Frankopani: Cijela povijest slavne plemićke obitelji

Prošećite bilo kojim starijim hrvatskim gradom, od obale pa sve do unutrašnjosti. Podignite pogled. Velike su šanse da ćete vidjeti ulicu, trg ili barem neku ruševinu koja nosi njihovo ime. Frankopani. To ime odzvanja Hrvatskom već stoljećima. Ali tko su oni zapravo bili?

Njihova priča nije samo suhoparno nabrajanje datuma i bitaka; to je epska saga o usponu, moći, politici, kulturi i, na koncu, tragičnom padu koji je odjeknuo stoljećima. Frankopani nisu bili samo promatrači. Oni su aktivno krojili sudbinu Hrvatske. Bili su banovi, ratnici, diplomati, mecene, pa čak i pjesnici. Njihova moć protezala se od otoka Krka, preko Kvarnera i Gorskog kotara, sve do utvrda u Lici, Karlovcu i čak dijelovima današnje Slovenije.

Razumjeti Frankopane znači razumjeti ključan dio hrvatskog identiteta. Zato vas vodim na putovanje. Putovanje dugo gotovo šest stoljeća. Od njihovih skromnih početaka na zlatnom otoku do krvavog stratišta u Bečkom Novom Mjestu. Zaronimo zajedno u cijelu povijest slavne plemićke obitelji Frankopan.

Više iz kategorije Vladari

Mladen II Šubić

Pavao I Šubić

Obavezno štivo: Ključne točke

Prije nego što uronimo duboko, evo što apsolutno morate znati o Frankopanima:

• Početak na Krku: Svoju moć počeli su graditi u 12. stoljeću kao knezovi Krčki, vladari otoka Krka.
• Promjena imena: Ime “Frankopani” (izvorno Frangipani) uzimaju tek u 15. stoljeću kako bi se povezali s drevnom rimskom patricijskom obitelji, što je bio sjajan marketinški potez.
• Vrhunac moći: Pod Nikolom IV. Frankopanom (početak 15. st.), obitelj je ujedinila posjede koji su obuhvaćali gotovo polovicu tadašnje Hrvatske. Bio je ban Hrvatske i Dalmacije.
• Kultura i zakon: Nisu bili samo ratnici. Donijeli su Vinodolski zakonik (1288.), jedan od najstarijih pravnih dokumenata u Europi, i bili su gorljivi čuvari glagoljice.
• Tragičan kraj: Priča obitelji završava 30. travnja 1671. pogubljenjem Frana Krste Frankopana i Petra Zrinskog u Bečkom Novom Mjestu, nakon neuspjele Zrinsko-frankopanske urote.

Tko su uopće bili Frankopani i odakle su došli?

Sve velike priče imaju svoj početak. Priča o Frankopanima započinje na moru, točnije na otoku Krku. Prije nego što su postali “Frankopani”, bili su poznati kao knezovi Krčki. Prvi poznati član obitelji kojeg povijest bilježi bio je Dujam I., koji je živio negdje sredinom 12. stoljeća. On je, kao vazal Mletačke Republike, uspio osigurati vlast nad otokom Krkom.

To je bio tek početak.

Dujam i njegovi sinovi, Bartol I. i Vid I., bili su vješti političari. Shvatili su da se ne mogu osloniti samo na jednog gospodara. Malo po malo, vješto balansirajući između Venecije, hrvatsko-ugarskih kraljeva pa čak i pape, počeli su širiti svoj utjecaj. Nisu se zadovoljili samo otokom. Njihov pogled bio je usmjeren prema kopnu. Uskoro su stekli posjede u Vinodolu i Modrušu. To je bio temelj njihove buduće kontinentalne moći. Knezovi Krčki postali su jedna od najvažnijih sila na sjevernom Jadranu.

Jesu li zaista potomci rimskih plemića?

E, ovo je sjajno pitanje. Kratak odgovor? Vjerojatno ne. Ali priča iza toga je fascinantna.

Stoljećima su bili “samo” knezovi Krčki. Ime Frankopan (ili Frangipani) prvi put se pojavljuje tek 1428. godine. Tko ga je “izmislio”? Nitko drugi do najmoćniji član obitelji, Nikola IV. Frankopan. U to vrijeme, u renesansnoj Europi, bilo je izuzetno “IN” imati drevno, po mogućnosti rimsko podrijetlo. Nikola je tvrdio da njegova obitelj potječe od stare rimske patricijske obitelji Frangipane, koja je, prema legendi, lomila kruh (lat. frangere panem) siromasima u Rimu.

