Znate onaj osjećaj kad hodate Zagrebom, recimo Draškovićevom ulicom, i samo prolazite? Gazite po asfaltu, gledate u mobitel, a oko vas povijest vrišti, samo je nitko ne čuje. E, pa tako sam se ja osjećao godinama. Sve dok me jednog dana, sasvim slučajno, nije “lupila” priča o čovjeku po kojem ta ulica nosi ime. Nije to bio neki dosadni starac s perikom iz prašnjavih udžbenika. Ma kakvi. Janko Drašković bio je faca. Bio je tip koji je pod stare dane, kad većinu ljudi bole leđa i gledaju kako da se uvale u fotelju, odlučio okrenuti naglavačke cijelu jednu zemlju.
Sjećam se točno trenutka kad mi je “kliknulo”. Sjedio sam u arhivu, vani je lijevala ona dosadna zagrebačka jesenska kiša, a ja sam u rukama držao kopiju njegove “Disertacije”. Čitao sam te rečenice i naježio se. Nije to pisao neki birokrat. To je pisao čovjek kojem je dogorjelo do noktiju. Osjetio sam bijes, strast, i neku ludu hrabrost koja izbija sa svake stranice. Taj trenutak, ta povezanost s čovjekom koji je mrtav već više od stoljeća i pol… to je ono što povijest čini živom.
Ovaj tekst nije prepisana lekcija iz povijesti. Ovo je priča o Janku Draškoviću, o čovjeku koji je imao sve – dvorce, lovu, ugled – i sve je to stavio na kocku zbog jedne ideje. Ideje da mi danas možemo pričati, pisati i svađati se na svom jeziku.
Više iz kategorije Vladari
Ban Josip Jelačić i Ante Starčević
Ključne točke (Key Takeaways)
- Buntovnik u godinama: Janko Drašković je u politiku ozbiljno ušao tek u 62. godini, dokazujući da za revoluciju nikad nije kasno.
- Prvi pravi program: Njegova “Disertacija” iz 1832. je “nulti točka” moderne hrvatske politike – prvi program napisan na našem jeziku.
- Mentor mladih lavova: Bio je neprobojni štit Ljudevitu Gaju i ilircima; bez njegovog grofovskog autoriteta, Beč i Pešta bi ih pojeli za doručak.
- Bankrot za ideju: Doslovno je potrošio obiteljsko bogatstvo financirajući narodni preporod i institucije poput Matice.
- Vizionar širine: Nije gledao samo usko; sanjao je o ekonomski jakoj zajednici svih južnih Slavena unutar Monarhije.
Tko je zapravo bio Janko Drašković prije nego što je postao “onaj lik iz ulice”?
Lako je gledati one uljane portrete gdje izgleda ozbiljno i ukočeno. Ali dajte da zagrebemo ispod površine. Rođen je 1770. u Zagrebu. Da stavimo to u perspektivu – to je vrijeme prije Francuske revolucije! Odrastao je u svili i kadifi, u obitelji koja je doslovno posjedovala pola sjeverne Hrvatske. Dvorac Trakošćan? Njihov. Klenovnik? Njihov.
Ali Janko nije bio tipični razmaženi plemić koji samo pije vino i gaganja patke. Kao klinac je dobio vrhunsko obrazovanje, ali život ga je brzo ošamario. Otišao je u vojsku, i to ne da paradira. Borio se. Krvario je za Habsburge protiv Napoleona. I tu dolazimo do onog zanimljivog dijela – živio je u Parizu.
Zamislite to. Mladi, bogati grof u Parizu u ono ludo doba. Vidio je kako se ruše kraljevi, kako se rađaju nacije. Upijao je te ideje o slobodi kao spužva. Nije sjedio u sobi; živio je punim plućima. Navodno je bio pravi “bon vivant”, volio je život, žene, društvo. Ali negdje duboko u njemu, te pariške ideje su kuhale. Čekale su pravi trenutak.
Moj stari bi rekao: “Nije bitno gdje si bio, nego što si donio doma.” Janko je iz Europe donio opasnu ideju – da narod nije stoka, nego da ima pravo na svoj glas. I čekao je desetljećima da tu ideju sprovede u djelo.
Zašto je pojava “Disertacije” 1832. bila ravna eksploziji bombe?
Morate razumjeti kontekst. Godina je 1832. Hrvatska je tada, realno gledajući, bila provincija. U Saboru se govori latinski. Gospoda pričaju njemački. Tko priča hrvatski? Seljaci na placu. I onda se pojavi on. Grof. Jedan od njih. I baci im u lice knjižicu napisanu na štokavskom.
Naslov je bio kilometarski: Disertatia iliti razgovor darovan gospodi poklisarom. Ali sadržaj je bio dinamit. Zašto? Zato što se usudio reći caru i Mađarima: “Mi postojimo.”
