Luka Sorkočević: Skladatelj i diplomat – Biografija

Sjećam se svog prvog posjeta Kneževom dvoru. Bilo je to davno, još dok sam bio student povijesti umjetnosti. Stajao sam sam u onom poznatom, veličanstvenom atriju, dok su se koraci turista odbijali od hladnog kamena. Pokušavao sam zamisliti. Ne samo turiste. Pokušavao sam čuti buku političkih rasprava, osjetiti šuškanje teške svile dubrovačkih gospara, diplomatske spletke… i glazbu.

Tada još nisam imao pojma da je jedan od najvažnijih ljudi koji su hodali tim istim pločama, čovjek koji je tu donosio sudbonosne odluke za Republiku, istovremeno u glavi stvarao melodije. I to ne bilo kakve. Stvarao je prve hrvatske simfonije.

Njegovo ime bilo je Luka Sorkočević.

Ovo nije samo priča o njemu. Ovo je priča o paradoksu. O čovjeku koji je živio dva života u jednom. Bio je utjelovljenje dubrovačkog ideala: kruti, proračunati plemić i državnik, ali i strastveni, profinjeni umjetnik. Njegova biografija nije samo suhoparni popis datuma; to je priča o posljednjim velikim danima jedne nevjerojatne države, ispričana kroz život čovjeka koji je bio njezin savršeni, ali i tragični, simbol.

Više iz kategorije Dubrovačka Republika

Marin Držić

Ivan Gundulić

Ključni zaključci (Key Takeaways)

Prije nego što uronimo dublje, evo što morate znati o Luki Sorkočeviću:

• Pionir hrvatske simfonije: Luka Sorkočević je autor prvih simfonija u povijesti hrvatske glazbe. Sačuvano ih je osam, i one su temelj hrvatske orkestralne glazbe.
• Plemić i diplomat (“Vlastelin”): Kao član jedne od najstarijih i najmoćnijih dubrovačkih obitelji (Sorgo), obnašao je najviše državne funkcije, uključujući i onu diplomatskog predstavnika na carskom dvoru u Beču.
• Majstor “galantnog stila”: Njegova glazba pripada elegantnom prijelaznom razdoblju između teškog baroka i strukturiranog klasicizma. To je glazba lakoće, šarma i prozračnosti.
• Tragična sudbina: Unatoč nevjerojatno uspješnoj karijeri i bogatom društvenom životu, Sorkočevićev život okončan je naglo i tragično – samoubojstvom 1789. godine, uoči oluje koja će zauvijek promijeniti lice Europe.
• Kulturni most: Svojim djelovanjem, obrazovanjem i putovanjima, Sorkočević je bio živa poveznica između Dubrovnika i glavnih europskih kulturnih centara, ponajprije Rima i Beča.

Tko je, dakle, zapravo bio Luka Sorkočević?

Kada skidamo slojeve s povijesne ličnosti, rijetko nađemo jednostavnu osobu. Luka (ili kako su ga od milja zvali, Lukša) Sorkočević bio je sve samo ne jednostavan. Rođen 24. siječnja 1734. u Dubrovniku, on je bio čovjek svog vremena i svog grada. Apsolutno. Plemić, diplomat, obiteljski čovjek, ali iznad svega, u svojoj srži, bio je umjetnik. Njegova je duša vibrirala u ritmu nečeg novog, nečeg “galantnog” što je strujalo Europom.

Njegov život bio je, realno, predodređen.

U krutom kastinskom sustavu Dubrovačke Republike, ako ste rođeni kao plemić, vaša je dužnost bila služiti državi. To se nije pitalo. To se jednostavno moralo. No, ono što Luku izdvaja jest da on nije dopustio da ga ta dužnost proguta. Uspio je u taj strogi, formalni okvir unijeti nevjerojatnu količinu osobne strasti. Umjesto da ga politika definira, on je koristio svoj položaj i moć da bi njegovao svoju ljubav – glazbu. Učinio je Dubrovnik malom, ali itekako relevantnom točkom na glazbenoj karti Europe.

