Sjećam se kad sam kao klinac s djedom prolazio pokraj zagrebačke katedrale. Stari bi uvijek skinuo kapu, prekrižio se i promrmljao nešto sebi u bradu. Nije to bila samo molitva, bilo je to neko teško, gotovo opipljivo poštovanje. “Tu ti leži Stepinac,” rekao bi mi, “čovjek koji nije htio pognuti glavu.” Tada nisam razumio težinu tih riječi. Danas, kad kopam po arhivima i čitam stara pisma, slika postaje jasnija, ali i složenija. Alojzije Stepinac nije bio lik iz bajke bez mane, niti je bio onaj “krvolok” kako su ga crtali u udžbenicima bivše države.
Bio je čovjek od krvi i mesa, bačen u žrvanj povijesti koji je mrvio sve pred sobom.
Pišem ovo jer želim maknuti taj sloj prašine i mita. Neću vam citirati suhoparne enciklopedije. Želim vam ispričati priču o Lojzeku iz Krašića, o vojniku, rataru, nesuđenom mladoženji i nadbiskupu koji je stao na crtu kad su svi drugi bježali. Kako je jedan seljački sin postao savjest nacije u najmračnijim vremenima? Krenimo redom, bez uljepšavanja.
Više iz kategorije
Maksimilijan Vrhovac i Dimitrije Demeter
Ključne točke (Key Takeaways)
- Ratnik prije oltara: Prije nego što je obukao mantiju, Stepinac je iskusio blato i krv Prvog svjetskog rata kao časnik na talijanskom bojištu.
- Nesretna ljubav: Malo ljudi zna da je mladi Alojzije planirao brak i život na selu, te da je zbog jedne učiteljice zamalo odustao od svećeništva.
- Najmlađi na svijetu: S 36 godina preuzima zagrebačku nadbiskupiju, neiskusan i uplašen, ali s čvrstim moralnim kompasom.
- Glas protiv terora: Iako je pozdravio stvaranje hrvatske države, brzo i oštro je osudio ustaške zločine, rasne zakone i Jasenovac, nazivajući ga “sramotnom mrljom”.
- Titova ponuda: Odbio je Titov zahtjev za stvaranjem “Hrvatske nacionalne crkve” odvojene od Rima, potpisavši time svoju presudu.
- Sustavno trovanje: Novije forenzičke analize njegovih ostataka snažno upućuju na to da je u zatočeništvu bio sustavno trovan zračenjem i teškim metalima.
Tko je zapravo bio Lojzek iz Brezarića prije nego je postao ikona?
Zaboravite na trenutak kardinalski grimiz. Zamislite selo Brezarić u svibnju 1898. godine. U imućnoj, ali radisnoj obitelji Josipa i Barbare rađa se peto dijete. Mali Alojzije, ili Lojzek kako su ga zvali, raste uz miris zemlje i stoke. Nije to bio dječak koji je po cijele dane samo sjedio u crkvi. Bio je žilav, bistar i, što je najvažnije, naučen na težak rad.
Njegova majka Barbara je ona tiha snaga u pozadini – žena koja je navodno tri puta tjedno postila samo da joj sin postane svećenik. Ali Alojzije? On je imao druge planove. Nakon mature nije odjurio u sjemenište. Otišao je u rat. I to ne bilo kakav rat, već u klaonicu Prvog svjetskog rata.
Borio se na Soči, tom ukletom kamenjaru gdje su ginule tisuće. Pao je u talijansko zarobljeništvo. Mjeseci provedeni iza žice, glad i neizvjesnost promijenili su ga. Tamo je naučio talijanski, ali i nešto važnije – vidio je kamo vodi ljudska mržnja. Kad se vratio kući, više nije bio dječak. Bio je veteran sažiljanih živaca i očvrsnulog karaktera. Zanimljivo je da se tada upisao na Agronomski fakultet. Htio je biti moderan poljoprivrednik, unaprijediti očevo imanje. Vidite li tu sliku? Budući blaženik s rukama u zemlji, koji razmišlja o plodoredu, a ne o dogmama.
Zašto je mladi solunski dobrovoljac htio odustati od svećeništva zbog jedne učiteljice?
Ovo je dio koji se rijetko spominje s propovjedaonica, ali meni je ključan jer pokazuje da je Stepinac bio – čovjek. Tijekom studija agronomije, Alojzije se ozbiljno zagledao u kćer svog učitelja. Razmjenjivali su pisma, postojali su planovi. Bio je spreman osnovati obitelj.