Da bi to dokazao, čak je ishodio i potvrdu od pape Martina V. Zajedno s novim imenom, usvojili su i novi grb: dva lava koja lome kruh. Je li to bila istina? Gotovo sigurno nije. Ali kao politički PR? Genijalno. To im je dalo pedigre i auru drevnosti koja im je trebala da bi parirali drugim velikim europskim obiteljima. Ime se primilo i ostalo do danas.

Kako je jedna obitelj uspjela zagospodariti tolikim dijelom Hrvatske?

Ovo je ključno. Njihov uspon nije bio slučajan. Bio je rezultat pametne strategije, vojne snage i, budimo iskreni, ponešto sreće. Frankopani su majstorski igrali igru prijestolja. Znali su kada treba biti odan kralju, a kada se pobuniti. Njihova strategija temeljila se na služenju hrvatsko-ugarskim kraljevima, posebice Arpadovićima i Anžuvincima.

Za svoju vjernu službu, kraljevi su ih nagrađivali. Čime? Zemljom. Mnogo zemlje.

Nakon što su osigurali Krk i Vinodol, njihov se utjecaj nezaustavljivo širio. Dobili su Senj s okolicom, čime su postali gospodari ključne luke na sjevernom Jadranu. Zatim su dobili goleme posjede u Lici i Gackoj. Njihova moć kulminirala je stjecanjem Modruške županije, koja je postala središte njihove kontinentalne države. U jednom trenutku, posjedi Frankopana bili su toliko golemi da su ih nazivali “Regnum Frankopanorum” – Frankopansko kraljevstvo. Bili su država unutar države.

Što nam Vinodolski zakonik govori o njima?

Da nisu bili samo sirovi feudalci i ratnici. Jedan od najsvjetlijih trenutaka njihove rane povijesti dogodio se 1288. godine. Tada je, pod pokroviteljstvom kneza Leonarda Frankopana (tada još Krčkog), sazvan sabor u Novom Vinodolskom. Rezultat? Vinodolski zakonik.

Zašto je to toliko važno?

To je jedan od najstarijih cjelovito sačuvanih pravnih dokumenata na hrvatskom jeziku, pisan glagoljicom. Što je još važnije, on regulira odnose između feudalnih gospodara (Frankopana) i njihovih podanika, slobodnih seljaka. Iako je i dalje feudalni zakon, on postavlja jasna pravila. Ograničava samovolju gospodara, definira prava i dužnosti, i pokušava uvesti red i mir. To nam pokazuje da su Frankopani bili svjesni da se moć ne gradi samo mačem, već i administracijom i zakonom. Bili su, za svoje vrijeme, izuzetno napredni vladari.

Tko je bio “najmoćniji Frankopan” svih vremena?

Ako bismo morali izabrati jednog, to bi bez sumnje bio Nikola IV. Frankopan. Živio je na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće i bio je vrhunac moći obitelji.

Zamislite samo ovo: Nikola IV. je uspio, jedini u povijesti obitelji, pod svojom vlašću ujediniti sve frankopanske posjede. Bio je gospodar Krka, Vinodola, Modruša, Senja, Gacke, Like, Otočca, Slunja, Ozlja… Popis je gotovo beskrajan. Njegov teritorij protezao se od Kvarnera duboko do rijeke Kupe.

Da bi okrunio svoj uspjeh, kralj Sigismund Luksemburški imenovao ga je banom Hrvatske i Dalmacije. On je bio taj koji je “izumio” rimsko podrijetlo i promijenio ime u Frankopan. Bio je toliko moćan i bogat da je kralju Sigismundu posuđivao goleme svote novca. No, kao i u svakoj velikoj sagi, upravo je njegov uspjeh posijao sjeme budućih problema.

Zašto su se uopće podijelili?

Nikola IV. imao je osam sinova. Osam. I svi su htjeli svoj dio kolača.

Nakon njegove smrti 1432. godine, dogodila se slavna “Modruška dioba”. Sinovi su se sastali u Modrušu i doslovno podijelili gigantsko obiteljsko bogatstvo. Tako su nastale brojne grane obitelji: Frankopani Trsatski, Ozaljski, Slunjski, Cetinski, Krčki… Iako su i dalje bili moćni, kao cjelina više nikada nisu bili snažni kao pod Nikolom IV.

Ta podjela, iako logična s ljudske strane, strateški ih je oslabila. Počeli su se sukobljavati međusobno. Svađali su se oko granica, posjeda i utjecaja. A dok su se oni svađali, na horizontu se pojavila nova, smrtonosna prijetnja koja nije marila za njihove sitne razmirice.

Stiglo je Osmansko Carstvo.

