Miris ustajalog vina i dima. To je prva stvar koja mi padne na pamet kad netko spomene Andriju Kačića Miošića. Ne pada mi na pamet školska učionica, niti onaj njegov strogi kip u Zagrebu na početku Ilice. Sjetim se konobe mog djeda u zaleđu Dalmacije, one vrste mjesta gdje vrijeme stoji, a bura vani zavija kao da želi srušiti kuću. Djed bi sjedio uz komin, lica izbrazdanog kao kora stare masline, i kad bi popio čašu ili dvije, krenuo bi.
Nije čitao. Nije morao. Ti stihovi su bili u njemu, urezani u njegov DNK kao što su bili urezani u generacije prije njega. “Slovinski” narod, junaci, sablje, glave na kolcu. Zvučalo je brutalno, ali zvučalo je naše. Kao dječak, mislio sam da su to djedove priče. Tek godinama kasnije, kopajući po prašnjavim policama antikvarijata, shvatio sam da je te riječi zapravo skrojio jedan fratar, davno prije nego što se moj pradjed uopće rodio. Andrija Kačić Miošić.
Ovaj tekst neće biti ona dosadna lekcija iz književnosti koju ste prespavali u srednjoj školi. Ovo je priča o tipu koji je bio faca. O čovjeku koji je shvatio da ako želiš promijeniti svijet – ili barem svoj narod – ne možeš to raditi s visoka. Moraš sići u blato. Moraš postati “Starac Milovan”. Provest ću vas kroz život ovog fenomena, ne kao akademik, već kao netko tko još uvijek osjeća trnce kad čuje dobar deseterac.
Više iz kategorije Vladari
Ivan Česmički i Luka Sorkočević
Ključne spoznaje (Key Takeaways)
- Gerila marketing 18. stoljeća: Kačić je shvatio da narod neće čitati teološke rasprave, pa je stvorio alter-ego “Starca Milovana” kako bi im prodao povijest i identitet.
- Viralnost prije interneta: “Razgovor ugodni” nije bila knjiga koja skuplja prašinu; bila je to najčitanija stvar u nas nakon Biblije, često jedina knjiga u kući koju su znali napamet i nepismeni.
- Jezik kao oružje: Dok su se drugi natezali s latinskim i talijanskim, on je “lupio šakom o stol” i pisao jezikom kojim su ljudi psovali, voljeli i tugovali – udarivši temelje onome što danas govorimo.
- Demokratizacija slave: Nije pisao samo o kraljevima; slavio je lokalne hajduke i borce, dajući običnom čovjeku osjećaj da je dio nečeg velikog.
- Most prema Europi: Njegove stihove nisu čitali samo naši seljaci; čitali su ih i europski intelektualci, fascinirani tom “divljom” energijom s Balkana.
Tko se zapravo krio ispod onog teškog franjevačkog habita?
Lako je gledati povijesne ličnosti kao kipove. Hladni, brončani, nepomični. Ali Andrija je bio sve samo ne to. Rođen 1704. u Bristu, taj je čovjek imao vatru u sebi. Zamislite to vrijeme. Mlečani drže obalu, Turci pušu za vratom u zaleđu, a narod? Narod je bio pogubljen. Siromašan. Nepismen.
Kačić je potjecao iz stare obitelji, imao je pedigre. Mogao je birati lakši put. Kao franjevac, dobio je pristup znanju koje je tada bilo ravno supermoći. Školovao se u Zaostrogu, pa u Budimu. Bio je profesor filozofije, teolog. Znao je latinski bolje nego što mi danas znamo engleski. Mogao je ostati u nekom bogatom samostanu, piti fino vino, raspravljati o metafizici i pustiti svijet da ide kvragu.
Ali nije. Nešto ga je žuljalo.
Zamišljam ga kako hoda onim prašnjavim putevima Dalmacije i Bosne. Nije putovao kočijom. Hodao je, gutao prašinu, znojio se ispod tog habita. Gledao je te ljude – svoje ljude – kako žive u neznanju, kako nemaju pojma tko su ni odakle su. To ga je, vjerujem, izluđivalo. Shvatio je da sva njegova filozofija i latinski citati ne vrijede pišljiva boba ako ih ne može prenijeti onom ribaru u Bristu ili onom čobanu na Biokovu.