Bio je, u suštini, renesansni čovjek rođen u doba prosvjetiteljstva.

Je li Sorkočevićevo plemićko podrijetlo definiralo baš svaki njegov korak?

Apsolutno. I nemojmo se zavaravati, to je bio blagoslov i prokletstvo.

Prvo, blagoslov. Biti član obitelji Sorkočević (tal. Sorgo) značilo je imati pristup najboljem obrazovanju koje je novac mogao kupiti. Značilo je imati zajamčenu političku karijeru. Obitelj je bila jedna od najstarijih, najbogatijih i najutjecajnijih u Republici. To mu je dalo resurse, vrijeme i, što je možda i najvažnije, društveni legitimitet. Skladanje nije bio “posao”, bio je to odraz profinjenosti, statusni simbol.

Drugo, prokletstvo. To podrijetlo nametnulo mu je i goleme obveze. Zamislite, od svoje 20. godine on aktivno sudjeluje u radu Velikog vijeća. To je tijelo koje je de facto upravljalo Republikom. Njegova karijera kretala se kroz sve instance vlasti – od člana Malog vijeća do pozicije kneza. Ta služba trajala je samo mjesec dana, ali je bila vrhunac političke časti. Ta stalna podijeljenost, taj rascjep između državničke ozbiljnosti i umjetničke slobode, vjerojatno je bila izvor njegove najveće snage.

A na kraju, i njegove konačne tragedije.

Kakvo je to obrazovanje stvorilo tako svestranog čovjeka?

Bilo je temeljito. Bilo je skupo. I bilo je kozmopolitsko.

Početnu naobrazbu stekao je, naravno, u Dubrovniku. Ovdje mu je, između ostalih, učitelj bio talijanski skladatelj Giuseppe Valenti, koji je u to vrijeme bio maestro di cappella u gradu. Međutim, ključni, formativni period dogodio se u Vječnom Gradu. U Rimu.

Republika je pametno ulagala u svoje mlade plemiće. Nije ih slala bilo kamo. Poslali su Luku na studij u prestižni Collegium Romanum, gdje je bio pod patronatom moćnih isusovaca. Rim je u to doba bio epicentar glazbenog svijeta. Ovdje Sorkočević nije samo “štrebao” pravo i politiku; on je disao glazbu. Studirao je kompoziciju kod Rinalda da Capue, važnog predstavnika napuljske operne škole. To talijansko glazbeno “sunce” trajno je obasjalo njegov stil. Vratio se u Dubrovnik ne samo kao budući diplomat, već kao formirani skladatelj s jasnim, modernim estetskim smjerom.

Kako je, zaboga, izgledao život u Dubrovniku u 18. stoljeću?

Pokušajte zamisliti. Dubrovačka Republika u 18. stoljeću bila je poput dragocjenog, ali starog broda koji je vješto plovio opasnim, olujnim morima. Bila je stisnuta. Okružena divovima – Venecijom koja je mrzila, Osmanskim Carstvom koje je štitilo (uz cijenu), i Austrijom koja je postajala sve gladnija. Republika je opstajala na jednoj krilatici: “Sloboda se ne prodaje ni za sve zlato” (Non bene pro toto libertas venditur auro).

No, život unutar zidina bio je, za plemstvo, strogo reguliran. Bio je pomalo klaustrofobičan, ali i nevjerojatno bogat. Trgovina je cvala. Kultura je bila na apsolutnom vrhuncu. Svaki plemić, pa tako i Luka Sorkočević, živio je u svijetu nevjerojatnih kontrasta. Ujutro bi u Kneževom dvoru satima raspravljali o carinama na sol ili diplomatskim notama koje se šalju u Istanbul. A navečer? Navečer bi u svojim raskošnim palačama priređivali koncerte, kazališne predstave i književne večeri.

Sorkočevićeva palača postala je jedno od žarišta tog kulturnog života. On je osobno organizirao i vodio koncerte, često svirajući i sam za čembalo.