Kakav je bio osjećaj stajati na Trsatskoj gradini? (Osobna priča)

Ne mogu vam pisati o Frankopanima, a da ne spomenem Trsat. Stajao sam tamo prošlog proljeća. Znate taj osjećaj kad stojite na mjestu natopljenom poviješću?

Popeo sam se na zidine Trsatske gradine, koju su upravo Frankopani (konkretno, Martin Frankopan) temeljito obnovili i pretvorili u moćnu utvrdu. Ispod mene, kao na dlanu, ležala je Rijeka i cijeli Kvarner. Puhala je lagana bura. Zatvorio sam oči na trenutak i pokušao zamisliti. Pokušao sam čuti zveket oružja, dovikivanje stražara na glagoljici, topot konja koji dolaze s kopna.

Ovo nije bila samo hrpa kamenja. Ovo je bio dom. Ovo je bila strateška točka s koje su nadzirali i more i kopneni put prema unutrašnjosti. S tog mjesta su Frankopani doslovno držali ključeve sjevernog Jadrana. Osjetio sam divljenje. Ne samo prema graditeljima, već prema toj nevjerojatnoj ambiciji. Stajati tamo gore, na vjetru, i znati da kontroliraš sve što vidiš… to je bio osjećaj moći koji su Frankopani poznavali svaki dan.

Kako su Frankopani balansirali između kraljeva, Mlečana i Turaka?

Ovdje priča postaje komplicirana. I krvava.

Od sredine 15. stoljeća pa nadalje, život u “Frankopanskom kraljevstvu” više nije bio idila. Postao je svakodnevna borba za opstanak. Njihovi posjedi našli su se na prvoj crti obrane kršćanske Europe. Bili su doslovno Antemurale Christianitatis (Predziđe kršćanstva).

Njihova politika postala je očajničko balansiranje. Na jednoj strani bio je hrvatsko-ugarski kralj (kasnije Habsburgovac), koji je tražio vojsku i odanost, ali je rijetko slao dovoljno novca ili pomoći. Na drugoj strani bila je Mletačka Republika, vječni rival na Jadranu, koja je jedva čekala da im otme posjede poput Krka ili Senja. A s treće, najgore strane, nadiralo je Osmansko Carstvo.

Turske provale postajale su sve češće i sve brutalnije. Frankopanska Lika i Krbava bili su prvi na udaru. Njihova nekoć bogata imanja pretvarala su se u zgarišta. Vrhunac te tragedije bila je Krbavska bitka 1493. godine, gdje je “poginulo cvijeće hrvatskog plemstva”, uključujući i brojne članove obitelji Frankopan.

Tko je bio Bernardin Frankopan?

U tom mračnom dobu, jedna se figura posebno ističe. Bernardin Frankopan.

Bernardin je bio sve ono što je Frankopane činilo velikima. Bio je prekaljeni ratnik koji je cijeli život proveo u borbi s Turcima. Gledao je kako mu otimaju zemlju, komad po komad. Ali bio je i vrhunski diplomat i obrazovan čovjek.

Shvativši da se Hrvatska ne može obraniti sama, krenuo je u Europu tražiti pomoć. Njegov govor pred njemačkim državnim saborom u Nürnbergu 1522. godine, poznat kao Oratio pro Croatia (Govor za Hrvatsku), jedan je od najpotresnijih i najmoćnijih političkih govora u hrvatskoj povijesti. On doslovno preklinje europske vođe da pomognu, opisujući strahote turskih napada i upozoravajući ih da će, ako Hrvatska padne, oni biti sljedeći.

Bernardin utjelovljuje tragediju kasnih Frankopana: svjesni opasnosti, inteligentni, hrabri, ali na kraju, uglavnom ostavljeni na cjedilu.

A Stjepan Frankopan i borba za nasljedstvo?

Kao da vanjski neprijatelj nije bio dovoljan, nastavili su se i unutarnji problemi. Priča o Stjepanu III. Frankopanu Ozaljskom to savršeno ilustrira. Bio je oženjen kćeri Ivana Karlovića, posljednjeg iz moćne obitelji knezova Krbavskih. Kada je Karlović umro bez muškog nasljednika, Stjepan je očekivao da će naslijediti njegove goleme posjede.

Međutim, upleo se kralj Ferdinand I. Habsburški, koji je također želio te posjede za sebe. Uslijedila je duga i iscrpljujuća pravna i politička bitka. Stjepan je na kraju izgubio. To pokazuje kako se politička klima promijenila. Frankopani više nisu bili moćni banovi koji posuđuju novac kraljevima. Sada su bili plemići koji su se morali boriti za svaki djelić utjecaja protiv sve jače centralne vlasti Habsburgovaca u Beču.

