Autor: Jurica

Sjedim neki dan s starim prijateljem, onako uz kavu, i dotaknemo se teme lidera. Pravih lidera. Onih zbog kojih ti srce brže kuca. I znate što? Danas ih je teško naći. Ali nekad… nekad je bilo drugačije. Pričao mi je djed o tim danima. O vremenu kad se politika nije gledala na televiziji, nego se živjela na ulici. A u centru svega stajala je ona. Savka Dabčević-Kučar. Nije to bila samo “političarka”. To je bila sila prirode. Kad kažeš “Savka”, ne misliš na funkcije i titule. Misliš na onaj osjećaj ponosa koji je prostrujao Hrvatskom 1971. Misliš na nadu. Često…

Još uvijek pamtim miris one stare, kožne fotelje u djedovoj radnoj sobi. Bilo je to negdje krajem osamdesetih, zrak je bio težak, pun iščekivanja, kao pred oluju. Djed je, s onom svojom karakterističnom gestom popravljanja naočala, izvukao požutjelu fotografiju iz knjige koju je skrivao na gornjoj polici. Na njoj je bio čovjek oštrih crta lica, prodornog pogleda. “Vidiš ovoga?” pitao me tiho, gotovo zavjerenički. “To je Miko. Da nije bilo njega, ni mi danas ne bismo smjeli pričati ovo što pričamo.” U tom trenutku nisam shvaćao težinu tih riječi. Tko je taj Miko Tripalo? Zašto se njegovo ime izgovara s…

Gledajte, kad pričamo o kaosu koji je zadesio Balkan krajem prošlog stoljeća, jedno lice – i one legendarne, guste obrve – jednostavno ne možete fulati. Stjepan “Stipe” Mesić. On nije samo neka suhoparna fusnota u povijesnim knjigama. Čovjek je hodajući paradoks. On je tip koji je ugasio svjetlo u Jugoslaviji, doslovno rekao “laku noć”, da bi ga potom upalio u neovisnoj Hrvatskoj. I sve to dok je pričao viceve koji su nasmijavali narod, a političke protivnike dovodili do ludila. Sjećam se točno tog osjećaja devedesetih. Gledaš Dnevnik, svi su nešto ukočeni, sivi, govore u floskulama. A onda dođe Mesić. Nije…

Nikad neću zaboraviti taj miris. Kombinacija ustajalog dima cigareta, jeftine kave i onog specifičnog znoja koji izbija kad ljudi znaju da se povijest lomi pred njihovim očima. Te izborne noći, stožer je gorio od emocija, ali jedan čovjek u centru svega bio je – hladan. Ivica Račan nije bio tip koji diže ruke u zrak kao pobjednik na nogometnoj utakmici. Stajao je tamo, s onim svojim poluosmijehom koji je mogao značiti sve i ništa, i povlačio dim za dimom. Nije to bio trijumf kakav viđate u američkim filmovima. Ovo je bio Balkan, a on je znao da prava bitka tek…

Sjećate li se mirisa zraka u Zagrebu te jeseni 1991.? Bio je to težak miris, mješavina vlage, straha i onog specifičnog smrada dima koji se uvlači u kapute i ne izlazi tjednima. Sjedili smo po podrumima, s tranzistorima na uhu, čekajući vijesti koje su uglavnom bile loše. Vukovar je krvario, Dubrovnik gorio. U tom kaosu, kad se činilo da nas je svijet zaboravio i prekrižio, na televiziji bi se pojavio on. Gojko Šušak. Nije bio glasan. Nije mahao rukama. Imao je lice čovjeka koji nije spavao danima, ali je u očima imao nešto što nam je svima trebalo – hladnu,…

Neka imena u povijesti jednostavno teže više od drugih. Ne stoje samo na papiru kao suhi podaci; ona su simbol otpora, inata i one vrste prkosa koji mijenja granice. Janko Bobetko je upravo to ime. Nije on bio samo još jedan vojnik u nizu. Govorimo o čovjeku koji je spojio dva potpuno različita svijeta – partizansku gerilu iz Drugog svjetskog rata i moderne bitke Domovinskog rata. Svi znamo osnove: general, načelnik, strog zapovjednik. Ali tko je bio čovjek ispod te uniforme? Što natjera nekoga u osmom desetljeću života, kad većina ljudi razmišlja o mirovinama i unucima, da obuče čizme i…

