Još uvijek pamtim miris one stare, kožne fotelje u djedovoj radnoj sobi. Bilo je to negdje krajem osamdesetih, zrak je bio težak, pun iščekivanja, kao pred oluju. Djed je, s onom svojom karakterističnom gestom popravljanja naočala, izvukao požutjelu fotografiju iz knjige koju je skrivao na gornjoj polici. Na njoj je bio čovjek oštrih crta lica, prodornog pogleda.
“Vidiš ovoga?” pitao me tiho, gotovo zavjerenički. “To je Miko. Da nije bilo njega, ni mi danas ne bismo smjeli pričati ovo što pričamo.”
U tom trenutku nisam shvaćao težinu tih riječi. Tko je taj Miko Tripalo? Zašto se njegovo ime izgovara s takvim strahopoštovanjem, a opet s dozom straha, kao da bi samo spominjanje moglo prizvati nevolju?
Ovo nije priča koju ćete naći u suhoparnim udžbenicima povijesti gdje su ljudi svedeni na datume rođenja i smrti. Ovo je priča o čovjeku koji je imao sve, a onda je u jednom danu odlučio sve to riskirati jer mu je savjest bila važnija od partijske knjižice. Ovo je priča o usponu, brutalnom padu i tišini koja je trajala predugo.
Krenimo redom, bez uljepšavanja.
Više iz kategorije
Ključne točke (Key Takeaways)
- Korijeni u Sinjskoj krajini: Tripalov karakter bio je tvrd, ponosan i nepopustljiv, baš kao i kamen iz kojeg je potekao.
- Arhitekt promjena: Nije bio samo sudionik, već motor pokretač “Hrvatskog proljeća” i borbe za “čiste račune”.
- Ekonomija ispred ideologije: Prvi je javno rekao da novac zarađen u Hrvatskoj mora tu i ostati.
- Politička likvidacija: Karađorđevo 1971. nije bilo samo smjena vodstva, već pokušaj brisanja cijelog jednog naroda iz političkog života.
- Povratak otpisanog: Devedesetih se vraća, ali odbija pjevati u zboru novih moćnika, ostajući vjeran socijaldemokraciji i antifašizmu.
Je li buntovništvo bilo zapisano u njegovim genima?
Znate one ljude za koje odmah vidite da se neće nikome klanjati? E pa, Miko je bio takav. Rođen u Sinju, u imućnoj obitelji koja je generacijama davala alkarske vojvode i političare, mogao je mirne duše živjeti kao bubreg u loju. Ali Sinj je čudna sorta. Tamo se ponos udiše sa zrakom.
Kao klinac, gledao je te ljude oko sebe, tu mješavinu gospode i težaka, i shvatio jednu stvar – autoritet se ne dobiva naslijeđem, autoritet se zarađuje. Vrlo rano, još kao gimnazijalac, priključuje se antifašističkom pokretu. Pazite, to nije bila popularna odluka u to vrijeme. To je značilo staviti glavu u torbu.
Ali Miko nije bio kalkulant.
Kasnije, kad se peo po ljestvici Saveza komunista, mnogi su mislili da je on samo još jedan “zlatni dečko” sustava. Šarmantan, obrazovan, elokventan. Ljudi su ga voljeli. Nije bio onaj tipični, sivi birokrat koji govori drvenim jezikom. Miko je znao s ljudima. Znao je ući u tvornicu, sjesti s radnicima i pričati o njihovim problemima, a da to ne zvuči kao jeftina demagogija.
Upravo ta njegova karizma bila je dvosjekli mač. Partija voli poslušne, a ne popularne. A Miko je postajao opasno popularan.
Zašto je “zlatni dečko” Partije odlučio prodrmati kavez?
Ovo je pitanje koje me godinama kopkalo. Imao je moć, utjecaj, sigurnost. Zašto talasati?
