima.
- Proročanstvo u magli: Njegovo upozorenje o “guskama u magli” iz 1918. godine pokazalo se kao jezivo točna dijagnoza političke naivnosti tadašnjih elita.
- Krvava skupština: Atentat 1928. godine nije bio samo čin nasilja, već trenutak koji je trajno definirao hrvatsko-srpske odnose u prvoj Jugoslaviji.
- Mit koji živi: I desetljećima nakon smrti, Radićeva ideologija mirotvorstva i socijalne pravde ostaje temelj hrvatskog političkog identiteta.
Tko je zapravo bio taj dječak iz Trebarjeva Desnog?
Morate razumjeti kontekst. Godina je 1871. Hrvatska je tada duboka periferija Austro-Ugarske. Trebarjevo Desno, selo uz Savu, mjesto je gdje se život vrti oko zemlje i vode. U takvom svijetu, kao deveto dijete siromašne seljačke obitelji, dolazi na svijet Stjepan.
Bio je fizički slab. Vid mu je bio katastrofalan. U svijetu gdje se vrijednost muškarca mjerila time koliko možeš podići ili koliko brazdi možeš izorati, Stjepan je bio “škart”. Ali priroda, ili Bog, kako hoćete, često oduzme na jednoj strani da bi dala na drugoj. Dao mu je um oštar kao britva i jezik koji je mogao sjeći stijene.
Čitao sam negdje da su ga susjedi čudno gledali. Mali Stjepan s nosom u knjizi, dok drugi tjeraju blago. Nije on bježao od posla, bježao je od sudbine koja mu je bila namijenjena. Nije se mirio s time da seljak mora biti glup i pokoran. Već kao dječak osjećao je tu nepravdu u kostima. Glad ga je pratila kroz školovanje, spavao je po podovima, jeo ostatke, ali taj ponos… Taj posavski ponos nitko nije mogao slomiti. Kad su ga izbacili iz zagrebačke gimnazije zbog “nepodobnosti”, on nije otišao kući plakati. On je pješačio do Karlovca. Zamislite tu volju. To nije ambicija karijerista; to je misija preživljavanja.
Zašto mladi Radić nikada nije mogao šutjeti?
Svi mi imamo onog prijatelja koji jednostavno ne zna držati jezik za zubima, čak i kad bi mu to spasilo kožu. E pa, Radić je bio taj prijatelj, ali na nacionalnoj razini.
Uzmite za primjer 1895. godinu. Car Franjo Josip I. dolazi u Zagreb otvarati zgradu HNK. Sve je ušminkano, elita se klanja, ljube se skute. A što rade studenti predvođeni Radićem? Pale mađarsku zastavu usred Zagreba!
To nije bio čin vandalizma pijanih studenata. To je bila kirurški precizna politička poruka: “Nećemo biti kolonija.” Naravno, završio je u zatvoru. Ali zatvor za Radića nije bio kazna; to je bila njegova akademija. Tamo je učio jezike (govorio ih je tečno nekoliko, uključujući francuski, češki i ruski), tamo je brusio svoju ideologiju.
Svaki put kad bi ga vlasti pokušale ušutkati, on bi izašao glasniji. Nije se bojao batina, nije se bojao rešetaka. Shvatio je rano jednu stvar koju današnji političari zaboravljaju: narod voli hrabrost. Narod će oprostiti greške, ali neće oprostiti kukavičluk. Radić je bio sve, samo ne kukavica.
Kako je stvorio vojsku bez oružja?
Dok su “gospoda” u Zagrebu raspravljala o visokoj politici u kavanama, Radić je obuo čizme i krenuo u blato. Doslovno.
Osnivanje Hrvatske pučke seljačke stranke 1904. godine bio je kopernikanski obrat. Do tada, seljak je bio nitko. Topovsko meso za ratove i porezni obveznik za mirnodopska vremena. Radić im je rekao: “Vi ste država.”
Išao je od sela do sela. Nije držao one dosadne, nerazumljive govore. Pričao je njihovim jezikom. Sjedio bi s njima na trijemu, jeo s njima, slušao njihove muke o lihvarima, o porezima, o žandarima. I najvažnije – opismenjavao ih je.
“Vjera u Boga i seljačka sloga” nije bila samo parola. To je bio poziv na buđenje. Stvorio je mrežu povjerenja kakvu nitko prije ni poslije nije imao. Nije im nudio puške, nudio im je knjige i samopoštovanje. To je oružje koje niti jedan režim nije znao kako razoružati. Njegova snaga nije ležala u paravojnim jedinicama, već u milijunima žuljevitih ruku koje su prvi put osjetile da drže svoju sudbinu.
Što nam zapravo govori priča o “guskama u magli”?
Ah, ta 1918. godina. Kraj Velikog rata. Sve se raspada, sve se stvara. U zraku se osjeća miris baruta i nade, ali i straha. U Zagrebu vlada euforija ujedinjenja s Srbijom. Svi trče, grle se, pjevaju o bratstvu.
