Postoje imena u hrvatskoj povijesti koja odjekuju poput grmljavine, imena koja u sebi nose težinu slave, kulture, ali i neizmjerne tragedije. Jedno od takvih, možda i najzvučnije, jest Fran Krsto Frankopan. Njegovo ime nije samo potpis na starim poveljama; ono je sinonim za posljednje dane starog hrvatskog plemstva, za viteštvo koje se sudarilo s apsolutizmom, i za poeziju koja je procvjetala u predvečerje propasti. Priča o njemu nije jednostavna crno-bijela kronika.
To je slojevita drama o čovjeku koji je bio previše renesansan za svoje surovo doba – istovremeno nježni liričar i žestoki ratnik, obrazovani europski plemić i strastveni domoljub. Njegov život, iako tragično prekinut u 28. godini, ostavio je neizbrisiv trag. Bio je to život koji je, u vatri i krvi 17. stoljeća, postavio vječno pitanje: što vrijedi više, život u pokornosti ili smrt za ideale?
Više iz kategorije Vladari
Prije nego što uronimo duboko u vihore urote i ljepotu njegovih stihova, evo ključnih crtica koje morate znati:
- Posljednji izdanak: Fran Krsto Frankopan bio je posljednji muški potomak jedne od najstarijih i najmoćnijih hrvatskih plemićkih obitelji, Frankopana, koja je stoljećima oblikovala sudbinu Hrvatske.
- Pjesnik i prevoditelj: Smatra se jednim od najvažnijih književnika hrvatskog baroka. Njegova zbirka pjesama “Gartlic za čas kratiti” biser je Ozaljskog književnog kruga.
- Srce urote: Zajedno sa svojim šurjakom, banom Petrom Zrinskim, bio je ključni vođa pobune hrvatskog i ugarskog plemstva protiv apsolutističke politike bečkog dvora cara Leopolda I.
- Žrtva “Sramotnog mira”: Neposredni povod za urotu bio je katastrofalno nepovoljan Mir u Vasváru (1664.), koji je car potpisao s Turcima unatoč vojnim pobjedama kršćanske vojske, prepuštajući im tek oslobođene teritorije.
- Tragični kraj: Nakon iznevjerenih nada i propasti urote, Zrinski i Frankopan pogubljeni su odrubljivanjem glave u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine, što je označilo kraj dviju najslavnijih hrvatskih obitelji.
Tko je zapravo bio taj “posljednji Frankopan”?
Kad pokušavam zamisliti Frana Krstu, ne vidim samo brkatog plemića s portreta. Vidim mladića punog života, obrazovanog u Italiji, čovjeka koji je vjerojatno tečnije govorio talijanski i njemački nego što mi danas možemo i zamisliti. Rođen je oko 1643. godine, najvjerojatnije u Bosiljevu, u obitelji koja je tada već bila na zalasku moći, ali čije je ime i dalje izazivalo strahopoštovanje. Njegov otac, Vuk Krsto Frankopan, bio je general karlovačke krajine, ratnik starog kova. No, Fran Krsto bio je nešto drugo.
Odakle potječe jedna od najmoćnijih hrvatskih obitelji?
Ne možemo razumjeti Frana Krstu ako ne razumijemo težinu imena koje je nosio. Frankopani (izvorno knezovi Krčki) bili su stupovi hrvatskog kraljevstva. Stoljećima su njihovi posjedi sezali od otoka Krka, preko Vinodola, Like i Krbave, pa sve do Karlovca i Ozlja. Bili su mecene, ratnici, biskupi i banovi. Upravo su oni doveli pavline u Crikvenicu, gradili kaštele i utvrde koje i danas prkose vremenu. Nositi to ime u 17. stoljeću značilo je nositi nasljeđe neovisnosti, ponosa i goleme odgovornosti. Fran Krsto bio je svjestan da su oči uprte u njega, da je on taj koji mora nastaviti lozu. Sudbina je, nažalost, imala druge planove.
Kakvo je bilo djetinjstvo Frana Krste Frankopana?