Zamislite tu unutarnju borbu. S jedne strane majčina molitva i tihi poziv koji je osjećao negdje u dubini, a s druge strane sasvim ljudska želja za ženom, djecom i mirnim životom na selu. Nije to bila laka odluka. Nije se jedno jutro probudio i rekao: “Idem u popove.”
Bilo je to hrvanje sa samim sobom. Na kraju, ta je veza pukla. Alojzije je shvatio da ga zemlja ne ispunjava onako kako je mislio. Prodao je konja, spakirao kofere i otišao u Rim na studij teologije. Imao je već 26 godina – bio je “star” za studenta, ali zreliji od svih kolega. Ta životna škola, to iskustvo rata i ljubavi, dalo mu je širinu koju oni koji su iz klupa ušli u mantiju nisu imali.
Kako je 36-godišnjak preko noći postao najmlađi nadbiskup na svijetu?
Vratimo se u 1934. godinu. Kraljevina Jugoslavija vri od napetosti. Stari nadbiskup Bauer treba nasljednika, ali kralj Aleksandar Karađorđević odbija svakog kandidata koji mu “miriše” na hrvatski nacionalizam ili preveliku vezanost za Rim.
Tražili su kompromis. Tražili su nekoga tko je “bezopasan”. I netko se sjetio Stepinca. Zašto? Pa, bio je solunski dobrovoljac (plus kod kralja), seljačko dijete (plus kod naroda), i mlad (plus kod onih koji su mislili da će njime manipulirati). Kad su mu rekli da ga Vatikan i kralj žele za nadbiskupa koadjutora s pravom nasljedstva, Stepinac je doslovno problijedio.
Postoji zapis da je rekao: “Pa ja sam kriva osoba! Ja nisam političar!” Ali upravo to je Crkva trebala. Ne političara, nego pastira. Njegovo geslo “U tebe se, Gospodine, uzdam” nije bilo samo pobožna fraza; to je bio krik čovjeka koji zna da preuzima teret pretežak za svoja pleća. Postao je najmlađi biskup na svijetu. Svi su ga podcijenili. Mislili su da će taj “seljačić” šutjeti i slušati. Grdno su se prevarili.
Što se doista događalo iza zatvorenih vrata Kaptola 1941. godine?
Dolazimo na najtanji led. Travanj 1941., raspad Jugoslavije, ulazak Nijemaca, proglašenje NDH. Je li Stepinac dočekao uspostavu hrvatske države s oduševljenjem? Jest. I budimo pošteni, tko u Hrvatskoj tada nije? Ljudima je bilo dosta beogradskog terora, žandarmerije i ugnjetavanja. Stepinac je u tom trenutku disao s narodom.
Ali, i to je jedno veliko “ali”, oduševljenje je isparilo brže nego jutarnja magla.
Stepinac nije bio glup čovjek. Vrlo brzo je vidio tko su ustaše i kakvu ideologiju donose. Već u svibnju 1941., dok su se tinte na zakonima još sušile, on počinje slati prosvjedne note. Ne javno, u početku, jer je vjerovao da se stvari mogu riješiti diplomatski. Mislio je da su to “dječje bolesti” nove države. Kad je shvatio da je đavao odnio šalu, promijenio je ploču.
Je li istina da je Stepinac osobno pisao Paveliću prosvjedna pisma?
Jest, i ta pisma su sačuvana. Nije ih pisao u rukavicama. Kad su počela deportiranja Židova i Srba, Stepinac piše Paveliću: “Ovo je sramota za Hrvatsku! Ovo je protivno Božjem zakonu!” Zamislite hrabrost potrebnu da se to napiše diktatoru koji ubija ljude za krivi pogled.
Postoji ona poznata epizoda kada su ustaše naredile da svi Židovi moraju nositi žutu zvijezdu. Stepinac je s propovjedaonice zagrebačke katedrale grmio: “Čovjeka se ne smije suditi po rasi, već po onome što nosi u srcu!” Pozvao je svećenike da ne tjeraju ljude iz miješanih brakova. U to vrijeme, u srcu Hitlerove Europe, takve riječi su bile ravne samoubojstvu. Gestapo ga je imao na nišanu. Zvali su ga “prijateljem Židova”. Ustaški dužnosnici su ga mrzili, ali se nisu usudili dirnuti ga jer su znali koliki ugled uživa u narodu. Bio je to hod po rubu provalije.
