Postoje imena koja jednostavno odzvanjaju kroz povijest, obavijena velom tajne i romantike. Ona postaju više od osobe; postaju simboli jednog vremena. Za renesansni Dubrovnik, grad-republiku koji je bio svjetionik kulture na Jadranu, to ime je nedvojbeno Cvijeta Zuzorić.
Čak i danas, stoljećima nakon što su njezine svilene haljine šuštale kamenim pločama Straduna, Cvijeta Zuzorić ostaje jedna od najintrigantnijih i, ruku na srce, najzagonetnijih figura dubrovačke povijesti. Bila je stvarna žena od krvi i mesa, ali i književni mit. Bila je plemkinja, ali i predmet tračeva. Bila je pjesnikinja, ali i muza. Upravo je ta višeslojnost ono što nas i danas tjera da se pitamo: tko je ona zapravo bila?
Više iz kategorije Dubrovačka Republika
Ključni zaključci (Key Takeaways)
- Cvijeta Zuzorić (oko 1552. – 1648.), poznata i kao Flora Zuzzeri, bila je stvarna povijesna ličnost, plemkinja iz Dubrovačke Republike.
- Iako je njezino vlastito pjesničko djelo (pisano vjerojatno na talijanskom) danas u potpunosti izgubljeno, sačuvana su brojna djela koja su joj posvetili njezini suvremenici.
- Smatra se središnjom figurom renesansnog kulturnog života u Dubrovniku, domaćicom utjecajnog književnog salona.
- Njezin život bio je obilježen ne samo divljenjem, već i velikim skandalima i tračevima, što je na kraju dovelo do njezinog odlaska iz Dubrovnika.
- Tijekom 19. stoljeća, Cvijeta Zuzorić postaje romantizirani simbol dubrovačke kulture i ljepote, nadahnjujući brojne kasnije umjetnike.
- Njezina ostavština predstavlja fascinantnu mješavinu povijesnih činjenica, književne slave i nacionalnog mita.
Tko je zapravo bila Cvijeta Zuzorić? Je li ona uopće postojala?
Ovo je prvo pitanje koje moramo postaviti, jer je njezina slava toliko mitologizirana da se ponekad čini nestvarnom. Odgovor je jasan: da, Cvijeta Zuzorić je apsolutno postojala. Rođena je u Dubrovniku oko 1552. godine kao Flora Zuzzeri (Cvijeta je hrvatski prijevod njezinog imena).
Potjecala je iz ugledne, iako ne izvorno dubrovačke, trgovačke obitelji. Njezin otac, Frano Zuzorić (Francesco Zuzzeri), preselio se iz Ancone u Dubrovnik, gdje je stekao bogatstvo i društveni ugled. Cvijeta je, dakle, odrasla u okruženju koje je cijenilo i novac i kulturu. Dobila je izvanredno obrazovanje, što je za ženu tog doba bilo rijetko, ali ne i nečuveno u kozmopolitskom Dubrovniku. Govorila je više jezika, poznavala je klasičnu književnost i, što je najvažnije, i sama je pisala poeziju.
Dakle, ne govorimo o legendi poput one o postanku grada. Govorimo o stvarnoj ženi čiji su koraci zabilježeni u arhivima. Problem nastaje jer su ti stvarni, suhi podaci – tko joj je bio otac, za koga se udala, kada je napustila grad – u potpunosti zasjenjeni onim što je ona predstavljala svojim suvremenicima. Ona je bila živi dokaz da Dubrovnik nije samo trgovačka sila, već i renesansno središte rafiniranosti.
Zašto je Dubrovnik u 16. stoljeću bio ‘savršen’ za ženu poput Cvijete?
Da bismo razumjeli Cvijetu, moramo razumjeti grad u kojem je živjela. Dubrovačka Republika 16. stoljeća bila je na svom vrhuncu. Bio je to grad nevjerojatnog bogatstva, pametne diplomacije (koja ga je čuvala od Mlečana i Turaka) i, posljedično, procvata umjetnosti. U takvim “zlatnim dobima”, društvo si može priuštiti luksuz rafiniranosti.