Njegovo odrastanje bilo je sve samo ne obično. Rano je ostao bez oca. Brigu o njemu i njegovoj polusestri Ani Katarini (koja će se kasnije udati za Petra Zrinskog i time zapečatiti sudbinu obiju obitelji) preuzela je država, odnosno bečki dvor. Poslali su ga na školovanje u Italiju, daleko od utjecaja hrvatskog plemstva. To je bio uobičajeni habsburški manevar – odgojiti mlade plemiće kao odane podanike Carstva.
Paradoksalno, upravo je to obrazovanje stvorilo čovjeka koji će im se suprotstaviti.
U Italiji, vjerojatno u Grazu i kod isusovaca u Trnavi, Fran Krsto nije učio samo latinski i mačevanje. On je upijao duh talijanske književnosti, divio se Petrarci, čitao suvremene pjesnike. Tamo se rodio onaj “drugi” Fran Krsto – ne ratnik, već liričar. Kad se vratio u domovinu, donio je sa sobom europski duh, ali i duboko usađen osjećaj za pravdu i ponos na vlastito podrijetlo.
Zašto bi se plemić i ratnik uopće bavio poezijom?
To je pitanje koje si mnogi postave. U surovom 17. stoljeću, gdje se život mjerio brojem posječenih turskih glava i veličinom posjeda, pisanje stihova moglo se činiti kao puka zabava. Ali za Frana Krstu, to je bilo mnogo više. Bila je to hrana za dušu.
Što je to “Ozaljski književni krug”?
Ozalj. Taj prelijepi grad na Kupi bio je više od utvrde. Bio je kulturno srce Hrvatske tog doba. Tamo, u dvorcu Zrinskih, okupila se elita. Glavni akteri bili su upravo Fran Krsto Frankopan, njegova polusestra Ana Katarina Zrinski (također vrsna pjesnikinja) i njezin suprug, ban Petar Zrinski (koji je prevodio mađarskog epa). To troje ljudi stvorilo je nešto jedinstveno.
Ono što je fascinantno kod Ozaljskog kruga jest njihov jezik. Živjeli su na tromeđi dijalekata. Zato je njihov književni jezik bio čudesna mješavina čakavštine (Franove baze), kajkavštine (Petrove) i štokavštine (koju su preuzimali iz dubrovačke književnosti i usmenog pjesništva). Oni su, zapravo, bili prvi koji su svjesno pokušali stvoriti jedinstveni hrvatski književni jezik, stoljećima prije iliraca.
O čemu je Fran Krsto Frankopan pisao u svom “Gartlicu”?
Njegova glavna zbirka, “Gartlic za čas kratiti” (Vrtić za skratiti vrijeme), pronađena je u njegovoj ostavštini nakon pogubljenja. Nije to ep o bitkama. To je intimna, lirska poezija. Pjesme o ljubavi, o prirodi, o prolaznosti života. Njegovi stihovi su nježni, ponekad melankolični, ali uvijek nevjerojatno vješti. On se igra riječima, stvara nove kovanice, a sve s lakoćom koja odaje vrhunskog majstora.
Osim “Gartlica”, napisao je i zbirku zagonetki (“Zganke za vrime skratit”) te preveo ni manje ni više nego Molièreovog “Georgesa Dandina” (“Jarne bogati”) – što je bio prvi prijevod Molièrea na hrvatski, i to samo nekoliko godina nakon pariške premijere! To vam govori o kakvom se europskom formatu radilo.
Kako sam doživio Frankopanov dvorac?
Moram ovdje ubaciti jednu osobnu notu. Sjećam se, kao da je bilo jučer, kad me otac prvi put odveo u Ozalj. Bilo mi je možda desetak godina. Stajali smo na onom drvenom mostu iznad Kupe koja je hučala ispod nas, a ispred mene se uzdizao taj dvorac koji kao da je izrastao iz stijene. Izgledao je nestvarno.
Otac mi je tada prvi put ispričao priču o Zrinskom i Frankopanu. Pokazao mi je “žitnicu”, gdje su, prema predaji, kovali urotu. Iskreno, kao klincu, više me impresionirala legenda o zmaju ispod dvorca.
