Gledajte, kad pričamo o kaosu koji je zadesio Balkan krajem prošlog stoljeća, jedno lice – i one legendarne, guste obrve – jednostavno ne možete fulati. Stjepan “Stipe” Mesić. On nije samo neka suhoparna fusnota u povijesnim knjigama. Čovjek je hodajući paradoks. On je tip koji je ugasio svjetlo u Jugoslaviji, doslovno rekao “laku noć”, da bi ga potom upalio u neovisnoj Hrvatskoj. I sve to dok je pričao viceve koji su nasmijavali narod, a političke protivnike dovodili do ludila.
Sjećam se točno tog osjećaja devedesetih. Gledaš Dnevnik, svi su nešto ukočeni, sivi, govore u floskulama. A onda dođe Mesić. Nije zvučao kao političar. Zvučao je kao tvoj susjed koji uz bevandu bistri svjetsku politiku, samo što je on stvarno sjedio tamo gdje se odlučivalo. Imao je taj nevjerojatan talent da najkompliciraniju geopolitičku zavrzlamu svede na prostu rečenicu koju razumije i profesor na Filozofskom i ribar na Visu. Njegova priča? To je triler. Od studentskog buntovnika, preko robijaša u Staroj Gradiški, do čovjeka koji je dva puta zasjeo na Pantovčak.
Ovdje nećemo taksativno nabrajati datume k’o da smo na satu povijesti. Dosadno je to. Zaronit ćemo u meso priče. Zanima me čovjek. Zanima me kako je preživio. I zašto ga, pobogu, pola države kuje u zvijezde, a druga polovica ne može smisliti ni nacrtanog?
Više iz kategorije
Vladko Maček i Alojzije Stepinac
Ključne točke (Key Takeaways)
- Povijesni “Kill Switch”: Mesić je taj koji je povukao utikač iz aparata zvanog SFRJ. Njegova uloga u tom mirnom (koliko je moglo biti) razlazu je monumentalna.
- Kameleon ili Evolucija? Put od hrvatskog proljećara i robijaša do osnivača HDZ-a, pa onda do najljućeg Tuđmanovog neprijatelja.
- Stil “Dečko iz susjedstva”: Razbio je onu tuđmanovsku pompoznost. “Predsjednik građanin” nije bio samo slogan, bio je to njegov modus operandi.
- Antifašizam kao dogma: Tu nikad nije mrdnuo. Dok su drugi koketirali s prošlošću, on je držao tu liniju, često na vlastitu štetu.
- Haag: To mu mnogi nikad neće oprostiti. Njegovo svjedočenje ostaje najvrući krumpir njegove karijere.
Tko je zapravo taj lik iz Orahovice koji je prodrmao kavez?
Zaboravite na trenutak odijela i kravate. Političari se ne rađaju u uredima. Stjepan “Stipe” Mesić je krenuo iz Orahovice, i to se na njemu uvijek vidjelo. Taj slavonski inat. Što ga je gurnulo u politiku? Ambicija? Možda. Ali prije bih rekao – inat. Prkos. Kao student prava u Zagrebu, nije mogao samo šutjeti i klimati glavom. Nije to bilo u njegovom DNK.
Brzo je skužio jednu stvar: pravo nije samo mrtvo slovo na papiru. To je oružje. Ušao je u Savez komunista, jasno, tko tada nije ako je htio nešto napraviti? Ali nikad nije postao onaj tipični partijski poslušnik. Imao je jezik koji je bio brži od pameti, i to ga je koštalo. Ali ga je i definiralo.
Postao je gradonačelnik Orahovice, pa zastupnik. Sve je išlo glatko dok nije došlo Hrvatsko proljeće. E, tu se vidjelo od čega je napravljen. Stao je uz Savku i Tripala. Kad je Tito u Karađorđevu srušio snove o reformama, većina se povukla u mišje rupe. Mesić? Ne. On je ostao stajati. Znao je da će dobiti po prstima, ali sumnjam da je znao da će mu uzeti godine života. I tu dolazimo do onog ključnog trenutka koji lomi ili kleše čovjeka.
Kako te samica u Staroj Gradiški promijeni zauvijek?
Probajte zamisliti ovo. Godina dana. Stara Gradiška. Hladnoća, vlaga, samica. Zašto? Jer si rekao da Hrvatska ima pravo na svoju lovu. “Neprijateljska propaganda”, rekli su. Mesić je to odležao.
Ima jedna priča koju mi je jednom uz kavu ispričao jedan stari novinarski lisac, a koja savršeno opisuje Mesića. U zatvoru je pustio bradu. Ogromnu, gustu bradu. Čuvari su ga zajebavali, pitali ga što glumi. A on im je rekao: “Ne želim da me kćer pamti ovakvog.” Mala je tada bila dijete. Htio je da, kad napokon izađe, obrije tu bradu i da za nju “tata s bradom” ostane samo neka ružna slika iz zatvora, a da se pravi tata vratio. Kužite? Čak i dok trune u ćeliji, on igra psihološku igru kako bi zaštitio obitelj. To je taj “street smarts” moment.
