Sjećam se jedne južine u Splitu, one teške, ljepljive, kad ti se čini da pritisak zraka možeš rezati nožem. Šetao sam Rivom, a valovi su udarali o kamenu obalu istim onim ritmom kao i prije sto godina. Stao sam ispred spomenika čovjeku koji gleda prema moru, prema onom istom Jadranu koji mu je zadao toliko boli. Ante Trumbić.
To ime nosi težinu koju bronca ne može prenijeti. Dok sam gledao u njegovo lice, nisam vidio samo povijesnu ličnost iz suhoparnih udžbenika; vidio sam čovjeka koji je na svojim plećima nosio sudbinu cijelog jednog naroda, čovjeka koji je kockao s poviješću i izgubio, a pritom možda ipak spasio ono najvažnije.
Tog dana, dok me vjetar šibao po licu, razmišljao sam o paradoksu njegova života. Kako je moguće da je čovjek, kojeg danas mnogi površno etiketiraju kao “oca Jugoslavije” i krive za sve nedaće 20. stoljeća, zapravo bio najgorljiviji branitelj hrvatske državnosti u njezinim najtežim trenucima? Njegova priča nije crno-bijela. To je priča u nizu sivih nijansi, puna dima iz bečkih kavana, hladnih londonskih hodnika i beogradskih spletki. Ako želimo razumjeti tko smo danas, moramo, ali baš moramo, razumjeti dramu Ante Trumbića.
Više iz kategorije
Maksimilijan Vrhovac i Dimitrije Demeter
Ključne točke (Key Takeaways)
- Ante Trumbić bio je pragmatik koji je u jugoslavenskoj ideji vidio jedini štit protiv talijanskog imperijalizma koji je prijetio gutanjem Dalmacije.
- Njegov politički put je evolucija od tvrdog pravaštva do politike “Novog kursa”, dokazujući njegovu spremnost da mijenja alate kako bi ostvario cilj – opstanak Hrvatske.
- Kao predsjednik Jugoslavenskog odbora, vodio je iscrpljujuću diplomatsku bitku u Londonu i Parizu, često sabotiran od strane srpske vlade na Krfu.
- Potpisivanje Rapalskog ugovora 1920. godine bila je njegova osobna i politička tragedija, čin žrtvovanja dijela tijela da bi se spasio ostatak organizma.
- U kasnijim godinama postaje jedan od najžešćih kritičara beogradskog centralizma, priznajući svoje zablude i vraćajući se ideji hrvatske suverenosti.
Tko je zapravo bio taj tvrdoglavi Splićanin i što ga je pokretalo?
Roditi se u Splitu 1864. godine značilo je roditi se u gradu koji je bio tijesan. Austrijska birokracija gušila je svaki pokušaj nacionalnog buđenja, a talijanski jezik bio je ulaznica za visoko društvo. Mali Ante, sin težaka, nije imao tu ulaznicu rođenjem, ali ju je iskovao svojim intelektom. Možete li zamisliti tog mladića, punog dišpeta, kako sjedi u klupama zagrebačkog, bečkog i gračkog sveučilišta, upijajući pravo ne kao skup pravila, već kao oružje?
U tim ranim danima, Trumbić je bio pravaš do srži. Starčevićanac. Za njega je Hrvatska bila svetinja, a svaka pomisao na suradnju s Bečom ili Budimpeštom izdaja. Ali, život nije teorija. Život u Dalmaciji bio je surova realnost. Gledao je kako talijanski iredentizam jača, kako se preko Jadrana bruse noževi za “našu obalu”. Tu se dogodio onaj klik, onaj trenutak sazrijevanja koji odvaja političare od državnika.
Shvatio je da “Hrvatska sama” znači “Hrvatska raskomadana”. Njemački pritisak sa sjevera i talijanski s juga bili su poput škripca koji se polako steže. Njegov um, analitičan i hladan, počeo je tražiti izlaz. Nije to bila ljubav prema južnoslavenskoj braći iz romantiziranih pjesama; bila je to čista, hladna kalkulacija opstanka.
Kako je nastala politika “Novog kursa” i zašto je bila toliko šokantna?
