Sjećam se kao da je bilo jučer – sjedio sam u onoj staroj, zadimljenoj radionici mog djeda na Trešnjevci. Mirisalo je na piljevinu i jeftini duhan. Djed je bio tvrd čovjek, rijetko je hvalio ikoga, pogotovo ne političare. “Svi su oni isti, moj sine,” znao je govoriti pljuckajući u stranu. Ali kad bi se spomenulo ime Vladko Maček, atmosfera bi se promijenila. Djed bi odložio blanju, obrisao ruke o pregaču i rekao nešto što me proganja godinama: “Radić nas je naučio kako da vičemo da smo Hrvati, ali Maček… Maček nas je učio kako da ostanemo živi dok to vičemo.”
Nije to bila mala stvar za reći. U našoj povijesti, punoj galame, buna i tragedija, Vladko Maček stoji kao nekakav čudni monolit tišine. Nije bio tip koji će vas zapaliti govorom na trgu. Bio je onaj tip koji sjedi u kutu, puši lulu (figurativno govoreći) i jedini u sobi zapravo razumije što piše u sitnim slovima ugovora. Danas, kad nam politika često izgleda kao cirkus, moramo se zapitati: tko je zapravo bio taj čovjek koji je nosio Hrvatsku na leđima kad je svijet gorio? I zašto ga, pobogu, i dalje ne razumijemo kako treba?
Više iz kategorije
Matija Antun Relković i Maksimilijan Vrhovac
Ključne Spoznaje (Key Takeaways)
- Hladna glava u vrućim vremenima: Preuzeo je kormilo HSS-a kad su meci u beogradskoj skupštini još bili vrući, pretvorivši bijes naroda u organizirani otpor.
- Majstor kompromisa: Sporazum Cvetković-Maček i stvaranje Banovine Hrvatske nije bio izdaja, već diplomatsko remek-djelo u nemogućim uvjetima.
- Strategija “čekanja”: Njegova poznata pasivnost nije bila lijenost, već očajnički pokušaj da se mali narod ne samelje u mlinu velikih sila.
- Dvostruko “ne”: Imao je petlje odbiti Hitlera kad mu je nudio vlast na pladnju, ali i reći “ne” komunistima, zbog čega je platio cijenu izgnanstva.
- Čovjek načela: Do smrti u Washingtonu ostao je vjeran ideji da se cilj ne opravdava sredstvom, što ga čini rijetkom zvjerkom u našoj političkoj fauni.
Tko je bio taj “šahist” među političkim boksačima?
Da se razumijemo, Maček nije bio rock zvijezda. Nije imao onu Radićevu slijepu karizmu zbog koje bi seljaci ljubili zemlju po kojoj je hodao. Maček je bio pravnik. Rođen u Jastrebarskom, formiran u strogom austrougarskom duhu, bio je čovjek reda. Zamislite ga kao onog strogog ujaka koji ne trpi gluposti. Dok su drugi mahali zastavama i pjevali budnice, on je računao.
Često razmišljam o tom kontrastu. Stjepan Radić je bio srce pokreta, a Maček je bio mozak. I to ne bilo kakav mozak, već onaj proračunati, hladni, analitički um koji vidi pet poteza unaprijed. Ljudi zaboravljaju da je on bio čovjek iz naroda, ali na drugačiji način. Nije im prodavao maglu. Govorio im je istinu, ma koliko ona bila gadna. “Nema kruha bez motike,” znao je reći, preneseno i na politiku. Nema slobode bez teškog, dosadnog, svakodnevnog rada. I seljaci su to cijenili. Možda ga nisu obožavali s onim žarom, ali su mu vjerovali kao što vjerujete liječniku koji vam ne laže o dijagnozi.
Kako se nosio s teretom krvave 1928. godine?
Stanite na trenutak i zamislite ljeto 1928. Vijest stiže iz Beograda: Puniša Račić je pucao. Radić je smrtno ranjen. Basariček mrtav. Pavle Radić mrtav. Hrvatska je bila bačva baruta. Jedna iskra i sve je moglo otići u zrak – građanski rat, krvoproliće, kaos. U tom trenutku, sve oči su se okrenule prema Mačeku.
