Ivan Česmički (Janus Pannonius): Humanist i pjesnik

Postoje imena u povijesti koja odzvanjaju puno jače od tinte na papiru. Ona nisu samo zapisi u starim, prašnjavim knjigama; ona su svjetionici jedne epohe, trenuci kad se povijest prelomila. Za mene, kao nekoga tko je oduvijek fasciniran hrvatskom poviješću, jedno od takvih imena je Ivan Česmički.

Možda ga znate pod njegovim latinskim, “umjetničkim” imenom, Janus Pannonius. To je ime koje s ponosom pripada i Hrvatskoj, i Mađarskoj, i cijeloj renesansnoj Europi. Kad pokušamo zamisliti 15. stoljeće, ne smijemo vidjeti samo vitezove i bitke. Bilo je to kaotično, nasilno, ali i nevjerojatno uzbudljivo vrijeme. Vrijeme ratova, da. Ali i vrijeme rađanja novih ideja. I točno usred tog vrtloga, pronalazimo ovog mladića iz Slavonije kako stoji na samom raskrižju svjetova.

On nije bio samo pasivni promatrač. Nipošto. Bio je sudionik, i to jedan od glavnih. On je bio taj koji je s plećima prenio plamen talijanske renesanse, tu nevjerojatnu eksploziju učenja i umjetnosti, i zasadio ga u srce Srednje Europe.

Njegov život bio je poput sprinta. Nevjerojatno kratak, zapanjujuće intenzivan i, na kraju, duboko tragičan. U samo 37 godina, uspio je biti briljantan student o kojem se pričalo, pjesnik čiji su stihovi odzvanjali dvoranama, lukav diplomat, moćan biskup i, na samom kraju, slomljeni pobunjenik. Njegova priča nije jednostavna crno-bijela lekcija. To je priča o vrtoglavom usponu, o cijeni koju plaćate za ambiciju i o neizbrisivom tragu koji jedan, jedini čovjek može ostaviti. Zaronimo zajedno u svijet Ivana Česmičkog. Ne kao u spomenik, već kao u čovjeka od krvi i mesa. Čovjeka čije naslijeđe i danas, vjerovali ili ne, oblikuje naše razumijevanje humanizma.

Više iz kategorije Dubrovačka Republika

Marin Držić

Ivan Gundulić

Ključni Zaključci

Prije nego što detaljno istražimo njegov nevjerojatan (i opasan) život, evo što morate znati o Ivanu Česmičkom:

• Pionir humanizma: Smatra se apsolutno prvim i najvažnijim humanistom i pjesnikom u Hrvatskoj i Mađarskoj. On je pisao na latinskom, ali ne više srednjovjekovnim, crkvenim latinskim. Pisao je ugledajući se na Ovidija, Marcijala i Vergilija.
• Talijansko obrazovanje: Njegov ujak, moćni Ivan Vitez od Sredne, prepoznao je njegov genij i poslao ga na najbolja sveučilišta tog doba u Italiji (Ferrara i Padova). Tamo nije bio samo student; postao je zvijezda.
• Majstor stiha: Njegova poezija, pogotovo elegije i epigrami, pokazuje zapanjujuću tehničku vještinu. Ali, što je još važnije, pokazuje duboku, modernu osobnost, ranjivost i emocionalnost.
• Politička figura: Nije lebdio u oblacima poezije. Bio je diplomat u službi kralja Matije Korvina, obavljao je ključne misije i postao biskup Pečuha (Pécs) s nevjerojatnih 25 godina.
• Tragičan kraj: Njegov život završio je katastrofalno 1472. godine na Medvedgradu, utvrdi iznad Zagreba. Umro je kao bjegunac, nakon što je sudjelovao u neuspješnoj pobuni protiv samog kralja kojem je služio.
• Dvostruka baština: Ivan Česmički (Janus Pannonius) ključna je figura i hrvatske i mađarske kulturne povijesti. On je doslovno most između dviju nacija i talijanske renesanse.

