Ima imena koja se u našim krajevima ne izgovaraju glasno, barem ne bez one nelagodne stanke koja uslijedi. Ante Pavelić je jedno od njih. To ime nosi težinu olova. Desetljećima nakon što je njegovo tijelo spušteno u madridsku zemlju, duh tog čovjeka i dalje luta ovim prostorima, dijeleći obitelji i zavađajući ljude koji se nisu ni rodili kad je on bio na vrhuncu moći. Tko je bio taj čovjek? Je li bio samo hladnokrvni monstrum s potjernice ili tragična figura zaluđena idejom koja je pošla po zlu?
Neću vam ovdje pisati suhoparne datume koje možete naći na Wikipediji. To je dosadno. Želim vas povesti na putovanje kroz um čovjeka koji je od provincijskog odvjetnika postao apsolutni gospodar života i smrti. Želim da osjetite atmosferu straha, izdaje i fanatizma. Ovo je priča o ambiciji koja je progutala razum. Kao netko tko je odrastao slušajući šaptom ispričane priče starijih, pokušat ću vam dočarati ne samo povijesne činjenice, već i ljudsku dimenziju ove mračne sage.
Više iz kategorije
Matija Antun Relković i Maksimilijan Vrhovac
Ključne točke (Key Takeaways)
- Radikalizacija: Pavelić nije rođen kao diktator; stvorile su ga političke okolnosti Kraljevine Jugoslavije i krvavi atentat u beogradskoj skupštini 1928.
- Talijanska veza: Njegov pakt s Mussolinijem i osnivanje Ustaša u emigraciji bili su ključni, ali su došli uz strašnu cijenu – prodaju teritorija.
- Vladavina straha: NDH nije bila samo država na papiru, već sustav terora utjelovljen u logorima poput Jasenovca i drakonskim rasnim zakonima.
- Izdaja Dalmacije: Rimski ugovori ostaju neizbrisiva mrlja; prepuštanje obale Italiji mnogi su vidjeli kao vrhunski čin veleizdaje.
- Kukavički bijeg: Napuštanje vlastite vojske i naroda na Bleiburgu dok on bježi na sigurno definira njegov karakter na kraju rata.
- Život u sjeni: Preživljavanje atentata u Argentini i usamljena smrt u Španjolskoj zatvaraju krug jednog burnog života.
Kakav je to mentalitet iznjedrio Poglavnika?
Moramo se vratiti na početak, u onaj tvrdi hercegovački kamen. Ante Pavelić rođen je 1889. u Bradini, ali korijeni su mu duboko u ličkom i hercegovačkom kršu. Kažu da podneblje oblikuje čovjeka. Ako je to istina, onda je Pavelić bio tvrd, nepopustljiv i surov kao i zemlja s koje je potekao. Otac mu je bio pružni radnik, selili su se stalno. Mali Ante nije imao luksuz stabilnosti. Naučio je rano da se za sve mora izboriti laktovima.
Sjećam se priče jednog starog profesora iz Zagreba koji ga je navodno viđao u studentskim danima. Opisao ga je kao “nabijenog, tihog, ali s očima koje te proždiru”. Nije bio orator koji će zapaliti mase galamom kao Radić. Ne, Pavelić je bio proračunati odvjetnik. Doktorirao je pravo, ali paragrafi ga nisu zanimali radi pravde, već radi moći. Uključio se u Čistu stranku prava. Već tada, bio je “frankovac”, zagovornik one tvrde, beskompromisne linije. Za njega, Jugoslavija nije bila bratska zajednica, nego tamnica. I bio je spreman tu tamnicu srušiti, pa makar se srušila na glave svih nas.
Što se prelomilo u glavi zagrebačkog odvjetnika?
Često se pitam, u kojem trenutku čovjek odluči da je nasilje jedini put? Za Pavelića, to nije bio jedan trenutak, već proces kuhanja u loncu beogradske diktature. Ali, okidač je bio glasan i krvav. Lipanj 1928. godine. Puniša Račić vadi pištolj usred parlamenta i puca u Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike.