Mogu samo zamisliti taj pritisak. Nije to bila pozicija za koju se laktario; ona mu je pala u krilo kao vrući krumpir. I što je on napravio? Je li pozvao na oružje? Je li tražio osvetu? Ne. Maček je napravio nešto što je tada bilo nezamislivo – smirio je loptu. Znao je da bi oružana pobuna bila samoubojstvo. Kraljeva vojska i žandarmerija samo su čekale povod da “uvedu red”.
Umjesto toga, Maček je počeo graditi državu unutar države. Ako nas ne žele u Beogradu, mi ćemo se organizirati doma. Seljačka zaštita, Gospodarska sloga – to nisu bile samo udruge, to su bili temelji civilnog društva. Putovao sam jednom po arhivima u Podravini i našao stare zapise o tim sastancima. To je funkcioniralo kao švicarski sat. Maček je shvatio da se bitka ne dobiva uvijek jurišem, nego izdržljivošću.
Je li njegova poznata rečenica o “malima pod stolom” bila kukavičluk ili mudrost?
“Kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom.” Koliko puta ste čuli da se ta rečenica koristi kao dokaz hrvatskog kukavičluka? Meni se od toga diže kosa na glavi. To je plitko, površno tumačenje. Maček nije rekao da se trebamo sakriti i drhtati. On je bio realist.
Gledajte kontekst 1930-ih. S jedne strane imate Hitlera koji guta Europu. S druge strane Mussolinija koji slini za Dalmacijom. Što bi, zaboga, mala Hrvatska s par milijuna ljudi i bez prave vojske trebala raditi? Jurišati na tenkove s vilama? Maček je znao da je biološki opstanak naroda prioritet broj jedan. Nema Hrvatske ako nema Hrvata. Njegova politika “čekanja” nije bila pasivnost; to je bilo aktivno manevriranje u minskom polju. Kupovao je vrijeme. Svaki dan mira bio je pobjeda. I budimo iskreni, da su ga više slušali, možda bi nas povijest 20. stoljeća manje koštala u ljudskim životima.
Kako je, dovraga, uspio ispregovarati Banovinu Hrvatsku?
Ovo je dio priče koji me fascinira kao nekoga tko prati politiku. Godina je 1939. Kraljevina Jugoslavija je u rasulu. Knez Pavle zna da mu gori pod nogama i da bez Hrvata ne može braniti zemlju. Maček to namiriše. Kao iskusni poker igrač, znao je kad treba blefirati, a kad pokazati karte.
Pregovori s Dragišom Cvetkovićem nisu bili čajanka. Bilo je tu vike, prijetnji, lupanja vratima. Ali Maček nije popuštao. Tražio je teritorij, tražio je novčanik (financije) i tražio je policiju. I dobio je. Banovina Hrvatska je bila čudo. Pogledajte kartu te Banovine – obuhvaćala je golem teritorij, uključujući dobar dio Bosne.
Neki će reći: “Ali to je bilo unutar Jugoslavije!” Pa naravno da je bilo. Nezavisnost tada nije bila na stolu osim ako niste htjeli postati njemačka kolonija (što smo kasnije, nažalost, vidjeli). Banovina je bila država u nastajanju. Imali smo bana, Sabor (iako se nije sastao), svoje pare. Maček je postao potpredsjednik vlade u Beogradu. Zamislite tu ironiju – čovjek koji je robijao u Srijemskoj Mitrovici sada sjedi u vladi. To nije izdaja, to je pobjeda pragmatizma nad inatom.
Što se stvarno dogodilo u onim ključnim danima travnja 1941.?
E, ovdje dolazimo do trilera. Hitler je odlučio zgaziti Jugoslaviju. Njemački emisari, ti hladni birokrati zla, dolaze Mačeku na vrata. Nude mu sve. “Gospodine Maček, proglasite nezavisnost, mi ćemo vas priznati, bit ćete vođa.” Moć na pladnju. Većina političara bi prodala dušu za takvu priliku.
