Autor: Jurica

Svi u Hrvatskoj znaju za spomenik. Ogroman je, na konju, usred glavnog trga. Ban Josip Jelačić. Vidimo ga svaki dan, na kovanici od 20 lipa (dok je nismo umirovili), u imenima ulica. Ali, hajdemo na trenutak maknuti taj plašt, sablju i brončani sjaj. Tko je zapravo bio taj čovjek? Jer, priča o Jelačiću puno je više od spomenika. To je priča o reformatoru, vojniku, pa čak i pjesniku. Iskreno, to je priča o čovjeku koji se našao u žarištu apsolutnog kaosa i doslovno pomogao definirati temelje moderne Hrvatske. Njegov život nije bio jednostavan. Bio je ispunjen teškim odlukama, vojnim pobjedama,…

Stanite na trenutak. Zamislite Hrvatsku na početku 19. stoljeća. Rascjepkana. Podijeljena. Bez jedinstvenog jezika, pod stalnim, teškim pritiskom Beča i Pešte. U takvom svijetu, sama ideja “nacionalnog buđenja” bila je… pa, san. Ali snovi su ti koji pokreću povijest. A čovjek koji je odlučio sanjati budan zvao se Ljudevit Gaj. On nije bio samo promatrač. Bio je pokretač. Arhitekt. Kao klincu koji je odrastao trčeći po zagorskim bregima, Krapina mi nikad nije bila samo “grad”. Uvijek je bila nešto više. To je mjesto gdje je rođen čovjek koji je doslovno oblikovao kako danas govorim i pišem. Priča o Gaju, vidite,…

Kada pomislimo na staru Dubrovačku Republiku, što prvo vidimo? Moćne zidine, vješte trgovce, lukave diplomate, renesansnu umjetnost. Puno novca. Ali u cijelom tom blještavilu, tamo negdje na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, postojao je jedan čovjek koji je gledao… drugačije. Gledao je u zvijezde. Gledao je u geometriju. Gledao je u samu prirodu svjetlosti. Njegovo ime bilo je Marin Getaldić (na latinskom, Marinus Ghetaldus). Dok su drugi zbrajali dukate, on je mjerio kutove. Dok su se drugi divili suncu, on ga je pokušavao ukrotiti. Bio je renesansni čovjek u pravom smislu te riječi. Plemić, diplomat, građanin, da. Ali iznad…

Sjećam se svog prvog posjeta Kneževom dvoru. Bilo je to davno, još dok sam bio student povijesti umjetnosti. Stajao sam sam u onom poznatom, veličanstvenom atriju, dok su se koraci turista odbijali od hladnog kamena. Pokušavao sam zamisliti. Ne samo turiste. Pokušavao sam čuti buku političkih rasprava, osjetiti šuškanje teške svile dubrovačkih gospara, diplomatske spletke… i glazbu. Tada još nisam imao pojma da je jedan od najvažnijih ljudi koji su hodali tim istim pločama, čovjek koji je tu donosio sudbonosne odluke za Republiku, istovremeno u glavi stvarao melodije. I to ne bilo kakve. Stvarao je prve hrvatske simfonije. Njegovo ime…

Postoje imena u povijesti koja odzvanjaju puno jače od tinte na papiru. Ona nisu samo zapisi u starim, prašnjavim knjigama; ona su svjetionici jedne epohe, trenuci kad se povijest prelomila. Za mene, kao nekoga tko je oduvijek fasciniran hrvatskom poviješću, jedno od takvih imena je Ivan Česmički. Možda ga znate pod njegovim latinskim, “umjetničkim” imenom, Janus Pannonius. To je ime koje s ponosom pripada i Hrvatskoj, i Mađarskoj, i cijeloj renesansnoj Europi. Kad pokušamo zamisliti 15. stoljeće, ne smijemo vidjeti samo vitezove i bitke. Bilo je to kaotično, nasilno, ali i nevjerojatno uzbudljivo vrijeme. Vrijeme ratova, da. Ali i vrijeme…