Dubrovačke plemićke palače nisu bile samo domovi; bile su saloče – mjesta gdje se okupljala intelektualna elita. Ovdje se nije samo pilo i jelo; ovdje se raspravljalo o filozofiji, čitala se poezija, stvarala se glazba. Bio je to spoj talijanske renesanse i jedinstvenog slavenskog duha. U tom i takvom svijetu, žena nije bila nužno svedena samo na ulogu majke i supruge. Ako je bila obrazovana, lijepa i inteligentna, mogla je postati središte takvog kruga.
Cvijeta Zuzorić je, po svemu sudeći, imala najelegantniji i najutjecajniji salon u Dubrovniku. Njezin dom postao je ono što bismo danas nazvali “it” mjestom. Biti pozvan kod Cvijete bila je stvar prestiža. Ona je bila ta koja je postavljala standarde, a njezino mišljenje o pjesmi ili filozofskoj ideji imalo je težinu. To je bilo okruženje koje ju je stvorilo, ali i okruženje koje je ona sama aktivno stvarala.
Sjećam se svog prvog posjeta Dubrovniku…
Moram ovdje ubaciti osobnu notu. Sjećam se svog prvog posjeta Dubrovniku. Bilo je to prije mnogo godina, u kasno proljeće, prije nego što su nesnosne ljetne gužve preplavile grad. Hodajući Stradunom u sumrak, dok se kamen sjajio pod lanternama, osjećao sam nevjerojatnu težinu povijesti. Teško je to objasniti nekome tko nije bio. Svaki taj kamen uglačan je stoljećima koraka.
Pokušavao sam zamisliti život koji se odvijao iza tih debelih zidova i prozora palača. I upravo mi je tada prijatelj, lokalac, ispričao legendu o Cvijeti Zuzorić. Pokazao mi je mjesto gdje se otprilike nalazila njezina kuća. Odjednom, grad više nije bio samo impresivna hrpa kamenja; postao je pozornica. Mogao sam gotovo čuti smijeh iz njezine saloče, zveket čaša, recitiranje stihova. Ta sposobnost Dubrovnika da prošlost učini tako opipljivom, tako prisutnom, ključna je za razumijevanje zašto je Cvijetina priča i danas živa. Ona nije samo duh iz knjiga; ona je dio tog kamena.
Kakav je bio njezin ‘krug’: Tko su bili muškarci (i žene) u Cvijetinom životu?
Cvijetin život definirali su ljudi kojima je bila okružena. Njezin salon, koji su neki nazivali i Akademijom složnih (Accademia dei Concordi), okupljao je najsjajnije umove tog doba.
Prije svega, tu je bio njezin suprug, Bartolomeo Pescioni. Bio je firentinski plemić koji je u Dubrovnik došao kao konzul Firence. Njihov brak, sklopljen 1570. godine, bio je spoj dviju kultura. On je donio talijanski utjecaj i, nažalost, kasnije i financijske probleme.
No, književni krug je ono što je zaista važno. Najznačajnije ime povezano s njom je filozof Nikola Gučetić (Nicolò Gozze). Bio je toliko opčinjen njome da ju je učinio glavnim likom u svoja dva filozofska dijaloga na talijanskom: Dialogo della Bellezza (Dijalog o ljepoti) i Dialogo d’Amore (Dijalog o ljubavi). U tim djelima, Cvijeta nije samo lijepi ukras; ona je ravnopravna sugovornica koja vodi sofisticirane filozofske rasprave o prirodi ljepote i ljubavi. Zamislite samo koliko je njezina inteligencija morala biti cijenjena da bi je filozof u 16. stoljeću stavio u tu ulogu.
Zatim, tu su bili pjesnici. Gotovo da nema značajnog dubrovačkog pjesnika tog doba koji joj nije posvetio barem nekoliko stihova. Dinko Zlatarić, jedan od naših najvećih renesansnih pjesnika, prevodio je za nju i posvetio joj svoj prijevod Tassove “Aminta”. Legenda kaže da je i sam veliki talijanski pjesnik Torquato Tasso, tijekom svog navodnog (i vjerojatno izmišljenog) boravka u Dubrovniku, bio očaran njome i posvetio joj sonete. Iako je Tassov posjet vjerojatno mit, sama činjenica da je legenda stvorena govori o Cvijetinom statusu.