Sjećam se kad sam prvi put čitao original. Nije to lagano štivo, jezik je arhaičan, ali kad ulovite ritam, vidite genijalnost. On se ne ispričava. On zahtijeva. Traži da se hrvatski jezik uvede u škole i urede. Zamislite tu drskost! U to vrijeme, to je bilo kao da danas netko u Saboru predloži da službeni jezik bude klingonski – potpuni šok za elitu.
Ali Janko Drašković nije bio lud. Bio je proračunat. Znao je da latinski umire. Znao je da, ako ne prihvatimo svoj jezik, postat ćemo Mađari. I to je napisao crno na bijelo. Nije to bio samo hir; to je bio potez šahovskog velemajstora koji vidi pet poteza unaprijed.
Što je zapravo pisalo u tom spisu (osim onog dijela o jeziku)?
Svi zapnu na jeziku, ali “Disertacija” je čudo od političkog programa. Janko tu pokazuje da kuži stvari bolje od većine današnjih ekonomista.
Nije on samo vikao “Živjela Hrvatska!”. On je pitao: “A od čega će ta Hrvatska živjeti?” Evo što me fasciniralo dok sam analizirao tekst:
- Ekonomija prije svega: Čovjek je tupio o cestama. O trgovini. O tome da moramo povezati more s kopnom. Kužio je da je Dalmacija odsječena i da bez te veze nema kruha.
- Ženska prava (da, dobro ste pročitali): Ovo mi je totalno otkrilo drugu stranu njega. U 19. stoljeću, on piše da se žene moraju obrazovati. Zašto? Jer one odgajaju buduće generacije. Ako majka ne zna jezik i povijest, kako će dijete znati? Bio je ispred svog vremena barem sto godina.
- Velika Ilirija: Nije tražio neovisnost (znao je da bi nas Austrija zgazila), ali je tražio ujedinjenje svih južnoslavenskih zemalja unutar Monarhije. Htio je stvoriti blok koji bi bio dovoljno jak da kaže “ne” Mađarima.
Kad čitate te retke, ne možete se ne zapitati – gdje su nestali takvi vizionari? Ljudi koji ne gledaju samo do sljedećih izbora, nego 50 godina unaprijed?
Kako je došlo do tog nevjerojatnog spoja starog grofa i mladog Gaja?
Ovo je meni najdraži dio priče. Filmski scenarij. Imate Ljudevita Gaja, mladog, ambicioznog, punog ideja, ali realno – nitko i ništa u političkom svijetu. I imate Janka, starog lisca, uglednog grofa.
Prirodno bi bilo da Janko kaže: “Mali, makni mi se s puta, ja znam bolje.” Ali ne. Tu se vidi veličina čovjeka. Janko je skužio da on ima ime, ali Gaj ima energiju. I odlučio je postati Gajev “štit”.
Zamislite to ovako: kad bi netko napao Ilirski pokret, napadao bi Gaja. Ali kad je Janko stao iza Gaja, napadači su morali paziti. Ne možeš samo tako pljuvati po Draškoviću. On je bio institucija.
Često razmišljam o tom odnosu. Koliko danas starijih mentora znate koji bi bez ega stali iza nekog klinca i rekli: “Slušajte njega, on je budućnost”? Malo, jelda? Janko je svoje ego ostavio pred vratima. Njemu je cilj bio važniji od osobne slave. To je lekcija koju bi mnogi trebali naučiti.
Je li istina da je sve to financirao iz svog džepa?
O da. I to je onaj tragični dio koji se često zaboravlja. Biti domoljub je lako kad te to ništa ne košta. Ali Janko Drašković je stavio ruku u džep, i to duboko.
Kad je trebalo pokrenuti “Danicu”, tko je dao pare? Janko. Kad je trebalo osnovati Maticu ilirsku, tko je bio tu? Janko. Putovanja, tiskanje knjiga, podmićivanje činovnika da zažmire na jedno oko… sve je to koštalo.
Do kraja života, njegovo imanje se topilo. Nije umro kao bogataš kakav se rodio. Ali, gledajući iz moje perspektive, umro je bogatiji nego itko od njih. Potrošio je novac na buđenje naroda.
Ima jedna anegdota koju sam čuo od jednog starog kustosa. Kaže da su Janku prigovarali rođaci, govorili mu da će upropastiti obitelj. A on je navodno samo odmahnuo rukom i rekao nešto u stilu: “Ako propadne Hrvatska, šta će mi dvorci?” E to je stav. To je karakter.
Kako je “Disertacija” zapravo bila uputa za varanje sustava?
Ovo je genijalno. “Disertacija” je zapravo bila priručnik za hrvatske zastupnike koji su išli u zajednički sabor u Požun (Bratislavu). Drašković je znao da su naši zastupnici često neuki, pasivni ili potkupljivi.
Napisao im je šalabahter! Doslovno im je nacrtao: “Ovako ćete govoriti. Ovo ćete tražiti. Na ovo ne pristajte.” Učio ih je kako da koriste zakone Monarhije protiv same te Monarhije. Kako da se pozivaju na stara municipalna prava da bi zaštitili ovo malo autonomije što nam je ostalo.