Vladko Maček ih je odbio. Gledao ih je u oči i rekao ne.
Zašto? Zato što je znao tko su oni. Nije bio naivan. Znao je da “nezavisnost” pod Hitlerom znači ropstvo. I znao je još nešto, što mnogi zaboravljaju – bio je demokrat. Nije vjerovao u totalitarne sustave. Nije htio okrvaviti ruke. Umjesto njega, Nijemci su slegnuli ramenima i rekli: “Dobro, tko je sljedeći na listi?” I izvukli su Pavelića i ustaše iz naftalina emigracije.
Mačekova odluka da ne stane na čelo NDH je možda moralno najčišći čin nekog hrvatskog političara u 20. stoljeću. Ali, politika je okrutna. Taj čin ga je koštao moći i gurnuo ga na marginu, dok su ekstremisti preuzeli igru.
Zašto je pozvao narod na poslušnost ustašama?
Ovo je pitanje od milijun dolara. Onaj famozni proglas na radiju 10. travnja. “Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava…” Mnogi mu to nikad nisu oprostili. Smatraju to činom kapitulacije, pa čak i izdaje.
Ali, pokušajmo ući u njegovu glavu tog popodneva. Nijemci su ušli u Zagreb. Vojska se raspala. On se bojao anarhije. Bojao se da će ljudi ginuti po ulicama. Mislio je, naivno ali dobronamjerno, da će ako administrativni aparat (koji je bio HSS-ov) nastavi raditi, moći spriječiti kaos. Nije imao pojma, nitko tada nije mogao imati pojma, kakvo će se čudovište izroditi iz ustaškog režima. Nije mogao zamisliti logore, rasne zakone, masovna ubojstva.
Mislio je da kupuje mir, a zapravo je dao legitimitet režimu koji će taj mir uništiti. To je njegova tragedija. Htio je spasiti ljude, a povijest ga je osudila zbog te jedne rečenice.
Život pod staklenim zvonom: Jasenovac i Kupinec
Malo ljudi zna da je Maček zapravo bio zatvorenik u NDH. Da, “otac domovine” je završio u Jasenovcu. Doduše, nije bio u onom dijelu gdje su klali ljude, bio je u svojevrsnoj izolaciji, ali poruka je bila jasna: “Miči nam se s puta.” Ustaše su ga se smrtno bojale. Znali su da 90% naroda i dalje gleda u Mačeka kao u Boga, a ne u Pavelića.
Kasnije su ga prebacili u kućni pritvor na njegovo imanje u Kupincu. Zamislite tu samoću. Sjedite u svojoj kući, vani bjesni rat, vaši ljudi ginu – jedni u ustašama, drugi u partizanima, treći u domobranima – a vi ne možete učiniti ništa. Maček je bio paraliziran. S jedne strane ustaški nož, s druge strane komunistički čekić.
Pokušao je održati srednji put. Slao je poruke saveznicima, nadao se da će se Amerikanci i Britanci iskrcati na Jadran. Vjerovao je da će na kraju rata doći demokracija, a ne komunizam. To mu je bila najveća greška u procjeni. Churchill i Roosevelt su već davno prekrižili taj scenarij i sve karte bacili na Tita. Maček je čekao iskrcavanje koje se nikad nije dogodilo.
Bijeg u nepoznato i gorki kruh emigracije
Proljeće 1945. Partizani su pred vratima Zagreba. Maček zna da je gotovo. Iako nije okrvavio ruke, znao je da ga komunisti neće pustiti na miru. On je bio simbol “stare” politike, buržoazije, svega onoga što su oni htjeli uništiti.