Tko je zapravo bio Ivan Česmički? Više od imena u udžbeniku.

Kada čujemo ime Ivan Česmički, priznajmo, prva asocijacija je često lektira. Nešto što “moramo” znati. Ali, je li to pošteno prema njemu? Da bismo razumjeli njegovu genijalnost, moramo ga prestati gledati kao dosadni kip u parku. Moramo potražiti dječaka, zbunjenog studenta, ambicioznog čovjeka.

Rođen je 1434. godine. Gdje točno? Vjerojatno u malom mjestu u Slavoniji, blizu Čazme. Zato i jest “Česmički”. Njegov otac, plemić, rano je umro. Ostala je majka Barbara, sestra iznimno moćnog Ivana Viteza od Sredne, sama s djetetom. Ta rana veza s majkom i rani gubitak oca zasigurno su oblikovali njegovu osjetljivu, melankoličnu prirodu. To vidimo kasnije u njegovim najintimnijim pjesmama. Njegova budućnost, u tom surovom 15. stoljeću, izgledala je, u najmanju ruku, neizvjesno.

Tada na scenu stupa ujak.

Ivan Vitez od Sredne, tada biskup u Nagyváradu (Oradea) i kasnije kancelar kraljevstva, bio je politički i intelektualni div. On je u svom malenom nećaku prepoznao nešto posebno. Prepoznao je iskru genija. I donio je odluku koja će promijeniti povijest. Poslat će dječaka u Italiju.

Moramo shvatiti što je to značilo. U to vrijeme, poslati nekoga na školovanje u Italiju bilo je kao danas ga poslati na Harvard, MIT i Oxford. Istovremeno. Italija je bila epicentar. Bilo je to mjesto gdje se ponovno rađala antika, gdje su se ideje rađale i umirale u jednom danu. Bilo je to središte svijeta.

Zašto je postao “Janus Pannonius”? Moć latinskog imena.

Kad je trinaestogodišnji Ivan stigao u Italiju, nije stigao kao “Ivan”. Stigao je kao Janus Pannonius. Zašto ta promjena? To je bio klasičan humanistički običaj, poput svojevrsne inicijacije.

Usvajanjem latinskog imena, signalizirali ste pripadnost novom, elitnom, transnacionalnom krugu intelektualaca. Nadišli ste svoje lokalne, “barbarske” korijene. Ime koje je odabrao bilo je savršeno.

“Janus” se odnosi na rimskog boga s dva lica. Boga početaka, prijelaza, vrata i krajeva. Kakav savršen, gotovo proročanski izbor za mladića koji stoji na vratima nove ere. Mladića koji gleda istovremeno unatrag (prema antici) i naprijed (prema renesansi). “Pannonius” je bilo jednostavno geografsko određenje – “onaj iz Panonije”. Ovim činom, on je simbolički napustio srednjovjekovnu Slavoniju i postao građanin “Republike Pjesnika”, bezvremenske zajednice učenjaka. To ime postalo je njegov brend, njegova ulaznica u besmrtnost.

Kako je Italija stvorila Pannoniusa? Godine koje su ga oblikovale.

Italija nije bila samo mjesto školovanja za Ivana Česmičkog. Bila je to talionica. Mjesto gdje je njegov sirovi, nevjerojatni talent prekovan u čisto, sjajno zlato. Tih jedanaest godina, od 1447. do 1458., bile su apsolutno ključne.

Ferrara i Guarino: Više od škole, to je bio preporod.

Prva postaja: Ferrara. Tamo je upao, sa samo 13 godina, u školu jednog od najvećih humanista tog doba, Guarina da Verone. Dopustite da vam dočaram tu scenu. Mladić iz ruralne Panonije, gdje se još uvijek osjećao zadah srednjeg vijeka, odjednom se nađe okružen najbritkijim umovima Europe. Svi oni raspravljaju o Platonu na grčkom. Analiziraju Ciceronovu retoriku. Pišu stihove po uzoru na Vergilija.

