Sjedim neki dan s starim prijateljem, onako uz kavu, i dotaknemo se teme lidera. Pravih lidera. Onih zbog kojih ti srce brže kuca. I znate što? Danas ih je teško naći. Ali nekad… nekad je bilo drugačije. Pričao mi je djed o tim danima. O vremenu kad se politika nije gledala na televiziji, nego se živjela na ulici. A u centru svega stajala je ona. Savka Dabčević-Kučar.
Nije to bila samo “političarka”. To je bila sila prirode. Kad kažeš “Savka”, ne misliš na funkcije i titule. Misliš na onaj osjećaj ponosa koji je prostrujao Hrvatskom 1971. Misliš na nadu. Često se pitam, imamo li mi danas uopće kapaciteta razumjeti što je ta žena nosila na svojim leđima?
Bila je pametna. Opasno pametna. Imala je karizmu koja bi danas posramila većinu Instagram “influencera”. I nije se bojala. Stala je na čelo pokreta koji je zatresao Jugoslaviju do temelja. Ali tko je ona bila kad se ugase kamere? Kako je jedna žena postala “Ruža Hrvatska” u svijetu sivih partijskih odijela?
Zaboravite na suhoparne biografije. Ovo je priča o krvi, znoju i idealima.
Više iz kategorije
Ključne točke (Što trebate znati)
- Vođa bez premca: Savka nije samo sudjelovala; ona je vodila Hrvatsko proljeće i probila led kao prva žena na čelu vlade (Izvršnog vijeća).
- Novčanik, ne samo zastava: Njezina bitka za “čiste račune” nije bila puka romantika, već hladna ekonomska logika – tko zaradi, taj i troši.
- Tišina koja je grmjela: Nakon sloma u Karađorđevu, izbrisali su je iz javnosti na skoro 20 godina. Mislili su da će je narod zaboraviti. Nisu uspjeli.
- Moralna vertikala: Nije zasjela u predsjedničku fotelju 90-ih, ali je ostala čista obraza. To vrijedi više od bilo koje titule.
- Profesorica prije svega: Prije politike, “rasturala” je ekonomiju na fakultetu. Znala je o čemu priča.
Tko je bila Savka prije nego što je postala legenda?
Lako je zaboraviti da Savka nije rođena s mikrofonom u ruci. Prije nego što je postala ikona, bila je “štreberica” u najboljem smislu te riječi. Zamislite curu s Korčule, rođenu ’23., koja ne pristaje na “tako to ide” priče.
Grizla je knjige. Završila gimnaziju u Splitu, pa pravac Zagreb na Ekonomiju. I tu dolazimo do onog bitnog – doktorirala je na Keynesu. John Maynard Keynes, ljudi moji.
Zašto vam to pričam? Zato što to dokazuje da nije bila partijski poslušnik koji recitira parole. Kužila je ekonomiju. Razumjela je kako novac funkcionira. Kad je kasnije grmjela o hrvatskom gospodarstvu, nije to radila napamet. Kao profesorica, učila je studente da misle svojom glavom.
Otac mi je pričao o njezinim predavanjima. Kaže da bi u dvorani nastao tajac kad bi ona ušla. Nije morala vikati. Imala je to nešto. Taj intelektualni temelj? To je bilo gorivo za sve što je došlo kasnije. Bez toga, Hrvatsko proljeće bi bilo samo buka, a ne pokret.
Kako je jedna žena nadigrala muški partijski klub?
Budimo realni. Politika šezdesetih? To je bio “boys club”. Dim, rakija i teške riječi iza zatvorenih vrata. Kako se, pobogu, tu probila jedna žena? I to ne bilo gdje, nego na sam vrh?
Savka je razbila stakleni strop dok taj pojam još nije ni postojao. Postala je šefica vlade, pa šefica Partije u Hrvatskoj. Munjevit uspon.
Tajna? Bila je bolja od njih. Jednostavno.
Imala je taj pragmatizam koji muški ego često nema. Znala je pričati s radnikom u trlišu i s akademikom u vunenom prsluku. Svi su je razumjeli. Nije bila nedodirljiva “drugarica odozgo”. Slušala je.
Jedan stari obiteljski prijatelj mi je rekao da su je kolege u početku podcjenjivali. Mislili su: “Stavit ćemo ženu, to će dobro izgledati, a mi ćemo voditi igru.” Kakva greška. Savka je znala udariti šakom o stol, ali njezin najjači udarac uvijek je bio argument kojeg nisi mogao srušiti.
