Sjećate li se mirisa zraka u Zagrebu te jeseni 1991.? Bio je to težak miris, mješavina vlage, straha i onog specifičnog smrada dima koji se uvlači u kapute i ne izlazi tjednima. Sjedili smo po podrumima, s tranzistorima na uhu, čekajući vijesti koje su uglavnom bile loše. Vukovar je krvario, Dubrovnik gorio. U tom kaosu, kad se činilo da nas je svijet zaboravio i prekrižio, na televiziji bi se pojavio on. Gojko Šušak. Nije bio glasan. Nije mahao rukama. Imao je lice čovjeka koji nije spavao danima, ali je u očima imao nešto što nam je svima trebalo – hladnu, gotovo inženjersku odlučnost.
Danas, desetljećima kasnije, lako je biti general poslije bitke. Ali tada? Tada nam je trebao netko tko zna kako nabaviti pušku kad ti je cijeli svijet zabranio da se braniš. Ovo nije suhoparna biografija prepisana iz enciklopedije. Ovo je priča o čovjeku koji je od pizzerije u Kanadi došao do Pentagona, o čovjeku kojeg su mrzili i obožavali, ali kojeg nitko nije mogao ignorirati. Ovo je priča o Gojku Šušku, onako kako je ja pamtim i kako je zapisana u temeljima ove države.
Više iz kategorije
Ante Trumbić i Andrija Hebrang (st.)
Ključne točke (Key Takeaways)
- Tvorac sile: Bez Gojka Šuška, transformacija “lovaca s puškama” u pobjedničku Hrvatsku vojsku bila bi nezamisliva.
- Američka veza: Njegovo osobno prijateljstvo s Williamom Perryjem otvorilo nam je vrata Washingtona kad su svima drugima bila zatvorena.
- Šutljivi operativac: Bio je Tuđmanova desna ruka, čovjek koji nije pitao “kako”, nego je javljao “riješeno”.
- Majstor logistike: U nemogućim uvjetima embarga, naoružao je vojsku kanalima koji bi posramili i filmske scenariste.
- Simbol kraja: Njegov raport u Kninu nije bio samo vojni čin, bio je to pečat na kraj stoljetnog sna o slobodi.
Tko je zapravo bio klinac iz Širokog koji je morao bježati?
Da biste razumjeli Šuška ministra, morate razumjeti Gojka emigranta. Nije on otišao iz Jugoslavije jer mu je bilo dosadno. Otišao je jer je morao. Rođen u Širokom Brijegu 1945., nosio je križ djeteta “narodnog neprijatelja”. Oca i brata su mu ubili partizani, i ta tišina, ta bol koja se nije smjela glasno izgovoriti, formirala je njegov karakter. Zamislite da rastete u zemlji koja vam je ubila oca, a morate učiti njezinu povijest kao jedinu istinu. To stvara prkos.
Kao student u Rijeci, brzo je shvatio da za njega tu nema budućnosti. Ulovili bi ga prije ili kasnije. I tako, bježi preko granice. Odlazi u Kanadu. Znate li kako je to izgledalo tada? Nije bilo interneta, nije bilo videopoziva. Otići je značilo umrijeti za one koji ostaju. Ali Gojko nije otišao da bi nestao. Otišao je da bi se vratio jači. Tamo, u hladnoj Ottawi, dok je mijesio tijesto i gradio posao, u njemu je kuhalo. Nije postao samo uspješan poduzetnik; postao je čvorna točka. Njegova kuća postala je sigurna luka za svakog Hrvata koji je sanjao slobodu.
Je li priča o “pizza-majstoru” samo jeftin trik za diskreditaciju?
Koliko sam puta čuo taj izraz – “pizza-majstor”. Izgovarali su ga s podsmijehom, ti salonski intelektualci koji rata nisu vidjeli osim na CNN-u. Kao da je sramota raditi svojim rukama. Ali varaju se. Ta pizzeria nije bila samo mjesto za hranu. To je bio poligon. Tamo je Šušak naučio kako voditi ljude, kako upravljati novcem, kako pregovarati. Tamo je naučio zapadni mentalitet.
Dok su drugi teoretizirali o Hrvatskoj, Šušak je skupljao dolare. Organizirao je škole, financirao katedre, lobirao kod kanadskih političara. Shvatio je, puno prije mnogih u Zagrebu, da se rat ne dobiva samo hrabrošću na fronti, nego i utjecajem u centrima moći. Kad je 1990. sletio u Zagreb, nije donio samo kofer; donio je adresar. Adresar pun imena ljudi koji su bili spremni pomoći. I vjerujte mi, kad je zagrmilo 1991., taj adresar vrijedio je više od stotinu tenkova.
Zašto su on i Tuđman bili tako vraški dobar tandem?
Kemija među ljudima je čudna stvar. Tuđman, kruti general, povjesničar, čovjek koji je držao do forme. I Šušak, opušteniji, čovjek iz dijaspore, bez dlake na jeziku. Ali kad su se sreli u Kanadi, to je bilo to. Tuđman je imao viziju, povijesnu mapu u glavi. Šušak je imao alat da tu mapu iscrta na terenu.