Odlazak u emigraciju morao mu je slomiti srce. Ostavio je sve. Put preko Austrije, pa Pariz, i na kraju Amerika. Washington DC. Hladni, betonski grad diplomacije, daleko od njegovih zagorskih brega. Tamo je živio skromno, gotovo asketski. Nastavio je pisati, vodio je HSS u egzilu, pokušavao upozoriti svijet na prirodu Titovog režima, ali… koga je bilo briga? Svijet je krenuo dalje. Hladni rat je imao nova pravila.
Čitao sam neka njegova pisma iz tog razdoblja. Osjeti se ta teška, gusta nostalgija. Nije patio za vlašću, patio je za domom. Umro je 1964. godine, daleko od Hrvatske. Njegovi posmrtni ostaci vraćeni su tek 1996. Napokon je došao kući.
Što nam Maček poručuje danas, iz groba na Mirogoju?
Kad danas prođete Mirogojem i stanete pred arkade gdje leži, što vidite? Vidite čovjeka koji je izgubio? Možda. Izgubio je državu, izgubio je rat, umro je u tuđini. Ali, je li stvarno izgubio?
U svijetu gdje se uspjeh mjeri samo pobjedom, možda da. Ali u svijetu vrijednosti… nisam baš siguran. Vladko Maček je ostao čist. Nije postao zločinac. Nije postao diktator. Pokušao je, svim silama, voditi politiku razuma u vremenu ludila.
Učio nas je da se kompromis ne mora zvati izdaja. Da se patriotizam ne mora dokazivati mržnjom. Da je demokracija spora, teška i ponekad frustrirajuća, ali bolja od svake alternative. Danas, kad nam se društvo opet polarizira, kad se opet “veliki tuku”, možda bismo trebali malo češće citirati Mačeka. Ne kao sveca, jer to nije bio, nego kao čovjeka koji je shvatio da je najvažnija zadaća politike – sačuvati ljude.
A onaj moj djed s početka priče? Bio je u pravu. Radić nam je dao srce, ali Maček nam je pokušao sačuvati pamet. A čini mi se da nam pameti danas treba više nego ikada.
Često postavljena pitanja – Vladko Maček
Tko je bio Vladko Maček i kakvu je ulogu igrao u hrvatskoj povijesti?
Vladko Maček bio je hrvatski političar i vođa HSS-a koji je igrao ključnu ulogu tijekom razdoblja između dvaju svjetskih ratova i Drugog svjetskog rata, vodeći se politikom kompromisa, stabilnosti i očuvanja interesa hrvatskog naroda.
Kako je Maček upravljao kriznim situacijama poput atentata u Beogradu 1928. godine?
Maček je na krizne situacije poput atentata 1928. godine odgovorio smirivanjem i organiziranim civilnim otporom, izgradnjom civilnog društva unutar Hrvatske dok je bio u zatvoru ili kućnom pritvoru, te nastojanjem da održi mir u teškim vremenima.
Zašto je Maček odbio Hitlerovu ponudu 1941. godine i što je to značilo za njegovu političku poziciju?
Maček je odbio Hitlerovu ponudu da proglasi nezavisnost Hrvatske 1941. godine jer je znao da pod njemačkom okupacijom to ne bi bila stvarna sloboda, već ropstvo, i bio je protiv totalitarnih režima, što ga je dovelo do gubitka moći i marginizacije tijekom rata.
Na što ukazuje njegov proglas s radija 10. travnja 1941. godine i zašto je bilo to pitanje kontroverzno?
Njegov proglas pozivao je narod na pokoravanje novoj vlasti, što je za mnoge simbol kapitulacije i izdaje, ali je bio pokušaj očuvanja reda i mira u teškom trenutku, i predstavljao je vješto manevriranje u složenim okolnostima između velikih sila i njihovih interesa.
Koje je poruke Maček ostavio za današnje razdoblje i što možemo naučiti iz njegovog života?
Maček je učio da je kompromis često oblik patriotizma, da demokracija zahtijeva strpljenje i mudrost te da je najvažnija zadaća politike sačuvati ljude i mir, te da vrijednosti i čestitost ostaju trajni imperativi čak i u najtežim vremenima.