Kada čujete ime Ruđer Bošković, što vam prvo padne na pamet? Vjerojatno institut u Zagrebu. Možda se sjetite njegovog lika s neke stare novčanice ili kovanice. Znamo da je bio “netko važan”, jedan od onih velikana iz povijesnih udžbenika. Ali, ruku na srce, koliko nas doista poznaje priču o ovom čovjeku? Koliko nas shvaća da je taj Dubrovčanin, isusovac i svećenik, bio jedan od najbriljantnijih umova svoga vremena—a možda i svih vremena? Priča o Ruđeru Boškoviću nije samo suhoparna biografija. To je priča o avanturi, o čovjeku koji je doslovno mijenjao svijet oko sebe, od spašavanja kupole sv. Petra u…

Šetati Stradunom u predvečerje, kad se kamen ugrije i poprimi zlatnu boju, posebno je iskustvo. Prvi put kad sam na Stradunu stao ispred Kneževa dvora, pogled mi je privukla brončana figura koja sjedi, pomalo izmorena, ali s lukavim osmijehom. To je on. Najveći. Čovjek čiji duh i danas definira Grad. Govoriti o Dubrovniku, a ne spomenuti Marina Držića, bilo bi kao govoriti o Engleskoj bez Shakespearea. Njegov nadimak, “Vidra”, savršeno sažima njegovu bit – bio je čovjek koji je uvijek pronalazio način da se izvuče, da doskoči moćnicima i da, što je najvažnije, uhvati istinu o ljudskoj prirodi. No, tko…

Kada pomislite na Dubrovnik, što vam prvo padne na pamet? Zidine? More? Moćna Republika koja je stoljećima balansirala između velikih sila? Vjerojatno sve od navedenog. Ali za mene, Dubrovnik ima i glas. To je glas koji odjekuje s pozornica, iz starih rukopisa i sa spomenika usred grada. Taj glas pripada jednom čovjeku koji je utjelovio dušu tog grada—slobodu. Govorimo, naravno, o velikanu hrvatske književnosti, Ivanu Gunduliću. Njegovo ime nije samo potpis na knjigama; ono je sinonim za zlatno doba Dubrovnika i za remek-djela koja su definirala cijelu jednu epohu. U ovom detaljnom pogledu na njegov život, zaronit ćemo dublje od…

Postoje imena koja jednostavno odzvanjaju kroz povijest, obavijena velom tajne i romantike. Ona postaju više od osobe; postaju simboli jednog vremena. Za renesansni Dubrovnik, grad-republiku koji je bio svjetionik kulture na Jadranu, to ime je nedvojbeno Cvijeta Zuzorić. Čak i danas, stoljećima nakon što su njezine svilene haljine šuštale kamenim pločama Straduna, Cvijeta Zuzorić ostaje jedna od najintrigantnijih i, ruku na srce, najzagonetnijih figura dubrovačke povijesti. Bila je stvarna žena od krvi i mesa, ali i književni mit. Bila je plemkinja, ali i predmet tračeva. Bila je pjesnikinja, ali i muza. Upravo je ta višeslojnost ono što nas i danas…

Ulice Dubrovnika u kasnom 16. stoljeću. Možete li osjetiti tu atmosferu? Zrak je bio ispunjen solju, trgovinom, ali i nečim novim. Nečim finim. Bio je to miris renesanse, a jedan od ljudi koji su ga najsnažnije donijeli unutar zidina Grada bio je Dinko Zlatarić. Možda njegovo ime ne odzvanja glasno kao Držićevo ili Gundulićevo. To je u redu. Ponekad su najvažniji oni tiši, oni koji grade mostove. Zlatarić nije bio čovjek bučne drame; bio je čovjek stiha, preciznosti i nevjerojatnog jezičnog talenta. On je bio prevoditelj koji je postavljao standarde i pjesnik koji je ugladio hrvatski književni izraz. U ovom…