Guarino nije bio samo učitelj; bio je mentor, guru. Njegova škola bila je poznata po spartanskoj disciplini, ali i po nevjerojatnom poticanju individualnosti. Janus je doslovno gutao znanje. Nije ga samo učio, on ga je upijao. Učio je grčki tako dobro da je kasnije s lakoćom prevodio najteže grčke autore. Njegov latinski postao je toliko elegantan, toliko fluidan, da su mu se divili i sami Talijani, koji su smatrali da “posjeduju” taj jezik.

Upravo u Ferrari on piše svoje prve zrele pjesme. Piše epigrame koji su oštri, bezobrazno duhoviti i pokazuju nevjerojatnu lakoću vladanja jezikom. Nije trebalo dugo da dječak-genij postane zvijezda škole. Njegov talent bio je očit svima. A njegova ambicija? Bila je bezgranična.

Što je ‘humanistička škola’ zapravo značila?

Moramo razbiti mit. Guarino ih nije učio samo “lijepim umjetnostima”. To je bio rigorozan program, poznat kao Studia Humanitatis. Što je to uključivalo?

• Gramatiku: Ne samo pravopis, već dubinsku analizu jezika.
• Retoriku: Umijeće uvjeravanja. Kako govoriti, kako pisati, kako pobijediti u raspravi. To je bila vještina za odvjetnike, diplomate i političare.
• Poeziju: Smatrala se vrhuncem ljudskog izraza.
• Povijest: Učenje iz primjera antičkih junaka i katastrofa.
• Moralnu filozofiju: Kako biti dobar čovjek, dobar građanin, dobar vladar.

To nije bilo učenje za zabavu. To je bilo učenje za stvaranje nove vladajuće elite. Elite koja će biti jednako vješta s mačem, perom i u govorništvu. Janus je bio prototip tog novog čovjeka.

Padovanske noći: Student prava ili buntovni pjesnik?

Nakon sedam godina u Ferrari, 1454. godine, prelazi u Padovu. Padova je bila potpuno drugačija zvijer. Dok je Ferrara bila profinjeni centar za humaniora, Padova je bila teška kategorija. Bio je to jedan od najstarijih i najvažnijih europskih sveučilišta, prijestolnica prava i medicine.

Janus je tamo otišao studirati kanonsko pravo. To je bio logičan idući korak. Njegov ujak je za njega planirao visoku crkvenu i državnu karijeru, a za to je trebao doktorat iz prava. Ali, možete li zamisliti pjesnika, čovjeka osjetljive duše, zarobljenog u suhoparnim, beskrajnim paragrafima kanonskog zakona?

Priznajem, i sam sam proveo neko vrijeme nad pravnim knjigama i znam taj osjećaj. Osjećaj da ste zarobljeni u nečemu što je nužno, ali što vam guši dušu. Mogu zamisliti mladog Ivana u Padovi, kako danju marljivo uči za ispite, a noću… noću živi. Njegove pjesme iz tog razdoblja otkrivaju tu drugu stranu. Piše o burnom studentskom životu, o prijateljima, o pijankama, o ljubavnim jadima.

I što je najvažnije, piše o bolesti. Već tada je počeo pobolijevati, vjerojatno od tuberkuloze. Padova ga je učinila pravnikom, da. Doktorirao je s najvišim počastima. Ali ga je i očvrsnula. Sa 24 godine bio je spreman za povratak kući. Bio je najučeniji čovjek kojeg su Hrvatska i Mađarska ikada imale.

Što nam njegove pjesme govore? Riječi koje žive stoljećima.

U konačnici, da je Ivan Česmički bio samo pravnik i biskup, danas bismo ga spominjali u fusnotama. Ali on to nije. Ostao je zapamćen kao pjesnik. Njegov opus je golem, ali se ističe u dva glavna žanra: elegijama (tužbalicama) i epigramima (kratkim, duhovitim pjesmama).