Sjećam se rasprava s mojim starim profesorom povijesti uz kavu. Uvijek mi je govorio: “Sinko, Trumbić je shvatio da se vrag izbija klinom.” I bio je u pravu. Početkom 20. stoljeća, Trumbić povlači potez koji je šokirao mnoge njegove suvremenike. Okreće se suradnji s onima s kojima su Hrvati do jučer bili u političkom ratu – Srbima u Hrvatskoj i Mađarima.
Zajedno s Franom Supilom, tim vulkanom od čovjeka s kojim je dijelio viziju, ali ne i temperament, kreira “politiku Novog kursa”. Riječka rezolucija iz 1905. godine nije bila samo komad papira. Bio je to politički potres. Ideja je bila jednostavna: ujediniti sve oporbene snage protiv Beča. “Pomozi mi da se oslobodim Beča, pa ćemo se poslije dogovoriti,” bila je to logika.
Ali, pitam vas, koliko hrabrosti treba za takav zaokret? Riskirao je da ga proglase izdajnikom, da izgubi bazu. No, Trumbić je vidio dalje. Vidio je da Austrija slabi i da se karte u Europi ponovno miješaju. Htio je da Hrvatska za tim stolom sjedi kao igrač, a ne kao ulog.
Što se događalo iza zatvorenih vrata londonskih hotela tijekom rata?
Kad je 1914. svijet poludio, Trumbić nije čekao. Znao je da će ga austrijska policija uhititi. Prebjegao je u Italiju doslovno u zadnji čas. Od tog trenutka, njegov život postaje život lutalice, emigranta u luksuznim odijelima ali s praznim džepovima i teškim srcem.
U Londonu i Parizu, kao predsjednik Jugoslavenskog odbora, vodio je bitku koja se nije vodila u rovovima, ali je bila jednako krvava. Zamislite tu poziciju: predstavljate narod koji se službeno bori na strani neprijatelja (Austro-Ugarske), a pokušavate uvjeriti Saveznike da taj narod zapravo želi slobodu. A s druge strane stola sjedi Nikola Pašić, premijer Srbije, koji ima vojsku, ima državu i ima priznanje Saveznika.
Trumbić je bio u nemogućoj misiji. Morao je balansirati. Pašić je na novu državu gledao kao na proširenu Srbiju. Trumbić je želio federaciju, ravnopravnost. Njihovi sukobi su legendarni. Dok je Supilo, emotivan i nagao, izgorio u toj borbi i otkrio tajni Londonski ugovor kojim se Italiji obećava Dalmacija, Trumbić je morao ostati hladan. Morao je “gutati žabe” da bi spasio cilj. Znao je za tajni ugovor. Znao je da ako ne stvore zajedničku državu sa Srbijom, Dalmacija postaje talijanska provincija. To je bila njegova noćna mora koja ga je budila u hladnom znoju.
Zašto je Krfska deklaracija bila samo prividno primirje?
Ljeto 1917. na Krfu. Vrućina, cvrčci i teški pregovori. Trumbić i Pašić pokušavaju naći zajednički jezik. Rezultat je Krfska deklaracija. Na papiru, to je izgledalo kao pobjeda: buduća država bit će ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu s dinastijom Karađorđevića. Ravnopravnost imena, pisama i vjera.
Ali, je li Trumbić doista vjerovao Pašiću? Sumnjam. Bio je previše pametan za to. No, što mu je preostalo? Rusija je pala, Amerika je tek ulazila u rat, a Italija je čekala svoj plijen. Trumbić je potpisao jer je to bio jedini način da legitimira hrvatske zahtjeve pred svijetom. Pašić je potpisao jer mu je trebalo da pokaže Saveznicima da kontrolira situaciju. Bio je to brak iz računa, u kojem je mlada (Hrvatska) unijela miraz, a mladoženja (Srbija) oružje.
Tko je zapravo “izdao” 1918. godine?