Odgovor je zapravo jednostavan, ali u politici rijedak: vidio je nepravdu i nije mogao šutjeti. Tijekom šezdesetih godina, dok je putovao Hrvatskom, vidio je paradoks. Hrvatska je gradila, proizvodila, turizam je cvjetao, a novca nije bilo. Gdje je curilo?
Sve je išlo u famozne “savezne fondove” u Beograd.
Tripalo je počeo postavljati neugodna pitanja. “Čekajte malo,” govorio bi na zatvorenim sjednicama, a kasnije i javno, “kako to da mi radimo, a drugi grade?” Nije to bio nacionalizam iz mržnje prema drugima. To je bila čista, hladna ekonomska logika. Ako tvornica u Zagrebu ili Splitu zaradi sto dolara, zašto joj ostaje samo pet?
Počeo je koristiti termin “čisti računi”.
To je izluđivalo centraliste u Beogradu. Navikli su da hrvatski političari šute i klimaju glavom, zadovoljni mrvicama s federalnog stola. Vladimir Bakarić, stari lisac hrvatske politike, upozoravao ga je da uspori. “Miko, slomit ćeš vrat,” vjerojatno mu je govorio u onim dugim, dimom ispunjenim noćnim raspravama.
Ali Tripalo je, kao pravi Sinjanin, kad nanjuši da je u pravu, išao do kraja. Glavom kroz zid, ako treba.
Kako se zapalila iskra koja je postala “Hrvatsko proljeće”?
Nije se to dogodilo preko noći. Kuhalo se to godinama. Ali 1970. i 1971. godine, poklopac je odletio s lonca.
Sjećam se priča mog starog o tim danima. Kaže da se osjećala neka neopisiva energija na ulicama. Ljudi su odjednom počeli kupovati novine, slušati radio, raspravljati po kavanama. Strah je nestao.
Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar postali su simboli tog buđenja. Nisu oni stvorili taj pokret, pokret je pronašao njih. Ali oni su imali hrabrosti stati na njegovo čelo. Tražili su promjenu Ustava, tražili su da se definira što je čije. Htjeli su da Hrvatska bude suverena država unutar jugoslavenske federacije.
Zvuči poznato? Da, to su temelji na kojima smo kasnije gradili neovisnost.
Ali tada… tada je to bila hereza.
Najopasniji trenutak bio je kad su se studenti digli. Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i ekipa. Oni su bili mladi, nestrpljivi, radikalni. Tripalo je bio u nemogućoj poziciji. S jedne strane, srce ga je vuklo njima jer je znao da su u pravu. S druge strane, znao je da tenkovi čekaju iza ugla.
Pokušavao je balansirati. Govorio je studentima da budu mudri, da ne daju povoda vojsci. Ali, lavina je već krenula.
Što se doista dogodilo iza zatvorenih vrata u Karađorđevu?
E, ovo je dio priče koji ledi krv u žilama. 1. prosinca 1971. Titovo lovište u Karađorđevu. Zima, snijeg, magla. Scenografija kao iz nekog trilera.
Hrvatsko vodstvo je pozvano na “sastanak”. Svi su znali da to nije običan sastanak. Miko je, kažu svjedoci, bio miran. Znao je što slijedi. Tito je odlučio presjeći. Starom Maršalu su napunili uši da Tripalo i Savka žele razbiti Jugoslaviju, da obnavljaju NDH, da su se povezali s emigracijom.
Sastanak je trajao satima. Bilo je to mrcvarenje.
Drugovi iz drugih republika su ih napadali, vrijeđali. Tražili su glave. A Tito? On je sjedio, pušio cigaru i presudio.
Tripalo nije molio. Nije se posipao pepelom. Nije krivio druge. Ustao je i rekao da ne može prihvatiti optužbe koje ne stoje. Podnio je ostavku. Mnogi bi na njegovom mjestu pokušali spasiti vlastitu kožu, pristali bi biti marionete. On je rekao “ne”.
To “ne” ga je koštalo svega.
Odmah nakon povratka u Zagreb, krenula je čistka. Sječa glava kakvu Hrvatska nije vidjela od 1948. Uhićeno je na tisuće ljudi. Novinari, profesori, direktori, studenti. Svi koji su disali “proljećarski” su maknuti.