Predsjednik je znao da mu treba netko tko ga neće izdati. Oko njega su se plele mreže UDBA-e, starih kadrova, prevrtljivaca koji su mijenjali kapute kako vjetar puše. Šušak je bio drugačiji. Bio je fanatično lojalan. Ne podanički, nego vojnički. Ako bi Tuđman rekao “Ovo moramo napraviti”, Šušak ne bi sazvao komisiju. On bi otišao i napravio to. Taj odnos, ta apsolutna povjerenja, bio je ključ. Mogli su se ne slagati oko detalja, ali oko cilja – slobodne Hrvatske – disali su kao jedan.
Kako, pobogu, naoružati državu kad ti cijeli svijet veže ruke?
Stanite na trenutak i vratite se u 1991. Imamo embargo. UN nam kaže: “Ne smijete se braniti”. JNA ima avione, tenkove, topništvo. Mi imamo lovačke karabine i molotovljeve koktele. Kako smo preživjeli? Tu dolazi Šušak. On nije priznavao “ne” kao odgovor.
Bio je to ples po rubu žileta. Koristio je sve moguće kanale. “Hercegovačka veza”? Možete to zvati kako hoćete, ali ti ljudi su riskirali glave vozeći kamione kroz noć, prebacujući opremu, plaćajući gotovinom na crnom tržištu. Šušak je bio dirigent tog orkestra iz sjene. Znao je da pravila ne vrijede kad ti narod kolju. Nabavljao je MiG-ove, helikoptere, streljivo. Sjećam se kad su se prvi put pojavili pravi, moderni automati u rukama naših dečkiju. Taj osjećaj… osjećaj da više nismo glineni golubovi. To je bio Šuškov potpis.
- Tajna diplomacija: Preko noći su se otvarali kanali za koje nitko nije znao.
- Novac dijaspore: Nije završio u privatnim džepovima, kako zli jezici lažu, nego u čeliku koji nas je branio.
- Organizacija kaosa: Uspio je povezati stotine malih, lokalnih postrojbi u jedan sustav koji sluša zapovijed.
Otkud ta nevjerojatna veza s Pentagonom i Williamom Perryjem?
E, ovo je dio koji me i danas fascinira. Kako jedan “emigrant” uspije sjediti za stolom s američkim ministrom obrane i piti viski kao stari prijatelj? William Perry nije bio bilo tko. Bio je mozak Pentagona. Šušak ga je osvojio iskrenošću. Amerikanci mrze kad im muljate. Naši političari često vole okolišati, pričati u metaforama. Šušak je bio direktan. “Trebamo to i to. Možemo napraviti to i to. Hoćete li pomoći?”
Ta “kratka kava” pretvorila se u strateško partnerstvo. Doveo je MPRI, umirovljene američke generale, da nas nauče kako se ratuje po NATO standardima. Nije ga bilo sram priznati da ne znamo sve. “Naučite nas”, rekao im je. I naučili su nas. Od oficirske škole do planiranja operacija. Kad je Perry došao na Šuškov sprovod, to nije bila kurtoazija. Vidio sam suze u očima tog Amerikanca. To se ne kupuje novcem. To se zarađuje karakterom.
Za one koji žele dublje razumjeti širi kontekst genocida i sukoba na ovim prostorima, preporučujem baciti oko na Yale University – Genocide Studies Program. Tamo nema navijanja, samo hladne činjenice koje potvrđuju težinu situacije u kojoj smo bili.
Što se kuhalo iza zatvorenih vrata prije Oluje?
Ljeto ’95. Vrućina. Svi smo znali da se nešto sprema. Ali nitko nije znao kad i kako. U Ministarstvu obrane na Krešimirovom trgu svjetla se nisu gasila. Šušak je već tada bio bolestan. Rak ga je nagrizao, vidjelo se to na njemu. Ali nije stao.
Znao je da imamo samo jednu šansu. Ako promašimo, ako se Oluja pretvori u dugotrajno mrcvarenje, međunarodna zajednica će nas zaustaviti. Morao je biti “Blitzkrieg”. Šušak je bio taj koji je Amerikancima jamčio: “Gotovo je za manje od tjedan dana”. Smijali su mu se u lice neki strani analitičari. Ali on je vjerovao Gotovini, vjerovao je Markaču, vjerovao je onom malom čovjeku u rovu. Koordinirao je logistiku do savršenstva. Gorivo, hrana, streljivo – sve je moralo biti na mjestu. I bilo je.
“Naredba izvršena” – trenutak kad je povijest stala
Gledam tu snimku i danas mi se koža naježi. Kninska tvrđava. Vjetar dere, zastava vijori. Tuđman stoji, a Šušak prilazi. Kratko, vojnički, bez povišenih tonova: “Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!”