Nikada neću zaboraviti onaj osjećaj prašine pod prstima dok sam u sveučilišnoj knjižnici, tražeći građu za diplomski, sasvim slučajno naletio na požutjelo izdanje “Diktature kralja Aleksandra”. Naslovnica se jedva držala. Očekivao sam dosadu. Očekivao sam suhoparne fraze nekog davno mrtvog birokrata. Ali kad sam okrenuo prvu stranicu, kao da me netko udario šakom u trbuh. Taj bijes, ta lucidnost! To nije pisao političar; to je pisao čovjek kojeg su izdali vlastiti ideali, čovjek koji gori. Taj čovjek bio je Svetozar Pribićević. I tu kreće naša priča. Ne o spomeniku, nego o čovjeku od krvi i mesa koji je tresao temelje…

Zaboravite na trenutak Tita. Zaboravite bijela odijela, cigare s Kube i glamurozne prijeme na Brijunima. Prava moć u bivšoj državi, ona hladna, proračunata moć koja je zapravo pokretala zupčanike, rijetko se sunčala pred kamerama. Ona je sjedila u sjeni, s olovkom u ruci i debelim naočalama na nosu. To je bio Vladimir Bakarić. Ako ste odrasli u Hrvatskoj sedamdesetih ili osamdesetih, to ime nije izazivalo oduševljenje. Izazivalo je nelagodu. Moj djed, čovjek koji je prošao Sutjesku i Neretvu, nije se bojao Nijemaca. Ali kad bi se na televiziji pojavio Bakarić, on bi nesvjesno utišao ton. “Vidiš ovog,” rekao bi mi…

Kažu da revolucija jede svoju djecu. To je stara, otrcana fraza, zar ne? Ali u slučaju Andrije Hebranga starijeg, revolucija nije samo “pojela” svoje dijete; ona ga je prožvakala, ispljunula, a zatim desetljećima pokušavala sakriti kosti. Sjećam se kad sam prvi put naletio na njegovo ime. Nije to bilo na nekom dosadnom predavanju. Bilo je to u zadimljenom kutu jedne zagrebačke knjižnice, kopajući po nekim starim, požutjelim novinama koje su preživjele čistke. Tamo, u sitnim slovima, krilo se ime čovjeka kojeg se moćni Tito bojao više nego ijednog vanjskog neprijatelja. Tko je zapravo bio taj čovjek? Heroj? Izdajnik? Ili samo…

Sjećam se jedne južine u Splitu, one teške, ljepljive, kad ti se čini da pritisak zraka možeš rezati nožem. Šetao sam Rivom, a valovi su udarali o kamenu obalu istim onim ritmom kao i prije sto godina. Stao sam ispred spomenika čovjeku koji gleda prema moru, prema onom istom Jadranu koji mu je zadao toliko boli. Ante Trumbić. To ime nosi težinu koju bronca ne može prenijeti. Dok sam gledao u njegovo lice, nisam vidio samo povijesnu ličnost iz suhoparnih udžbenika; vidio sam čovjeka koji je na svojim plećima nosio sudbinu cijelog jednog naroda, čovjeka koji je kockao s poviješću…

Sjećam se kad sam kao klinac s djedom prolazio pokraj zagrebačke katedrale. Stari bi uvijek skinuo kapu, prekrižio se i promrmljao nešto sebi u bradu. Nije to bila samo molitva, bilo je to neko teško, gotovo opipljivo poštovanje. “Tu ti leži Stepinac,” rekao bi mi, “čovjek koji nije htio pognuti glavu.” Tada nisam razumio težinu tih riječi. Danas, kad kopam po arhivima i čitam stara pisma, slika postaje jasnija, ali i složenija. Alojzije Stepinac nije bio lik iz bajke bez mane, niti je bio onaj “krvolok” kako su ga crtali u udžbenicima bivše države. Bio je čovjek od krvi i…

Sjećam se kao da je bilo jučer – sjedio sam u onoj staroj, zadimljenoj radionici mog djeda na Trešnjevci. Mirisalo je na piljevinu i jeftini duhan. Djed je bio tvrd čovjek, rijetko je hvalio ikoga, pogotovo ne političare. “Svi su oni isti, moj sine,” znao je govoriti pljuckajući u stranu. Ali kad bi se spomenulo ime Vladko Maček, atmosfera bi se promijenila. Djed bi odložio blanju, obrisao ruke o pregaču i rekao nešto što me proganja godinama: “Radić nas je naučio kako da vičemo da smo Hrvati, ali Maček… Maček nas je učio kako da ostanemo živi dok to vičemo.”…