Bio je to čin vrhunskog patriotizma, ali i bunta. Odlučio je da neće biti “gospodin profesor”. Odlučio je biti učitelj, ali ne onaj s katedre, nego onaj koji sjedi s tobom na zidiću.
Zašto bi, pobogu, ugledni profesor postao “Starac Milovan”?
Ovo mi je najdraži dio priče. To je čista psihologija. Andrija je znao ljudsku prirodu. Znao je da ako dođe među seljake i kaže: “Ja sam učeni fra Andrija, slušajte me!”, stvorit će zid. Ljudi ne vole pametnjakoviće koji im sole pamet s visoka.
Zato je izmislio lika. Starac Milovan.
To je bio genijalan potez. Danas to zovemo branding ili stvaranje persone. Starac Milovan nije bio fratar. Bio je jedan od njih. Mudar, stariji čovjek koji je puno vidio, puno prošao, i koji “piva jer mu je drago”. To zvuči kao netko s kim biste rado popili rakiju, zar ne?
Pišući pod tim imenom, Kačić je srušio barijeru nepovjerenja. Kad čitate te uvode, on se ispričava ako je nešto krivo rekao, on se postavlja ponizno. Kaže: “Ja Starac Milovan… pivam da se ne zaboravi.” Nije nametao autoritet titule, nego autoritet iskustva i emocije.
Sjećam se kad sam jednom u arhivu naletio na originalno izdanje. Papir je bio grub, tisak neravan. Ali kad sam pročitao taj potpis, “Starac Milovan”, naježio sam se. To nije bila laž. To je bila maska koja je omogućila istini da dođe do cilja. Žrtvovao je svoj ego da bi poruka prošla. Koliko bi današnjih intelektualaca to učinilo?
Kako je jedna knjiga uspjela postati viralna u svijetu bez struje?
Danas se hvalimo s milijun pregleda na YouTubeu. “Razgovor ugodni naroda slovinskoga”, prvi put tiskan 1756., bio je viralniji od bilo kojeg današnjeg videa. Kako? Zato što je bio koristan i zabavan u isto vrijeme.
Zamislite težačku kuću zimi. Mrak pada u četiri popodne. Nema televizije, nema radija. Što radite? Pričate priče. I onda netko izvadi “Pismaricu”.
Kačić je bio lukav. Nije pisao dosadnu prozu. Pisao je u desetercu. Zašto? Jer je to bio ritam srca tog naroda. Deseterac se lako pamti. Ljudi koji nisu znali slova – a takvih je bilo 90% – mogli su te pjesme naučiti napamet nakon dva ili tri slušanja.
- Ritam: Knjigu piše, vitezovi moji… To teče. To se ne čita, to se skandira.
- Sadržaj: To je bio akcijski film. Bitke, izdaje, junaštva, odsječene glave, otmice. Bilo je tu svega što drži pažnju.
- Identitet: Ljudi su slušali o sebi. Ne o nekim dalekim francuskim dvorovima, nego o Klisu, Sinju, Zadru.
Moj otac mi je pričao da je u njihovom selu postojala samo jedna “Knjiga”. Nisu je zvali po naslovu. Ako si rekao “dodaj mi Knjigu”, znalo se na što se misli. Biblija je bila sveta, stajala je visoko, ali Kačić… Kačić je bio na stolu, umrljan vinom i uljem, s ušima na stranicama. To je bila knjiga koja se živjela.
Je li Andrija zapravo bio vizionar ili samo pragmatičar po pitanju jezika?
Ovo je tema oko koje se jezikoslovci i danas vole svađati, ali meni je stvar prilično jasna. Kačić je bio pragmatičar koji je slučajno postao vizionar.
Hrvatska je tada bila jezični kaos. Kajkavci na sjeveru, čakavci na obali, štokavci u zaleđu i Slavoniji. Službeni dokumenti na latinskom. Kačić je morao donijeti odluku: na kojem jeziku pisati da me razumije najviše ljudi?
