Ulice Dubrovnika u kasnom 16. stoljeću. Možete li osjetiti tu atmosferu? Zrak je bio ispunjen solju, trgovinom, ali i nečim novim. Nečim finim. Bio je to miris renesanse, a jedan od ljudi koji su ga najsnažnije donijeli unutar zidina Grada bio je Dinko Zlatarić.
Možda njegovo ime ne odzvanja glasno kao Držićevo ili Gundulićevo. To je u redu. Ponekad su najvažniji oni tiši, oni koji grade mostove. Zlatarić nije bio čovjek bučne drame; bio je čovjek stiha, preciznosti i nevjerojatnog jezičnog talenta. On je bio prevoditelj koji je postavljao standarde i pjesnik koji je ugladio hrvatski književni izraz.
U ovom ćemo članku zaroniti duboko u njegov život. Istražit ćemo zašto su njegovi dani u Italiji bili presudni, kako su njegovi prijevodi Tassa i Sofokla zauvijek promijenili hrvatsku književnost i kakvu je poeziju pisao kad je ostavio po strani tuđe retke i uhvatio se vlastitih misli.
Više iz kategorije Dubrovačka Republika
Ključni zaključci (Key Takeaways)
- Pionir prijevoda: Dinko Zlatarić nije samo prevodio; on je adaptirao i “pohrvatio” dva kapitalna djela: Tassovu pastoralnu dramu Aminta i Sofoklovu grčku tragediju Elektra.
- Školovan u Padovi: Njegovo obrazovanje na prestižnom Sveučilištu u Padovi, gdje je čak bio i rektor studenata, ključno je oblikovalo njegov intelektualni i književni profil.
- Majstor jezika: Zlatarić je bio majstor stiha, posebno osmerca. Njegov se izraz smatra jednim od “najčišćih” i najelegantnijih u starijoj hrvatskoj književnosti.
- Petrarkist s mjerom: Iako je pisao ljubavnu poeziju u duhu petrarkizma, Zlatarićev stil bio je odmjeren, manje kićen i više fokusiran na sklad nego kod nekih njegovih suvremenika.
- Kulturni posrednik: Uz kolege poput Dominka Zlatarića (bratića) i Nikole Nalješkovića, bio je ključna figura u prenošenju talijanskih renesansnih ideja u dubrovački kulturni krug.
Tko je zapravo bio Dinko Zlatarić?
Kad pokušavamo shvatiti nekog pisca, uvijek je dobro početi od početka. Tko je bio čovjek iza imena?
Dinko Zlatarić rođen je oko 1558. godine u Dubrovniku, i to ne u bilo kakvoj obitelji. Bio je plemić. Njegova obitelj, Zlatarići, pripadala je bogatijem sloju dubrovačkog patricijata. To znači da je od starta imao prednost koju mnogi nisu: pristup obrazovanju i novac koji bi to obrazovanje financirao.
Nije bio siromah koji piše uz svijeću u potkrovlju.
Bio je dio elite. A u renesansnom Dubrovniku, elita je cijenila kulturu.
Odakle je potekao ovaj dubrovački plemić?
Odrastanje u takvoj sredini značilo je da je Zlatarić vjerojatno od malih nogu bio okružen latinskim, talijanskim i, naravno, hrvatskim jezikom. Dubrovnik je u to vrijeme bio fascinantno mjesto. Bio je to grad-država, Republika (Repubblica di Ragusa), koja je vješto balansirala između Osmanskog Carstva na istoku i Venecije na zapadu.
Biti plemić u takvom gradu nosilo je odgovornost. Očekivalo se da ćeš sudjelovati u upravljanju državom, u Vijeću. Ali prije toga, morao si se obrazovati. I to ne bilo gdje.
Sjećate li se svojih studentskih dana? Zlatarićevi su bili u Padovi.
Sjećam se svojih studentskih dana… gužve na predavanjima, beskrajnih skripti i kava u kantini. Bilo je to formativno razdoblje. Mogu samo zamisliti kako je tek bilo Dinku Zlatariću kad je stigao u Padovu.
To nije bio odlazak na faks u susjedni grad. To je bio odlazak u jedno od središta europske misli.
Sveučilište u Padovi bilo je u 16. stoljeću na samom vrhu. Tamo je predavao Galilei (doduše, malo kasnije). Bilo je to mjesto gdje se sjekla filozofija, medicina i, naravno, književnost. Zlatarić je tamo otišao studirati medicinu, što nam govori da je bio čovjek širokih interesa, pravi “renesansni čovjek”.
No, medicina nije bila jedino čime se bavio.
Zašto je Padova bila toliko važna u renesansi?
Padova je bila pod vlašću Venecije, što joj je jamčilo određenu intelektualnu slobodu. Privlačila je studente iz cijele Europe. Za Zlatarića, to je značilo izravan kontakt s najnovijim književnim trendovima.
