Svetozar Pribićević: Političar i vođa Srba u HR

Nikada neću zaboraviti onaj osjećaj prašine pod prstima dok sam u sveučilišnoj knjižnici, tražeći građu za diplomski, sasvim slučajno naletio na požutjelo izdanje “Diktature kralja Aleksandra”. Naslovnica se jedva držala. Očekivao sam dosadu. Očekivao sam suhoparne fraze nekog davno mrtvog birokrata. Ali kad sam okrenuo prvu stranicu, kao da me netko udario šakom u trbuh. Taj bijes, ta lucidnost! To nije pisao političar; to je pisao čovjek kojeg su izdali vlastiti ideali, čovjek koji gori. Taj čovjek bio je Svetozar Pribićević.

I tu kreće naša priča. Ne o spomeniku, nego o čovjeku od krvi i mesa koji je tresao temelje Balkana.

Danas, kad se osvrnemo iza ramena na tu našu nesretnu, krvavu povijest 20. stoljeća, lik Svetozara Pribićevića stoji tamo kao neka ogromna, mračna planina koju ne možeš zaobići. Bio je bog i batina za Srbe u Hrvatskoj. Stvorio je Jugoslaviju, doslovno je izgurao na mišiće, da bi na kraju postao njezin najljući neprijatelj. Kako se to dogodi?

Kako netko tko je bio spreman poginuti za centralizam završi kao najbolji prijatelj Stjepana Radića i zagovornik republike? To vam nije obična politička biografija, vjerujte mi. To je triler. To je priča o egu, zabludi i onoj rijetkoj, prokleto teškoj hrabrosti da se pogledaš u ogledalo i kažeš: “Zeznuo sam. Idemo ispočetka.”

Više iz kategorije

Vatroslav Lisinski i Ferdo Livadić

Ključne točke (Key Takeaways)

• Transformacija koja šokira: Od fanatičnog unitarista do federalista koji traži republiku – put kakav se rijetko viđa.
• Arhitekt kaosa i reda: Stvorio je Hrvatsko-srpsku koaliciju kad su svi mislili da je to nemoguće.
• Pakt s vragom (ili anđelom?): Savez s Radićem nije bio samo politika, bio je to sudar dvaju svjetova koji je promijenio sve.
• Cijena principa: Odbio je kraljeve milijune i položaje, birajući zatvor i progonstvo.
• Oporuka iz Pariza: Umro je ogorčen, ali bistrog uma, ostavljajući nam lekcije koje ni danas nismo savladali.

Tko je, dovraga, bio taj mladić iz Kostajnice?

Hajdemo se vratiti na početak. Zaboravite crno-bijele slike. Zamislite Hrvatsku Kostajnicu na kraju 19. stoljeća. Magla se diže s Une, Monarhija je stara i spora, a u toj provincijskoj tišini raste dečko kojemu mozak radi sto na sat. Svetozar.

Studirao je matematiku i fiziku. Pazite, matematiku! To vam puno govori o njemu. On nije bio romantičar koji piše pjesme o slobodi. On je bio logičar. Za njega je politika bila jednadžba koju treba riješiti. A rješenje je bilo jasno: Austro-Ugarska je iracionalna varijabla. Mora se eliminirati.

Sjećam se kad sam čitao njegove studentske tekstove. Nema tu onog mladenačkog lutanja. On reže skalpelom. Odmah se vidjelo da taj neće završiti kao seoski učitelj. Imao je tu neku sirovu energiju, karizmu koja vas tjera da ga slušate čak i kad priča gluposti. A znao je pričati svašta. Njegova fiks ideja? Srbi i Hrvati su jedan narod. Točka. Nema rasprave. “Narodno jedinstvo” nije bila parola, to je za njega bila religija. I bio je spreman žrtvovati sve na oltaru te ideje.

Kako je uspio natjerati Hrvate i Srbe da sjednu za isti stol?

Ovo je dio gdje skidam kapu njegovoj političkoj vještini. Početak 20. stoljeća. Beč i Pešta igraju prljavo. Huškaju jedne na druge, dijele privilegije, stvaraju kaos. Klasična priča. I onda dolazi Svetozar Pribićević, zajedno s Franom Supilom, i kaže: “Dosta.”

Stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije 1905. godine? To vam je kao da danas spojite navijače Dinama i Hajduka da zajedno vode državu. Zvuči kao znanstvena fantastika. Ali on je to izveo.

• Riječka rezolucija: Supilo baca rukavicu u lice Mađarima.
• Zadarska rezolucija: Pribićević i Srbi odgovaraju: “Tu smo, braćo.”
• Pobjeda: Osvajaju izbore i drže vlast godinama.

Nije to išlo glatko. Bilo je tu svađa, vike, lupanja vratima. Pribićević je bio težak čovjek. Volio je naređivati. Ali, čovječe, bio je efikasan. Pod njegovom palicom, Srbi u Hrvatskoj prestali su biti instrument Beča i postali su partneri Zagrebu. To je bio tektonski poremećaj. Znao je da sami ne mogu ništa, ali zajedno? Zajedno su bili opasni.

