Svi u Hrvatskoj znaju za spomenik. Ogroman je, na konju, usred glavnog trga. Ban Josip Jelačić. Vidimo ga svaki dan, na kovanici od 20 lipa (dok je nismo umirovili), u imenima ulica. Ali, hajdemo na trenutak maknuti taj plašt, sablju i brončani sjaj. Tko je zapravo bio taj čovjek?
Jer, priča o Jelačiću puno je više od spomenika. To je priča o reformatoru, vojniku, pa čak i pjesniku. Iskreno, to je priča o čovjeku koji se našao u žarištu apsolutnog kaosa i doslovno pomogao definirati temelje moderne Hrvatske. Njegov život nije bio jednostavan. Bio je ispunjen teškim odlukama, vojnim pobjedama, političkim porazima i osobnom tragedijom. Razumjeti njega znači razumjeti zašto je Hrvatska danas tu gdje jest.
Više iz kategorije Vladari
Ključni Zaključci
- Čovjek koji je ukinuo feudalizam: Njegov najvažniji potez nije bio vojni. Dana 25. travnja 1848., ban Josip Jelačić proglasio je ukidanje kmetstva, dajući seljacima slobodu nakon stoljeća.
- Vođa Revolucije 1848.: U “Godini naroda”, postao je ban, ujedinio Hrvatsku i Slavoniju s Vojnom krajinom i postao lice otpora mađarskoj dominaciji.
- Vojnik od glave do pete: Kao carski časnik i kasnije feldmaršal, vodio je hrvatsku vojsku u složenim i krvavim ratovima protiv Mađarske i revolucionarnog Beča.
- Ikona Hrvatstva: Unatoč kontroverzama oko njegove odanosti Beču, Jelačić je za narod postao i ostao simbol borbe za hrvatska prava i suverenost.
- Složeno nasljeđe: Njegova ostavština nije crno-bijela. Slave ga kao nacionalnog junaka, ali povjesničari i danas raspravljaju o cijeni njegove odanosti caru koja je dovela do neoapsolutizma.
Tko je zapravo bio dječak koji će postati Ban? (Jelačićevo rano djetinjstvo i obitelj)
Zamislimo Petrovaradin, 16. listopada 1801. godine. Srce Vojne krajine. Tu se rodio mali Josip. Njegova sudbina? Gotovo pa zapečaćena. Jelačići nisu bili “obično” plemstvo; bili su vojnička loza, s onim “Bužimski” uz ime. Otac Franjo? Podmaršal. Mama Ana? Iz vojničke obitelji, barunica Portner.
Odrastanje u takvoj kući znači jedno: disciplina i osjećaj dužnosti. Nije bilo puno filozofije oko toga hoće li Josip u vojsku. Bilo je samo kada.
No, obitelj je vidjela da dečko nije samo za pušku. Bio je bistar. Zato su ga poslali u Beč, u elitni “Theresianum”. To je bio, recimo to tako, “Harvard” za vojne i diplomatske elite Carstva. Tamo mladi Jelačić nije učio samo vojnu taktiku i kako mačevati. Gutao je jezike (priča se da ih je znao čak sedam!), proučavao povijest i filozofiju.
Jednako važno, učio je kako se ponašati u salonima, plesati i razgovarati. Već tada je pokazivao tu nevjerojatnu karizmu. Postajao je spoj surove vojničke čizme i profinjene balske cipelice. Taj spoj će ga definirati cijeli život.
Kako se mladi časnik počeo uspinjati vojnom ljestvicom?
Nakon Theresianuma 1819., kreće vojnička priča. Počeo je kao potporučnik. Njegova karijera, međutim, nije eksplodirala preko noći. Bio je to postojan, naporan uspon.
Službovao je svugdje – Galicija, Italija, Austrija, Ugarska. No, ključni dio njegove karijere, onaj koji ga je oblikovao, bio je povratak kući. Vratio se u Vojnu krajinu. Služio je u Glini, prvo kao kapetan, a onda je 1841. postao pukovnik i zapovjednik Prve banske pukovnije.