Zatvor ga nije slomio. Baš suprotno. Očvrsnuo je. Tamo ne srećeš fine ljude. Srećeš ubojice, lopove, ali i intelektualnu elitu koju je režim bacio u blato. Naučio je kako preživjeti među vukovima. Izašao je van bez želje za osvetom, ali s kristalno jasnom idejom: Jugoslavija je mrtav konj. Nema tu više jahanja. Te godine “šutnje”, kad mu nisu dali ni putovnicu ni posao, iskoristio je da isplete mrežu. Čekao je svoj trenutak.
Kako su se, dovraga, spojili on i Tuđman?
Kraj osamdesetih. Zrak miriše na barut i promjene. Komunizam se raspada kao kula od karata. Tko će povesti Hrvatsku? Tuđman. Povjesničar, general, krut, ozbiljan k’o smrt. I Mesić. Operativac, šaljivdžija, čovjek iz naroda. Na papiru – nemoguća kombinacija. U praksi? Savršen tandem.
Ima ta anegdota s njihovih turneja po dijaspori, kad su skupljali lovu za obranu. Tuđman bi stao za govornicu, držao one svoje teške, povijesne govorancije o stoljetnim snovima, o kraljevima, o patnji. Ljudi bi slušali, klimali glavom, malo bi ih i uspavao. A onda bi uletio Stipe. Zgrabio bi mikrofon, ispričao dva masna vica, nasmijao dvoranu do suza, i ljudi su odriješili kese. Tuđman je davao ideologiju, Mesić je davao šarm.
Postao je prvi premijer. Ali prava igra tek počinje. Nije mu bilo suđeno da sjedi u Banskim dvorima. Njegov zadatak je bio puno opasniji. Morao je otići u Beograd. U osinje gnijezdo.
Što se stvarno događalo iza onih teških vrata u Beogradu?
E ovo je filmski materijal. 1991. godina. Beograd. Atmosfera linča. Mesić dolazi preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ jer je bio red na Hrvatsku. Srbi, s Miloševićem i onim Jovićem na čelu, kažu “ne može”. Blokada. Mjesecima je bio predsjednik na čekanju.
Pričao je kasnije o tim sjednicama. Zamislite scenu: sjediš za stolom s ljudima za koje znaš da crtaju karte i planiraju gdje će pasti granate, a ti moraš glumiti diplomaciju. Milošević ga gleda onim svojim hladnim, bankarskim pogledom. Jović lupa šakom o stol. A Mesić? Hladan k’o špricer. Inzistira na proceduri. Poziva se na ustav. Svaki njegov potez bio je proračunat da ih izluđuje i da svijetu pokaže tko je tu zapravo lud.
Da je Hrvatska samo rekla “odlazimo”, svijet bi nas otpisao kao separatiste. Mesić je svojim boravkom tamo dokazao da Beograd ruši državu, a ne Zagreb. Svaki dan tamo glava mu je bila u torbi. Nije spavao u hotelima, mijenjao je lokacije. Ali je izdržao.
Sjećate li se one rečenice u Saboru?
“Mislim da sam obavio zadatak, Jugoslavije više nema.”
Peti prosinac 1991. Sabor. Mesić izgovara te riječi. Muk, pa eksplozija. To nije bila samo izjava. To je bio “amen”. Gotovo je. Vratio se iz Beograda jer više nije bilo smisla glumiti. Tenkovi su već krenuli.
Bio je heroj nacije. Ali politika je prljava igra. Ljubav s Tuđmanom počela je pucati. Rat bjesni, Mesić je šef Sabora, ali mu se želudac okreće od onoga što se događa u Bosni. Nije mogao prožvakati tu politiku. Smatrao je da radimo istu grešku kao i Srbi. I tu dolazimo do onog trenutka kad je pokazao da ima kičmu.
Zašto je puklo s Tuđmanom ’94.?
Mnogi HDZ-ovci mu ovo ne opraštaju ni danas. Smatraju to izdajom. Liberali kažu – to je bio čin hrabrosti. 1994. godina. Mesić i Manolić izvode manever u Saboru, pokušavaju srušiti HDZ-ovu većinu. Osnivaju HND. Zašto? Zbog Bosne.
Mesić je Tuđmanu u facu rekao da to ne valja. Da srljamo u propast i izolaciju. Treba imati petlje za to. Napustiti stranku koju si stvarao, napustiti moćnu poziciju predsjednika Sabora i otići u neizvjesnost. To ne rade ljudi koji samo žele fotelju.
Taj potez ga je koštao svega. Gurnuli su ga na marginu. Mediji su ga razapinjali. HDZ ga je proglasio personom non grata. Sredinom devedesetih, Stipe Mesić je bio politički mrtvac. Nitko, ali baš nitko, ne bi tada stavio ni kune na to da će se taj čovjek ikad više vratiti na veliku scenu. Ali Mesić je stari lisac. Znao je da se u politici karte stalno miješaju.