Zašto je, pobogu, gurao taj unitarizam do granice ludila?

Moramo biti brutalno iskreni – Svetozar Pribićević snosi ogroman dio krivice za ono što se dogodilo 1918. i kasnije. Kad se Monarhija raspala, nastao je vakuum. Strah. Talijani su gledali prema Dalmaciji, Mađari prema sjeveru. Svi su bili u panici.

I tu Pribićević preuzima volan. Nije pitao za smjer, samo je stisnuo gas.

Stjepan Radić je vikao, upozoravao, ona njegova čuvena o guskama u magli… Mislite da ga je Svetozar slušao? Ni čuti. Za njega je Radić bio sanjar, smetalo. Pribićević je htio jaku državu, odmah i sad. Vjerovao je da samo čvrsta ruka Beograda i srpska vojska mogu garantirati opstanak. Gurnuo je Državu SHS u ujedinjenje bez ikakvih uvjeta. Bez garancija. Na slijepo.

Danas lupamo glavom o zid kad čitamo o tome. Kako je mogao biti tako slijep?

Bio je ministar unutarnjih poslova u prvim vladama Kraljevine. I nije bio nježan. Batinao je neistomišljenike, hapsio, gušio pobune. Sve u ime “jedinstva”. Mislio je da stvara naciju, a zapravo je stvarao tempiranu bombu. Vjerovao je da će brisanje imena “hrvatski” i “srpski” izbrisati stoljeća povijesti. Kakva zabluda. Bio je inženjer koji je pokušao sagraditi kuću od krova prema dolje.

Trenutak istine: Što se dogodilo između njega i Pašića?

Ovdje stvari postaju osobne. Jako osobne. Zamislite dva ega u jednoj sobi.

S jedne strane Nikola Pašić, Baja. Star, lukav, spor, s onom bradom u koju je mrmljao nerazumljive odgovore. Njemu je Jugoslavija bila samo veća Srbija.

S druge strane Svetozar. Eksplozivan, glasan, idealist. On je stvarno, ali stvarno vjerovao u Jugoslaviju kao novu kvalitetu.

Puklo je na plijenu. Pribićević je počeo primjećivati stvari. Korupciju. Pljačku. Beogratska čaršija nije vidjela prečanske krajeve kao braću, nego kao koloniju. Sjećam se jedne anegdote gdje je Pribićević poludio kad je vidio kako se dijele državni poslovi. On je bio autokrat, da, ali nije bio lopov. Imao je taj neki spartanski moral.

Kad je shvatio da ga Pašić koristi kao korisnu budalu da disciplinira Hrvate dok oni pune džepove, poludio je. Taj osjećaj izdaje… to je gorivo koje ga je pokretalo ostatak života. Shvatio je da je prodao dušu vragu, a vrag nije ispoštovao ugovor.

Kako su ljuti neprijatelji postali braća po oružju?

Ovo mi je najdraži dio. Godina je 1927. Scena je spremna za najveći “plot twist” u našoj politici.

Godinama su se Svetozar Pribićević i Stjepan Radić gledali preko nišana. Doslovno i metaforički. Pribićević ga je trpao u zatvor, Radić ga je častio najgorim uvredama. Bili su vatra i voda.

I onda, odjednom – zagrljaj. Stvaranje Seljačko-demokratske koalicije (SDK).

Što se promijenilo? Svetozar je progledao. Priznao je, javno i glasno: “Pogriješio sam.” Znate li koliko muda treba za to? Reći cijelom svijetu da je sve što si radio zadnjih deset godina bilo krivo?

Počeo je cijeniti Radića. Vidio je u njemu autentičnu snagu naroda koju Beograd nije mogao slomiti. Njihov savez nije bio samo papirnati dogovor; postali su suborci. Pribićević je postao veći federalist od mnogih Hrvata. Tražio je preuređenje države, ravnopravnost, kraj hegemonije.

Onaj dan u Skupštini, 20. lipnja 1928… Pribićević je sjedio pored Radića. Gledao je kako Puniša Račić vadi pištolj. Gledao je kako mu ubijaju prijatelje. Kažu da ga je to iskustvo trajno promijenilo. Krv u skupštini isprala je i zadnje ostatke njegovog jugoslavenskog unitarizma.

Zašto ga je kralj Aleksandar odlučio uništiti?

Nakon atentata dolazi 6. siječanj 1929. Kralj uvodi diktaturu. Mnogi su naivno mislili da će Pribićević, stari centralist, to podržati. Da će reći: “Napokon, čvrsta ruka!”

Prevarili su se.

Svetozar Pribićević je ustao i rekao: “Ne.”

Kralj Aleksandar ga je pokušao kupiti. Nudio mu je premijersko mjesto, novac, moć. Sve je bilo na stolu. Samo je trebao šutjeti i klimati glavom. Ali Svetozar je bio tvrd orah. Odbio je sve. Za njega je diktatura bila kraj svake nade.