Zamislite taj šok. Meci u skupštini. Tu prestaje svaka politika i počinje rat. Pavelić je to shvatio odmah. Dok su drugi plakali i naricali, on je pakirao kofere. Njegova poznata rečenica da Hrvati u Beogradu trebaju samo “povratnu kartu” dobila je zlokobno značenje. Gledao je kako demokracija umire u lokvi krvi i zaključio: “S njima se ne može razgovarati. S njima se mora ratovati.”
Tada nestaje građanski političar, a rađa se revolucionar spreman na pakt s bilo kime, pa i sa samim vragom, da ostvari svoj cilj. I tu dolazimo do onog dijela priče gdje patriotizam prelazi u fanatizam.
Je li emigracija bila spas ili pakt s vragom?
Pavelić bježi. Prvo Austrija, pa Bugarska. Sjećate se onog saveza s VMRO-om? To je bio prst u oko kralju Aleksandru. Zbog toga je u Jugoslaviji osuđen na smrt u odsutnosti. Ali prava igra počinje u Italiji. Benito Mussolini, taj tašti fašistički diktator, vidio je u Paveliću savršenu marionetu. Trebao mu je netko tko će destabilizirati Jugoslaviju s unutrašnje strane Jadrana.
Pavelić osniva “Ustaše”. Ime zvuči herojski, vuče na ustanike protiv Turaka, ali metode su bile sve samo ne romantične. Bombe, atentati, vojni kampovi u Janka Puszti. Postao je ovisan o talijanskoj pomoći. I tu leži tragedija. Da bi dobio podršku za rušenje Jugoslavije, morao je obećati ustupke. Velike ustupke.
Ponekad se pitam je li bio svjestan što radi? Je li mislio da će moći prevariti Mussolinija? Ili mu je vlastita ambicija toliko pomutila um da je bio spreman prodati djedovinu za fotelju u Zagrebu? Povijest je pokazala da besplatnog ručka nema, pogotovo ne kod fašista.
Kako je izgledao taj famozni 10. travanj?
Travanjski rat 1941. bio je farsa. Kraljevina se raspala kao kula od karata. Nijemci su ušetali u Zagreb. Slavko Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku preko radija. A gdje je Pavelić? On čeka. Čeka u Italiji da mu daju zeleno svjetlo.
Vraća se par dana kasnije, u noći, okružen kamionima s ustašama u talijanskim uniformama. Nije to bio trijumfalni ulazak kakav gledate u filmovima. Bilo je tu puno neizvjesnosti. Ljudi su isprva odahnuli – nema više Beograda, nema više žandarmerije. Ali taj medeni mjesec trajao je kraće od treptaja oka.
Pavelić odmah grabi apsolutnu vlast. Nema izbora. Nema sabora. On je Poglavnik. Njegova riječ je zakon. I tu počinje najmračnije poglavlje. Umjesto da gradi državu za sve Hrvate, on gradi tvrđavu za svoje istomišljenike, a tamnicu za sve ostale.
Zašto je prodao Dalmaciju?
Ovo je rana koja u Dalmaciji nikad nije zacijelila. Rimski ugovori, svibanj 1941. Pavelić potpisuje dokument kojim Italiji prepušta Split, Šibenik, otoke, Zadar (koji je već bio talijanski, ali sad se zona širi), Boku… Gotovo sve što vrijedi na obali.
Kako je to mogao opravdati? Govorio je o “nužnosti”, o “spašavanju onoga što se spasiti da”. Ali narod to nije popušio. Moj djed, koji je bio ribar s otoka, pričao je kako su ljudi plakali kad su čuli vijesti. Preko noći su postali stranci u vlastitoj kući. Talijanizacija je bila brutalna.
Taj potez je bio Pavelićev najveći politički autogol. Gurnuo je tisuće mladih Dalmatinaca, Hrvata koji nisu imali veze s komunizmom, ravno u partizane. Nisu išli u šumu zbog Marxa i Lenjina, išli su vratiti svoje more koje je njihov “Poglavnik” poklonio strancima.