“U smrt majke Barbare”: Je li ovo najosobnija elegija humanizma?

Ako postoji jedna pjesma koju morate pročitati da biste shvatili tko je on bio, to je njegova elegija De morte matris suae (U smrt majke Barbare). Napisao ju je u Italiji, sam, daleko od kuće, kad je čuo strašnu vijest.

Moramo shvatiti koliko je ovo bilo revolucionarno. Srednjovjekovna poezija bila je uglavnom religijska, alegorijska, formulaična i distancirana. Ljudi jednostavno nisu pisali o svojim stvarnim, sirovim, osobnim osjećajima. To se smatralo nepriličnim.

A onda se pojavi Janus. On ne piše o apstraktnoj “tuzi”. On piše o svojoj tuzi. On piše o tome kako mu je majka bila jedino utočište nakon što ga je otac rano napustio. On se obraća izravno njoj. Koristi klasičnu formu, savršeni latinski heksametar, ali ga puni sadržajem koji je bolno, gotovo nepodnošljivo osoban. Postoji stih u kojem kaže: “Uzalud te sada tražim očima, / i uzalud te dozivam, o majko…”

To je glas slomljenog sina, ne samo učenjaka koji demonstrira svoju vještinu. Ta nevjerojatna sposobnost da spoji rigoroznu klasičnu formu s duboko intimnim, gotovo modernim senzibilitetom… e, to je ono što ga čini genijem. On je pokazao da latinski, hladni jezik crkve i znanosti, može biti i jezik slomljenog srca.

Više od satire: Epigrami kao osobni dnevnik.

Dok su elegije pokazivale njegovo srce, epigrami su pokazivali njegove zube. Epigram je bio kao renesansni “tweet” – kratak, poantiran, duhovit i često otrovan. A Janus je bio apsolutni majstor sarkazma. Njegovi epigrami pokrivaju doslovno sve:

• Društvena satira: Ismijavao je licemjerne svećenike, pohlepne trgovce, nesposobne liječnike (“liječnik” koji ga je liječio bio mu je česta meta) i, naravno, lažne pjesnike.
• Osobne frustracije: Najpoznatiji su njegovi epigrami o bolesti. Jedan od najpoznatijih je “Protiv groznice”, gdje se izravno obraća bolesti, psuje je, naziva je kurvom i tjera je od sebe. To je tako sirovo i tako ljudski.
• Svakodnevni život: Pisao je o lošem vinu koje su mu poslužili, o dosadnim ljudima koji ga gnjave, o prijateljima koji mu kradu knjige.

Ono što je apsolutno sjajno jest da on ne štedi ni sebe. U jednom slavnom epigramu ismijava vlastiti izgled, opisujući se kao malenog, slabašnog, “patuljka”. Ta autoironija, ta sposobnost da se nasmije i okrutnom svijetu i samome sebi, čini ga nevjerojatno modernim. On nije bio nedodirljivi intelektualac na pijedestalu; bio je oštar promatrač ljudske komedije.

Panegirici i prijevodi: “Dnevni posao” humanista.

Naravno, nije sve bilo samo osobna poezija i satira. Kao humanist, Janus je imao i “dnevni posao”. To je uključivalo pisanje panegirika, odnosno pohvalnih pjesama u čast svojih mecena. Najvažniji su mu panegirici napisani u čast njegovog prvog učitelja, Guarina. Kasnije će pisati i za kralja Matiju Korvina. Iako se nama danas panegirici mogu činiti kao puko, neiskreno laskanje, u ono vrijeme bili su važan način da pjesnik pokaže svoju vještinu i, budimo iskreni, osigura si potporu, novac i zaštitu.

Osim toga, bio je vrstan prevoditelj. Njegov rad na prevođenju grčkih autora, poput Plutarha i Homera, na latinski bio je od neprocjenjive važnosti. Time je blago grčke antike učinio dostupnim široj europskoj publici koja nije znala grčki. To je bio ključni dio humanističke misije: spašavanje i širenje antičkog znanja.