A život u Krajini… to je bilo sve samo ne glamurozno. To je bila “zona sumraka”, vječna granica prema Osmanskom Carstvu. Tu je Jelačić vidio stvarni život. Vidio je siromaštvo, ali i onu nevjerojatnu, tvrdu otpornost krajišnika. Naučio je kako razgovarati s tim ljudima, kako zadobiti njihovo poštovanje. Nije bio “bečki gospodin” koji naređuje s visoka. Bio je na terenu. Jeo je s njima, sudjelovao u manjim okršajima.
Stekao je reputaciju. Pravedan, ali čvrst. I, što je najvažnije, da mu je istinski stalo do njegovih vojnika. Ta reputacija pratit će ga kao sjena.
Je li Jelačić bio samo vojnik ili i pjesnik?
I evo dijela koji me uvijek iznenadi. U svoj toj prašini Krajine, vojnoj stezi i graničarskim poslovima, Jelačić je imao “ventil”.
Pisao je pjesme.
Da, dobro ste pročitali. Ban Jelačić bio je i pjesnik. Pisao je na njemačkom i hrvatskom. Njegove pjesme, “Gedichte”, objavljene su kasnije. Bile su to uglavnom domoljubne, romantičarske stvari. Možda to nije poezija koja će ući u istu rečenicu s Preradovićem, ali koga briga? One otkrivaju čovjeka iza uniforme. Otkrivaju duboku emociju, ljubav prema domovini i idealima.
Osim toga, bio je poznat kao nevjerojatno društvena osoba. Organizirao je balove. Volio je plesati, volio je glazbu. Ta kombinacija čvrstine i osjećajnosti činila ga je magnetom za ljude. Nije bio samo vođa kojeg su morali slijediti. Postao je vođa kojeg su željeli slijediti. Ta karizma bit će njegovo najjače oružje.
Zašto je 1848. bila godina koja je definirala Jelačića? (Revolucija i imenovanje banom)
Europa je gorjela. Doslovno. 1848. godina. “Proljeće naroda”. Stari poredak se ljuljao kao pijanac. Pariz, Berlin, Beč, Pešta… ustanci su nicali kao gljive poslije kiše. Narodi su tražili slobodu, kraj feudalizma i nacionalna prava.
A Hrvatska? Uhvaćena u najgori mogući sendvič.
S jedne strane, pritisak mađarizacije iz Pešte postajao je neizdrživ. Mađarska revolucija, ironično, tražila je neovisnost od Beča, ali je istovremeno htjela potpunu kontrolu nad Hrvatima. Nisu nam priznavali ništa. S druge strane, Beč je bio u panici, car Ferdinand I. neodlučan.
Hrvatska je trebala nekoga. Odmah.
U ožujku 1848., na velikoj Narodnoj skupštini u Zagrebu, sastavljena su “Zahtijevanja naroda”. Tražilo se ujedinjenje hrvatskih zemalja, svoj Sabor, ukidanje kmetstva i – ključno – imenovanje novog bana. Ime koje je bilo na svačijim usnama bilo je Jelačićevo.
Bio je Hrvat, bio je popularan među krajišnicima, bio je odlučan, a opet lojalan caru. Bio je savršen kandidat. Bečki dvor, stjeran u kut, povlači pametan, iako iznuđen potez. Dana 23. ožujka 1848., car Ferdinand imenuje Josipa Jelačića banom.
Sve se promijenilo. U jednom danu, pukovnik iz Gline postao je najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, s ovlastima kakve banovi dugo nisu imali. Teret cijele nacije svalio se na njegova leđa.
Koji je bio Jelačićev najvažniji potez za “malog čovjeka”? (Ukidanje kmetstva)
Jelačić je znao da nema vremena za gubljenje. Revolucija je ključala. Situacija se mijenjala iz sata u sat. Znao je da, ako misli bilo što napraviti, mora imati narod iza sebe. A tko je bio narod? Većinom kmetovi.
Dok su drugi još raspravljali, Jelačić je djelovao.
Dana 25. travnja 1848., samo mjesec dana nakon što je postao ban, potpisuje proglas o UKIDANJU KMETSTVA. Taj datum jedan je od najvažnijih u našoj povijesti.