Zašto su “čisti računi” bili opasniji od puške?
Kad pričamo o ’71., svi vide zastave i čuju Vice Vukova. Ali prava frka? Prava frka je bila oko love. Savka je skužila jednostavnu stvar: nema slobode ako ti netko drugi drži ruku u džepu.
Otvorila je pitanje deviza. Hrvatska radi, turizam cvjeta, iseljenici šalju marke, a sve ode u Beograd. I natrag dobijemo mrvice. Savka je rekla: “Neće moći.”
Tražila je jasno:
- Pare ostaju tamo gdje se zarade.
- Hoćemo autocestu Zagreb-Split.
- Dosta je bilo prelijevanja iz šupljeg u prazno.
To nije bilo rušenje države, to je bio poziv na zdrav razum. Ali centralistima u Beogradu? To je bio znak za uzbunu. Dirni u ideologiju, možda preživiš. Dirni u blagajnu? Tu te čekaju noževi. Savka se nije maknula.
Njezin stav je bio jasan ko dan: Hrvatska mora biti gazda u svom dvorištu. Ljudi su to osjetili. Napokon se netko borio za njihov znoj, a ne za apstraktne ciljeve.
Što se zapravo dogodilo te lude ’71.?
Grad je vibrirao. Trg je bio pun. Doslovno nisi imao gdje iglu baciti. Studenti, radnici, bake, djedovi – svi ko jedan. Savka na vrhuncu. Taj govor u svibnju… to se ne zaboravlja.
Ali dok smo mi slavili, mrak se spremao.
Tito je gledao sastrane i nije mu se sviđalo. Konzervativci su ga filali pričama o nacionalizmu, o kaosu. Pritisak je rastao. Je li Savka pretjerala? Možda. Ili je samo bila prebrza za to sporo vrijeme?
Vjerovala je da se socijalizam može popraviti. Vjerovala je da Titu možeš objasniti stvari logikom. Možda joj je to bila jedina greška – vjera da razum pobjeđuje silu.
Karađorđevo: Kraj balade ili rođenje mita?
Prosinac, zima, magla. Karađorđevo. Zvuči zlokobno, zar ne? Tito zove ekipu na “razgovor”. Ma kakav razgovor, bila je to egzekucija.
Sjećam se te večeri. Djed sjedi uz onaj stari radio s drvenom kutijom. Tišina u kuhinji se mogla rezati nožem. I onda vijest – ostavke. Djed je samo uzdahnuo, ugasio radio i natočio si rakiju. “Gotovo je”, rekao je. “Opet mrak.”
Ali Savka… ona nije kleknula. Nije priznala da je “kriva”. Dala je ostavku, da, ali je sačuvala kičmu. Ona i Tripalo postali su simboli. Kad nekog ne možeš slomiti, onda ga pokušaš izbrisati.
To nije bio samo politički poraz. To je bilo gašenje svjetla u Hrvatskoj. Krenula su hapšenja, otkazi, progoni. Počela je ona teška, olovna “hrvatska šutnja”.
Kako ostaneš normalan kad te izbrišu na 20 godina?
Probajte se staviti u njezinu kožu. Imaš 48 godina. Pucaš od snage i znanja. I odjednom – stop. Ne smiješ govoriti. Ne smiješ pisati. Ne postojiš. Gotovo dva desetljeća Savka je živjela kao duh u vlastitom gradu.
Prisluškivali su joj telefon. Otvarali pisma. Ljudi su prelazili cestu da ih ne vide s njom.
I znate što je napravila? Ništa. Nije pukla.
Ostala je u Zagrebu. Čitala je. Pisala za ladicu. Čekala. Mogla je van, mogla je pobjeći na Zapad i živjeti kao kraljica. Ali nije. Ostala je ovdje, gutala tu gorku knedlu s nama. Taj ostanak… mislim da je to bio njezin najveći srednji prst režimu.
Ta tišina je bila glasnija od bilo kakvog deranja. Ljudi su šaputali njeno ime kao neku lozinku. Postala je mit baš zato što je nisu dali vidjeti.
Povratak Ruže: Zašto su tekle suze ’90.?
I onda devedeseta. Sve se ruši, zidovi padaju. Savka se vraća.