Ali nešto je ostalo.
Godinama kasnije, vratio sam se u Ozalj kao student. Ovaj put, priča o uroti nije bila bajka. Šetajući tim istim dvorištima, pokušavao sam zamisliti njih troje – Petra, Katarinu i Frana Krstu. Kako sjede u palači, možda uz vatru, čitaju stihove, prevode, raspravljaju o politici, o Turcima, o Beču. Osjećao sam taj nevjerojatan kontrast. S jedne strane, ljepota prirode i umjetnosti koju su stvarali. S druge, mračni oblaci koji su se skupljali nad njihovim glavama. Taj osjećaj, ta mješavina ponosa i tuge, mislim da je to srž “frankopanskog” nasljeđa.
Što je tjeralo hrvatske velikaše na pobunu protiv samog cara?
Dakle, imamo bogatog, obrazovanog, talentiranog mladog plemića. Zašto bi on, pobogu, riskirao sve – glavu, posjede, ime – u pobuni protiv najmoćnijeg vladara Europe, habsburškog cara Leopolda I.?
Odgovor je jednostavan. I kompleksan.
Zvao se: Mir u Vasváru.
Je li “Sramotni mir u Vasváru” bio kap koja je prelila čašu?
Apsolutno. Da bismo shvatili zašto, moramo se vratiti u 1663. i 1664. godinu. Turci su ponovno krenuli u veliki pohod na Beč. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, zajedno s ugarskim plemićima, vodili su kršćansku vojsku. I bili su nevjerojatno uspješni. Zrinski je izvodio čuda, poput slavnog zimskog pohoda gdje je spalio most kod Osijeka. Kršćanska vojska je na kraju, u bitci kod Svetog Gottharda, doslovno satrala tursku silu.
Put prema oslobođenju Slavonije i Ugarske bio je otvoren. Svi su to očekivali.
I tada, car Leopold I. čini nešto neshvatljivo. Potpuno ignorirajući svoje pobjedničke generale, Zrinskog i Frankopana, on potpisuje mir. I to ne bilo kakav mir. “Sramotni mir u Vasváru” (1664.) bio je pljuska u lice svima koji su krvarili na bojištu. Ne samo da Turcima nije oduzeto ništa, nego su im de facto priznati svi osvojeni teritoriji koje su Zrinski i Frankopan upravo bili oslobodili.
Za hrvatsko i ugarsko plemstvo, ovo je bila izdaja.
Shvatili su da Beč ne zanima oslobođenje Hrvatske i Ugarske. Beč je zanimao samo mir na istoku kako bi se mogao baviti svojim interesima na zapadu (protiv Francuske). Shvatili su da su samo pijuni u velikoj igri i da će ih car žrtvovati bez razmišljanja.
Kakav je bio plan Zrinskog i Frankopana?
Urota se nije rodila preko noći. Bila je to reakcija očajnika. Ako nas car neće zaštititi, mislili su, moramo se zaštititi sami. Ako Beč krši naša stara prava i saveze, onda ni mi više nismo vezani prisegom.
Plan je bio ambiciozan, ali i kaotičan. Počeli su tražiti saveznike na sve strane. Obraćali su se tradicionalnom habsburškom neprijatelju, francuskom kralju Luju XIV. Kucali su na vrata Poljske, Venecije. Na kraju, u činu koji pokazuje njihov potpuni očaj, pokušali su pregovarati čak i s Turcima – ne da im se pokore, već da dobiju vojnu pomoć protiv Beča, u zamjenu za neku vrstu danka.
Bio je to opasan, dvosjekli mač. Fran Krsto Frankopan bio je ključni diplomat u tim pregovorima. Putovao je u Veneciju, pregovarao. Njegov mladenački zanos i strast bili su motori diplomacije. Ali, nažalost, bili su okruženi špijunima, a veliki europski igrači bili su prespori i previše nepovjerljivi.
Zašto je urota tako katastrofalno propala?
Priča o propasti urote jedna je od najtužnijih u našoj povijesti. To je priča o naivnosti, izdaji i lošoj procjeni.
