Sjećam se točno tog dana u Varaždinu. Imao sam možda dvanaest godina, padala je ona dosadna, siva jesenska kiša koja ti uđe u kosti, a ja sam stajao u bari do gležnja ispred jedne stare zgrade. Iskreno? Htio sam biti bilo gdje drugdje. Htio sam doma igrati igrice, gledati TV, bilo što, samo ne slušati djeda kako mi drži predavanje o nekom tipu s brkovima.
Ali djed… on je bio čovjek starog kova. Nije odustajao. Čvrsto me primio za rame, onako kako samo djedovi znaju, i pokazao na ploču. “Gledaj,” rekao je, a glas mu je bio čudno ozbiljan, gotovo drhtav. “Da ovaj čovjek, Ivan Kukuljević Sakcinski, nije imao petlje reći ono što je mislio, ti i ja sad ne bismo stajali ovdje i razgovarali ovako. Možda ne bi ni znao tko si.”
Tada sam zakolutao očima. Danas? Danas me prođe jeza kad se sjetim te scene. Jer bio je u pravu. Nije pretjerivao.
Ovo nije još jedna suhoparna lekcija iz povijesti koju ćete zaboraviti čim zatvorite tab. Ovo je priča o trenutku kada je jedan čovjek odlučio da mu je dosta šutnje. Ovo je priča o inatu. O onom specifičnom hrvatskom inatu koji se probudi kad te stjeraju u kut. Govorimo o 2. svibnju 1843., danu kad se Sabor zatresao – ne od potresa, nego od riječi. Riječi na hrvatskom.
Više iz kategorije Vladari
Ključne točke (Key Takeaways)
- Trenutak istine: Ivan Kukuljević Sakcinski probio je led 2. svibnja 1843. prvim govorom na hrvatskom jeziku u Saboru.
- Jezik kao oružje: Shvatio je prije drugih: ako govoriš tuđim jezikom, služiš tuđem gospodaru.
- Politički maraton: Govor je bio samo početak; borba za službeni jezik trajala je još četiri godine, sve do 1847.
- Multitasking 19. stoljeća: Nije bio samo političar – bio je vojnik, povjesničar i čovjek koji je doslovno iskopao našu povijest iz zaborava.
- Lekcija za danas: Njegova borba nas podsjeća koliko olako shvaćamo vlastiti identitet u moru globalizacije.
Tko je bio taj plemić koji je odbio igrati po pravilima?
Da se razumijemo, Ivan Kukuljević Sakcinski nije morao raditi ništa od ovoga. Rodio se sa zlatnom žlicom u ustima. Stara plemićka obitelj, novac, ugled, veze u Beču. Mogao je proživjeti život na visokoj nozi, piti fina vina, govoriti njemački i praviti se da problemi “običnog puka” ne postoje. Većina ljudi u njegovoj poziciji bi upravo to i napravila. Zašto talasati? Zašto riskirati udoban život zbog nekih ideala?
Ali Ivan je bio drugačiji. Bio je, kako bismo danas rekli, “crna ovca” – ali u najboljem mogućem smislu.
Kao mladi časnik u carskoj gardi u Beču, nagledao se svega. Vidio je kako se druge nacije bude, kako Česi i Mađari grizu za svoje. I onda bi pogledao nas. Mi smo spavali. Ili još gore – sramili smo se sami sebe. U to vrijeme, govoriti hrvatski u visokom društvu bilo je kao da danas dođete na gala večeru u trenirci. Smatrali su to “jezikom kočijaša i seljaka”. Ako si htio biti netko, govorio si latinski ili njemački.
Kukuljević to nije mogao prožvakati. Napustio je vojsku, vratio se doma i bacio se u politiku. Ali ne onu salonsku politiku gdje se samo klimaju glavama. On je tražio kavgu. Tražio je promjenu.
Zašto je Sabor prije 1843. zvučao kao misa na latinskom?
Zamislite scenu. Hrvatski sabor, 1840. i neka. Unutra sjedi elita. Svećenici, plemići, bogati građani. I svi mrmljaju na latinskom. Lingua latina. Mrtav jezik za žive probleme.
Zašto? Nije to bilo samo stvar tradicije. Latinski je bio obrambeni mehanizam.
- Štit od Mađara: Mađari su u to vrijeme agresivno gurali svoj jezik. Htjeli su da se u Saboru govori mađarski. Naši su se branili latinskim kao neutralnim terenom. “Bolje mrtvi Rimljani nego živi Mađari”, bila je logika.
- Ekskluzivni klub: Latinski je bio savršen način da se narod drži podalje od politike. Ako seljak ne razumije što pričate, ne može se ni buniti, zar ne?
No, taj štit je postao zatvor. Kako možeš razvijati modernu naciju, ekonomiju, kulturu na jeziku kojim nitko ne govori kod kuće, u krevetu, na polju? Nismo se micali s mjesta. Bili smo zarobljeni u prošlosti, dok je Europa jurila u budućnost parnim strojem. Ivan Kukuljević Sakcinski je to vidio kristalno jasno. Znao je da taj zid mora pasti.