Odabrao je štokavštinu. I to ne neku umjetnu, nategnutu verziju. Uzeo je jezik puka. Jezik kojim se govorilo na sajmovima, u polju, na brodovima. Taj jezik je bio robustan, ponekad grub, ali beskrajno živ.
Time je, zapravo, “zabetonirao” put za ono što će se dogoditi u 19. stoljeću s Ilirskim pokretom. On je dokazao da taj “prosti” jezik može nositi teške teme – povijest, religiju, politiku. Nije čekao dozvolu akademije. Samo je to učinio.
Meni je fascinantno to samopouzdanje. Zamislite da danas netko odluči pisati ozbiljnu povijesnu knjigu u slengu, i to postane standard za sto godina. To je otprilike ono što je on napravio. Povezao je Dubrovnik sa Slavonijom, Dalmaciju s Bosnom, sve kroz taj ritmični deseterac. Stvorio je jezičnu domovinu prije nego što smo imali političku.
Što nam ti krvavi opisi bitaka govore o nama samima?
Kad čitate Kačića, nema cenzure. Nema onog modernog umatanja u celofan. Kad siječe sablja, krv prska. Glave lete.
Pjevao je o Skenderbegu, o Sibinjanin Janku (Jánosu Hunyadiju), o Zrinskima. Ali ono što mene posebno dira jest kako je tretirao lokalne heroje. Ljude čija imena možda nećete naći u velikim svjetskim enciklopedijama, ali su u Kačićevoj pjesmarici dobili status polubogova.
Zašto toliko nasilja? Zato što je to bila njihova stvarnost. Ljudi su živjeli na granici svjetova. Smrt je bila svakodnevna pojava. Kačić im nije prodavao bajke o miru, jer mira nije bilo. Prodavao im je smisao njihove borbe.
Govorio im je: “Da, teško je. Da, ginemo. Ali nismo žrtve. Mi smo brana. Mi smo vitezovi.”
Ta promjena perspektive je ključna. Od pasivnog trpljenja do aktivnog ponosa. Sjećam se jednog stiha o obrani Sinja. Taj prkos! To nije kuknjava. To je inat. I mislim da je taj inat nešto što smo, kao narod, zadržali do danas. Možda nam je to Kačićevo najtrajnije nasljeđe – taj stav da se ne predajemo, čak ni kad su šanse nikakve.
Gdje povijest prestaje, a počinje dobra priča (i laž)?
Budimo iskreni – ako spremate ispit iz povijesti na fakultetu, nemojte učiti iz Kačića. Past ćete.
On je miješao sve i svašta. Povijesne dokumente, kronike, ali i ono što mu je neka baba ispričala uz vatru. Za njega je legenda bila jednako vrijedna kao i službeni zapis, možda i vrijednija.
Je li lagao? Ne bih to tako nazvao. On je gradio mit. A nacijama trebaju mitovi više nego činjenice. Treba nam priča u koju vjerujemo. Uzmimo Kosovsku bitku. Njegov opis je pun emocija, izdaje, herojstva. Faktički? Upitno. Emotivno? Istinito do kosti.
Jedan profesor mi je davno rekao, dok smo sjedili u zadimljenom kabinetu: “Mali, zapamti, povijest pišu pobjednici, ali poeziju piše narod.” Kačić je bio glas tog naroda. On nije provjeravao fusnote. On je provjeravao kuca li srce brže kad se to čita.
Iskreno, da je pisao suhoparnu, faktički točnu povijest, nitko ga ne bi čitao. “Razgovor ugodni” bi završio u nekom samostanskom podrumu. Ovako, s tim mitskim dodacima, postao je živ. Ponekad je laž koja inspirira korisnija od istine koja deprimira. To je opasna teza, znam, ali u kontekstu opstanka naroda u 18. stoljeću, bila je nužna.
Kako je jedan “balkanski fratar” zadivio profinjenu Europu?
Mislite da je Kačić bio samo za naše seljake? Varate se. Njegova je slava prešla granice. U doba romantizma, Europa je poludjela za “plemenitim divljacima”, za izvornom narodnom kulturom.