Kako izgleda život kad te izbrišu gumicom?
Zamislite da ste danas najpopularniji čovjek u državi, a sutra vas nema. Telefon prestane zvoniti. Prijatelji prelaze na drugu stranu ulice. Pošta vam dolazi otvorena. Pred kućom vam stoji parkiran automobil s dva tipa u kožnim jaknama koji ni ne skrivaju da vas prate.
Tako je Miko Tripalo živio gotovo dvadeset godina.
Moj ujak, koji je tada studirao u Zagrebu, pričao mi je kako su ljudi šaptom spominjali njegovo ime. “Jesi čuo za Miku?” pitali bi se. Nitko nije znao je li živ, je li u zatvoru, je li bolestan.
On je bio u nekoj vrsti kućnog pritvora. Nije smio objavljivati, nije smio nastupati. Bio je “ne-osoba”.
Ali znate što? Nisu ga slomili.
Te godine proveo je čitajući, pišući analize koje nije mogao objaviti, družeći se s onom šačicom ljudi koji su imali hrabrosti doći mu u posjet. Nije postao ogorčen. Nije postao mrzitelj. To je veličina čovjeka – kad te bace u blato, a ti ustaneš i otreseš prašinu, ne prljajući dušu.
Ostao je dosljedan svojoj ideji demokratskog socijalizma i hrvatske državnosti. Vjerovao je da će njegovo vrijeme opet doći. I došlo je. Ali ne onako kako je zamišljao.
Povratak otpisanog: Zašto se 1990. razišao s Tuđmanom?
Kada je 1989. i 1990. miris slobode ponovno ispunio zrak, svi su gledali u Tripala i Savku. Očekivali su da oni preuzmu kormilo. Imali su legitimitet, narod ih je pamtio kao mučenike.
Na onom ogromnom skupu Koalicije narodnog sporazuma (KNS) pred izbore 1990., masa je skandirala njihova imena. Ali politika se promijenila. Franjo Tuđman i HDZ su nudili jednostavnije, radikalnije poruke koje su uplašeni ljudi htjeli čuti.
Miko se našao na raskrižju.
Mogao je prići Tuđmanu. Nudili su mu se položaji. Ali Tripalo je vidio nešto što mu se nije svidjelo. Vidio je naznake autoritarnosti, vidio je reviziju povijesti koja mu je kao antifašistu bila neprihvatljiva. Nije htio graditi Hrvatsku na mržnji prema drugima, već na vladavini prava.
“Hrvatska da, ali kakva?” to je bilo njegovo vječno pitanje.
Želio je modernu, europsku Hrvatsku, a bojao se da klizimo u balkansku krčmu. Zato je ostao u oporbi. Mnogi su mu to zamjerili. Govorili su da dijeli nacionalno biće u ključnom trenutku. Ja mislim suprotno. Mislim da je pokazao nevjerojatnu hrabrost što je ostao vjeran svojim principima, čak i kad je to značilo gubitak izbora.
Tijekom devedesetih, dok je bjesnio rat, a u pozadini se odvijala sumnjiva privatizacija, Tripalo je bio glas razuma u Saboru. Upozoravao je na pljačku. Upozoravao je na gušenje medija. Nije se bojao kritizirati “svoje” kad su griješili.
Zašto nam je danas Miko potrebniji nego ikad?
Gledam danas ove naše političare na televiziji. Svi su isti, zar ne? Naučene fraze, skupi satovi, a u očima – praznina. Nema strasti, nema uvjerenja. Samo goli interes.
I onda se sjetim Mike Tripala.
Sjetim se čovjeka koji je mogao imati sve, a odabrao je ništa, samo da bi sačuvao obraz. Danas, kad nam korupcija jede društvo kao rak, kad mladi bježe van glavom bez obzira, fali nam netko tko će lupiti šakom o stol i reći: “Dosta!”