Jesen 1918. donijela je kaos. Austro-Ugarska se raspala kao kula od karata. U Zagrebu je vladala euforija, ali i strah. “Zeleni kadar” pljačkao je po selima, talijanska vojska iskrcavala se u Dalmaciji i Istri. Ljudi su me često pitali: “Zašto su srljali u Beograd kao guske u maglu?”
Istina je bolnija. Nisu srljali. Bježali su od požara. Narodno vijeće u Zagrebu nije imalo vojsku. Talijani su već uzimali Zadar, Šibenik, otoke… Trumbić je iz inozemstva slao očajničke apele: “Ujedinite se odmah ili smo gotovi!” Nije bilo vremena za finese. Strah od talijanske okupacije bio je motor koji je gurao ujedinjenje.
Kad je 1. prosinca proglašena Kraljevina SHS, Trumbić nije slavio. Bio je iscrpljen. Znao je da prava borba tek počinje, ali sada unutar nove kuće čiji su temelji bili, blago rečeno, nakrivo postavljeni.
Kako izgleda čovjek koji potpisuje smrtnu presudu dijelu svoje domovine?
Rapallo, studeni 1920. To je scena koju bih volio da mogu izbrisati iz povijesti, ali ona je ključna. Trumbić, sada ministar vanjskih poslova te nove Kraljevine, sjedi nasuprot talijanskim diplomatima. Osjeća se usamljeno. Beograd mu ne daje pravu podršku; njima je bitno da se granice smire, pa makar i na štetu “tamo nekih Hrvata uz more”.
Morao je potpisati Rapalski ugovor. Tim potpisom Italiji su pripali Istra, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Rijeka (kao slobodna država, kasnije anektirana). Priča se da je nakon potpisivanja, taj stameni Splićanin, koji nikad nije pokazivao emocije, zaplakao. Rekao je jednom suradniku: “Odsjekao sam si ruku da bih spasio glavu.”
Je li to bila izdaja? Mnogi su ga tada pljuvali. Ali gledajući s povijesne distance, da nije potpisao, talijanska vojska bi vjerojatno uzela sve do Knina. Nitko ih ne bi zaustavio. Trumbić je preuzeo krivnju na sebe, postao je žrtveni jarac jedne nemoćne politike. To ga je slomilo. Ubrzo nakon toga podnosi ostavku i povlači se u osamu.
Zašto se “otac” pretvorio u najljućeg protivnika svog “djeteta”?
Nakon Rapalla, Trumbić više nije bio isti čovjek. Iluzije su nestale. Vidio je da je Pašićeva hegemonija stvarna i brutalna. Vidovdanski ustav 1921. godine donesen je preglasavanjem, protiv volje većine Hrvata. Trumbić je glasao protiv. Njegov govor tada bio je proročanski. Upozoravao je da se država ne može graditi na sili.
I tu počinje njegov zadnji čin, možda i najčasniji. Vraća se u Zagreb. Bivši ministar, bivši “Jugoslaven”, sada postaje oporbenjak. Približava se Stjepanu Radiću, čovjeku koji mu je godinama bio politički antipod. Njih dvojica, seljački tribun i fini gospodin pravnik, našli su se na istom poslu – obrani Hrvatske od beogradskog centralizma.
Trumbić je imao hrabrosti reći: “Pogriješio sam.” Priznao je da je podcijenio srpski mentalitet dominacije. Nije se skrivao iza starih zasluga. Branio je hrvatske interese kao odvjetnik, kao zastupnik, kao čovjek koji pokušava popraviti ono što je pomogao sagraditi.
Što nam govore “Zagrebačke punktacije” o njegovom kraju?
U tridesetim godinama, nakon što je Radić ubijen u skupštini (što je bio konačni dokaz da je Trumbićevo upozorenje bilo točno), Trumbić postaje simbol otpora. Godine 1932. sastavlja “Zagrebačke punktacije”. To je bio dokument koji je tražio vraćanje na 1918., na početne pozicije, osudu hegemonije.
Zbog toga je završio i u zatvoru, stari čovjek u hladnoj ćeliji. Ali duh mu nisu slomili. Postao je radikalniji u zahtjevima za hrvatskom samostalnošću nego što je ikada bio u mladosti. Krug se zatvorio. Onaj mladi pravaš iz Splita ponovno je izbio na površinu, ali sada s gorkim iskustvom čovjeka koji je vidio kako se kobasice (i države) prave.