Kako je nadbiskup reagirao kada su počela odvođenja Židova i Srba?
Nije ostao samo na riječima. Organizirao je “Caritas” u pravu podzemnu željeznicu za spašavanje. Tisuće srpske djece s Kozare, one siročadi koju je rat ostavio bez ikoga, zbrinuto je po zagrebačkim obiteljima i crkvenim ustanovama upravo njegovim nalogom.
Imamo svjedočanstva Židova koje je skrivao u bolnici Sestara milosrdnica. Izdavali su se lažni krsni listovi. Znam za priču o Amielu Shomronyju, osobnom tajniku nadrabina Freibergera, koji je preživio upravo zahvaljujući Stepincu. Stepinac je nudio nadrabinu da ga sakrije na Kaptolu. Freiberger je odbio napustiti svoje stado, ali taj čin govori sve. Stepinac je spašavao ljude jer su ljudi. Točka.
Naravno, kritičari će reći: “Mogao je učiniti više. Mogao je javno raskinuti s NDH.” Možda. Ali zapitajte se – da je to učinio, bi li ga ustaše jednostavno likvidirale i postavile nekog poslušnika koji ne bi spasio nikoga? Stepinac je birao put “manjeg zla” da bi sačuvao što se sačuvati da.
Zašto je Josip Broz Tito shvatio da mu je Stepinac najveća prijetnja?
Kraj rata 1945. donio je nove pobjednike, ali za Stepinca to nije značilo kraj borbe. Partizani su ušli u Zagreb, a s njima i nova ideologija koja Boga nije priznavala.
Tito je bio pragmatičan igrač. Znao je da Hrvati slušaju Stepinca više nego Partiju. Pozvao ga je na razgovor. Atmosfera je bila napeta. Tito je bacio karte na stol: “Odvojite se od Vatikana. Napravite nacionalnu crkvu. Bit ćete patrijarh, imat ćete sve povlastice.”
Za Stepinca, to je bila ponuda koju se mora odbiti. Znao je da bi to značilo duhovnu smrt naroda. Rekao je odlučno “NE”. Tog trenutka je potpisao svoju presudu. Tito nije trpio neposluh. Ako ga ne možeš kupiti, uništi ga. Krenula je medijska lavina. Do jučer su ga poštovali kao antifašista (jer je spašavao ljude), a preko noći je u novinama postao “ustaški vikar”. Kako se povijest brzo piše kad pobjednici drže pero!
Je li suđenje 1946. bilo pravna bitka ili politički teatar?
Ako ikada budete gledali snimke tog suđenja, obratite pozornost na Stepinčevo lice. On sjedi mirno, gotovo nezainteresirano za cirkus oko sebe. Znao je da je presuda već napisana u nekom komitetskom uredu.
Jakov Blažević, tužitelj, vitlao je papirima, vikao, dovodio svjedoke koji su recitirali naučene fraze. Stepinac je imao pravo na odvjetnika, ali su mu dali minimalno vremena za pripremu. Nisu mu dali da izvede svjedoke obrane – one iste Židove i Srbe koje je spasio! To vam sve govori.
Njegov završni govor nije bio obrana, bila je to optužnica protiv režima. “Moja je savjest čista,” rekao je. Nije molio za milost. Osudili su ga na 16 godina. Cilj nije bio samo zatvoriti čovjeka, cilj je bio ubiti simbol. Ali, postigli su suprotno. Narod ga je počeo štovati kao mučenika još za života.
Kako su izgledali dani u “kućnom pritvoru” u Krašiću?
Nakon pet godina Lepoglave, gdje je bio izoliran od svijeta, Tito popušta pod pritiskom Zapada i prebacuje ga u Krašić. Ali nemojte misliti da je to bila sloboda. Župni dvor bio je ozvučen. Stražari su bili pred vratima. Svaki posjetitelj je bio popisan i pretražen.
Stepinac se tu pretvorio u mistika. Ustajao je rano, molio satima, pisao pisma ohrabrenja svećenicima koji su također bili progonjeni. Noga mu je trnula, bolovi su bili nesnosni. Režim mu je nudio liječenje u inozemstvu, ali uz uvjet da se ne vraća. Stepinac je to prezrivo odbio. “Ili slobodan u domovini, ili mrtav u njoj,” poručio je. Nije htio biti emigrant. Htio je dijeliti sudbinu svog naroda do kraja.