Od pjesnika do političara: Zašto je ušao u kraljevsku službu?

Nakon 11 godina provedenih u Italiji, Ivan Česmički se 1458. vraća u Mađarsku. Vratio se kao intelektualni superstar. Njegov ujak, Ivan Vitez od Sredne, sada je bio jedan od najmoćnijih ljudi u kraljevstvu, kancelar mladog, ambicioznog kralja Matije Korvina. Put za Janusa bio je širom otvoren.

Na dvoru Matije Korvina: Zlatno doba ili zlatni kavez?

Dvor Matije Korvina bio je fascinantno mjesto. Korvin je bio pravi renesansni vladar – obrazovan, ambiciozan, mecena, ali i apsolutno nemilosrdan. Potaknut Vitezom, odlučio je svoj dvor u Budimu pretvoriti u renesansni centar koji će parirati Firenci. Stvorio je veličanstvenu Bibliotheca Corviniana, jednu od najvećih knjižnica svog vremena, i agresivno je “kupovao” znanstvenike, umjetnike i arhitekte iz Italije.

Janus Pannonius bio je dragulj u toj kruni. Bio je dokaz da i “barbarska” Panonija može proizvesti genija ravnog Talijanima. Odmah je postao dio najužeg kraljevog kruga.

Biskup s 25 godina: Moć, novac i… nostalgija?

Kralj ga je odmah imenovao biskupom Pečuha (Pécs) 1459. godine. Imao je samo 25 godina. To je bilo nevjerojatno postignuće. To je značilo ogromnu moć, ogromne prihode i ogroman utjecaj. Osim crkvene uloge, koja je bila više administrativna nego duhovna, kralj ga je koristio i kao ključnog diplomata. Slao ga je u najvažnije misije, uključujući i onu u Rim, gdje je tražio papinsku pomoć i novac za borbu protiv Turaka.

Činilo se da je Janus Pannonius na vrhu svijeta. Bio je bogat, utjecajan i cijenjen.

Ali, je li bio sretan?

Njegove pjesme iz tog razdoblja postaju sve mračnije. Piše o dubokoj nostalgiji za Italijom. Žali se na “barbarsku” Panoniju, na oštre, ledene zime, na grube i neuke plemiće koji ne razumiju poeziju i kojima je jedina zabava lov i rat. Čini se da se osjećao duboko, duboko izolirano. Bio je okružen moći, ali je čeznuo za intelektualnom stimulacijom, za toplim raspravama u talijanskim akademijama. Zlatni kavez je možda najbolji mogući opis za njegov život na dvoru.

Ključan odnos: Ivan Česmički i Ivan Vitez od Sredne

Ne možemo razumjeti Janusov život ako ne razumijemo njegov odnos s ujakom. Ivan Vitez od Sredne bio je njegov stvoritelj. On ga je prepoznao, on ga je financirao, on ga je poslao u Italiju, on mu je otvorio sva vrata na dvoru. Za Janusa, Vitez je bio i otac i mentor i mecena. Njihova veza bila je apsolutni temelj njegove karijere.

Vitez je bio politički genij, arhitekt Korvinove rane vladavine. Bio je humanist koji je iskreno vjerovao da znanje i umjetnost mogu uzdići kraljevstvo. Zajedno, ujak i nećak, Vitez kao pragmatični političar i Janus kao briljantni pjesnik, predstavljali su srce i dušu mađarsko-hrvatskog humanizma. Njihova suradnja s Korvinom stvorila je jedno kratko, ali apsolutno sjajno “zlatno doba”.

Međutim, upravo će ta veza, koja ga je stvorila, na kraju biti i direktan uzrok njegove propasti.

Kako je sve pošlo po zlu? Slom saveza s Korvinom.

Idila nije dugo trajala. Kralj Matija Korvin postajao je sve moćniji, sve bogatiji i, neizbježno, sve više autokrat. Njegova politika postala je agresivna i, u očima njegovih starih mentora, pogrešna.