Što se doista događalo iza žice Jasenovca?
Ne možemo pričati o Paveliću, a da ne pogledamo u oči užasu zvanom Jasenovac. To nije bio “radni logor”. Nemojmo se lagati. To je bila klaonica. Rasni zakoni koje je Pavelić potpisao – kopija onih nacističkih – stavili su Srbe, Židove i Rome izvan zakona. Biti Židov u Zagrebu 1941. značilo je smrtnu presudu, ne zbog onoga što si učinio, nego zbog onoga tko si rođenjem.
Pavelić je znao. Sve je znao. Izvještaji su mu dolazili na stol. Zapovjednici logora, poput onog manijaka Maksa Luburića, bili su njegovi ljudi od povjerenja. Čak su i njemački generali slali dopise Berlinu zgražajući se nad “divljaštvom” ustaških metoda. Kad se nacisti zgražaju nad tvojim nasiljem, znaš da si prešao svaku granicu ljudskosti.
To nasilje nije bilo slučajno. Bilo je sistemsko. Bila je to državna politika “čišćenja”. I ta krv je na njegovim rukama. Nema tog “državnog razloga” koji može oprati suze majki s Kozare ili krikove iz jasenovačkih ciglana.
Kako se srušila kula od karata?
Došla je 1945. godina. Rusi su nadirali s istoka, Saveznici s juga. Bilo je jasno da je gotovo. Neki njegovi ministri, Lorković i Vokić, pokušali su ga urazumiti godinu ranije, pokušali su prevesti Hrvatsku na stranu Saveznika. Što je Pavelić učinio? Strpao ih je u Lepoglavu i dao smaknuti. Vjerovao je u čuda, u Hitlerova “tajna oružja”, ili jednostavno nije mogao prihvatiti poraz.
I onda, svibanj. Zagreb je u panici. Partizani su na domak grada. Pavelić naređuje povlačenje. “Svi prema Austriji!” I vojska i civili. Stvorio je nepreglednu kolonu očajnika. A on?
Ovo je trenutak koji najviše govori o njemu kao čovjeku. Dok stotine tisuća njegovih vojnika i sunarodnjaka hodaju prema onome što će postati Bleiburška tragedija i Križni put, Pavelić sjeda u automobil. Zlatne rezerve su utovarene. On bježi. Ostavlja svoju vojsku bez zapovjedništva u najkritičnijem trenutku. Kapetan koji prvi napušta brod. Mnogi ustaše mu to nikada nisu oprostili. Osjećali su se izdano, prodano i napušteno.
Kuda vode štakorski kanali?
Bijeg je bio filmski. Skrivanje po austrijskim samostanima, lažni dokumenti, svećeničke halje. Tu na scenu stupa Krunoslav Draganović i famozni “štakorski kanali” (Ratlines). Vatikan, ili barem dio njega, pomagao je bjeguncima. Hladni rat je kucao na vrata i Amerikanci su odjednom postali manje zainteresirani za lov na antikomuniste.
Za više detalja o bijegu nacista i ustaša, i kako je taj sustav funkcionirao na globalnoj razini, preporučujem da proučite Holocaust Encyclopedia koja nudi dublji uvid u te poslijeratne kaose.
Pavelić se dokopao Argentine. Juan Perón ga je primio raširenih ruku. Postao je Pablo Aranyos, građevinski poduzetnik. Zamislite tu sliku: čovjek koji je do jučer odlučivao o životu i smrti milijuna, sada nadgleda gradilišta u Buenos Airesu, pije mate čaj i glumi običnog emigranta. Ali prošlost ima nezgodnu naviku – uvijek te sustigne.
Tko je povukao okidač u mraku?
Deseti travnja 1957. Kakva ironija sudbine, baš na obljetnicu osnutka NDH. Pavelić se vraća kući u predgrađu Lomas del Palomar. Iz mraka izranja lik. Blagoje Jovović. Crnogorac, bivši partizan i četnik, čovjek koji je godinama kovao osvetu.