Postoje li dokazi da je kardinal bio sustavno trovan?
Ovo je tema od koje se čovjeku stisne želudac. Službeno, umro je od policitemije rubre vere, bolesti krvi. Ali kad su mu 1993. ekshumirali tijelo, naši stručnjaci, uz pomoć kolega iz inozemstva, našli su u kostima abnormalne količine kadmija, kroma, olova i arsena.
To nisu količine koje dobijete od hrane ili lijekova. To je sustavno trovanje. Zračenje je također spomenuto. Čini se da su mu komunisti odlučili “pomoći” da umre, ali polako, da ne izgleda kao ubojstvo. Htjeli su da nestane tiho. Umro je 10. veljače 1960. Zadnje riječi su mu bile: “Fiat voluntas tua” – Budi volja tvoja. Čak i u smrti, ostao je dosljedan.
Zašto Alojzije Stepinac i danas izaziva takve polemike u hrvatskom društvu?
Danas, kad spomenete Stepinca, reakcije su i dalje burne. Zašto? Zato što nismo raščistili s prošlošću.
S jedne strane, imate ljude koji u njemu vide sveca, čovjeka koji je bio svjetionik u mraku. Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 1998. u Mariji Bistrici pred pola milijuna ljudi. To je bio jedan od najvećih događaja u našoj povijesti.
S druge strane, imate narativ koji dolazi iz Srbije i dijela lijevo orijentirane javnosti, koji ga i dalje vežu uz ustaštvo, uglavnom ignorirajući kontekst i dokaze o spašavanju. Formirana je i mješovita komisija s Pravoslavnom crkvom, koja je trebala “utvrditi istinu”. Zaključak? Složili su se da se ne slažu.
Ali možda je problem u nama. Tražimo crno-bijele likove u svijetu koji je siv. Stepinac nije bio bezgrešan. Možda je u početku bio naivan. Možda je mogao vikati glasnije. Ali s obzirom na okolnosti, s obzirom na to da je imao pištolj uperen u glavu – i od Pavelića i od Tita – učinio je više nego što bi većina nas imala hrabrosti učiniti.
Stojim danas pred njegovim grobom u katedrali. Ljudi dolaze, kleknu, dodirnu onaj hladni kamen. Ne dolaze zbog politike. Dolaze jer osjećaju da je taj čovjek bio jedan od njih. Patio je, borio se i nije se dao slomiti. A to je, na kraju dana, ono što najviše cijenimo, zar ne? Stepinac ostaje naša neispričana priča, naš ispit savjesti koji još uvijek polažemo.
Često postavljena pitanja – Alojzije Stepinac
Tko je bio Alojzije Stepinac i kakva je njegova povijesna uloga?
Alojzije Stepinac bio je nadbiskup i kardinal koji je odigrao ključnu ulogu u Hrvatskoj tijekom teških vremena Drugog svjetskog rata i poraća, boreći se za ljudska prava i protiv ustaških zločina, te ostao simbol vjere i otpora.
Kako je Alojzije Stepinac od dječaka iz Krašića postao najmlađi nadbiskup na svijetu?
Stepinac je kao dječak rastao u selu Krašić, branio se u ratu, studirao teologiju u Rimu, te je u 36. godini postao najmlađi nadbiskup, što je bio rezultat njegove hrabrosti, zrelosti te vjere u svoju misiju.
Na koji je način Stepinac pomagao Židovima i Srbima tijekom NDH?
Stepinac je simbolično i konkretno pomagao Židovima i Srbima, pišući prosvjedne note Paveliću, organizirao podzemne akcije spašavanja, skriva Židove i Srbe, te je uputio poruke protiv rasnih zakona i ustaških zločina.
Zašto Tito smatrao da je Stepinac opasnost za komunistički režim?
Tito je shvaćao da je Stepinac popularniji od Partije u Hrvatskoj, te je smatrao da njegov utjecaj može potkopati režim, stoga ga je želio odvojiti od Vatikana i eliminirati njegov utjecaj na narodne mase.
Koji su dokazi da je Stepinac bio sustavno trovan i kako je umro?
Iako je službeno umrao od bolesti krvi, ekshumacija 1993. pokazala je abnormalne količine teških metala u njegovim kostima, što upućuje na sustavno trovanje zračenjem i metalima tokom zatočeništva.
