Nikad neću zaboraviti taj miris. Kombinacija ustajalog dima cigareta, jeftine kave i onog specifičnog znoja koji izbija kad ljudi znaju da se povijest lomi pred njihovim očima. Te izborne noći, stožer je gorio od emocija, ali jedan čovjek u centru svega bio je – hladan. Ivica Račan nije bio tip koji diže ruke u zrak kao pobjednik na nogometnoj utakmici. Stajao je tamo, s onim svojim poluosmijehom koji je mogao značiti sve i ništa, i povlačio dim za dimom. Nije to bio trijumf kakav viđate u američkim filmovima. Ovo je bio Balkan, a on je znao da prava bitka tek počinje.
Danas, kad se sjetimo tog imena, Ivica Račan, većina ljudi ima podijeljene osjećaje. Neki vide spasitelja koji je Hrvatsku iščupao iz izolacije, drugi vide neodlučnog birokrata koji je propustio priliku za radikalan rez. Ali, dopustite da vam kažem nešto iskreno – obojica su u pravu. I baš u tom paradoksu leži njegova veličina. Ovo nije priča iz udžbenika. Ovo je priča o tipu koji je rekao “ne” kad su svi drugi klimali glavom i koji je, unatoč svim svojim manama, sagradio temelje na kojima danas stojimo, pa makar i klimavo.
Više iz kategorije
Vladko Maček i Alojzije Stepinac
Ključne točke (Key Takeaways)
- Preživljavanje nemogućeg: Ivica Račan je uzeo raspadajući Savez komunista i, umjesto da ga pusti da umre, pretvorio ga u SDP – stranku koja je preživjela najteže dane devedesetih.
- Onaj trenutak u Beogradu: Njegov izlazak s 14. kongresa SKJ nije bio samo politički potez; bio je to trenutak kad je Jugoslavija prestala disati, a on je bio taj koji je isključio aparate.
- Treći siječanj: Pobjeda 2000. godine nije bila samo promjena vlasti; bila je to kulturološka revolucija koja je otvorila prozore prema Zapadu.
- Cesta koja je spojila sve: Zaboravite govore, autocesta Zagreb-Split njegov je pravi spomenik. Povezao je sjever i jug kad su svi rekli da nema novca.
- Umjetnost kompromisa: Njegovo famozno “odlučno možda” nije bilo slabost, već jedini način da održi na okupu šest potpuno različitih stranaka u jednoj Vladi.
Tko je, do vraga, bio taj klinac iz Ebersbacha?
Često zaboravljamo odakle ljudi dolaze, a kod Račana je to ključno. Nije se rodio u svili i kadifi. Čovjek je rođen u logoru. Ebersbach, 1944. Nacistička Njemačka. Zamislite taj start. Većina nas krene u život iz rodilišta, on je krenuo iz pakla. To vas obilježi. Ugradi vam onaj tihi, neuništivi instinkt za preživljavanje koji se ne uči na fakultetima.
Kao mladić, nije bio onaj glasni revolucionar koji se penje na stolove. Bio je “sivi čovjek”. Onaj koji sjedi u kutu, sluša, bilježi i slaze mozaik dok drugi piju gemište i glume velike vođe. Moji stariji kolege s faksa pričali su mi da je Račan uvijek djelovao kao da igra šah dok svi ostali igraju “Čovječe, ne ljuti se”. Njegov uspon kroz Partiju nije bio bljesak meteora; bilo je to sporo, uporno penjanje stepenicu po stepenicu. Mnogi su ga podcijenili. Mislili su da je samo još jedan aparatčik kojeg će vrijeme pregaziti. O, kako su se prevarili. Njegova “dosadnost” bila je njegov najbolji oklop.
Kako se usudio reći Miloševiću “dosta” kad su se svi tresli?
Vratite se na trenutak u siječanj 1990. Beograd. Sava centar. Atmosfera? Linč. Slobodan Milošević je bio na vrhuncu moći, gazio je sve pred sobom kao parni valjak. Institucije su padale šaptom. I tko mu stane na crtu? Ivica Račan. Čovjek za kojeg su u beogradskim kuloarima pričali da nema kičmu.
Gledao sam taj prijenos na starom televizoru koji je gubio sliku. Sjećam se da sam mislio: “Gotovo je, sad će nas sve pohapsiti.” Ali Račan izlazi za govornicu. Ruke su mu se tresle, to se vidjelo. Glas mu je bio suh. Ali rečenice su bile jasne. Odbio je biti pijun.
“Mi ne možemo prihvatiti…” Kad je pozvao hrvatsku delegaciju da izađe, nastao je muk. Nije to bila teatralna gesta. Bio je to potez očajnika koji zna da nema drugog izbora ako želi sačuvati barem mrvicu dostojanstva i, na kraju krajeva, živu glavu. Da je tada ostao sjediti, povijest bi otišla u sasvim drugom, puno krvavijem smjeru puno ranije. Taj izlazak iz dvorane bio je de facto sprovod Jugoslavije. I potpisao ga je on.