Alberto Fortis, onaj Talijan koji je svijetu otkrio Hasanaginicu, bio je fasciniran tim svijetom koji je Kačić opisivao. A onda dolazi Johann Gottfried Herder, njemački teškaš, filozof, koji uvrštava prijevode Kačićevih pjesama u svoje zbirke.
Zamislite scenu: u bečkim i berlinskim salonima, gospoda s perikama čitaju o našim hajducima, o borbama s Turcima, o tom sirovom herojstvu. Bili smo im egzotični. Bili smo im fascinantni.
Za dublji uvid u to kako je naša književnost tada utjecala na europske tokove, bacite oko na ovaj izvor: Britannica – South Slavic Literature.
Kačić nas je stavio na mapu. Pokazao je Europi da nismo samo neka bezimena masa na granici s Osmanskim Carstvom, nego narod s dubokom tradicijom i strašnom poezijom. Čak je i Vuk Karadžić, otac srpskog jezika, debelo zagrabio u Kačićevu ostavštinu. Nije mogao ignorirati tu snagu, iako su im se politički i vjerski stavovi možda razlikovali. Jezik i stil su bili jači od granica.
Tko danas ima živaca čitati “Korabljicu”?
Osim “Razgovora”, Kačić je napisao i “Korabljicu”. To je, u biti, povijest svijeta i Biblije, opet prepričana za običan puk.
Danas, kad uzmem tu knjigu, osjećam se kao arheolog. Težak je to tekst za modernog čovjeka. Arhaičan. Ali kad zagrebete ispod površine, vidite kako je jedan čovjek u 18. stoljeću pokušavao objasniti svemir svojim župljanima.
On povezuje Adama i Evu s rimskim carevima, pa onda s hrvatskim kraljevima, sve u jednom neprekinutom nizu. Za njega, vrijeme nije isprekidano. Sve je dio istog Božjeg plana.
Priznajem, nije to štivo za plažu. Ali ima jednu toplinu. Ima tu naivnu, ali iskrenu želju da se educira. Kad čitam “Korabljicu”, vidim Andriju kako sjedi uz svijeću, umornih očiju, i pokušava pojednostaviti kompleksnu teologiju da bi je razumjela njegova pastva. To je čin ljubavi.
Zašto spomenici ne gledaju u nebo?
Sljedeći put kad budete u Zagrebu ili Makarskoj, stanite pred Kačićev spomenik. Ozbiljno, stanite i pogledajte ga u oči.
Rendićev kip u Makarskoj je moćan. Ali Meštrovićev u Zagrebu… on je poseban. Andrija sjedi, knjiga je tu, ali pogled? Pogled nije usmjeren u nebesa, u neku apstraktnu božansku istinu. Pogled je ravan. Gleda u nas. Gleda u prolaznike na Ilici.
To nije slučajnost. Umjetnici su shvatili bit. On nije bio svetac koji lebdi. Bio je čovjek koji je hodao po zemlji. Njegova duhovnost se manifestirala kroz rad s ljudima.
Prošle godine sam pio kavu točno ispod tog kipa u Zagrebu. Gledao sam ljude kako jure na tramvaj, turiste kako jedu sladoled. Nitko ga nije ni pogledao. I pomislio sam: “Stari moj, da tebe nije bilo, tko zna kojim bismo jezikom mi danas ovdje pričali i bi li uopće znali da smo svoji.” On je tu, tihi promatrač, temelj koji se ne vidi, ali drži kuću.
Ima li mjesta za “Starca Milovana” na TikToku?
Iskreno? Teško. Živimo u vremenu gdje je pažnja kraća od treptaja oka. Tko ima strpljenja za deseterački stih?
Ali, s druge strane, pogledajte što ljudi traže. Traže storytelling. Traže priču. Traže autentičnost. A Kačić je bio majstor autentičnosti.
Možda nećemo više recitirati uz gusle. Ali format se može promijeniti. Andrija bi se danas, siguran sam, prilagodio. On ne bi pisao debele knjige. Snimao bi podcaste. Pisao bi blogove. Bio bi onaj lik na Twitteru koji secira stvarnost oštrim komentarima.