Tamo se upijao petrarkizam. Tamo je talijanski jezik bio na svom vrhuncu.
Zlatarić nije bio samo pasivni student. Postigao je nešto nevjerojatno: 1579. godine izabran je za rektora ultramontanaca (studenata koji su dolazili “preko planina”, odnosno izvan Italije). Ovo nije bila počasna titula. Bio je to ozbiljan položaj koji je zahtijevao diplomatske i administrativne vještine. Vodio je studentsku zajednicu, predstavljao ih pred sveučilišnim vlastima.
To nam pokazuje da je već kao mladić posjedovao autoritet i karizmu.
Je li Zlatarić bio samo “zlatni dječak” ili pravi buntovnik?
Lako je zamisliti ga kao stereotipnog plemića-štrebera. Uči, piše, nosi fine haljine.
Ali istina je, kao i uvijek, kompliciranija.
Izvori kažu da je Zlatarić bio čovjek nagle ćudi. Nije bio netko tko je bježao od sukoba. Zapravo, postoje zapisi o tome da je u Italiji bio uključen u dvoboje! Teško je spojiti sliku pedantnog prevoditelja Sofokla s mladićem koji poteže mač.
No, to je bila renesansa. Čast je bila velika stvar.
Kad se vratio u Dubrovnik, čini se da se nije previše gurao u politički život. Iako je kao plemić imao pravo sudjelovati u Vijeću, nije zabilježeno da je bio posebno aktivan. Više ga je zanimao njegov književni rad. Živio je povučenije, u krugu svojih knjiga i prijatelja, u nekoj vrsti “zlatnog kaveza” koji si je sam stvorio.
Kako je Zlatarićev prijevod ‘Aminte’ promijenio dubrovačku književnost?
Ovo je vjerojatno njegovo najvažnije djelo. Ako je Dinko Zlatarić poznat po ičemu, to je po prijevodu Aminte.
Zašto?
Torquato Tasso bio je književna superzvijezda kasne renesanse. Njegov ep Oslobođeni Jeruzalem bio je bestseller. A njegova pastoralna drama Aminta, prvi put izvedena 1573., bila je apsolutni hit.
Bila je to priča koja je savršeno pogodila duh vremena.
Što je pastoralna drama i zašto je bila ‘hit’ renesanse?
Pastoralna drama (ili pastirska igra) bila je, u suštini, sofisticirana eskapistička fantazija.
- Radnja: Smještena u idiličnu Arkadiju.
- Likovi: Pastiri i nimfe koji se, umjesto da čuvaju ovce, bave filozofskim raspravama o ljubavi.
- Tema: Idealizirana ljubav, priroda, bijeg od pokvarenog gradskog života.
Zvuči poznato? Svako doba ima svoju verziju ovoga. Za renesansnog čovjeka, umornog od dvorskih intriga i ratova, Tassova Aminta bila je kao dašak svježeg zraka.
Kada je Zlatarić odlučio ovo prevesti, nije samo birao popularnu knjigu. Birao je žanr koji u Dubrovniku još nije bio propisno “udomaćen”.
Zašto je Zlatarićev prijevod bio više od… pa, prijevoda?
Zlatarić nije radio ono što bismo danas zvali “Google Translate”. Nije ropski prenosio riječ po riječ.
On je djelo adaptirao. “Pohrvatio” ga je.
Nazvao ga je Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iako je kasnije poznatije ostalo kao Aminta. Zlatarić je Tassov talijanski jedanaesterac majstorski prelio u hrvatski osmerac (osmosložni stih) i dvostruko rimovani dvanaesterac. To je dalo prijevodu nevjerojatnu melodičnost i lakoću.
Čitajući Zlatarićev prijevod, imate osjećaj da je pjesma izvorno napisana na hrvatskom.
A onda je tu i posveta. Prije samog teksta, Zlatarić je napisao posvetu svom prijatelju Mihi Matufiću. Ta posveta je, zapravo, jedan od prvih eseja o teoriji prevođenja u našoj književnosti. U njoj strastveno brani pravo na prevođenje, na korištenje narodnog jezika (hrvatskog) i na obogaćivanje vlastite kulture tuđim djelima.
Bio je to kulturni manifest.
Jeste li ikada pokušali čitati grčku tragediju? Zlatarić ju je preveo.
Ako je Aminta bila hit, ovo je bio pothvat za vječnost.
Pokušati prevesti Sofoklovu Elektru s grčkog na hrvatski jezik 16. stoljeća?
To je bilo monumentalno. Većina njegovih suvremenika prevodila je s latinskog ili, još češće, s talijanskog. Latinski je bio jezik znanosti, talijanski jezik kulture. Ali grčki? To je bio jezik izvora. Jezik Homera, Platona i, naravno, velikih tragičara.