Je li Cvijeta bila samo ‘lijepa muza’ ili nešto puno više?
Kao muškarac koji i sam piše, moram priznati da mi je pojam “muze” oduvijek bio pomalo problematičan. Zvuči tako pasivno. Zvuči kao da je žena samo lijep objekt koji sjedi u kutu i inspirira muškarca na velika djela. To je velika nepravda prema mnogim ženama u povijesti, a posebno prema Cvijeti.
Svesti Cvijetu Zuzorić na ulogu “muze” znači promašiti cijelu poantu. Ona nije bila pasivni promatrač. Bila je aktivni sudionik. Bila je domaćica. Ona je kurirala ta okupljanja. Ona je birala teme. Ona je kritizirala i hvalila stihove koji su se pred njom čitali. Nikola Gučetić je nije bez razloga stavio u ulogu filozofkinje u svojim dijalozima; on je time odavao priznanje njezinom stvarnom intelektu.
I ne zaboravimo ključnu činjenicu: Cvijeta Zuzorić je bila pjesnikinja.
Njezini suvremenici hvalili su njezine stihove, pisane vjerojatno na talijanskom, kao vrhunac elegancije. To što mi danas te pjesme nemamo ne znači da nisu postojale. To što je povijest sačuvala djela muškaraca o njoj, a izbrisala djela od nje, tužna je priča o tome kako je funkcionirao svijet (a velikim dijelom i danas funkcionira). Cvijeta, dakle, nije bila samo inspiracija; bila je kolegica. Bila je vatra, a ne samo ogledalo koje reflektira tuđu svjetlost.
O čemu je točno govorila ‘Afera Zuzorić’?
Naravno, gdje god postoji žena koja je lijepa, pametna, bogata i utjecajna, neizbježno se javlja i zavist. Renesansni Dubrovnik nije bio iznimka. Dapače, kao mala, zatvorena aristokratska zajednica, bio je plodno tlo za tračeve, ljubomoru i moralno licemjerje.
Cvijeta je jednostavno previše blistala. Njezin slobodoumni salon, njezino druženje s umjetnicima i filozofima, njezina ljepota i elegancija – sve je to bilo trn u oku konzervativnijem dijelu dubrovačke vlastele. Počele su kružiti priče. Govorkalo se da se na njezinim okupljanjima ne vode samo filozofske rasprave, već da su ona leglo nemorala.
Stvari su kulminirale. Jedna skupina “zabrinutih građana” (čitaj: zavidnih plemića) čak je podnijela službenu predstavku dubrovačkoj Vladi, žaleći se na “skandalozno” ponašanje i Cvijetin utjecaj. Optuživali su je da kvari mladež i da njezina ljepota i raskošan život vrijeđaju tradicionalne dubrovačke vrijednosti skromnosti. Ovdje vidimo klasični sukob između starog, konzervativnog i novog, renesansnog duha.
Ova “afera” nije bila samo bezazleni trač. Imala je stvarne posljedice. Stvorila je atmosferu nepovjerenja i neprijateljstva. Cvijetin suprug Bartolomeo Pescioni također je upao u financijske probleme, što je dodatno zakompliciralo njihov položaj. Pritisak je postao prevelik.
Zašto je morala napustiti svoj voljeni grad?
Afera Zuzorić, kombinirana s financijskim kolapsom njezinog supruga, zapečatila je njezinu sudbinu. Dubrovnik, grad koji ju je stvorio i slavio, sada ju je počeo odbacivati. Javna sramota i financijska propast bili su previše.
Godine 1583., Cvijeta i Bartolomeo zauvijek napuštaju Dubrovnik.