Nedavno sam pokušao svom nećaku, koji ne vadi nos iz mobitela, pročitati par stihova o Jurišiću. Prvo je zakolutao očima. “Daj, barba, to je dosadno.” Ali onda sam promijenio glas. Unio sam onaj djedov “bura i vino” ton. Počeo sam gotovo vikati ritam. Stao je. Slušao je.
Ima nešto u tom ritmu. Nešto primarno. Kao bubanj. Deseterac nije samo književna forma; to je otkucaj srca ovog podneblja. Možeš ga presvući u moderno ruho, možeš ga repati (ozbiljno, deseterac je čisti rap flow), ali energija je ista.
Zaključak: Knjiga koja je stvorila naciju
Gledam svoju policu s knjigama. Puna je svega. Modernih trilera, biografija, stručne literature. Ali tamo u kutu stoji jedan stari, ofucani primjerak “Razgovora ugodnog”.
Nije najljepša knjiga koju imam. Ali je najvažnija.
Andrija Kačić Miošić nije bio najbolji pjesnik kojeg smo ikad imali. Realno, Gundulić je bio vještiji, Krleža pametniji. Ali nitko, baš nitko, nije bio važniji. On nam je dao zajednički jezik i zajedničku priču kad nismo imali ništa.
On je bio onaj djed koji te posjedne i kaže: “Slušaj, mali, ti nisi nitko i ništa. Ti potječeš od ovih ljudi.” I to ti da snagu.
Njegov “Starac Milovan” još uvijek luta ovim krajevima. Čujete ga u svakoj dobroj zdravici, u svakom ponosnom isticanju podrijetla, u svakoj tvrdoglavosti našeg čovjeka. Andrija nas je naučio da se ne sramimo tko smo. I zato, nazdravimo mu. Ne kao spomeniku, nego kao čovjeku. Živio, fra Andrija. I hvala ti na razgovoru. Bio je, i ostao, ugodan.
Često postavljena pitanja – Andrija Kačić Miošić
Koji su ključni uvjeti i lekcije iz života Andrije Kačića Miošića koje ga čine posebnim?
Andrija Kačić Miošić bio je franjevac koji je shvatio da promjena društva zahtijeva uključivanje na terenima gdje narod živi, te je zbog toga odlučio biti učitelj na terenu, ne samo akademski teolog. Njegovo stvaranje lika ‘Starca Milovana’ bio je način da izgradi povjerenje s narodom, koristeći jezik i stil koji su im bili bliski, čime je uspostavio most prema Europskoj kulturi i povijesti.
Zašto je Kačićev jezik i njegov utjecaj i danas važan?
Kačić je odabrao štokavski jezik koji je bio razumljiv široj populaciji, čime je omogućio da teški povijesni i religijski sadržaji budu dostupni i pjevanom narodu. Time je znatno doprinio oblikovanju hrvatskog jezika i kulture, te je njegov stil postao temelj za kasnije jezične i književne promjene, uključujući i Ilirski pokret.
Kako je Kačić uspio postići viralni učinak i uvođenje knjige u svakodnevni život naroda?
Kačićev ‘Razgovor ugodni naroda slovinskoga’ bio je prvi primer kako književnost može biti viralna kada je korisna i zabavna. Pisan u ritmu deseterca, lako pamtljivom i skandiranom, knjiga je postala popularna zahvaljujući ritmu, sadržaju punom akcije i identitetu s lokalnim junacima, te je postojala u svakom domu, često naučeno napamet.
Na koji način Kačićev rad utječe na europsku kulturnu scenu i povijest?
Njegove pjesme i priče bile su iznimno cijenjene u Europi tijekom romantizma. Fascinacija izvornom hrvatskom narodnošću dovela je do toga da su europski intelektuali, poput Herdera i Fortisa, preuzimali i cijenili njegov rad. Time je Kačić stavio Hrvatsku na mapu europske književnosti kao naroda s dubokom tradicijom i snažnom poezijom.