Zlatarićev prijevod Elektre (koji je on nazvao Elektra, trađedija), objavljen 1597., bio je prvi potpuni prijevod jedne grčke drame na hrvatski jezik.
Zašto baš ‘Elektra’?
Elektra je mračna i teška priča. Govori o kćeri koja živi za osvetu ubojstva svog oca, Agamemnona. To je svijet krvi, pravde i moralnih dilema. Potpuna suprotnost laganoj, ljubavnoj Aminti.
Odabirom Elektre, Zlatarić je hrvatskoj publici želio pokazati nešto drugo. Želio je dokazati da hrvatski jezik, njegov dubrovački idiom, može podnijeti i najviše tragičke tonove. Da naš jezik nije samo za ljubavne pjesmice i pastirske igre, već i za duboku filozofsku i moralnu dramu.
Ovo je bio čin nevjerojatnog kulturnog samopouzdanja.
Koliko je ‘vjeran’ bio njegov prijevod?
Dugo se vodila rasprava o tome je li Zlatarić zaista prevodio izravno s grčkog ili se “pomagao” talijanskim prijevodima. Danas prevladava mišljenje, potvrđeno detaljnim analizama, da je Zlatarić radio s grčkim originalom.
Naravno, nije bio “vjeran” u današnjem smislu. On je, opet, adaptirao. Unio je elemente renesansnog senzibiliteta. Ublažio je neke “poganske” elemente i prilagodio ih kršćanskoj publici.
Ali jezično, stvorio je moćan, dostojanstven stih koji je mogao nositi Sofoklovu težinu. Za to mu je trebalo nevjerojatno poznavanje oba jezika i vrhunski pjesnički dar.
A što je s njegovim vlastitim pjesmama? Je li pisao samo o ljubavi?
Prevoditelj je, po definiciji, u službi tuđeg teksta. Ali Dinko Zlatarić bio je i originalni pjesnik. Nije pisao puno (ili barem nije puno sačuvano), ali ono što imamo, pravo je zlato.
Kao klinac, priznajem, mislio sam da je sva ta stara poezija ista. Cvijeće, patnja, “gospoja” koja ga neće, i tako ukrug. Petrarkizam mi se činio kao formula.
No, kad sam prvi put ozbiljnije čitao Zlatarića, shvatio sam da postoje nijanse.
Njegova lirika, sakupljena u zbirci Pjesni u smrt razlicijeh, pokazuje da je bio majstor forme. Ali kakav točno?
Kakav je Zlatarić petrarkist?
Da, Dinko Zlatarić bio je petrarkist. Pisao je o nedostižnoj ljepoti svoje dame (često se spekulira da je to bila slavna Cvijeta Zuzorić, iako za to nema čvrstih dokaza). Pisao je o “slatkoj muci” ljubavi, o ljepoti njenih očiju, kose…
Sve su to bile standardne teme.
Ali Zlatarićev petrarkizam je drugačiji od, recimo, ranijeg i kićenijeg stila jednog Šiška Menčetića. Zlatarićev stih je čišći. Odmjereniji. Gotovo klasicistički miran. Nema kod njega previše vatrometa riječi, nema gomilanja metafora.
Evo primjera kako on to radi:
- Koristi savršen, melodičan osmerac.
- Rima mu je čista i zvučna.
- Fokusira se na sklad i eleganciju.
Njegova poezija nije vatrena bura; više je kao savršeno brušeni dijamant. Hladan na dodir, ali besprijekoran.
Je li Zlatarićev ‘jezik’ i danas ‘zlatan’?
Apsolutno. Njegovo ime “Zlatarić” (od zlatar) postalo je gotovo simbolično. Povjesničari književnosti često govore o “zlatnom” dobu dubrovačke književnosti, a Zlatarićev jezik je doslovno zlatan.
Smatra ga se jednim od najvećih majstora hrvatskog jezika tog razdoblja. Uspio je postići nešto čemu teže svi pjesnici: da stih teče prirodno, kao da se govori, a da pritom zadrži strogu formu i rimu.
Čitanje njegovih pjesama je kao slušanje glazbe. Nema zapinjanja, nema viška riječi. Sve je na svom mjestu.
Poslanice i nadgrobnice: Više od ljubavne boli
Zlatarić nije bio samo zaljubljeni pjesnik. Pisao je i druge, “ozbiljnije” forme.
- Nadgrobnice (Epitafi): Pisao je dirljive pjesme u spomen na preminule prijatelje i uglednike. Njegova Nadgrobnica Dinku Ranjini jedan je od ljepših primjera tog žanra. U njima pokazuje duboku refleksivnost i tugu.