Što je radio dok su padale granate i vladala tišina?
Devedesete. Olovne godine. Biti šef sljednice Komunističke partije u vrijeme buđenja nacionalizma? To je kao da prodajete led Eskimima, samo što vas usput žele i prebiti. Svi su mu predviđali kraj. “SDP je mrtav,” govorili su mi ljudi na šanku. “Tko će glasati za komunjare sad kad imamo Hrvatsku?”
Ali Ivica Račan je imao konjske živce. Dok su drugi bježali u HDZ radi fotelja, on je ostao i čistio vlastito dvorište. Riješio se onih koji nisu mogli probaviti hrvatsku zastavu, a zadržao one koji su imali nešto u glavi. Sjedio je u Saboru, trpio uvrede, slušao kako ga nazivaju izdajnikom jer su 1991. izašli iz sabornice (iako priča nije tako crno-bijela kako je HDZ volio prikazivati), i – čekao.
Nije galamio protiv Tuđmana u vrijeme rata. Znao je da u ratu ne rušiš državu. Ali je pleo mrežu. Razgovarao je s Budišom, s Gotovcem, s ljudima s kojima na prvu nije imao ništa zajedničko. Gradio je oporbu ciglu po ciglu, dok su se vladajući opuštali u svojoj moći. To strpljenje… to je bila njegova supermoć.
Sjećate li se ludila 3. siječnja 2000.?
Kraj devedesetih bio je težak. Tuđman je umro, zemlja je bila izolirana, banke su propadale, a ljudi su bili gladni promjene. I onda – bum. Treći siječanj. Koalicija je pomela izbore.
Sjećam se tog jutra. Zrak je bio drugačiji. Lakši. Ljudi su se smijali na tramvajskim stanicama. Osjećaj je bio kao da smo kolektivno skinuli tijesne cipele nakon deset godina hodanja. Ivica Račan postao je premijer. Ne više “onaj komunist”, nego premijer nade. Ali nada je vražja stvar. Ljudi su očekivali da će on mahnuti čarobnim štapićem i da će teći med i mlijeko.
A dočekala ga je katastrofa. Prazna blagajna, tajne službe koje su radile za tko zna koga, i narod koji je htio pravdu odmah. Sad i odmah.
Kako uopće voditi Vladu sa šest “rogova u vreći”?
Zamislite da pokušavate organizirati obiteljski ručak gdje se pola rodbine ne podnosi, a svatko želi naručiti drugo jelo. E, to je bila Račanova “šestorka”. Šest stranaka! Budiša koji je bio uvrijeđen jer nije predsjednik, Tomčić koji je tražio svoje, liberali, regionalci…
Tu se rodilo ono famozno “odlučno možda”. Svi su ga napadali zbog sporosti. “Daj presjeci, Ivice!” vikali smo u ekran. Ali, gledajte to iz njegove perspektive. Da je lupio šakom o stol, Vlada bi pala za tjedan dana. HDZ bi se vratio, a Hrvatska bi ostala u čekaonici za EU još deset godina.
Morao je biti diplomat, psihijatar i policajac u isto vrijeme. Sjećate se slučaja Norac i Rive? Pola države je bilo na nogama, prijetili su pučem. Račan nije poslao specijalce da mlate ljude. Pustio je da se vatra ispuše. Taktički je izmorio protivnika. Je li bilo frustrirajuće za gledati? Bože, da. Je li bilo efikasno? Pa, preživjeli smo bez građanskog rata, zar ne?
Tko je zapravo “zabetonirao” Hrvatsku (u dobrom smislu)?
Pustite priče, gledajte beton. Autocesta A1. Dalmatina. Godinama su nam političari prodavali maglu o povezivanju sjevera i juga. Račanova Vlada je to napravila.
Sjećam se prve vožnje do Splita novom cestom. Do tada je to bila ekspedicija – Stara cesta, kamioni, vrućina, osam sati muke. Odjednom – tri i pol sata. Split je postao predgrađe Zagreba. Ta cesta nije samo asfalt; ona je kičma ekonomije. Da, Čačić je gurao bagere, ali Ivica Račan je bio taj koji je potpisao čekove i rekao: “Idemo u ovo, makar bankrotirali.” I to je, bez sumnje, najveći infrastrukturni projekt moderne Hrvatske.
Uz to, uveli su red u financije, pokrenuli PDV, počeli stvarati državu koja ne ovisi o volji jednog vođe, nego o sustavu. Dosadno? Možda. Neophodno? Apsolutno.
Je li “odlučno možda” bilo mana ili taktika?
Novinari su ga razapinjali zbog te fraze. Pitate ga hoće li sutra padati kiša, on bi vam održao filozofski monolog o prirodi oborina. Ali, budimo realni, to nije bila samo neodlučnost. To je bio strah od greške.