Umjesto da fokusira svu obrambenu snagu kraljevstva na Osmanlije na jugu (što su Vitez i Janus smatrali apsolutnim prioritetom), Korvin se upleo u skupe, duge i iscrpljujuće ratove na zapadu. Pokušavao je osvojiti Češku i Austriju, sanjajući o carskoj kruni.

Ivan Vitez od Sredne i Ivan Česmički, obojica prekaljeni diplomati i humanisti, smatrali su to katastrofalnom pogreškom. Gledali su kako kralj troši goleme resurse na krive ratove, dok opasnost od Turaka na granicama raste. Gledali su kako vlada sve više apsolutistički, zanemarujući savjete svojih starih mentora koji su ga i postavili na prijestolje.

Razočaranje je raslo. Pretvorilo se u ogorčenje. A onda u otvoreni otpor. Vrhunac je bio 1471. godine. Vitez i Janus, nekoć najvjerniji kraljevi ljudi, odlučili su se na radikalan, očajnički potez: pobunu.

Tragičan kraj na Medvedgradu: Cijena pobune?

Odlučili su podržati poljskog princa Kazimira kao novog kralja. Bio je to ogroman rizik. Bila je to, retrospektivno, katastrofalna pogrešna procjena. Korvin je bio previše lukav, previše brz i previše moćan. Brzo je saznao za urotu prije nego što se i zahuktala.

Bijeg, bolest i smrt

Kad je pobuna propala, kraljev bijes bio je strašan. Ivan Vitez od Sredne, star, bolestan i slomljen, bio je uhićen i bačen u zatvor u Ostrogonu, gdje je osramoćen i umro nedugo zatim.

Ivan Česmički je znao da za njega nema milosti. Znao je da mora bježati. Pokušao je pobjeći prema jugu, prema svojoj rodnoj Slavoniji, vjerojatno tražeći očajnički put za Italiju, jedino mjesto na svijetu gdje bi možda bio siguran. Bio je lovljen. I bio je teško bolestan. Njegova plućna bolest (gotovo sigurno tuberkuloza), koja ga je mučila godinama, pogoršala se u tom očajničkom bijegu kroz hladnu zimu.

Nekako se dovukao do Medvedgrada, moćne utvrde koja i danas bdije nad Zagrebom. Tu ga je, u ožujku 1472., slomljenog tijela i slomljenog duha, sustigla smrt. Imao je samo 37 godina.

Umro je kao bjegunac i izdajnik u očima kralja kojeg je nekoć slavio u stihovima. Kakav gorak, tragičan kraj za čovjeka koji je započeo kao čudo od djeteta i postao svjetionik humanizma.

Kakvu je baštinu ostavio Ivan Česmički?

Smrt na Medvedgradu nije bio kraj. Bio je to samo kraj jednog života. Ali bio je to početak jedne legende. Naslijeđe Ivana Česmičkog daleko je nadmašilo njegov tragičan kraj i politički neuspjeh.

Zašto ga i Hrvati i Mađari smatraju “svojim”?

Ovo je jedno od najčešćih pitanja i odgovor je zapravo vrlo jednostavan: on jest oboje. I to je sasvim u redu. Rođen je kao Hrvat u Slavoniji. Njegova majka i ujak bili su Hrvati. Umro je u Hrvatskoj. Međutim, svoju karijeru, svoje bogatstvo i svoj politički život ostvario je u Mađarskoj, u službi mađarsko-hrvatskog kralja. U 15. stoljeću, koncepti nacije, kakve ih mi danas poznajemo, nisu bili tako oštri i isključivi. Bio je Ugar, podanik krune sv. Stjepana, ali i Croat po rođenju i osjećaju.

On je savršen primjer zajedničke kulturne baštine. Mađari ga slave kao Janus Pannonius, a magyar humanizmus atyja (otac mađarskog humanizma). Hrvati ga slave kao Ivana Česmičkog, prvog hrvatskog humanista i pjesnika. Obje strane su apsolutno u pravu. On nije zid koji nas dijeli; on je most koji nas spaja.