Kada pomislimo na renesansni Dubrovnik, pred očima nam se ukažu slike ponosnih zidina, vještih diplomata i bogatih trgovaca. No, taj grad, ta slavna Republika, bio je mnogo više od trgovačke sile. Bio je uzavreli kotao kulture, umjetnosti i znanosti. U samom srcu tog zlatnog doba živio je i stvarao čovjek koji je savršeno utjelovio duh svog vremena: Dominko Zlatarić. Liječnik po struci, pjesnik po pozivu. Njegovo ime možda nije toliko glasno kao Gundulićevo, ali Zlatarićeva uloga u oblikovanju hrvatske književnosti i jezika nemjerljiva je. On je bio most. Most između Dubrovnika i Europe, između znanosti i poezije, pa čak i…

Život u 17. stoljeću nije bio lak. Pogotovo ne u Hrvatskoj, na vjetrometini velikih carstava. A biti žena u tom svijetu? Biti plemkinja, supruga, majka i, povrh svega, obrazovana žena s vlastitim glasom? To je bilo gotovo nezamislivo. Pa ipak, jedna žena nije samo živjela u tom dobu, ona ga je i definirala. Govorim, naravno, o Katarini Zrinskoj. Njezino ime odzvanja hodnicima hrvatske povijesti, često kao tragična fusnota uz priču o njezinom suprugu Petru Zrinskom i bratu Franu Krsti Frankopanu. Ali ona je bila toliko više. Bila je moćna plemkinja Frankopanka, pronicljiva supruga bana, jedna od prvih velikih hrvatskih književnica…

Postoje imena koja jednostavno odjekuju kroz stoljeća. Ona nisu samo fusnote u prašnjavim knjigama; ona su živa, dišu i pulsiraju energijom borbe, otpora i, na kraju, tragedije. Za mene, kao nekoga tko je odrastao u samom srcu Hrvatskog Zagorja, jedno ime odzvanja jače od svih ostalih: Matija Gubec. Sjećam se, kao dječak, odlazaka u Gornju Stubicu. Stajao sam pod onim golemim, brončanim spomenikom Antuna Augustinčića, gledajući Gupca s raširenim rukama, kao da grli cijelo Zagorje, ali i kao da prkosi nebu. Nije to bio samo spomenik. Bio je to podsjetnik. Ovdje, na ovim bregima, naši su preci rekli “Dosta!”. Priča…

Živimo u svijetu koji često traži kompromis. Pregovaramo, prilagođavamo se, ponekad savijamo svoja uvjerenja radi mira, napretka ili jednostavno radi lakšeg života. To je ljudski. A onda, s vremena na vrijeme, povijest nam ispred nogu baci priču koja prkosi toj logici. Priču o čovjeku koji nije htio napraviti kompromis. Priču o čovjeku koji je imao priliku spasiti vlastiti život jednom jedinom riječju, ali je odlučio da je život bez tog uvjerenja ionako bezvrijedan. Ovo je priča o Marku Križevčaninu. Sjećam se, kao dječak, dok sam odrastao nedaleko od Križevaca, da je njegovo ime bilo posvuda. Ali za mene je dugo…

Sjećam se tog osjećaja, sasvim jasno. Stajao sam kao dječak ispred crkve u Šibeniku, gledajući u kameni lik čovjeka s bradom, odjevenog u grubi franjevački habit. Imao je intenzivan, gotovo prodoran pogled. To je bio on. Nikola Tavelić. U to vrijeme, za mene je bio samo ime, “prvi hrvatski svetac”, fraza koju su odrasli ponavljali s poštovanjem. Trebale su mi godine da shvatim što se krije iza te titule. Nije to samo spomenik. Nije samo ime ulice. To je priča o stvarnom čovjeku. Čovjeku od krvi i mesa, čovjeku nevjerojatne hrabrosti i neslomljive vjere koja ga je odvela iz sigurnosti…