To je morao biti strahovit udarac. Otići iz grada koji je bio središte njezinog svemira, grada u kojem je bila obožavana kao kraljica kulture. Njezin odlazak označio je kraj jedne ere. Dubrovački “zlatni vijek” polako se počeo gasiti, a odlazak njegove najsjajnije zvijezde bio je simboličan početak tog kraja. Preselili su se natrag u Italiju, u Anconu, odakle je Cvijetina obitelj i potekla. Tamo je provela ostatak svog dugog života, navodno u mnogo skromnijim uvjetima, i umrla u dubokoj starosti 1648. godine.
Daleko od grada čija je ikona postala, Cvijeta je živjela sjećajući se tko je bila. Dubrovnik je, s druge strane, počeo graditi legendu o njoj čim je otišla. Možda im je tako bilo lakše; mogli su je voljeti kao mitsko biće sada kada ih njezina stvarna, komplicirana prisutnost više nije ugrožavala.
Gdje su Cvijetine pjesme? Zašto ne možemo čitati njezina djela?
Ovo je možda i najtužniji dio priče o Cvijeti Zuzorić. Znamo da je bila pjesnikinja. Njezini suvremenici je slave kao takvu. Nikola Gučetić u svojim dijalozima hvali njezinu “slatkoću stihova”. Dinko Zlatarić piše kako je njezina poezija bila inspiracija.
Pa, gdje je? Zašto nemamo sačuvan niti jedan jedini njezin sonet?
Odgovor leži u brutalnoj stvarnosti 16. stoljeća. Žensko pisanje smatralo se “privatnom” stvari, hobijem, ukrasom. Muškarci su pisali “književnost” koja se tiskala i čuvala u arhivima. Žene su pisale u svoje spomenare ili su se njihove pjesme čitale u uskim krugovima salona. Nakon Cvijetinog odlaska iz Dubrovnika, a kasnije i njezine smrti, očito nije postojao nitko tko bi smatrao dovoljno važnim sakupiti, urediti i tiskati njezina djela.
Moguće je da su njezini rukopisi stradali u nekom od požara, ili su jednostavno izgubljeni u selidbi. Ili, što je možda i najvjerojatnije, nakon njezine smrti njezina obitelj jednostavno nije vidjela vrijednost u čuvanju poezije jedne žene. Koliko je samo takvih glasova povijest progutala? Cvijetina sudbina je sudbina bezbrojnih kreativnih žena čija su djela izgubljena jer svijet jednostavno nije bio spreman smatrati ih važnima. Možemo samo zamišljati kakve su to pjesme bile.
Kako je Cvijeta postala ‘besmrtna’? Legenda na djelu.
Paradoksalno, Cvijetin odlazak i gubitak njezinih djela samo su osnažili njezin mit. Postala je “savršena” pjesnikinja – ona čiji stvarni stihovi nisu mogli razočarati, jer ih nitko nije mogao pročitati. Postala je platno na koje su buduće generacije mogle projicirati svoje ideale.
Njezino “uskrsnuće” dogodilo se u 19. stoljeću. U vrijeme romantizma i Ilirskog preporoda, hrvatski (ali i srpski i talijanski) književnici tražili su heroje u prošlosti. Trebao im je simbol slavne dubrovačke, “ilirsk” prošlosti. I tko je bio bolji od Cvijete Zuzorić?
Ona je imala sve:
- Bila je plemkinja iz slavnog Dubrovnika.
- Bila je tragično neshvaćena i protjerana.
- Bila je simbol ljepote i umjetnosti.
- Bila je slavenskog podrijetla (ili se barem tako tumačilo).
Tada počinje njezina druga, mitska karijera. Pišu se drame o njoj, pjesme, slikaju se njezini imaginarni portreti. Ona postaje “naša” renesansna vila. Zanimljivo je da je upravo ta slava dovela do toga da Umjetnički paviljon u Beogradu, otvoren 1928. godine, nosi njezino ime – Umjetnički paviljon “Cvijeta Zuzorić”. Njezina je slava nadišla granice i postala opće mjesto južnoslavenske kulture. Postala je veća od života, veća od samog Dubrovnika.
Je li Cvijeta Zuzorić Hrvatica, Talijanka ili nešto treće?