- Poslanice (Epistole): To su bile pjesme u obliku pisma, upućene prijateljima. U njima je raspravljao o moralnim i životnim pitanjima.
Ovi radovi pokazuju nam drugu stranu njegove ličnosti. Ne samo zaljubljenog mladića, već zrelog, promišljenog čovjeka koji razmišlja o životu, smrti i prolaznosti.
Kakvo je Zlatarićevo mjesto u ‘zlatnom dobu’ Dubrovnika?
Dinko Zlatarić nije djelovao u vakuumu. Bio je dio nevjerojatno žive i dinamične kulturne scene.
“Zlatno doba” Dubrovnika, koje obično smještamo u 16. i 17. stoljeće, dalo je nevjerojatan broj talentiranih ljudi. Zlatarić je bio suvremenik (iako mlađi) Nikole Nalješkovića i Marina Držića (koji je umro kad je Zlatarić bio dijete, ali čiji je utjecaj bio golem). Bio je most prema baroku i Ivanu Gunduliću.
On stoji točno na prijelazu, na vrhuncu renesanse, donoseći u Grad ono najbolje iz Europe.
Tko su bili ‘dubrovački krugovi’ i zašto su važni?
Književnost se u Dubrovniku nije stvarala u samoći. Stvarala se u “krugovima”. To su bile neformalne grupe plemića i intelektualaca koji su se sastajali, čitali svoje radove, raspravljali i kritizirali.
Jedno od takvih središta bio je navodno salon Cvijete Zuzorić, lijepe i obrazovane plemkinje oko koje su se okupljali umjetnici. Zlatarić je, kažu, bio dio tog kruga.
Ovi krugovi su funkcionirali kao neka vrsta “Akademije”. Bili su filter kvalitete. Ako bi tvoja pjesma bila dobro prihvaćena u tom krugu, značilo je da vrijedi. Zlatarić je svojim obrazovanjem i talentom sigurno bio jedan od vodećih glasova u tim raspravama.
Za više informacija o autorima i djelima iz ovog razdoblja, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) nudi bogate arhive i publikacije o starijoj hrvatskoj književnosti.
Zašto bismo Dinka Zlatarića trebali čitati i danas?
U redu, bio je plemić, bio je u Padovi, prevodio je mrtve Grke i pisao pjesme o ljubavi.
Pa što?
Zašto bi netko u 21. stoljeću, u svijetu TikToka i AI-ja, trebao čitati Dinka Zlatarića?
Odgovor je, vjerujem, u jeziku.
Zlatarić nas podsjeća da je jezik alat. Ali u rukama majstora, on postaje i umjetničko djelo. Njegov rad je dokaz da se na hrvatskom jeziku moglo pisati elegantno, moćno i sofisticirano jednako kao i na talijanskom ili latinskom.
On je bio jedan od onih koji su gradili temelje. Bez njegovog brušenja osmerca, bez njegovog dokazivanja da hrvatski može podnijeti tragediju, put kasnijim velikanima poput Gundulića bio bi puno teži.
Čitati Zlatarića danas znači povezati se s trenutkom kada je hrvatska književnost postala svjesna sebe. Kada je prestala biti samo odjek i postala autentičan glas.
I zato, iako je možda tiši od drugih, Dinko Zlatarić ostaje jedan od istinskih stupova hrvatske kulture.
Često postavljena pitanja
Zašto su Zlatarićevi prijevodi Tassa i Sofokla bili toliko važni za hrvatsku književnost?
Njegovi prijevodi Tassa i Sofokla su zauvijek promijenili hrvatsku književnost jer su postavili visoke standarde jezika i stilskog izraza, te su omogućili hrvatskom jeziku da se izrazi kroz tragične i poetske forme poput tragedije i pastoralne drame.
Kako je Zlatarićovo obrazovanje u Padovi utjecalo na njegov rad?
Obrazovanje u Padovi bilo je ključno za Zlatarićevo formiranje, jer mu je omogućilo pristup najnovijim književnim trendovima, razvoju jezika i stilu te je imao diplomatske i vođinske sposobnosti koje su se odrazile na njegov rad i autoritet kao mladića.
U čemu je Zlatarić bio najbolji kao pjesnik?
Zlatarić je bio vrhunski majstor stiha, posebno osmerca, s čistim, elegantnim i melodičnim stilom, koji je njegovu poeziju činila glatkom i prirodnom za čitanje, a uz to je napisao i duboko promišljen tematski sadržaj o ljubavi, smrti i prolaznosti.
Zašto bismo danas trebali čitati Dinka Zlatarića?
Dinko Zlatarić ostaje važan jer nam svojim jezikom i stilom dokazuje da je hrvatski jezik sposoban za sofisticiranu poeziju i dramu, te nam pomaže razumjeti i cijeniti kulturni i književni razvoj utemeljen na njegovom radu.