Onaj skup na Krešimircu… tko je bio tamo, zna. Kad je izašla, to nije bio pljesak. To je bio krik. Stotine tisuća ljudi. “Savka, Savka!” Ljudi plaču. Gledaš oko sebe, kršni ljudi brišu suze. Nije to bilo samo zbog politike. Plakali su jer je pravda napokon došla na svoje.
Govorila je o pomirenju. O Europi. O demokraciji. Nije rigala vatru. Nije tražila osvetu za onih 20 izgubljenih godina. Zamislite tu snagu karaktera. To mogu samo veliki ljudi.
Zašto nije postala predsjednica?
Puno ljudi se to pita. Imala je narod. Imala je srce. Zašto Tuđman, a ne ona?
Moramo biti pošteni. Njezina ekipa, Koalicija narodnog sporazuma, bili su intelektualci. Pametni ljudi, ali možda previše fini za “šoru” koja se spremala. HDZ je imao mašineriju, jasnu poruku, organizaciju.
Savka je bila oprezna. Bojala se ekstremizma. A vremena su postajala gruba, mirisalo je na barut. Ljudi su tražili čvrstu ruku, nekog tko će lupiti o stol, a ne debatirati.
Ali nikad nije pljuvala po drugima. Ušla je u Sabor, bila oporba, ali konstruktivna. Nije prodala svoje ime za fotelju. Ostala je dama do kraja.
Što nam Savka poručuje danas?
Kad podvučemo crtu, što ostaje? Ostaje slika žene koja je stavila “mi” ispred “ja”. Lidera koji je shvatio da politika mora služiti malom čovjeku.
Nije stvar samo u onome što je napravila ’71. Stvar je u tome da je posadila sjeme. Bez tog Proljeća, tko zna kako bi izgledala ’91. Možda se ne bi ni dogodila.
Evo par stvari koje sam naučio od nje:
- Obraz nema cijenu: Možeš izgubiti izbore, ali ne smiješ izgubiti sebe.
- Moraš znati znanje: Prazna priča ne gradi državu.
- Razgovor je majka: Uvijek je bolje pregovarati nego ratovati, dokle god ide.
Koga zanima više detalja, bacite oko na Hrvatsku enciklopediju. Tamo ima brdo podataka o proljećarima.
Zaključak: Ruža koja ne vene
Savka nas je napustila 2009. Tiho, dostojanstveno. Baš onako kako je i živjela.
Kad prođem njezinim trgom, ne budem tužan. Budem ponosan. Ponosan što smo imali takvu facu. Ona nije bila samo dio povijesti; ona je ispisala njezine najbolje stranice.
Bila je dokaz da politika ne mora biti prljava. Da možeš biti gore, na vrhu, i ostati čovjek. I zato, dokle god se sjećamo Savke, sjećamo se da možemo biti bolji. Neka nam njezina priča bude podsjetnik kad zagusti. Jer, kako nas je ona naučila, nakon svake zime, ma koliko gadna bila, proljeće mora doći.
FAQs – Savka Dabčević-Kučar
Kako je Savka upravljala kao vođa i koje su njezine ključne osobine?
Savka je bila odlučna, pametna i karizmatična vođa, koja je uspjela voditi Hrvatsko proljeće i probiti stakleni strop u muško-dominiranoj politici, te jepoznata po pragmatizmu i sposobnosti da komunicira s različitim slojevima društva.
Koje je izazove Savka imala kao žena u politici šezdesetih i sedamdesetih godina?
Savka je kao žena u muško-dominiranoj politici uspjela nadmašiti očekivanja, probiti stakleni strop i stati na čelo vlade, koristeći svoju inteligenciju, karizmu i pragmatizam, te se nije bojala suprotstaviti tadašnjim stereotypima.
Zašto su ‘čisti računi’ bili važni u njezinoj borbi i što su značili za Hrvatsku?
Savka je u svojoj borbi za ravnopravnost Hrvatske isticala važnost financijske i ekonomske samostalnosti, vjerujući da novac ostaje tamo gdje se zaradi, kao ključ za jaču i nezavisnu Hrvatsku, što je bilo opasno za centralistički režim u Beogradu.
Kako je Savka ostala snažna unatoč političkom progonu i pretrpljenim nepravdama?
Unatoč 20-godišnjoj zabrani javnog djelovanja i progonima, Savka je ostala u Zagrebu, čitala, pisala i strpljivo čekala, pokazavši nevjerovatnu snagu i odanost svjetonazoru, čime je postala simbol otpora i moralne čistoće.