Zašto je Knežev dvor bio puno više od puke zgrade?

Knežev dvor nije bio samo administrativno središte. Nipošto. On je bio srce i duša Republike. Tu je stolovao knez, tu su zasjedala Vijeća (Malo i Veliko), ali tu je bio i stan kneza, sudnica, oružarnica, pa čak i zatvor. Za Luku Sorkočevića, ta je zgrada bila njegovo drugo prebivalište. Njegov ured i, povremeno, njegov zlatni kavez.

Zamislite ga kako hoda kroz onaj predivni atrij. Svaki kamen te zgrade disao je povijest, moć i odgovornost. Sorkočević je tu obnašao dužnost kneza čak sedam puta.

Dopustite da to ponovim. Sedam puta.

To znači da je sedam puta po mjesec dana bio zaključan unutar Dvora. Bio je potpuno odvojen od obitelji i privatnog života, 24 sata dnevno posvećen isključivo državi. Ta izolacija, ta nevjerojatna koncentracija moći i odgovornosti, sigurno je ostavila dubok trag na njemu. Njegova glazba, s druge strane, bila je bijeg. Bila je to čista elegancija, prozračnost. Sušta suprotnost teškim, tmurnim političkim odlukama koje je donosio u istim tim prostorijama.

Između politike i nota: Kako je, dovraga, balansirao te dvije strasti?

E, to je, za mene, središnje pitanje njegove biografije. Vjerujem da Luka Sorkočević nije vidio te dvije karijere kao odvojene. U njegovom svijetu, biti dobar diplomat značilo je biti kulturan, elokventan, šarmantan i profinjen. Glazba je bila dio tog diplomatskog “alata”.

Njegovo skladanje nije bilo profesionalno u današnjem smislu. On nije pisao za novac. On je bio diletant u najboljem, izvornom smislu te riječi. Danas “diletant” zvuči kao uvreda, ali u 18. stoljeću to je bila pohvala. Značilo je da nešto radite iz čiste ljubavi i strasti (diletto na talijanskom znači užitak), a ne zato što morate.

Njegov radni raspored vjerojatno je izgledao otprilike ovako:

• Danju: Državničke obveze. Sastanci Vijeća, pregledavanje trgovačkih izvješća, pisanje diplomatskih pisama. Ozbiljnost i odgovornost.
• Predvečer: Društveni život. Primanja, salonske rasprave, pokazivanje statusa.
• Noću: Glazba. To je bilo njegovo privatno, zaštićeno vrijeme. Vrijeme kada je uzimao pero i pretvarao dnevne napetosti, frustracije i stres u elegantne, lagane, prozračne melodije.

Taj balans funkcionirao je desetljećima. No, kako je stario, pukotine u tom savršenom plemićkom oklopu postajale su sve očitije.

Što Sorkočevićevu glazbu čini… pa, njegovom?

Kad sam prvi put ciljano sjeo poslušati Sorkočevićevu Simfoniju u D-duru, bio sam, iskreno, iznenađen. Očekivao sam nešto kruto, formalno, akademski. Možda poput ranog, strogog Bacha. Umjesto toga, sobu je ispunila… svjetlost.

To je jedina riječ kojom to mogu opisati. Svjetlost.

Glazba je bila prozračna, puna nekog neobjašnjivog optimizma, gotovo razigrana. To je zvuk Dubrovnika koji ja zamišljam – bogat, siguran u sebe, ponosan, ali i nevjerojatno elegantan. Osjetio sam Mediteran u tim notama. Puno više nego Beč ili Pariz. To nije ona teška, germanska, filozofska glazba. To je glazba bure i sunca.

Njegova glazba je posebna jer je savršen primjer prijelaza. Stajao je na vratima između dva svijeta: teškog, kićenog, emotivnog baroka koji je bio na zalasku, i novog, čistog, strukturiranog klasicizma koji su najavljivali Haydn i mladi Mozart. Sorkočević je uzeo najbolje od oba.

Je li on stvarno bio prvi hrvatski simfoničar?