I tada kreće osveta. Internirali su ga u Brus, jednu zabit u Srbiji. Nisu ga ubili, to bi od njega napravilo mučenika prebrzo. Htjeli su ga slomiti. Smjestili su ga u vlažnu sobu, izolirali, maltretirali psihički. Čovjek koji je nekad žario i palio političkom scenom sada je bio sam, bolestan i promrzao.

Ali, pazi ovo – on stupa u štrajk glađu. Njegovo tijelo je bilo slabo, ali volja? Čelik. Vijest o njegovom stanju probila se van. Francuski intelektualci, češki političari, svi su počeli pritiskati kralja. Morali su ga pustiti. Izbacili su ga iz zemlje kao psa.

Pariz, samoća i “Pismo Srbima”

Dolazak u Pariz nije bio sretan kraj. Bio je to početak kraja. Živio je u bijedi. Zamislite bivšeg ministra koji broji sitniš za kruh. Ali u tom siromaštvu, njegov um je bio oštriji nego ikad.

Piše “Diktaturu kralja Aleksandra”. To nije knjiga, to je optužnica. Svaka rečenica je metak.

Ali ono što me najviše dira je njegovo “Pismo Srbima”. Tu on otvara dušu. Svetozar Pribićević piše svojim sunarodnjacima ono što nisu htjeli čuti: “Braćo, ne može se gaziti Hrvate i očekivati sreću za Srbe.”

Napisao je rečenicu koja bi trebala biti uklesana u kamen: “Svaki onaj Srbin koji misli da se može vladati nad Hrvatima silom, ne samo da je loš čovjek, nego je i loš Srbin.” To je bio vrhunac njegove evolucije. Shvatio je da sloboda jednog naroda ne može postojati bez slobode drugog. Zagovarao je republiku, potpunu ravnopravnost, federalizam. Otišao je toliko daleko ulijevo da su ga se i komunisti poslije sramili priznati, iako su prepisali pola njegovih ideja.

Za dublje razumijevanje tog burnog perioda i konteksta u kojem je djelovao, bacite oko na ovaj detaljni pregled na Britannici. To nije loše štivo za popuniti rupe u znanju.

Tragični heroj ili samo neshvaćeni vizionar?

Umro je u Pragu, 1936. Imao je samo 60 godina, ali izgledao je kao starac. Iscrpljen, razočaran, sam. Nisu mu dali ni da ga pokopaju kući dok se vjetrovi nisu promijenili.

Je li bio heroj? Ovisi koga pitate.

Je li bio kriv za stvaranje diktature koju je poslije rušio? Apsolutno. Njegove ruke nisu bile čiste.

Ali, gledajte, lako je suditi iz udobnosti fotelje stotinu godina kasnije. Ono što ja vidim je čovjeka koji je imao kapacitet za rast. Većina političara (i ljudi općenito) umre s istim predrasudama s kojima se i rodi. Pribićević nije. On je učio. On se mijenjao.

Od zagovornika batine do zagovornika slobode. Od monarhista do republikanca. To je putovanje koje zaslužuje poštovanje. Njegova kasnija vizija Jugoslavije – kao zajednice ravnopravnih, slobodnih naroda – bila je jedina koja je imala šanse preživjeti. Nitko ga nije slušao na vrijeme.

Što mi danas možemo naučiti od Svetozara?

Često razmišljam, dok gledam ove naše današnje političare kako se prepucavaju oko istih gluposti kao i prije sto godina… što bi Svetozar rekao?

Vjerojatno bi razbio čašu o pod.

Njegova životna priča nam vrišti u lice nekoliko stvari:

1. Nema sreće na tuđoj nesreći: To je univerzalni zakon. Ako susjedu gori kuća, i tvoja će se ugrijati, ali ne na dobar način.
2. Integritet košta: Biti pošten u politici znači biti spreman na žrtvu. Pribićević je izgubio sve materijalno, ali je sačuvao obraz.
3. Nikad nije kasno za promjenu: Možeš cijeli život ići u krivom smjeru, stati, okrenuti se i reći: “Idem natrag.” To nije slabost, to je snaga.

Svetozar Pribićević nije bio svetac. Bio je težak, prgav, ponekad i brutalan. Ali bio je naš. Bio je dio ove zemlje, ove lude povijesti. I na kraju dana, pokazao nam je da je suživot nužnost, a ne izbor. Pokazao nam je da Srbi i Hrvati u Hrvatskoj nisu dva svijeta, nego dvije strane istog novčića. Ako jedan padne, pada i drugi.

Zato, kad sljedeći put čujete njegovo ime, nemojte samo kimnuti glavom. Sjetite se onog usamljenog čovjeka u Parizu koji piše pismo u budućnost, nadajući se da ćemo ga mi, jednog dana, napokon pročitati kako treba.

Često postavljena pitanja – Svetozar Pribićević