Ima imena koja se u našim krajevima ne izgovaraju glasno, barem ne bez one nelagodne stanke koja uslijedi. Ante Pavelić je jedno od njih. To ime nosi težinu olova. Desetljećima nakon što je njegovo tijelo spušteno u madridsku zemlju, duh tog čovjeka i dalje luta ovim prostorima, dijeleći obitelji i zavađajući ljude koji se nisu ni rodili kad je on bio na vrhuncu moći. Tko je bio taj čovjek? Je li bio samo hladnokrvni monstrum s potjernice ili tragična figura zaluđena idejom koja je pošla po zlu? Neću vam ovdje pisati suhoparne datume koje možete naći na Wikipediji. To je…

Sjećam se kako je moj djed, stari tvrdi Posavac koji rijetko kada skidao kapu, imao samo jednu sliku na zidu “čiste sobe”. Nije to bio ni svetac, ni kralj, ni neki daleki rođak. Bio je to onaj dobro poznati portret čovjeka s debelim naočalama i bradicom. “To ti je, sine,” rekao bi mi dok bi motao duhan, “jedini čovjek koji je mario je li seljak sit ili gladan.” Stjepan Radić. Ime koje u Hrvatskoj nije samo povijesni podatak. To je emocija. To je inat. Kad danas razmišljamo o njemu, lako padnemo u zamku suhih školskih udžbenika. Rođen tada i tada,…

Gledajte, pisati o Franji Tuđmanu u Hrvatskoj nikada nije samo pisanje. To je hodanje po minskom polju. Za jedne je on polubog, otac domovine koji ne može pogriješiti. Za druge? Autokrat koji je upropastio ekonomiju. Ali ako maknemo te crno-bijele naočale, ako zaboravimo na trenutak vikanje s političkih govornica, tko ostaje? Ostaje čovjek od krvi i mesa. Čovjek sa strašnim ambicijama, teškim karakterom i nosom za povijesni trenutak kakav se rađa jednom u stoljeću. Sjećam se te 1999. godine, prosinca kad je javljeno da je umro. Grad je bio čudan. Neka teška tišina, pomiješana s neizvjesnošću. Bez obzira što ste…

Miris ustajalog vina i dima. To je prva stvar koja mi padne na pamet kad netko spomene Andriju Kačića Miošića. Ne pada mi na pamet školska učionica, niti onaj njegov strogi kip u Zagrebu na početku Ilice. Sjetim se konobe mog djeda u zaleđu Dalmacije, one vrste mjesta gdje vrijeme stoji, a bura vani zavija kao da želi srušiti kuću. Djed bi sjedio uz komin, lica izbrazdanog kao kora stare masline, i kad bi popio čašu ili dvije, krenuo bi. Nije čitao. Nije morao. Ti stihovi su bili u njemu, urezani u njegov DNK kao što su bili urezani u…

Zamislite sprovod na kojem se u tišini, rame uz rame, nalaze Margaret Thatcher, Leonid Brežnjev, Saddam Hussein i majka Jimmyja Cartera. Zvuči kao početak lošeg vica ili scena iz nadrealnog filma, zar ne? Ali to se stvarno dogodilo 8. svibnja 1980. u Beogradu. Taj dan svijet je stao kako bi ispratio čovjeka koji je bio sve samo ne običan. Josip Broz Tito. Ime koje i danas, desetljećima nakon što je posljednji dim njegove kubanske cigare nestao u vjetru, izaziva žučne rasprave za obiteljskim stolovima od Vardara do Triglava. Bio je to čovjek s tisuću lica: bravar, bonvivan, gerilac, diktator, mirotvorac.…

Sjećam se k’o danas onog osjećaja kada su nas kao klince prvi put dovukli ispred te masivne zgrade u Zagrebu. Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski. Stajao sam tamo, promrzao u pretankoj jakni, i piljio u ta neonska slova. Iskreno? Nije me bilo briga. Mislio sam da je Lisinski neki dosadni starac s perikom koji je pisao glazbu za ljude koji piju čaj s podignutim malim prstom. Bože, kako sam bio u krivu. Trebalo mi je dobrih dvadeset godina da shvatim pravu istinu. Taj čovjek, Vatroslav Lisinski, nije bio nikakav uštogljeni akademika. Bio je punker svog vremena. Bio je revolucionar koji je…

Znate onaj osjećaj kad hodate starim gradom i točno možete zamisliti kako je život izgledao prije nego što smo svi zabili nosove u pametne telefone? E, to me pere svaki put kad sam u Samoboru. Nije stvar samo u kremšnitama – ma koliko god one bile dobre – nego u toj nekoj težini zraka oko Livadićevog dvorca. Zadnji put kad sam bio gore, naslonio sam se na onaj hladni kameni zid i razmišljao o tipu koji je tu živio. Ferdo Livadić. Većini ljudi to ime zvoni negdje u malom mozgu iz sata glazbenog u osnovnoj, ali tu priča staje. I…