Njihova autonomija polako, ali sigurno, kopnila je.

Jesu li Frankopani bili samo ratnici ili i mecene?

Bilo bi posve pogrešno pamtiti ih samo po mačevima i utvrdama. Frankopani su bili izuzetno obrazovani i kulturno osviješteni, pravi renesansni ljudi. Njihov doprinos hrvatskoj kulturi je nemjerljiv.

Apsolutno najveća zasluga im je očuvanje glagoljice. Dok je ostatak Europe prihvatio latinicu, Frankopani su na svojim posjedima, posebno u Vinodolu i na Kvarneru, aktivno poticali korištenje glagoljice. Financirali su tiskanje prvih hrvatskih knjiga. Upravo je pod njihovim pokroviteljstvom tiskana prva hrvatska inkunabula, Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine.

Nadalje, bili su veliki graditelji crkava i samostana. Samostan na Trsatu, koji su pretvorili u važno marijansko svetište, njihov je dar. U njihovim dvorovima, poput Ozlja, okupljali su se umjetnici i književnici. I sami su bili književnici. Katarina Zrinski (rođena Frankopan) i njezin brat Fran Krsto Frankopan bili su vrsni pjesnici, ključne figure barokne književnosti.

Frankopani su znali da se nasljeđe ne gradi samo kamenom, već i riječju.

Što je dovelo do kobne Zrinsko-frankopanske urote?

Sada dolazimo do kraja. Do velike tragedije koja će zauvijek zapečatiti njihovu sudbinu. Da bismo razumjeli zašto su se Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pobunili, moramo razumjeti situaciju u Hrvatskoj u drugoj polovici 17. stoljeća.

Ratovi s Turcima i dalje su trajali. Hrvatsko i ugarsko plemstvo, predvođeno obiteljima Zrinski i Frankopan, nosilo je glavni teret borbi. I bili su uspješni. Nizali su pobjede. Očekivali su da će kralj Leopold I. Habsburški iskoristiti te pobjede da napokon oslobodi okupirane dijelove Hrvatske i Ugarske.

A onda se dogodio šok. Godine 1664., nakon pobjedničke bitke kod Svetog Gottharda, bečki dvor je, umjesto da nastavi rat, sklopio sramotni Mir u Vasváru. Tim mirom, Turcima su priznati mnogi osvojeni teritoriji. Za hrvatsko i ugarsko plemstvo, ovo je bila izdaja. Osjećali su se prodanima. Sva krv koju su prolili bila je uzaludna.

Tko su bili ključni igrači urote?

Ogorčenje je bilo golemo. Iz tog ogorčenja rodila se urota (ili pobuna, ovisno koga pitate). Glavni akteri bili su:

• Petar Zrinski: Hrvatski ban, najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, nevjerojatno bogat i cijenjen vojskovođa.
• Fran Krsto Frankopan: Petrov šogor (bio je oženjen Petrovom sestrom Katarinom). Bio je markiz, pjesnik i prekaljeni ratnik. Posljednji muški izdanak obitelji Frankopan.
• Katarina Zrinski: Petrova supruga i Franova sestra. Izuzetna žena, pjesnikinja, i sama aktivna sudionica urote.
• U Mađarskoj, palatin Franjo Wesselényi i drugi velikaši.

Njihov plan? Svrgnuti Leopolda I. s prijestolja i raskinuti vezu s Habsburgovcima. Počeli su tražiti saveznike na sve strane: kod Francuza, Poljaka, Mlečana, pa čak, ironično, i kod Turaka.

Kako je sve pošlo po zlu?

Plan je od početka bio klimav. Urota je bila loše organizirana i temeljila se na lažnim obećanjima.

Svi potencijalni saveznici su ih izigrali. Francuski kralj Luj XIV. je obećao pomoć, ali je na kraju sve njihove planove otkrio Beču kako bi popravio vlastite odnose s carem. Mlečani su prali ruke od svega. Poljaci nisu bili zainteresirani. Bili su sami.

Kad je urota otkrivena, car Leopold I. pozvao je Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana u Beč pod “časnom carskom riječju” da im se ništa neće dogoditi. Trebali su se “samo opravdati”. Naivno, ili jednostavno bez drugih opcija, otišli su. Čim su stigli, uhićeni su i bačeni u tamnicu u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt).

Zloglasni 30. travnja 1671. – Kraj jedne ere

Suđenje je bilo farsa. Optuženi su za veleizdaju, a presuda je bila unaprijed poznata. Osuđeni su na smrt odsijecanjem glave i desne ruke.