To je bio potez genija. Zašto?
- Kraj feudalizma: Seljaci više nisu bili robovi na zemlji plemića. Gotovo je bilo s “rabotom” (prisilnim radom). Postali su slobodni ljudi.
- Zemlja seljacima: Proglas je odredio da seljaci postaju vlasnici zemlje koju su obrađivali.
Ovim jednim potpisom riješio je dva golema problema. Prvo, dobio je bezrezervnu, fanatičnu odanost naroda. Seljaci su u njemu vidjeli spasitelja, osloboditelja. Bili su spremni ići za njim u rat, u smrt. Drugo, time je spriječio da se socijalna revolucija u Hrvatskoj pretvori u krvavi kaos i paljenje dvoraca, kao što se događalo drugdje.
To nije bila samo hladna politika. Vjerujem da je to bio odraz njegovog prosvijećenog duha i onoga što je vidio u Krajini. Taj čin ga je zacementirao u povijesti.
Zašto je Jelačić morao prijeći Dravu? (Sukob s Mađarskom)
Stvari s Mađarima nisu išle na dobro. Bile su očajne. Revolucionari u Pešti, predvođeni Lajosom Kossuthom, vidjeli su Hrvatsku kao svoju južnu provinciju. “Mađarski je službeni jezik, Jelačić je nitko, Hrvatski sabor je ilegalan.” To je, ukratko, bio njihov stav.
Jelačić je pokušavao pregovarati. Nudio je federalno rješenje unutar Monarhije. “Možemo biti zajedno u Carstvu, ali kao jednaki partneri.”
Oni to nisu htjeli ni čuti.
Mjeseci su prolazili u natezanju. Beč je bio slab i kalkulirao. U jednom trenutku, car je, pod mađarskim pritiskom, čak proglasio Jelačića buntovnikom i oduzeo mu bansku čast! Možete li to zamisliti?
Jelačić je na to slavno odgovorio: “Ja sam se zakleo svome kralju… ali kao ban hrvatski, zakleo sam se i narodu hrvatskom. Odanost kralju ne oslobađa me od zakletve narodu.”
Ignorirao je smjenu. Sazvao je Hrvatski sabor (prvi moderni sabor) koji je potvrdio njegove odluke. Kap koja je prelila čašu bilo je mađarsko odbijanje bilo kakvog kompromisa. Jelačić je shvatio da se prava neće dobiti pričom. Morat će se izboriti oružjem. Nakon što je osigurao tihu (a zatim i glasnu) podršku Beča, koji je shvatio da su Mađari postali prijetnja i njima, Jelačić je skupio vojsku.
Dana 11. rujna 1848., ban Josip Jelačić, na čelu vojske od 50.000 oduševljenih krajišnika i seljaka, prelazi Dravu kod Varaždina. Objavio je rat mađarskoj vladi.
Što se dogodilo u bitci kod Pákozda?
Taj veliki vojni pohod nije baš ispao kako je Jelačić planirao. Njegova vojska bila je ogromna i puna morala, ali i skupljena na brzinu i slabo opremljena. Mađari su, s druge strane, bili fanatično motivirani braniti svoju revoluciju.
Do glavnog sraza došlo je 29. rujna kod Pákozda. Vojno gledano, bitka je završila… neriješeno. Nije bilo pobjednika. Obje strane su se držale, ali nijedna nije slomila drugu.
Međutim, politički, to je bio neuspjeh za Jelačića. Bio je prisiljen na primirje i morao se povući prema austrijskoj granici. Mađarska propaganda je to proglasila gigantskom pobjedom. Jelačićev plan o brzom ulasku u Peštu i diktiranju uvjeta je propao.
Ali rat je tek počinjao. Samo je mijenjao smjer.
Kako je hrvatski ban završio gušeći bunu u Beču?
I tu se priča najviše komplicira. Dok se Jelačić povlačio od Pákozda, iz Beča stižu dramatične vijesti. Tamo je izbila nova, još radikalnija revolucija. Pobunjenici su zauzeli grad, ubili ministra rata, a car je morao pobjeći. Monarhija je bila na rubu potpunog raspada.