Jesu li Zrinski i Frankopan bili previše naivni?
Gledajući iz današnje perspektive – jesu. Vjerovali su da će se drugi plemići, potlačeni poput njih, dići na ustanak. Nisu se digli. Vjerovali su da će strane sile iskoristiti priliku da oslabe Beč. Nisu. Luj XIV. je obećavao, ali nikad nije poslao ni novčića ni vojnika. Venecija je prala ruke.
Izdaja je došla sa svih strana. Njihovi vlastiti pouzdanici i tajnici prenosili su informacije izravno Beču. Car je znao za svaki njihov korak.
Kad je postalo jasno da od ustanka nema ništa i da su razotkriveni, Petar i Fran Krsto donose fatalnu odluku. Odlučuju otići u Beč i osobno od cara zatražiti oprost. Vjerovali su da će im car, kao plemićima njihova ranga i zasluga, oprostiti “trenutak slabosti”.
Bila je to njihova posljednja i najveća pogreška.
Što se dogodilo u Bečkom Novom Mjestu?
Čim su stigli u Beč, 13. travnja 1670., uhićeni su. Nije bilo nikakvog carskog oprosta. Dobili su samo “salvus conductus” (pismo sigurno prolaza) do Beča, ali ne i iz Beča. Prebacili su ih u tamnicu u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt).
Uslijedilo je suđenje koje je bilo farsa. Optuženi su za najgori zločin – veleizdaju (Hochverrat). Čitavu godinu dana proveli su u zatvoru, dok se vijećalo o njihovoj sudbini. Fran Krsto Frankopan, u tim dugim, mračnim mjesecima, pronalazi utjehu u onome što je najbolje znao.
U poeziji.
Upravo je u toj tamnici napisao neke od svojih najljepših i najpotresnijih stihova. Tamo je dovršio “Gartlic”. Tamo je, čekajući smrt, pisao o ljepoti života.
O presudi nije bilo dvojbe. Obojica su, zajedno s mađarskim plemićem Ferencom Nádasdyjem, osuđeni na smrt odsijecanjem glave i desne ruke (iako im je kazna za ruku kasnije “milosrdno” oproštena).
Tridesetog travnja 1671. godine, rano ujutro, dovedeni su na stratište. Petar Zrinski, kao ban, išao je prvi. Njegove posljednje riječi bile su upućene Franu Krsti, koji je morao gledati pogubljenje svog šurjaka. Nakon njega, na red je došao 28-godišnji pjesnik, plemić i urotnik.
Tog je dana Beč zatukao ne samo dva čovjeka. Zatukao je dvije najslavnije loze hrvatske povijesti. Njihovi golemi posjedi su opljačkani i konfiscirani, a njihove obitelji raseljene. Bio je to kraj jedne ere.
Kako pamtimo Frana Krstu Frankopana danas?
Smrt Frana Krste Frankopana nije bio samo kraj. Bio je to, na neki način, i početak. Početak legende.
“Navik on živi ki zgine pošteno”
Ovaj stih, koji je Petar Zrinski urezao u zid tamnice, postao je geslo njihove žrtve. U očima Beča, oni su bili izdajice. Ali u očima hrvatskog naroda, postali su mučenici. Ljudi koji su se usudili reći “ne” tiraniji. Ljudi koji su “zginuli pošteno” za ono u što su vjerovali. Ta transformacija iz “izdajnika” u “nacionalnog junaka” trajala je stoljećima, ali je danas neupitna. Njihovi posmrtni ostaci preneseni su iz Austrije u zagrebačku katedralu 1919. godine, u činu golemog nacionalnog pijeteta.
Zašto njegova poezija i danas odjekuje?
Moram priznati, kad sam prvi put kao srednjoškolac uzeo u ruke njegov “Gartlic”, nisam bio impresioniran. Jezik mi je bio čudan, arhaičan. “Ča”, “kaj”, “što” sve pomiješano. Nije mi bilo jasno.
Ali s godinama, kako sam se vraćao tim stihovima, počeo sam shvaćati.