Fali nam netko tko će reći da domoljublje nije ruka na srcu dok svira himna, nego plaćanje poreza i borba za pravedno društvo.
Tripalo je vjerovao u malog čovjeka. Vjerovao je da politika mora služiti narodu, a ne obrnuto. Njegova vizija “Hrvatskog proljeća” nije bila samo nacionalna romantika; bila je to vizija modernog, građanskog društva.
Nismo tu viziju do kraja ostvarili. Još uvijek lutamo.
Ostavština koja ne blijedi
Kada je umro 1995. godine, Hrvatska je bila slobodna, ali duboko podijeljena i ranjena. Njegov odlazak prošao je tiše nego što je zaslužio.
Ali kako godine prolaze, njegova figura raste. Sve te sitne političke ribe koje su ga pljuvale su zaboravljene, a Miko stoji kao svjetionik. Leksikografski zavod Miroslav Krleža čuva arhive i zapise koji svjedoče o njegovoj borbi, i svakom mladom čovjeku bih preporučio da malo zakopa po tim papirima.
Miko Tripalo nas uči da u politici, kao i u životu, postoji nešto važnije od pobjede – a to je čista savjest.
Završit ću s onom slikom iz djedove sobe. Onaj prodoran pogled. Kao da nas i danas pita: “Dobro, imate svoju državu. A što ste napravili od nje?”
To je pitanje koje si svatko od nas mora postaviti. I dok god si postavljamo to pitanje, Miko Tripalo je živ. Nije uspio “proljeće” pretvoriti u ljeto, stigla je zima, duga i hladna. Ali posijao je sjeme. A sjeme, ako je pravo, kad-tad nikne.
Na nama je da ga zalijevamo.
FAQs – Miko Tripalo
Tko je bio Miko Tripalo i zašto je njegova priča važna?
Miko Tripalo bio je istaknuti hrvatski političar i aktivist, poznat po svojim hrabrim odlukama i borbi za demokratski socijalizam te hrvatsku državnost. Njegova priča simbolizira otpor, moralnu hrabrost i posvećenost principima, što ga čini važnim za razumijevanje suvremene povijesti Hrvatske.
Koje su ključne osobine i vrijednosti koje je zastupao Miko Tripalo?
Miko Tripalo bio je tvrd, ponosan i nepopustljiv, s posebnim naglaskom na integritet, borbu za pravdu i ekonomsku samostalnost Hrvatske. Vjerovao je u čista račune, vladavinu prava, i društvo gdje se moć zarađuje i zaslužuje, a ne nasljeđuje.
Zašto je Miko Tripalo bio poznat kao ‘zlatni dečko’ Partije, te što je motiviralo njegovu hrabrost za reforme?
Miko Tripalo bio je šarmantan i popularan unutar sustava, pa je bio nazivan ‘zlatni dečko’ Partije. Njegova hrabrost proizašla je iz osjećaja pravde i želje za promoviranjem ekonomskih i društvenih reformi, što ga je vodilo da postavlja neugodne pitanje o isključivanju Hrvatske iz dobiti federalne ekonomije.
Kako su događaji u Karađorđevu 1971. godine utjecali na Tripalovu karijeru i hrvatsku politiku?
Na sastanku u Karađorđevu 1971., Miko Tripalo je bio miran i odlučan, podnio je ostavku i izložio se pogubnim posljedicama koje su uslijedile, uključujući masovne uhićenja i čiste kaznene politike. Ti događaji značajno su definirali njegovu karijeru i obilježili fazu surovog obračuna s njegovim idejama.
Koji je značaj Miko Tripalo danas i zašto nam je potrebniji nego ikad?
Miko Tripalo simbolizira moralnu hrabrost, odanost principima i borbu za pravdu te je primjer kako politika može biti služenje narodu, a ne osobna ili klubovska korist. U današnjem svijetu ispunjenom korupcijom i površnom politikom, njegovo nasljeđe podsjeća na važnost čiste savjesti, pravičnosti i odgovornosti u vođenju društva.