Tog jutra, 30. travnja 1671., Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan dovedeni su na stratište. Njihova golema imanja već su bila predodređena za pljačku i konfiskaciju od strane carske komore. Bečki dvor jedva je čekao da se riješi te dvije moćne obitelji koje su im predugo stajale na putu potpune centralizacije i apsolutizma.

Smaknuti su jedan za drugim. Fran Krsto Frankopan bio je posljednji. Njegovom smrću, ugasila se muška loza obitelji Frankopan koja je trajala gotovo 600 godina. Bio je to ne samo kraj jedne obitelji, bio je to kraj cijele jedne epohe u hrvatskoj povijesti.

Moja razmišljanja o njihovom kraju (Osobni osvrt)

Svaki put kad čitam o tome, osjetim neku vrstu duboke tuge. Ne mogu se oteti dojmu tragične naivnosti. Otići caru na “časnu riječ”? Možda je to bio očajnički potez, a možda ostatak viteškog koda u koji u Beču više nitko nije vjerovao.

Fran Krsto Frankopan, taj pjesnik-ratnik, navodno je prije smrti napisao ili izgovorio rečenicu koja je postala simbolom cijele tragedije: “Navik on živi ki zgine pošteno” (Zauvijek živi onaj tko pogine pošteno).

I bio je u pravu. Politički, oni su izgubili sve. Njihova imanja su opljačkana, obitelji zatrte, a Hrvatska je izgubila svoje autohtono vodstvo i pala u još čvršći zagrljaj Beča. Ali u nacionalnom sjećanju, oni su pobijedili. Postali su mučenici. Postali su simbol otpora tuđinskoj vlasti i borbe za hrvatska prava. Ponekad, tragičan kraj osigurava besmrtnost bolje nego pobjeda.

Kakva je ostavština Frankopana danas?

Što nam je ostalo nakon njih? Puno više od tužne priče i imena ulica.

Ostavština Frankopana je golema, utkana u sam DNK Hrvatske. Da, ostavili su nam veličanstvene utvrde i dvorce (Ozalj, Trsat, Krk, Drivenik, Bosiljevo, Novigrad na Dobri…), ali njihova ostavština je dublja od kamena.

• Kulturna ostavština: Kao što sam spomenuo, bili su čuvari glagoljice i mecene prvih tiskanih knjiga. Bez njih, tko zna kakva bi bila sudbina hrvatskog jezika i književnosti.
• Pravna ostavština: Vinodolski zakonik stoji kao spomenik njihovoj ranoj administrativnoj i pravnoj svijesti.
• Politička ostavština: Stoljećima su bili stup obrane Hrvatske. Bili su banovi, vojskovođe i diplomati koji su aktivno sudjelovali u europskoj politici.
• Nacionalni simbol: Njihov tragičan kraj pretvorio ih je u trajni simbol borbe za nacionalnu samostalnost i otpor apsolutizmu.

Njihovo nasljeđe toliko je bogato da je Leksikografski zavod Miroslav Krleža, kao središnja hrvatska enciklopedijska institucija, posvetio opsežne članke njihovoj povijesti i značaju.

Gdje danas možemo doživjeti njihovu povijest?

Najbolja vijest je da njihova povijest nije zarobljena u knjigama. Ona je živa. Ako želite doslovno hodati njihovim stopama, danas to možete učiniti lakše nego ikad.

Projekt “Putovima Frankopana” u Primorsko-goranskoj županiji obnovio je i povezao čak 17 kaštela i dvoraca te 3 sakralna objekta povezana s Frankopanima. Možete putovati od Krka, preko Vinodola, do Gorskog kotara i Čabra, i u svakom od tih mjesta otkriti djelić njihove priče. To je jedno od najfascinantnijih kulturnih putovanja koje u Hrvatskoj možete poduzeti. Možete stajati na istim zidinama na kojima sam ja stajao na Trsatu i osjetiti djelić te moći.

Zaključak: Više od plemića – Simbol Hrvatske

Priča o Frankopanima je, u suštini, priča o samoj Hrvatskoj. To je priča o naglom usponu, o borbi za opstanak na vjetrometini velikih sila, o nevjerojatnom kulturnom procvatu usprkos ratovima, i o vječnoj težnji za samostalnošću.

Od Dujma na Krku do Frana Krste pod krvnikovom sjekirom, Frankopani su u šest stoljeća prešli put od lokalnih otočkih knezova do besmrtnih legendi.

Oni nisu samo plemićka obitelj. Oni su simbol.

Često postavljena pitanja