Zagreb ima tu čudnu naviku da zaboravlja svoje najbolje ljude, ili ih pretvori u mramorne kipove koje nitko više ne gleda u oči. Prolazio sam neki dan Demetrovom ulicom na Gornjem gradu, onako, bez cilja, bježeći od gradske vreve. Bila je tišina. I u toj tišini, palo mi je na pamet koliko je ironično da čovjek koji je bio najglasniji zagovornik naše kulture danas uživa takvu tihu, gotovo nevidljivu prisutnost. Dimitrije Demeter. Ime zvuči moćno, zar ne? Kao neki antički heroj bačen u blatnjavi Zagreb 19. stoljeća. Većina nas ga pamti (ako ga uopće pamti) po onim suhim rečenicama iz…

Zagreb ima tu specifičnu težinu, pogotovo kad se spusti ona siva, jesenska magla. Često znam besciljno lutati od Kaptola prema Maksimiru, s rukama u džepovima, razmišljajući o slojevima ovog grada. Neki dan sam stao ispred one stare vojne bolnice u Vlaškoj. Ljudi prolaze, gledaju u mobitele, tramvaji škripe. A ja gledam u tu zgradu i vidim jednog čovjeka. Ne vidim sveca s aureolom, nego tipa koji je prije dvesto godina imao petlju kakvu danas rijetko viđamo. Pričam o čovjeku koji se zove Maksimilijan Vrhovac. Da, onaj po kojem se zove park. Ali svesti ga na park je uvreda. Taj čovjek…

Iskreno? Prvi put kad mi je stari gurnuo “Satira” u ruke, zakolutao sam očima. Bili smo u Cerniku, kod djeda. On sjedi na onom svom izlizanom drvenom stolcu, reže slaninu i kaže: “Mali, ostavi se gluposti, čitaj ovo. Tu ti piše kako se postaje čovjek.” Mislio sam da me zeza. Neka stara knjižurina da me nauči životu? Ma daj. Ali sad… sad kad imam svoje godine i gledam ovu našu ravnicu kako se bori s istim problemima kao prije tristo godina, djedove riječi mi zvone u glavi. Bio je u pravu. Matija Antun Relković nije bio neki tamo fini gospodin…

Sjećam se točno tog dana u Varaždinu. Imao sam možda dvanaest godina, padala je ona dosadna, siva jesenska kiša koja ti uđe u kosti, a ja sam stajao u bari do gležnja ispred jedne stare zgrade. Iskreno? Htio sam biti bilo gdje drugdje. Htio sam doma igrati igrice, gledati TV, bilo što, samo ne slušati djeda kako mi drži predavanje o nekom tipu s brkovima. Ali djed… on je bio čovjek starog kova. Nije odustajao. Čvrsto me primio za rame, onako kako samo djedovi znaju, i pokazao na ploču. “Gledaj,” rekao je, a glas mu je bio čudno ozbiljan, gotovo…

Znate onaj osjećaj kad hodate Zagrebom, recimo Draškovićevom ulicom, i samo prolazite? Gazite po asfaltu, gledate u mobitel, a oko vas povijest vrišti, samo je nitko ne čuje. E, pa tako sam se ja osjećao godinama. Sve dok me jednog dana, sasvim slučajno, nije “lupila” priča o čovjeku po kojem ta ulica nosi ime. Nije to bio neki dosadni starac s perikom iz prašnjavih udžbenika. Ma kakvi. Janko Drašković bio je faca. Bio je tip koji je pod stare dane, kad većinu ljudi bole leđa i gledaju kako da se uvale u fotelju, odlučio okrenuti naglavačke cijelu jednu zemlju. Sjećam…

Iskreno, kad sam kao brucoš prvi put kročio u onu palaču na Zrinjevcu, noge su mi se malo odsjekle. Znate onaj osjećaj kad uđete u prostoriju i tišina vas doslovno pritisne? E, to. Dok sam zurio u bistu tog ozbiljnog lika u reverendi, nisam vidio samo broncu. Vidio sam teret. Taj čovjek, Franjo Rački, nije tek neka prašnjava fusnota koju morate naučiti za ispit. On je, bez imalo pretjerivanja, arhitekt naše kulturne kralježnice. Gledajte, prolazimo tom njegovom ulicom stotinu puta, parkiramo aute, žurimo na kavu, a nemamo pojma tko je zapravo bio taj genijalac iz Gorskog kotara. Bio je pop,…