Pucnjevi paraju tišinu. Pavelić pada, pogođen u kralježnicu. Ali, žilav je on, ne umire odmah. Uspijeva se dovući kući. Taj atentat je razbio mit o njegovoj nedodirljivosti. Perón je pao, Jovović je nestao u noći (sve do kasnijeg priznanja), a Pavelić je shvatio da u Argentini više nema mira.
Je li smrt u Madridu donijela smiraj?
Morate bježati, opet. Star, ranjen, bolestan. Dijabetes ga je izjedao, rana nije zarastala. Put ga vodi u Francovu Španjolsku, jedino mjesto u Europi gdje je fašizam još disao. Smješten je u njemačku bolnicu u Madridu.
Kažu da je umirao u teškim bolovima. Umro je 28. prosinca 1959. godine. Pokopan je na groblju San Isidro. Nema mauzoleja, nema državnih počasti. Samo grob u tuđoj zemlji. Njegova kći Višnja čuvala je taj grob godinama, odbijajući sve zahtjeve za prijenos tijela, bojeći se vandalizma.
Što nam ostaje nakon svega?
Kad zatvorim oči i razmislim o ovoj priči, ne vidim heroja. Vidim tragediju. Ante Pavelić je čovjek koji je imao priliku stvoriti državu, a stvorio je grobnicu. Njegova vizija Hrvatske bila je isključiva, nasilna i u konačnici – pogubna.
Njegovo nasljeđe je i danas kamen spoticanja. Zbog njegovih zločina, ideja hrvatske države bila je sotonizirana 45 godina. Zbog njegove prodaje teritorija, Hrvati su se međusobno ubijali. On je dokaz što se dogodi kada fanatizam zamijeni patriotizam, i kada se cilj počne opravdavati baš svakim, pa i onim najkrvavijim sredstvom.
Proučavati Pavelića ne znači slaviti ga. Znači razumjeti mehanizme zla da nam se povijest, ne daj Bože, ne bi ponovila. Jer, kako narod kaže, tko povijest zaboravlja, osuđen je da je ponavlja. A ovu lekciju smo preskupo platili.
Često postavljena pitanja – Ante Pavelić
Tko je bio Ante Pavelić i kakvu je ulogu odigrao u povijesti Hrvatske i Jugoslavije?
Ante Pavelić bio je vođa ustaškog pokreta i neovisni poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, njegova uloga bila je ključna u provedbi zločinačkog režima koji je uključivao genocid i sustavni teror tijekom Drugog svjetskog rata.
Kako je Pavelić postao diktator i koje su okolnosti dovele do njegove radikalizacije?
Pavelić je od provincijskog odvjetnika postao diktator kao rezultat političkih okolnosti u Kraljevini Jugoslaviji i krvavog atentata u beogradskoj skupštini 1928., nakon čega je njegova politika postala radikalnija, a fanatizam je rastao.
Na koji način je Pavelić uspostavio vlast tijekom Drugog svjetskog rata?
Pavelić je uspostavio vlast nakon ulaska u Zagreb 1941., proglašavajući NDH, i postao je poglavnik s apsolutnom kontrolom, gradeći režim zasnovan na teroru, diskriminaciji i genocidu, uključujući logor Jasenovac.
Koji su bili glavni razlozi i posljedice prodaje dalmatinskih teritorija Pavelićeve vlasti?
Pavelić je prodao dalmatinske teritorije Italiji opravdavajući to ‘nužnosti’ radi očuvanja, no to je izazvalo veliku ljutnju i razočaranje u narodu, te je gurnulo mnoge Hrvate prema partizanskom otporu.
Kako je završio život i što nam ostaje kao nasljeđe Ante Pavelića?
Pavelić je nakon rata pobjegao u Argentinu, gdje je bio meta atentata i proveo ostatak života, a umro je u Španjolskoj 1959. godine; njegovo nasljeđe je ostalo kontroverzno, kao simbol nasilja, fanatizma i pogubnih ideala koji su pogubili Hrvatsku.