Čitajući njegovu poeziju danas, ne vidim samo plemića iz 17. stoljeća. Vidim čovjeka. Čovjeka koji se zaljubljivao, koji je patio, koji je promatrao cvijet u vrtu i razmišljao o prolaznosti. Njegova poezija je nevjerojatno moderna u svojoj intimi. Dok su drugi pisali velike epove o bitkama, on je pisao o svojim osjećajima.
Ta “ljudskost” je ono što ga čini besmrtnim.
Njegov književni rad, koji je, usput rečeno, sačuvan zahvaljujući Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, temelj je na kojem stoji velik dio naše kasnije književnosti. Bio je pjesnik koji je pisao na jeziku koji je narod razumio, o temama koje je narod osjećao.
Gdje leži prava ostavština ove tragedije?
Tragedija Zrinskih i Frankopana nije samo romantična priča o propasti. Ona je imala stvarne, katastrofalne posljedice za Hrvatsku.
Što je značio kraj obitelji Zrinski i Frankopan?
Smaknućem Petra i Frana Krste, te kasnijim zatiranjem njihovih obitelji (Katarina je umrla u samostanu, psihički slomljena; Petrov sin Ivan Antun umro je u tamnici nakon 20 godina), Hrvatska je ostala obezglavljena.
Nestale su dvije obitelji koje su jedine imale moć, ugled i vojsku da se odupru bečkom centralizmu. Njihovim nestankom nastao je vakuum.
- Politički: Hrvatska je izgubila svoje tradicionalne vođe. Banska čast postala je samo titula koju dodjeljuje car, a ne stvarna moć.
- Vojno: Nestankom njihovih privatnih vojski, Hrvatska je postala potpuno ovisna o carskoj vojsci u obrani od Turaka.
- Gospodarski: Njihovi golemi posjedi, koji su bili motor razvoja čitavih regija, pali su u ruke stranaca, carskih generala i dvorjana koji nisu imali nikakav interes za hrvatski narod.
Trebala su proći stoljeća da se Hrvatska politički oporavi od tog udarca.
Završna misao
Fran Krsto Frankopan živio je kratko, ali intenzivno. U njegovih 28 godina stalo je više drame, strasti, poezije i tragedije nego u desetke običnih života. Bio je čovjek na raskrižju svjetova – između srednjovjekovnog viteza i renesansnog pjesnika, između odanosti kruni i ljubavi prema domovini.
Njegova ga je sudbina učinila tragičnim junakom. Njegova ga je poezija učinila besmrtnim.
Kad danas stanemo pred katedralu u Zagrebu ili prošećemo zidinama Ozlja, mi ne stojimo samo na kamenju. Stojimo na ramenima divova. A Fran Krsto Frankopan, taj posljednji, najtragičniji i možda najsjajniji izdanak svoje loze, bez sumnje je bio jedan od njih.
Često postavljena pitanja
Koje su najvažnije osobine Frana Krste Frankopana?
Fran Krsto bio je obrazovan europski plemić, vješt ratnik i poetski nadaren, s dubokim osjećajem za pravdu i domoljublje, a njegov život bio je izraz slojevite drame između kulturne raskoši i političke nemogućnosti njegova vremena.
Zašto su Zrinski i Frankopan pokrenuli urotu protiv bečkog dvora?
Urota je bila odgovor na sramotni mir u Vasváru, koji je 1664. godine potpisao car Leopold I., a koji je često donosio pobjede, ali je istodobno bio i izdaja hrvatskih i ugarskih interesa, što je potaknulo vođe urote na borbu za obranom domovine i prava.
Što je Ozaljski književni krug i zašto je važan?
Ozaljski književni krug bio je skup hrvatske književne elite u 17. stoljeću, koji je njegovim djelovanjem i jezikom simbolično započeo stvaranje hrvatskog književnog standarda, miješajući čakavštinu, kajkavštinu i štokavštinu.
Kako su završile sudbine Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana?
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine odrubljivanjem glave zbog veleizdaje, čime je zatvoren poglavlje njihove snažne borbe i ostalo trajno sjećanje na njihovu žrtvu.