U tom trenutku, u te tri riječi, stalo je sve. Sve neprospavane noći, svi gubici, sav onaj strah iz ’91. Nije on to rekao da bi se hvalio. Rekao je to kao čovjek koji skida teret od stotinu tona s leđa. Vidjelo se da je iscrpljen. Vidjelo se da ga bolest jede. Ali taj osmijeh… to je bio osmijeh pobjednika. Ispunio je svoju misiju. Mogao je mirno otići.
Je li Bosna bila njegova mrlja ili nužnost?
Ah, Bosna. Tu se lome koplja. Mnogi ga krive za sukob s Bošnjacima. Ali, hajde da budemo realni. Šušak je bio Hercegovac. Nije mogao gledati kako njegov narod nestaje. Bio je pragmatičan. Znao je da Hrvatska nije sigurna ako je zaleđe neprijateljsko.
Ali isto tako, ljudi zaboravljaju da je on bio arhitekt Washingtonskog sporazuma. On je bio taj koji je, kad je trebalo, pritisnuo “svoje” dolje da prihvate mir. Nije to bilo lako. Bilo je tu puno teških riječi, puno ljutnje. Ali Šušak je gledao širu sliku. Znao je da rat mora stati. Dayton? I tu je bio ključan. Bez njegove kontrole na terenu, tko zna bi li se taj mir ikad potpisao. Radio je prljav posao da bi drugi mogli živjeti u miru.
Kako čovjek radi kad zna da umire?
To je ono što odvaja velike ljude od običnih smrtnika. Većina nas, kad bi saznala da ima teški oblik raka, povukla bi se. Otišli bi na more, gledali zalazak sunca, družili se s unucima. Šušak? Ne. On je išao na kemoterapije u Walter Reed, povraćao, gubio kilograme, a onda sjedao u avion i vraćao se u Zagreb voditi Ministarstvo.
Sjećam se jednog njegovog nastupa pred kraj. Glas mu je bio hrapav, kosa opala. Ali autoritet? Netaknut. Ljudi su ga slušali u tišini. Znao je da mu vrijeme curi. Žurio je završiti mirnu reintegraciju Podunavlja. Žurio je posložiti vojsku da može funkcionirati bez njega. Nije htio ostaviti kaos. Umro je u svibnju 1998. Premlad. Ali, brate, kakav je to život bio.
Što je ostalo od Šuška danas?
Prošlo je više od 25 godina. Mnogi su pokušali izbrisati njegovo ime. Micali su spomenike, mijenjali imena ulica. Ali ne ide to tako lako. Narod pamti. Pitajte branitelje tko je bio najbolji ministar. Odgovor je uvijek isti. Šušak.
Njegovo nasljeđe nije u mramoru. Njegovo nasljeđe je ona gardijska brigada koja danas ide u misije NATO-a rame uz rame s Amerikancima. Njegovo nasljeđe je činjenica da danas u Kninu vijori hrvatska zastava. Ostavio nam je vojsku koja nije partijska, nego narodna. Ostavio nam je ponos.
Bio je tvrd čovjek za tvrda vremena. Možda se ne bi snašao u današnjoj politici, punoj PR stručnjaka i političke korektnosti. Bio bi im previše sirov. Ali hvala Bogu da smo ga imali onda kad je grmjelo. Bio je naš ministar. I to mu nitko, nikada, ne može oduzeti.
FAQs – Gojko Šušak
Tko je bio Gojko Šušak i zašto je bio važan u hrvatskoj povijesti?
Gojko Šušak bio je ključna figura u obrani i oblikovanju Hrvatske tijekom Domovinskog rata, poznat po svojoj odlučnosti, logističkoj sposobnosti i strateškoj ulozi u osiguranju ratne sposobnosti Hrvatske.
Kako je Gojko Šušak uspio nabaviti oružje unatoč embargu i međunarodnim zabranaima?
Šušak je koristio sve dostupne kanale, uključujući tajne puteve i mreže, prebacivao opremu i naoružanje kroz crno tržište, te organizirao međunarodne kontakte i lobiranja koja su omogućila nabavu oružja.
Koja je veza između Gojka Šuška i William Perryja, ministra obrane SAD-a?
Gojko Šušak je uspostavio iskren i prijateljski odnos s Williamom Perryjem, što je otvorilo vrata Washingtona za Hrvatsku i omogućilo stratešku suradnju, uključujući obuku i nabavu vojne opreme.
Koje su bile ključne uloge Gojka Šuška tijekom Oluje i završnih operaacija?
Šušak je koordinirao logistiku, osigurao potrebnu vojnu opremu i resurse te je bio ključna figura u oblikovanju i provedbi plana za brzo i učinkovito oslobađanje okupiranih područja tijekom Oluje.
Kako se sjećanja na Gojka Šuška odražavaju u Hrvatskoj danas?
Unatoč pokušajima da se njegovo ime zamagli ili ukloni, narodno pamćenje i zabilješke ističu njegovo važnu ulogu, a njegove nasljednike i vojsku koja je danas dio NATO misija smatraju njegovim trajnim naslijeđem.