Čujete li to? Zvuk podnevnog zvona. Svaki dan, točno u podne, crkvena zvona diljem kršćanskog svijeta odjekuju u spomen na jedan od najvažnijih, a opet često zaboravljenih, trenutaka europske povijesti. To nije samo poziv na molitvu. To je 500 godina star spomenik pobjedi. Taj čovjek bio je Janko Hunjadi. Njegovo ime odjekuje hodnicima povijesti: “Turski bat”, branitelj kršćanstva, vojvoda Transilvanije, regent Ugarske. Bio je noćna mora dvojici sultana i nada milijunima. U doba kada su oklopi bili teški, a mačevi oštri, Janko Hunjadi bio je najteži i najoštriji od svih. Njegov život nije bio samo niz bitaka; bio je to…

Zamislite Hrvatsku na početku 16. stoljeća. Nije to lijepa slika. Zidovi gradova su oronuli, polja su često spaljena, a narod živi u stalnom strahu. Osmansko Carstvo, tada na vrhuncu svoje moći, gazi sve pred sobom. Nakon katastrofe na Krbavskom polju, činilo se da je samo pitanje vremena kada će cijelo kraljevstvo pasti. Kralj je bio daleko, plemići su bili razjedinjeni, a nada je bila riječ koja se rijetko izgovarala. U tom potpunom kaosu, u tom vakuumu moći, na scenu stupa čovjek koji nije bio ni tipičan plemić, ni tipičan svećenik. Njegovo ime bilo je Petar Berislavić. Bio je čovjek s…

Matija Korvin. Kralj. Ratnik. Prosvjetitelj. Mit. Rijetki su vladari u povijesti Hrvatske i Ugarske ostavili tako dubok i kontradiktoran trag kao Matija Korvin (Mađarski: Hunyadi Mátyás). Za jedne “Matija Pravedni”, zaštitnik malog čovjeka i donositelj renesansnog sjaja. Za druge, okrutni tiranin, porezni izrabljivač i kralj koji je ratovao protiv kršćana jednako žestoko kao i protiv Turaka. Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini, ali u njegovom slučaju, ta sredina je fascinantnija od bilo koje krajnosti. Živio je u doba kaosa. U 15. stoljeću, kad se činilo da će Osmansko Carstvo progutati Europu, a feudalni gospodari raskomadati kraljevstva iznutra, na…

Prošećite bilo kojim starijim hrvatskim gradom, od obale pa sve do unutrašnjosti. Podignite pogled. Velike su šanse da ćete vidjeti ulicu, trg ili barem neku ruševinu koja nosi njihovo ime. Frankopani. To ime odzvanja Hrvatskom već stoljećima. Ali tko su oni zapravo bili? Njihova priča nije samo suhoparno nabrajanje datuma i bitaka; to je epska saga o usponu, moći, politici, kulturi i, na koncu, tragičnom padu koji je odjeknuo stoljećima. Frankopani nisu bili samo promatrači. Oni su aktivno krojili sudbinu Hrvatske. Bili su banovi, ratnici, diplomati, mecene, pa čak i pjesnici. Njihova moć protezala se od otoka Krka, preko Kvarnera…

Zakoračiti u 10. stoljeće na istočnoj obali Jadrana znači ući u svijet magle i sjena. To je vrijeme ispisano tek na pokojem kamenom ulomku, u kontradiktornim zapisima svećenika i u tihim, ali ponosnim tragovima jedne države u nastajanju. Iz te magle izranja ime koje u hrvatskoj povijesti odzvanja posebnom težinom: Stjepan Držislav. On nije samo još jedan vladar u dugom nizu dinastije Trpimirovića. On je, prema mnogočemu, stvarna prijelomnica. Dok se za Tomislava veže titula prvog kralja, Držislav je čovjek koji je tu titulu formalizirao, dao joj međunarodni legitimitet i, što je najvažnije, osigurao joj priznanje moćnog Bizantskog Carstva. Njegova…