Jelačić se našao na najvećem raskrižju života. Ispred njega su bili Mađari (njegov proklamirani neprijatelj). Iza njega je bio Beč u kaosu (gdje je bio car, njegov ‘šef’). Što sad?
Donio je odluku koja ga je definirala i koja je i danas najkontroverzniji dio njegove biografije. Odlučio je biti lojalan dinastiji. Spojio je svoju vojsku s carskim snagama pod feldmaršalom Windischgrätzom i krenuo na – Beč.
Njegova logika, koliko je možemo shvatiti, bila je ova: “Ako padne Carstvo, Mađari će nas pojesti za doručak. Spašavanjem cara, spašavam i Hrvatsku od mađarske dominacije.”
Hrvatske trupe sudjelovale su u krvavom oslobađanju Beča. Krajem listopada, revolucija je ugušena. Jelačić je u očima dvora postao spasitelj. Nakon toga, udružene snage krenule su na Mađarsku i (uz kasniju pomoć Rusije) slomile njihov otpor 1849.
Ban Josip Jelačić postao je feldmaršal. Bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Carstvu. Ali, pobjeda je imala gorak okus.
Kakav je bio Jelačićev život nakon što su topovi utihnuli? (Poslijeratne godine)
Godina 1849. Jelačić je na vrhu svijeta. Ban, feldmaršal, miljenik novog, mladog cara Franje Josipa I. Svi u Hrvatskoj su mislili: “E, sad će Hrvatska konačno dobiti sve što je tražila. Nagradu za vjernost.”
A dogodilo se… suprotno.
Došlo je desetljeće “Bachovog neoapsolutizma”. Beč je odlučio da je rješenje za sav kaos čvrsta ruka, centralizacija i germanizacija. Svi nacionalni sabori, uključujući i onaj naš Hrvatski, raspušteni su. Uvedena je cenzura. Njemački je postao službeni jezik.
Možete li zamisliti to razočaranje? Jelačić je shvatio da je vojna pobjeda dovela do političkog poraza. Ostao je ban, da. Ali ban na papiru. Postao je, u suštini, visoki carski činovnik koji je morao provoditi odluke Beča protiv kojih se intimno borio. Narod, koji ga je 1848. nosio na rukama, sada ga je počeo gledati sa sumnjom.
A privatni život? Još veća tragedija. Oženio se 1850. mladom groficom Sofijom von Stockau. Bila je to velika ljubav. Dobili su kćer, Anicu. Umrla je kao beba. Taj udarac ih je slomio. Jelačićevo zdravlje, već narušeno ratnim naporima, stresom i političkim razočaranjem, počelo je rapidno propadati.
Umro je u Zagrebu, 20. svibnja 1859. Imao je samo 58 godina. Pokopan je u Novim Dvorima u Zaprešiću, na imanju koje je obožavao. Njegova smrt bila je kraj jedne ere.
Zašto Jelačićev spomenik u Zagrebu priča tako burnu priču?
Ali priča o banu Jelačiću nije tu stala. Njegov spomenik, onaj s početka naše priče, postao je simbol sudbine samog hrvatskog naroda.
Spomenik, remek-djelo kipara Fernkorna, postavljen je 1866. Postavljen je da gleda prema sjeveru. S isukanom sabljom. Prema Mađarskoj. Bila je to vrlo jasna poruka. I desetljećima je ponosno stajao, srce grada.
A onda, 1947. Nova vlast. Komunisti. Simbol “habsburškog sluge”, “gušitelja revolucija” i “hrvatskog nacionalizma” nije mogao stajati na Trgu Republike. Maknuli su ga. Po noći. U tišini. Razrezali su ga i spremili u podrum.
Moj djed mi je pričao kako je trg odjednom bio jezivo prazan. Kao da fali zub u osmijehu grada. Generacije su odrastale s tom prazninom, koja je postala tihi simbol otpora.