Ovo je moderno pitanje koje se postavlja na povijesnu ličnost, ali je važno jer se oko nje i danas vode kulturne polemike. Pa, što je bila?
Njezin otac bio je Talijan iz Ancone. Udala se za Talijana iz Firence. Živjela je u Dubrovniku, slavenskom gradu koji je u to vrijeme bio dvojezičan – službeni jezik administracije bio je latinski, jezik kulture talijanski, a jezik naroda i većine književnosti hrvatski (ili, kako su ga zvali, “slovinski”). Cvijeta je vjerojatno pisala na talijanskom, kao i mnogi njezini suvremenici (uključujući i Gučetića).
Pokušati je strpati u moderne nacionalne ladice je promašeno. Cvijeta Zuzorić bila je produkt svog vremena i mjesta. Bila je Ragusina – građanka Dubrovačke Republike. Bila je Mediteranka. Bila je renesansna žena. Njezina baština pripada Dubrovniku, pripada hrvatskoj povijesti književnosti, pripada talijanskoj kulturi s kojom je bila neraskidivo vezana. Ona je simbol svijeta koji je bio puno fluidniji i kozmopolitskiji nego što to danas volimo priznavati. Svi koji je svojataju vjerojatno su u pravu, i svi koji je pokušavaju oteti drugima su u krivu.
Što Cvijeta Zuzorić predstavlja za nas danas?
Zašto bismo danas, u 21. stoljeću, uopće trebali mariti za jednu plemkinju iz 16. stoljeća čije pjesme ne možemo ni pročitati?
Mislim da Cvijetina priča odjekuje iz više razloga. Prvo, ona je vječna priča o sukobu pojedinca i društva. Priča o ženi koja je bila “previše” – previše pametna, previše lijepa, previše slobodna – za svoje konzervativno okruženje. To je priča koju vidimo i danas.
Drugo, ona je bolni podsjetnik na izgubljene glasove povijesti, posebno glasove žena. Tjerala nas da se pitamo koliko je još Cvijeta bilo, ne samo u Dubrovniku, već diljem svijeta, čije su priče i djela jednostavno nestali.
Konačno, Cvijeta Zuzorić ostaje ultimativni simbol Dubrovnika. Ne onog turističkog, pretrpanog Dubrovnika s kruzera, već onog tajnog, aristokratskog, renesansnog grada. Ona je utjelovljenje njegovog duha – ljepote, inteligencije, bogatstva, ali i drame i intrige.
Kada sljedeći put budete hodali Stradunom, sjetite je se. Sjetite se da taj kamen pamti njezine korake. Cvijeta Zuzorić nije samo ime iz povijesne čitanke; ona je poziv da gledamo dublje, slušamo pažljivije i tražimo priče koje se kriju odmah ispod blistave površine. Njezina priča, stvarna i mitska, i dalje je jedna od najboljih koje Dubrovnik može ispričati.
Često postavljena pitanja
Kako je Cvijeta Zuzorić postala mit i simbol?
Njezin stvarni život i djela bili su gotovo potpuno izgubljeni, ali je mit o njoj snažno izgrađen u 19. stoljeću tijekom romantizma i Ilirskog preporoda, kada su je umjetnici i književnici herojski slavili kao simbol dubrovačke kulture, ljepote i slavenske prošlosti, čime je njezina slava nadilazila njezinu stvarnu osobu.
Postoje li sačuvana njezina djela?
Nažalost, njezina originalna poezija, napisana vjerojatno na talijanskom, danas je u potpunosti izgubljena, vjerojatno zbog neocjenjivanja žene kao autorice tadašnjeg vremena, te je sačuvano samo mnoštvo djela i pjesama koje su joj posvetili suvremenici.
Zašto je važna današnja percepcija Cvijete Zuzorić?
Cvijeta Zuzorić ostaje važan simbol za današnje društvo jer odražava sukob pojedinca i društva, podsjeća na izgubljene glasove žena kroz povijest te redefinira identitet Dubrovnika kao mesta duboke aristokratske i kulturne tradicije, pozivajući nas da gledamo dublje i tražimo priče ispod površine.