Što se točno dogodilo tog 2. svibnja i zašto je nastao tajac?
Došao je taj utorak. 2. svibnja 1843. Atmosfera u Saboru je vjerojatno bila uobičajeno ustajala. Zastupnici su očekivali još jedno popodne citiranja Cicerona, malo drijemanja u klupama i onda ručak.
A onda je za govornicu stao on.
Mogu ga zamisliti. Nije bio najglasniji govornik. Nije imao onu teatralnost nekih drugih. Ali imao je nešto jače – istinu koja peče.
Umjesto “Honorabiles Patres…”, započeo je na narodnom jeziku.
“Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Mađari i malo Slaveni, a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Mrtvi jezik rimski, a živi jezici: mađarski, njemački i talijanski – to su naši tutori, živi nam groze, mrtvi nas drži za grlo…”
Možete li zamisliti tišinu nakon te prve rečenice? To nije bio samo govor. To je bio šamar. Šamar cijeloj jednoj generaciji koja se skrivala iza latinskog. Rekao im je u lice: “Ljudi, mi nestajemo.”
Nije stao na tome. Njegov govor nije bio samo emotivan ispad; bio je to kirurški precizan politički program. Tražio je da hrvatski postane službeni jezik u školama, u uredima, u Saboru. Tražio je da prestanemo biti stranci u vlastitoj kući. Taj trenutak, taj prelazak s latinskog na hrvatski, bio je psihološka prekretnica. Kao da je netko napokon upalio svjetlo u mračnoj sobi.
Kako su reagirali moćnici, a kako običan narod?
Reakcije? Kaos.
Mađaroni (oni naši koji su naginjali Mađarskoj) su dobili slom živaca. Za njih je ovo bio skandal epskih razmjera. Smatrali su to direktnim napadom na ustav, na red, na sve sveto. Beč je, naravno, odmah naćulio uši. Svako buđenje nacionalne svijesti u Carstvu za njih je značilo potencijalnu revoluciju.
Ali izvan tih debelih zidova Sabora? Erupcija oduševljenja.
Vijest se širila kavanama, tržnicama, čitaonicama. Mladi studenti, ilirci, intelektualci – za njih je Ivan Kukuljević Sakcinski postao rock zvijezda. Pokazao im je da se može. Da naš jezik nije “blatnjav”, nego moćan. Da se na njemu može voditi politika.
Sjećam se kad sam u srednjoj školi morao pisati seminar o ovome. Bio sam uvjeren da će biti dosadno. Ali kad sam počeo čitati stare novinske članke iz tog doba, tu strast, tu energiju… shvatio sam da su ti ljudi zapravo bili prvi pravi “punkeri” naše povijesti. Išli su protiv sistema. Riskirali su karijere, imovinu, pa i slobodu, samo da bi dokazali da vrijedimo.
Zašto borba nije stala tog dana?
Ovo je dio koji ljudi često zaboravljaju. Mislite da je nakon govora sve bilo riješeno? “Super, Ivane, u pravu si, od sutra svi pričamo hrvatski”? Ma kakvi.
Politika je spora, prljava i komplicirana. Nakon tog govora 1843., uslijedile su godine natezanja. Bilo je tu lobiranja, prijetnji, zakulisnih igara. Kukuljević je morao biti neumoran.
Trebalo je proći pune četiri godine. Tek 23. listopada 1847., nakon nebrojenih rasprava, Sabor je napokon donio odluku. Hrvatski jezik postao je “diplomatički”, odnosno službeni. To je bio pravi kraj te bitke. Ali taj prvi govor… to je bio onaj prvi domino koji je srušio sve ostale. Bez 1843., ne bi bilo ni 1847.
Što nam Ivan Kukuljević Sakcinski zapravo govori danas?
Preskočimo sad u 2024. ili 2025. godinu. Živimo u svijetu gdje je sve na klik. Engleski nam je postao drugi materinji jezik. I nemojte me krivo shvatiti, to je super. Volim Netflix, volim što mogu pričati s nekim iz Japana bez problema.
Ali, ponekad se pitam… gubimo li se?
Sjedim neki dan na kavi, stol do mene ekipa “brainstorma” o “targetiranju audiencea” i “boostanju reacha”. Slušam ih i mislim si – bi li Kukuljević danas opet morao održati govor? Nismo li opet postali malo Englezi, malo Amerikanci, a ukupno ništa?
Jezik je živo tkivo, mijenja se, to je normalno. Ali postoji tanka linija između razvoja i nemara. Ivan Kukuljević Sakcinski nas ne uči da budemo izolirani ili ksenofobni. Dapače, on je bio europski čovjek, obrazovan, govorio je jezike. On nas uči samopoštovanju.
Ako ti nije stalo do tvoje riječi, do tvoje kulture, zašto očekuješ da će te drugi poštovati? To je univerzalna istina, vrijedila je u 19. stoljeću, vrijedi i danas dok skrolamo po TikToku.