Povratak otpisanog: Kako je 2000. osvojio sve?
Tuđman umire ’99. Kraj jedne ere. Izbori 2000. godine. Svi su mislili da je stvar riješena između Budiše i Granića. Budiša je bio favorit – ozbiljan, pošten, ali brate, dosadan. A onda se pojavljuje Mesić. Autsajder. S parama koje je skupio valjda po džepovima.
Kampanja? Genijalna. Dok su drugi pričali o BDP-u i integracijama, Mesić je išao po tržnicama, pio kave, pričao viceve. Slogan “Predsjednik građanin”. To je bilo to. Ljudi su bili siti uniforme, siti teških riječi. Htjeli su nekoga tko se zna nasmijati.
Izborna noć je bila šok. Pomeo ih je. Njegova pobjeda bila je krik za normalnošću. I odmah je krenuo oštro. Umirovio je onih dvanaest generala koji su htjeli pisati politiku. Svi su mislili “gotovo je, vojni udar”. Ali Mesić je lupio šakom: “Gospodo, u vojarnu!” I poslušali su. Tu je zacementirao demokraciju. Vojska više nikad nije pisnula o politici.
Haag: Izdajnik ili pravednik?
E, ovo je minsko polje. Haški sud. Mesićevo svjedočenje. Za desnicu, on je tu “prodavač magle”, čovjek koji je “dilao transkripte” i cinkao Tuđmana da spasi sebe ili tko zna koga. Za druge, on je čovjek koji je rekao istinu, ma koliko bolna bila.
Činjenica je: Mesić nikad nije lagao o svojim stavovima o Bosni. Smatrao je da se zločin mora kazniti, bez obzira na to tko ga je počinio. “Zločin ima ime i prezime, ne naciju”, govorio je. To svjedočenje mu je donijelo hrpu neprijatelja. Ali pokazalo je da neće odstupiti ni milimetra od onoga što smatra ispravnim, pa makar ga pola države mrzilo.
Da biste stvarno razumjeli taj kontekst, nemojte slušati birtijske priče, bacite oko na arhive International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Tamo sve piše.
Što nam je Stipe ostavio na kraju balade?
Danas je u penziji, ali jezik mu i dalje radi. Njegova ostavština? Komplicirana je, kao i on. Ostavio nam je državu u kojoj se predsjednika može kritizirati, pa i ismijavati, a da ne završiš u zatvoru. Ostavio nam je instituciju koja je “građanska”, a ne carska. I ostavio nam je tu antifašističku vertikalu koju nitko nije uspio srušiti.
Je li bio bezgrešan? Ma kakvi. Mijenjao je stavove, nekad je bio previše ležeran, nekad su mu izjave bile, blago rečeno, problematične (sjetite se onih snimaka iz Australije). Ali kad se sve zbroji i oduzme, Stjepan “Stipe” Mesić je politička gromada. Preživio je sve. Komunizam, nacionalizam, rat, mir.
Bio je tamo kad je sve počelo, i bio je tamo kad se sve završilo. Možete ga voljeti ili ne voljeti, ali jedno mu morate priznati – imao je muda biti svoj kad je to bilo najteže. I to je ono što se na kraju pamti.
FAQs – Stjepan “Stipe” Mesić
Koji je bio važan doprinos Stjepana Mesića u razlazu SFRJ?
Stjepan Mesić je bio osoba koja je povukla utikač iz aparata zvanog SFRJ, čime je njegov doprinos u mirnom razlazu ove države bio značajan.
Kako je Mesić promijenio svoj politički put od studentskih dana do predsjednika?
Kao student prava u Zagrebu, Mesić je bio buntovan i iskreno se suprotstavljao režimu, što ga je kasnije dovelo do toga da postane gradonačelnik Orehovice, zastupnik, te na kraju predsjednik Hrvatske, s nevjerojatnim talentom za pojednostavljenje složenih geopolitskih tema.
Na koji je način Mesić preživio u zatvoru i kako je to utjecalo na njega?
Mesić je u zatvoru proveo godinu dana u Staroj Gradiški, gdje je izmislio veliku, gustu bradu kako bi zaštitio svoju obitelj i održao moral, te je naučio kako preživjeti među vukovima bez želje za osvetom, što ga je ojačalo kao osobu.
Zašto je raskinuo s Tuđmanom 1994. godine?
Mesić je 1994. godine, kao predsjednik Sabora, javno kritizirao HDZ i napustio stranku zbog neslaganja s politikom prema Bosni i radu na marginama državne politike, što ga je učinilo politički marginaliziranim.
Koju ostavštinu je Mesić ostavio Hrvatskoj?
Mesić je Hrvatskoj ostavio državu u kojoj je moguće kritikovati i ismijavati predsjednika bez straha, institucije koje su građanske do prepoznatljive antifašističke vertikale, te je bio taj koji je preživio i komunistički režim, i rat, i mir, ostavivši dubok trag u povijesti.