Čitajući to, vidite pragmatičnog političara. Nije bio sanjar koji gleda u oblake. Bio je taktičar koji je znao kako funkcionira birokratski stroj i pokušavao je naučiti svoje sunarodnjake kako da ne budu pregaženi.
Zašto je kraj njegovog života bio tako gorak?
Svi volimo sretne krajeve, ali povijest rijetko časti sretnim krajevima. 1848. godina. Proljeće naroda. Jelačić postaje ban. Činilo se da je Janko napokon dočekao svoj san. Bio je euforičan.
Ali politika je kurva, oprostite na izrazu. Stvari su brzo krenule nizbrdo. Revolucija se pretvorila u rat, pa u Bachov apsolutizam. Snovi o slobodi su ugušeni cenzurom i policijskom čizmom.
Janko je tada već bio star, prešao je osamdesetu. Bio je bolestan. Gledao je kako se sve za što se borio polako urušava. Morao je emigrirati, ne svojom voljom, nego silom prilika. Umro je 1856. u Radgoni, na putu u lječilište. Daleko od svog Zagreba. Daleko od Iliraca.
Kad sam stajao pred njegovim grobom u Ilirskoj arkadi na Mirogoju (gdje su ga kasnije prenijeli), osjetio sam tugu. Čovjek je dao sve, a umro je misleći da možda nije uspio. Nije doživio vidjeti plodove svog rada. Ali mi ih vidimo.
Što mi danas dugujemo tom “starom mrgudu”?
Iskreno? Sve. Bez njega i te ekipe luđaka koji su se usudili pisati na “seljačkom” jeziku, tko zna što bismo mi danas bili. Možda neka mađarska pokrajina. Možda bismo pričali njemački i mislili da je to normalno.
Janko Drašković nas uči jednoj brutalnoj istini: promjena ne dolazi sama od sebe. Netko mora prvi ustati. Netko mora prvi dobiti batina. Netko mora prvi napisati “Disertaciju” kad svi drugi šute.
On nije tražio lajkove. Nije tražio popularnost. Radio je ono što je mislio da je ispravno, čak i kad ga je vlastita klasa prezirala.
Danas, kad vidim kako se olako odnosimo prema svom jeziku, kako ga miješamo s engleskim bez potrebe, kako se sramimo svoje povijesti… sjetim se njega. I bude me sram. Jer je jedan starac prije 200 godina imao više žara za tu našu stvar nego mi svi zajedno danas.
Zato, kad sljedeći put budete prolazili Draškovićevom, nemojte samo proći. Dignite glavu. Sjetite se da hodate ulicom čovjeka koji je bio spreman izgubiti sve da bismo mi imali nešto. I možda, samo možda, to vas inspirira da i vi napravite nešto, ma koliko malo bilo, za ovaj naš napaćeni, ali predivni komadić svijeta.
Vanjska poveznica
Za one koji žele zaroniti dublje u samu srž njegovih ideja i političkog konteksta tog vremena, toplo preporučujem da bacite oko na ovaj stručni pregled: Matica hrvatska – O Janku Draškoviću. Vjerujte mi, vrijedi pročitati.
Često postavljena pitanja – Janko Drašković
Ko je bio Janko Drašković i zašto je važan u hrvatskoj povijesti?
Janko Drašković bio je hrvatski političar, književnik i vizionar koji je pokrenuo hrvatski narodni preporod. Njegova Disertacija iz 1832. bila je prvi program na hrvatskom jeziku koji je postavio temelje modernoj hrvatskoj politici i kulturnom identitetu.
Zašto je njegova ‘Disertacija’ bila izazvala takvu reakciju u to vrijeme?
Njegova ‘Disertacija’ izazvala je šok jer je prvi put u povijesti Hrvatska dobila politički program napisan na hrvatskom jeziku, te je jasno izrazila da Hrvatska postoji i tražila je pravo na svoj jezik i autonomiju, što je bilo radikalno za to doba.
Koje su ključne ideje sadržane u njegovom političkom programu iz 1832.?
U njegovom programu isticali su ekonomiju, važnost cestovne veze, obrazovanje žena, ujedinjenje južnoslavenskih zemalja unutar Monarhije, te je zagovarao korištenje hrvatskog jezika u obrazovanju i državnim institucijama.
Kako je njegov život izgledao prije nego što je postao politički istaknut?
Rođen je 1770. u Zagrebu, pripadao je obitelji s velikim bogatstvom, odrastao je u luksuznom okruženju, ali je kao mladi čovjek ratovao protiv Napoleona i boravio u Parizu, gdje je upijao ideje o slobodi i narodnom pravu.
Na koji način je Janko Drašković pomogao svome ponajpoznatijem učeniku, Ljudevitu Gaju?
Janko Drašković je prepoznao Gajev potencijal i odlučio mu biti mentor, te je zauzimao se za njega, koristeći svoj autoritet kako bi ga zaštitio i osnažio u njegovom radu na ujedinjavanju Južnih Slavena unutar Monarhije, prenoseći mu svoje iskustvo i mrežu kontakata.