Kako ne zaboraviti tko smo?
Nije stvar u tome da nosimo narodne nošnje i plešemo kolo svaki vikend (iako, tko voli, nek izvoli). Stvar je u malim stvarima.
- Poštovanje prema riječi: Pročitajte domaću knjigu. Ne zato jer morate za lektiru, nego zato jer vrijedi.
- Prijenos na klince: Imam nećaka. Mali mrzi čitati. Ali kad sam mu ispričao priču o Kukuljeviću kao o nekom buntu protiv sustava, odjednom ga je zanimalo. Moramo im pokazati da naša povijest nije dosadna. Da je puna intriga, borbe i strasti.
- Lokalno je bitno: Podržite lokalne autore, predstave, umjetnike. To je moderni patriotizam.
Čovjek koji je iskopao našu prošlost
Moram spomenuti još jednu stvar, jer bi bilo nepravedno da ga pamtimo samo po jednom govoru. Ivan je bio fanatik za povijest. U to vrijeme, naši povijesni dokumenti su trunuli po podrumima i tavanima. Miševi su jeli kraljevske povelje.
On je putovao zemljom, zavlačio se u prašnjave arhive samostana, trošio vlastiti novac da spasi te papire. On je doslovno fizički spasio našu povijest. Osnovao je Društvo za povjesnicu jugoslavensku, postavio temelje arhivistike. Da nije bilo njega, mnoge rupe u našem znanju o srednjem vijeku ostale bi zauvijek prazne. Bio je to Indiana Jones svog vremena, samo s manje biča, a više perja i tinte.
Više detalja o samom govoru i povijesnom kontekstu možete pronaći na stranicama Hrvatskog sabora.
Zaključak: Hrabrost koja ne zastarijeva
Kad danas šećete Zagrebom, Varaždinom ili bilo kojim našim gradom, i vidite natpis na hrvatskom, sjetite se Ivana. Zvuči patetično? Možda. Ali je istinito.
Sloboda da govorimo svojim jezikom, da se svađamo na njemu, da volimo na njemu – to nije palo s neba. Netko se za to morao izboriti. Netko je morao biti prvi koji će ustati u tišini i reći: “Ovako više ne ide.”
Ivan Kukuljević Sakcinski bio je taj čovjek. Nije bio svetac, bio je političar, čovjek od krvi i mesa, sa svojim manama i vrlinama. Ali imao je kičmu. I imao je viziju.
Onog dana u Varaždinu, dok me djed držao za rame na kiši, nisam to razumio. Bio sam samo mokar i nervozan klinac. Danas? Danas bih, da mogu, stao pred tog brkatog gospodina, pružio mu ruku i rekao: “Hvala ti, majstore. Hvala ti što si se usudio.”
Često postavljena pitanja – Ivan Kukuljević Sakcinski
Ko je bio Ivan Kukuljević Sakcinski i zašto je značajan u Hrvatskoj povijesti?
Ivan Kukuljević Sakcinski bio je hrvatski povjesničar, političar, vojnik i začetnik modernog promicanja hrvatskog jezika. Njegova ključna uloga bila je govor u Saboru 2. svibnja 1843. kojim je prvi put javno progovorio na hrvatskom jeziku, što je označilo prekretnicu u borbi za hrvatski identitet i jezik.
Zašto je govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog od 1843. godina bio toliko važan?
Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1843. godine bio je važan jer je prvi put u Saboru označio početak povratka hrvatskog jezika kao službenog i narodne riječi. Ovim je isključio latinski jezik kao dominantni jezik u državnoj administraciji i politici, pokazujući snažnu želju za očuvanjem i jačanjem hrvatskog identiteta.
Kako je Ivan Kukuljević Sakcinski reagirao na tadašnje jezične i političke pritiske?
Ivan Kukuljević Sakcinski izazvao je revoluciju u jeziku i politici svojim govorom, istaknuvši da je vrijeme da hrvatski postane službeni jezik te da se odrekne latinskog i stranih jezika koje su koristili moćnici. Njegove riječi snažno su odjeknule među narodom i izazvale protivljenje kod elita koje su preferirale stran$ke jezike.
Koje su trajne poruke Ivana Kukuljevića Sakcinskog za danas?
Poruka Ivana Kukuljevića Sakcinskog za danas jest važnost očuvanja vlastitog jezika, identiteta i kulturnog nasljeđa. On nas podsjeća da je važno cijeniti i poštovati vlastitu riječ, te da se ponosom i hrabrošću možemo izboriti za vlastite vrijednosti u globaliziranom svijetu.
Na koji način možemo sačuvati i njegovati hrvatski jezik i kulturu danas?
Hrvatski jezik i kulturu možemo čuvati kroz čitanje domaće književnosti, podupiranje lokalnih umjetnika i projekata te prenošenjem povijesnih priča na mlađe generacije. Važno je imati poštovanje prema vlastitom jeziku i aktivno sudjelovati u očuvanju kulturnog identiteta.