Samo jedan čovjek stoji po strani i viče: “Stanite, ljudi! Jeste li poludjeli?”
Taj govor u Središnjem odboru Narodnog vijeća… Kad ga danas čitate, prolaze vas trnci. To nije bio govor političara koji skuplja poene. To je bio krik očajnika koji vidi provaliju prema kojoj svi trče zatvorenih očiju.
“Ne srljajte kao guske u maglu!”
Nije on bio protiv suradnje sa Srbima, dapače. Bio je veliki zagovornik slavenske uzajamnosti. Ali on je tražio čist račun. Tražio je ugovor, garancije, ravnopravnost. Znao je da ako uđeš u brak s jačim partnerom bez predbračnog ugovora, završit ćeš kao sluga. I bio je, na našu veliku tragediju, u pravu. Nitko ga nije slušao. Svi su bili pijani od romantizma, dok je on bio trijezan od pragmatizma. Ta “magla” o kojoj je govorio ubrzo se pretvorila u beogradsku diktaturu, a guske su završile u loncu.
Je li njegova politika u Kraljevini SHS bila ples po rubu provalije?
Zamislite da ste u braku u kojem vas partner tuče, a vi ne možete dobiti razvod. Tako je izgledala pozicija Hrvatske u novoj državi. Radić je tu morao igrati najtežu igru svog života.
Prvo je bio tvrdoglav. Nije priznavao državu, nije išao u Beograd, stranku je nazvao republikanskom. To je bilo doba “hrvatskog Gandija”. Pasivni otpor. Ali kad je vidio da to ne vodi nikamo, da narod pati pod žandarskom čizmom, napravio je zaokret koji je mnoge šokirao.
Priznao je monarhiju. Ušao je u vladu. Postao je ministar prosvjete. Mnogi su tada pljuvali: “Izdajica! Prodao se kralju!”
Ali, gledajući s odmakom, vidimo njegovu logiku. Pokušao je razmontirati sustav iznutra. Htio je olakšati život seljaku sada i odmah, a ne čekati neku utopijsku revoluciju. Bio je to rizičan potez, hodanje po žici iznad vulkana. Znao je da ga u Beogradu mrze, da ga radikali vide kao vraga, ali je svejedno gurnuo glavu u lavlju ralju. Nije to bila izdaja; to je bila žrtva.
Više o detaljima tog turbulentnog razdoblja i političkim previranjima možete pronaći u članku Leksikografskog zavoda, koji sjajno sintetizira činjenice.
Kakav je bio miris baruta u zraku tog lipnja 1928.?
To ljeto u Beogradu bilo je nepodnošljivo vruće, i doslovno i metaforički. Novine su bile pune otrova. Radikalski zastupnici su otvoreno u Skupštini govorili da Radića treba ubiti. Zamislite tu atmosferu – sjedite na poslu, a kolega preko puta vam govori da vas treba likvidirati.
Marija, njegova žena, preklinjala ga je da ne ide. Svi su mu govorili: “Stjepane, ne idi, ovo ne sluti na dobro.” I on je znao. Imao je taj seljački instinkt za opasnost. Ali njegov osjećaj dužnosti bio je jači od nagona za preživljavanjem. “Ja moram ići”, rekao je. “Ja sam vođa ovog naroda, ne mogu se skrivati.”
Tog jutra, 20. lipnja, zrak je bio težak. Puniša Račić, čovjek mračne prošlosti i veza s dvorom, došao je spreman. Nije to bio incident u afektu. To je bila egzekucija.
Što se doista dogodilo kad su odjeknuli pucnjevi?
Scena je bila kao iz noćne more. Skupština, mjesto gdje bi se trebalo razgovarati, postala je stratište. Kad je Račić izvukao revolver, vrijeme je stalo.
Nije pucao nasumično. Gađao je u glavu, u srce vodstva hrvatskog naroda. Pernar pada, pogođen. Đuro Basariček, taj plemeniti čovjek koji je potrčao da spriječi ubojicu, pada mrtav. Ivan Granđa svojim tijelom štiti Radića – i biva ranjen.
A onda, cijev se okreće prema Stjepanu.
Metak u trbuh. Pavle Radić, Stjepanov nećak, pritrčava da ga zaštiti i dobiva metak ravno u srce. Mrtav na mjestu.
Pet hitaca. Dva mrtva, trojica ranjena. Krv po klupama, vrisci, kaos. Stjepan Radić leži ranjen, ali svjestan. U tom trenutku, dok ga iznose van, on vjerojatno zna – ovo je kraj. Ne samo njegov, nego kraj svake iluzije o zajedničkoj državi. Pucanj u Radića bio je pucanj u Jugoslaviju.
Kako se Hrvatska oprostila od svog “oaca”?