Zašto danas trebamo stati pred njegov spomenik s poštovanjem?
Ante Trumbić umro je 1938. godine. Njegov sprovod u Zagrebu bio je veličanstven. Tisuće ljudi izašlo je na ulice, ne samo da isprate političara, već da iskažu tihi protest protiv režima. Otišao je prije nego što je svijet ponovno izgorio u Drugom svjetskom ratu, prije nego što je vidio nove tragedije svog naroda.
Kada danas razmišljam o njemu, ne vidim izdajnika, niti vidim sveca. Vidim tragičnog junaka u antičkom smislu. Čovjeka koji je birao između kuge i kolere. Čovjeka koji je žrtvovao svoj mir, svoj ugled i na kraju svoje zdravlje za ideju spasenja svog naroda.
Njegova lekcija za nas danas? Politika je okrutna. Ideali su nužni, ali bez sile i saveznika su krhki. I najvažnije – ponekad moraš donijeti odluke zbog kojih će te mrziti, jer je alternativa nestanak.
Sljedeći put kad prođete Obalom Ante Trumbića, sjetite se one drhtave ruke u Rapallu. Sjetite se čovjeka koji je plakao jer je morao dati Istru da bi sačuvao Dalmaciju. I skinite kapu. Jer bez njegove žrtve, tko zna kojim bismo jezikom danas pričali u Splitu.
Za one koji žele uroniti dublje u pravne labirinte i diplomatske bitke koje je vodio, svakako preporučujem detaljno čitanje na Hrvatskoj enciklopediji.
Neka ovaj članak bude mali podsjetnik da povijest pišu ljudi od krvi i mesa, sumnji i strahova, a ne nepogrešivi roboti. Ante Trumbić bio je upravo to – čovjek, sa svim svojim veličanstvenim manama.
Često postavljena pitanja – Ante Trumbić
Tko je bio Ante Trumbić i zašto je važno njegove lik i djelo razumjeti danas?
Ante Trumbić bio je važan hrvatski političar i diplomata, čiji je život i djelovanje bilo ključno za razumijevanje povijesti Hrvatske, posebno u kontekstu njenog nastanka, borbe za državnost i odnosa s drugim narodima na prostoru bivše Jugoslavije.
Kako je Ante Trumbić razvio politiku ‘Novog kursa’ i zašto je bila toliko šokantna?
Politika ‘Novog kursa’ nastala je kao Trumbićeva odluka o suradnji s bivšim neprijateljima poput Srba i Mađara, čime je šokirao suvremenike. Ta politika predstavljala je izazov dosadašnjim idejama o izolaciji i zahtijevala hrabre i riskantne poteze radi opstanka Hrvatske.
Zašto je potpisivanje Rapalskog ugovora 1920. godine bilo osobna i politička tragedija za Ante Trumbića?
Trumbić je smatrao da potpisivanjem Rapalskog ugovora odriče se dijela svoje domovine, Istre i Dalmacije, što je osjećao kao izdaju. Taj čin ga je složio i povukao u duboku osobnu krizu, gotovo do suza, jer je smatrao da je učinio nužno zlo radi očuvanja ostatka Hrvatske.
Koji su to događaji doveli do toga da je Ante Trumbić postao najžešći kritičar beogradskog centralizma?
Nakon nasilnih događaja i uvođenja Vojvodine u Ustav 1921., Trumbić je shvatio da politika centralizacije ugušava hrvatske interese, te je postao oštar protivnik režima u Beogradu, čime je jasno izrazio svoj pad s početnih liberalnih ideala.
Zašto je važno danas odati počast Ante Trumbiću i njegovom spomeniku?
Danas je važno odati počast Trumbiću jer je bio čovjek koji je žrtvovao svoj mir i obraz za jedan cilj, a njegov rad i žrtvu trebamo cijeniti kao dio svoje povijesti i identiteta, te učiti iz njegovih zasluga i pogrešaka.