I onda, 1990. godina. U zoru nove države, pred sve ono što će doći. Ban se vratio. Na svoj rođendan, 16. listopada, spomenik je trijumfalno vraćen, uz neviđeno narodno oduševljenje. Bio je to jedan od najemotivnijih trenutaka koje pamtim. Za mene, taj spomenik nije samo metal. On je simbol naše otpornosti.
Zanimljivo, danas ban gleda prema jugu. Službeno objašnjenje je urbanističko, da ne okreće leđa južnom dijelu grada. Ali meni je to baš simbolično. Konačno gleda u svoju Hrvatsku.
Po čemu pamtimo bana Jelačića danas? (Ostavština)
Pa, što na kraju reći o banu Jelačiću? Zašto je i danas, više od 160 godina nakon smrti, toliko važan?
Je li bio heroj slobode? Ili konzervativni vojnik koji je spasio Monarhiju? Je li spasio Hrvatsku ili je izdao ideale ’48.?
Odgovor je, kao i uvijek u povijesti, kompliciran. Vjerojatno je bio sve to pomalo. Bio je čovjek svog vremena, uhvaćen između čekića mađarskog nacionalizma i nakovnja bečkog apsolutizma.
Ali kad maknemo svu politiku sa strane, ostaju činjenice. A one su goleme.
- Ukidanje kmetstva: Čin koji ga zauvijek stavlja na stranu naroda.
- Ujedinjenje Hrvatske: Prvi je ban koji je pod svojom vlašću ujedinio civilnu Hrvatsku, Slavoniju i Vojnu krajinu, postavivši temelj za našu modernu državu.
- Obrana identiteta: U presudnom trenutku, kad je mađarizacija bila na vrhuncu, on je bio brana koja je sačuvala hrvatski identitet.
- Stvaranje vojske: Stvorio je prvu modernu, narodnu hrvatsku vojsku.
Za više akademskih detalja o njegovom složenom djelovanju, Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža nudi izvrstan i temeljit pregled.
Ban Josip Jelačić nije bio savršen. Ali bio je naš vođa u trenutku kad je bilo najteže. Zato onaj spomenik na trgu nije samo komad bronce koji pozira turistima. On je podsjetnik. Podsjetnik na borbu, na teške izbore, na kompromise i na čovjeka koji je, sa svim svojim vrlinama i manama, stajao u središtu svega toga.
Često postavljena pitanja – Ban Josip Jelačić
Tko je bio Ban Josip Jelačić i zašto je njegova uloga važna u hrvatskoj povijesti?
Josip Jelačić bio je istaknuti reformator, vojnik i vođa revolucije 1848. godine, koji je svojim odlukama i djelima, poput ukidanja feudalizma i ujedinjenja Hrvatske, značajno pridonio temeljenju moderne Hrvatske.
Koje je najvažnije vojno, političko i društveno djelovanje imao Jelačić?
Njegove ključne radnje uključuju ukidanje kmetstva, ujedinjenje hrvatskih zemalja, vođenje ratova protiv Mađarske te oblikovanje prve modernije vojske Hrvatske, uz što je ostao simbol borbe za hrvatski identitet.
Kako je Jelačić odrastao i kakav je bio njegov rani život?
Rođen 1801. u Petrovaradinu, odrastao u vojnoj obitelji, a obrazovanje stekao u Beču gdje se istaknuo tečnošću u jezicima i društvenom ponašanju, što mu je pomoglo u vojnom i političkom usponu.
Kako je Jelačićova vojna i politička karijera napredovala?
Počeo je kao potporučnik te stekao reputaciju na terenu u raznim dijelovima Habsburške Monarhije, a nakon ključnih vojnih i političkih odluka, postao je ban Hrvatske i feldmaršal, vodeći oružane sukobe u revoluciji 1848.
Zašto je Jelačić simbol hrvatskog otpora i što nam danas ostaje od njegove ostavštine?
Jelačić je simbol hrvatskog otpora prema mađarskoj dominaciji i odanosti hrvatskim nacionalnim interesima, ostavivši važna djela poput ukidanja kmetstva i ujedinjenja država, čime je postavio temelje hrvatske suverenosti.