Račan je znao da svaka njegova riječ ima težinu. Nije bio populist koji bi obećao brda i doline. Bio je šahist koji je vidio tri poteza unaprijed i znao da svaki potez nosi rizik. Kad je trebalo donijeti teške odluke – suradnja s Haagom, recimo – donio ih je. Znao je da će ga to koštati izbora. Znao je da će ga zvati izdajnikom. Ali je znao i da bez toga nema Europe.
Žrtvovao je svoju popularnost za budućnost zemlje. Koliko današnjih političara bi to napravilo? Većina bi prodala i mater za dva posto rejtinga. On nije.
Što smo shvatili tek kad je otišao?
Kad se razbolio, sve je stalo. Rak bubrega, metastaze. Otišao je brzo, prebrzo. Njegovo oproštajno pismo stranci bilo je remek-djelo minimalizma. Bez patetike, bez samosažaljenja. “Vlast je prolazna…”
Onog dana kad je umro 2007., dogodilo se nešto čudno. Čak su i oni koji su ga mrzili, zašutjeli. Sanader, koji ga je godinama napadao, govorio je o njemu s poštovanjem. Ljudi su odjednom shvatili jednu stvar koja je danas gotovo nezamisliva – Ivica Račan nije ukrao niti lipu.
Pretresite mu imovinu. Stan, stari auto, vikendica. Nema tajnih računa na Djevičanskim otocima, nema sumnjivih konzultantskih ugovora, nema satova od 50 tisuća eura. U zemlji gdje se politika smatra legalnim načinom pljačke, on je bio pošten. I to nas je, iskreno, najviše boljelo kad je otišao. Shvatili smo da smo izgubili onog rijetkog političara kojem si mogao vjerovati da te neće pokrasti dok spavaš.
Što nam ostaje od njega?
Danas, kad gledam Sabor, taj cirkus vike i uvreda, fali mi taj tihi glas. Ivica Račan nije bio bezgrešan. Bio je spor, ponekad i previše mekan. Ali ostavio nam je državu koja funkcionira.
On nas je prebacio iz sustava “Jedan Vođa” u sustav “Parlamentarna demokracija”. On nam je otvorio vrata EU. On nam je sagradio cestu do mora. I najvažnije, pokazao je da se Hrvatska može voljeti i bez mržnje prema drugima.
Bio je to državnik s greškom, ali naš državnik. Nije bio tip za naslovnice, ali je bio tip za povijest. I kad se podvuče crta, u onoj dimnoj zavjesi svog ureda, napravio je više za ovu zemlju šutnjom i radom nego svi ovi današnji galamom.
Ako vas zanima kako to izgleda službeno, bacite oko na arhivu Sabora, tamo su govori, ali duh vremena… e, to se ne da arhivirati.
Nedostaje li nam taj “dosadni” stil?
Gledam vijesti. Svađe, populizam, jeftini trikovi. I uhvatim se kako mislim: “Što bi Račan sad napravio?” Vjerojatno bi šutio, povukao dim i našao neko rješenje koje nikoga ne bi oduševilo, ali bi funkcioniralo.
Bio je amortizer u društvu koje je stalno na rubu pucanja. Nije bio heroj kojeg smo htjeli, ali je definitivno bio vođa kojeg smo trebali. I zato, Ivica Račan ostaje ključna figura. Ne zbog buke koju je stvorio, nego zbog tišine u kojoj je gradio.
FAQs – Ivica Račan
Kako je Ivica Račan uspio preživjeti i ojačati Savez komunista u vrijeme raspada komunizma?
Ivica Račan je preobrazio raspadajući Savez komunista u SDP, stranku koja je preživjela najteže godine devedesetih, pokazujući izuzetnu snalažljivost i odlučnost.
Zašto je Ivica Račan izdvojio svoj izlazak s 14. kongresa SKJ kao ključni trenutak povijesti?
Njegov izlazak s 14. kongresa SKJ bio je simbolički kraj Jugoslavije i odmak od režima, te je označio kraj jedne ere i početak promjena.
Koji su bili najznačajniji infrastrukturni projekti koje je pokrenula Račanova vlada?
Račanova vlada izgradila je autocestu Zagreb-Split – Dalmatinu, povezujući sjever i jug Hrvatske, što je postalo temelj gospodarskog razvoja zemlje.
Kako je Račan definirao svoj odnos prema kompromisima u politici?
Račan je prakticirao diplomatski stil i umjetnost kompromisa, smatrajući da je to ključ za održivi razvoj i stabilnost političkog okruženja.
Koje su karakteristike Račanova političkog stila i njegovog pristupa vođenju države?
Račan je bio poznat po svom diplomatskom pristupu, konstruktivnom dijalogu i spremnosti na kompromis, što je doprinijelo stabilnosti i razvoju Hrvatske tijekom njegovog mandata.