Prvi renesansni čovjek Srednje Europe?

Pojam “renesansni čovjek” danas se olako koristi za svakoga tko ima više od jednog hobija. Ali na malo koga taj pojam pristaje tako savršeno kao na Janusa. Bio je više, puno više od pjesnika. Pogledajmo što je sve bio taj čovjek u samo 37 godina:

• Pjesnik: Smatra se najvećim latinskim pjesnikom izvan Italije u 15. stoljeću. Točka.
• Znanstvenik: Ovjereni doktor kanonskog prava s prestižnog sveučilišta u Padovi.
• Prevoditelj: Majstor grčkog i latinskog, preveo Plutarha i Homera.
• Političar: Biskup, kancelar, kraljevski diplomat na najvišoj razini.
• Kolekcionar: Stvorio je golemu osobnu knjižnicu koja je bila uzor čak i Korvinovoj.

Njegova svestranost, njegova dubina znanja i širina interesa bili su doslovno utjelovljenje humanističkog ideala l’uomo universale (univerzalnog čovjeka). Leksikografski zavod Miroslav Krleža s pravom ga ističe kao jednu od temeljnih figura naše povijesti, jer je on bio živi dokaz da se i na “periferiji” Europe, u “barbarskoj” Panoniji, može roditi um koji će parirati, pa čak i nadmašiti, najveće talijanske umove.

Zašto bismo ga trebali čitati danas?

Možda se pitate, u 21. stoljeću, zašto se mučiti s latinskim pjesnikom iz 15. stoljeća? Zato što njegova priča nije samo povijest. Zato što nije samo mrtvo slovo na papiru.

Kao netko tko je odrastao u Hrvatskoj, uvijek sam osjećao ponos zbog naše duge i komplicirane povijesti. Ali Ivan Česmički nije samo povijesna činjenica; njegove teme su vječne. Čitamo ga danas zbog njegove brutalno iskrene borbe s kroničnom bolešću i strahom od smrti. Čitamo ga zbog njegove oštre, satirične kritike gluposti i licemjerja u društvu, koja je i danas, nažalost, bolno relevantna. Čitamo ga zbog njegove tuge za majkom. Čitamo ga zbog njegove ambicije, njegovih vrtoglavih uspjeha i njegovih katastrofalnih pogrešaka.

Čitanje njega podsjeća me da su ljudske emocije univerzalne. Strah, ljubav, bijes, ambicija, tuga… sve je to isto, bez obzira piše li se guščjim perom na pergamentu ili tipka na ekranu pametnog telefona. Njegov glas, nakon više od pet stoljeća, i dalje zvuči iznenađujuće jasno, moćno i bolno ljudski.

Zaključak: Pjesnik koji je premostio svjetove

Život Ivana Česmičkog bio je poput meteora. Sjajno je gorio, obasjao je tamno nebo Srednje Europe i onda se prerano, tragično ugasio u tami iznad Zagreba.

Bio je čovjek koji je stajao s dva lica, baš poput rimskog boga po kojem je uzeo svoje besmrtno ime: jednim licem gledao je u antičku prošlost koju je obožavao i spasio od zaborava, a drugim u modernu budućnost koju je pomogao stvoriti.

Njegova tragedija bila je u tome što je bio previše moderan, previše osjetljiv i previše inteligentan za grubo, nemilosrdno političko okruženje u kojem se našao. Nije uspio kao političar. Tu je doživio potpuni slom. Ali je zato trijumfirao kao pjesnik. Ivan Česmički (Janus Pannonius) nije samo “hrvatski” ili “mađarski” pjesnik. On je europski velikan, prvi i najjači glas renesanse sjeverno od Alpa i trajni dokaz da genijalnost ne poznaje ni granice ni vrijeme.

Često postavljena pitanja – Ivan Česmički