Umro je u Zagrebu, 8. kolovoza, od posljedica ranjavanja. Vijest se proširila kao požar. Nije bilo interneta, nije bilo televizije, ali vijest je stigla do svakog sela brže od svjetlosti. “Umro je Radić.”
Ono što se dogodilo na njegovom sprovodu, to se ne može režirati. To se ne može narediti. Stotine tisuća ljudi. Zagreb je bio preplavljen. Seljaci su pješačili danima, bosi, u svojim najboljim nošnjama, noseći svijeće i cvijeće.
Vlak koji je vozio njegovo tijelo od Zagreba prema Mirogoju prolazio je kroz špalir ljudi koji su klečali. Klečali su u prašini, plakali kao da im je umro rođeni otac. Jer za njih, on i jest bio otac. Onaj koji ih je naučio da nisu stoka, nego ljudi.
Ta tišina na sprovodu… Kažu da je bila glasnija od bilo kojeg govora. To je bila tišina naroda koji je ostao sam. Izgubljeni, uplašeni, ali i ponosni što su ga imali.
Što je ostalo kad se dim razišao?
Stjepan Radić je mrtav, ali paradoksalno, postao je življi nego ikad. Njegova smrt je radikalizirala Hrvatsku. Iluzije su nestale. Ljudi koji su do tada vjerovali u miran dogovor s Beogradom, shvatili su da s druge strane stoji revolver, a ne ruka pomirenja.
Nažalost, ta radikalizacija je kasnije neke odvela u mračne vode ekstremizma, u ustaški pokret, što je tragedija sama po sebi jer je Radić bio pacifist do srži. On je prezirao nasilje. Njegovo oružje bila je riječ, olovka, glasački listić.
Ali njegova prava ostavština je ona neuništiva ideja: Hrvatska mora biti svoja, i Hrvatska mora biti socijalno pravedna. Bez njega, ne bi bilo moderne hrvatske nacije kakvu poznajemo. On je povezao rascjepkane krajeve, povezao grad i selo, stvorio nacionalnu svijest tamo gdje je prije bio samo lokalni identitet.
Zašto nam Radić treba danas više nego ikad?
Danas, kad gledamo naše političare, često osjećamo cinizam. Svi su isti, mislimo. Gledaju svoje fotelje, svoje interese.
I baš zato nam Radić svijetli kao svjetionik. On je podsjetnik da politika može biti časna. Da se može biti vođa, a ostati čovjek iz naroda. Da se može izgubiti glava, a ne izgubiti obraz.
Njegova priča nije samo povijest. To je lekcija. Lekcija o tome da ne smijemo šutjeti kad vidimo nepravdu. Da ne smijemo srljati kao guske u maglu, zavarani lijepim obećanjima velikih sila ili korporacija.
Kad sljedeći put prođete Trgom bana Jelačića ili vidite neku staru fotografiju seljaka na sajmu, sjetite se Stjepana. Sjetite se onog malog, kratkovidnog čovjeka koji je imao hrabrosti stati pred careve i kraljeve i reći: “Ne!” Zbog njega, i mi danas imamo pravo reći to isto. I to je, dragi moji, nasljeđe koje se ne može kupiti novcem niti izbrisati mecima.
Često postavljena pitanja – Stjepan Radić
Tko je bio Stjepan Radić i zašto je važan u hrvatskoj povijesti?
Stjepan Radić bio je jedan od najvažnijih hrvatskih političara i vođa koji je pretvorio siromašno seljaštvo u snažnu političku silu, te je svojim djelovanjem i idejama ostavio dubok pečat na hrvatsku povijest kao borac za socijalnu pravdu i samostalnost.
Koje su ključne osobine i doprinosi Stjepana Radića?
Radić je bio buntovnik s razlogom, poznat po hrabrosti i govorenju istine, te je uspio stvoriti snažnu seljačku stranku koja je predstavljala interese naroda, koristeći govor i obrazovanje kao oruđa otpora i zajedništva.
Kako je Radić uspio okupiti mase i stvoriti vojsku bez oružja?
Radić je putem osobnih kontakata, opismenjavanja i zajedničkog djelovanja povezao seljake i siromašne ljude, pružajući im osjećaj dostojanstva i snage, čime je stvorio snažnu masovnu podršku i pokret koji je bio temelj hrvatskog društva.
Što simbolizira njegova izreka ‘Guske u magli’?
Izreka ‘Guske u magli’ odnosi se na opominjanje da ne treba slijepo vjerovati ići u nepoznato ili opasno bez jasne zastavice, što je Radić koristio kao upozorenje na opasnosti političkog zbrke i vođenja u neizvjesnost bez jasnih garancija.
Zašto je bitno razumjeti predanost Radića narodu danas?
Razumijevanje Radićeve predanosti narodu i hrabrosti u suočavanju s izazovima ostaje važno jer nam daje primjer kako voditi s čašću, ostati vjeran svojim idealima i boriti se za socijalnu pravdu u današnjem vremenu.