Kada čujem prezime “Trpimirović”, ne mogu si pomoći. Gotovo je refleksno. Vraća me u školske klupe, u one dane kad je povijest bila samo niz imena i godina na ploči. Ali jedno je ime uvijek odzvanjalo snažnije od ostalih. Ne Tomislav, ne Krešimir. Bilo je to ime Trpimir I. Možda zato što zvuči tako… temeljno. Kao korijen. I upravo to on i jest. Sjedio sam na kavi prošli tjedan, pripremajući se za ovaj tekst, i shvatio: mi zapravo pričamo o čovjeku koji je pokrenuo sve. O osnivaču dinastije koja će definirati Hrvatsku. Ali tko je on zapravo bio? Idemo zajedno…

Zakoračiti u rani deveti stoljeće na istočnoj obali Jadrana znači uroniti u vrtlog. Svijet je to gdje se rimska ostavština još uvijek osjeća u zidinama primorskih gradova, ali gdje novi, slavenski vladari krče svoj put u kaotičnom prostoru između dvije goleme sile: umirućeg Bizanta i nadirućeg Franačkog Carstva Karla Velikog i njegovih nasljednika. U samom središtu te oluje stoji čovjek o kojem znamo frustrirajuće malo, ali čiji su potezi fundamentalno oblikovali budućnost regije. Njegovo ime je Borna. Ovo nije samo priča o jednom ratniku; ovo je priča o tome kako je uopće izgledao život kneza Dalmatinske Hrvatske u tim prijelomnim…

Rano deveto stoljeće. Europa kakvu poznajemo tek se rađa u vatri i kaosu. Na zapadu, moćno Franačko Carstvo, nasljednik Rima, širi svoje granice željeznom šakom. Na istoku, Bizant još uvijek sanja o staroj slavi. A između njih, stiješnjen, nalazi se uzavreli kotao slavenskih plemena i malih kneževina, koje pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem. U samom srcu tog kotla, u močvarnoj i šumovitoj Panoniji, vladao je čovjek čije će ime postati sinonim za otpor. Njegovo ime bilo je Ljudevit Posavski. Ovo nije priča sretnom kraju. Nije to ni priča o ujedinjenju carstva ili zlatnom dobu. Ovo je sirova, stvarna priča…

Dmitar Zvonimir. To ime odzvanja. Za mnoge u Hrvatskoj, on nije samo lik iz udžbenika povijesti, već središnja figura jedne od najdramatičnijih priča naše prošlosti – priče o zlatnom dobu, izdaji i, naravno, zloglasnoj kletvi. Još kao dječak, sjećam se kako su stariji spominjali “Zvonimirovu kletvu” kao objašnjenje za svaku nacionalnu nedaću. Bilo je to nešto mitski, gotovo opipljivo. Ali, tko je zapravo bio čovjek iza mita? Tko je bio Dmitar Zvonimir prije nego što je postao “prokleti” kralj? Njegova vladavina često se opisuje kao vrhunac hrvatske srednjovjekovne moći, kratko, sjajno razdoblje mira i prosperiteta. Međutim, njegova priča počinje puno…

Sjećam se kad sam kao klinac stajao na Kninskoj tvrđavi. Gledao sam taj prostrani horizont i pokušavao zamisliti kako je to izgledalo u 11. stoljeću. Vjerojatno posve drugačije, no osjećaj moći tog mjesta je isti. A ako je ijedan kralj utjelovio tu moć, bio je to Petar Krešimir IV. Njegovo ime odzvanja hrvatskom poviješću s posebnim prefiksom – “Veliki”. Ali, što ga je doista učinilo ‘velikim’? Je li to bila samo sirova snaga i proširenje teritorija, ili se radilo o nečemu puno složenijem? Uronimo zajedno u burno 11. stoljeće i pokušajmo shvatiti čovjeka iza mita, kralja koji je Hrvatsku doveo…