Odgovor je kratak i jasan. Da. Apsolutno da.

Prije njega, hrvatska glazbena scena bila je bogata, naravno. Imali smo sjajne skladatelje. Ali strukturirani, orkestralni oblik simfonije kakav danas poznajemo… to je bila novost. Luka Sorkočević nije samo “prepisivao” talijanske uzore (poput Sammartinija). On je uzeo tu formu – trostavačnu, brzu-polaganu-brzu – i ispunio je vlastitim, mediteranskim duhom.

Njegovih osam sačuvanih simfonija (sve su, zanimljivo, nastale relativno rano, oko 1754. godine) nisu grandiozna djela poput Beethovenovih. Naravno da nisu. One su kraće, lakše. To su zapravo pretklasične simfonije. One su poput elegantnog aperitiva prije glavnog jela. Namijenjene su užitku plemstva u salonima palača.

Ali one su temelj. One su početak. On je bio taj koji je “probio led” i uveo klasičnu simfonijsku formu u hrvatsku glazbu.

Kakav je to točno “galantni stil”? Možete li pojasniti?

“Galantni stil” (style galant) bio je glazbeni pokret koji je dominirao Europom otprilike između 1720-ih i 1770-ih. Bila je to izravna reakcija na kompleksnost, težinu i intelektualnost barokne glazbe, posebno na komplicirani kontrapunkt jednog J. S. Bacha. Ljudi su, jednostavno rečeno, željeli nešto lakše. Nešto pjevnije. Nešto što je ugodno uhu i ne traži previše filozofskog napora.

Zamislite to kao prelazak s teškog, tamnog, masivnog hrastovog namještaja na elegantne, lagane, zakrivljene fotelje u stilu Luja XV. Glazba Luke Sorkočevića upravo je takva:

• Melodija je kraljica: Sve je podređeno lijepoj, pjevnoj, lako pamtljivoj melodijskoj liniji, obično u gornjem glasu (prve violine).
• Jednostavna harmonija: Nema kompliciranih polifonih ispreplitanja. Pratnja je lagana, prozračna i služi samo kao podrška melodiji.
• Kratke, jasne fraze: Melodije su jasne, simetrične i “ulaze u uho”.
• Elegancija prije svega: Glavni cilj bio je izazvati ugodu, šarmirati slušatelja, a ne izazvati duboku filozofsku kontemplaciju.

Sorkočević je bio apsolutni majstor ovog stila. Njegove simfonije su poput savršeno brušenih dijamanata – male, ali sjajne i besprijekorno oblikovane.

A što je s diplomatom? Kakav je bio u politici?

Iako ga mi danas pamtimo primarno kao skladatelja, budimo realni: njegovi sugrađani i suvremenici vidjeli su ga prije svega kao državnika. Vlastelina. Njegova diplomatska karijera bila je duga i, po mjerilima Republike, vrlo uspješna. On je bio lice i glas Dubrovnika u ključnim europskim prijestolnicama.

Njegov zadatak nije bio nimalo lak. Dubrovačka Republika bila je malena. Vojno praktički nebitna. Njezin opstanak ovisio je isključivo o vještini njezinih diplomata. O njihovoj sposobnosti da balansiraju interese velikih sila, da pregovaraju, da govore jezike, podmićuju (da, i toga je bilo) i, iznad svega, da sačuvaju svetu neutralnost i slobodnu trgovinu.

Luka Sorkočević bio je savršen za taj posao. Bio je obrazovan, poliglot (govorio je talijanski, latinski, služio se francuskim i njemačkim), bio je šarmantan i, zahvaljujući svojoj glazbenoj reputaciji, imao je pristup salonima u koje drugi, “suhoparniji” diplomati možda nikada ne bi ušli.

Zašto je ta misija u Beču bila toliko presudna?

Vrhunac njegove diplomatske službe dogodio se kasno u životu, 1781. i 1782. godine. Republika ga je poslala kao izvanrednog poslanika na carski dvor Josipa II. u Beč. Zadatak je bio… iznimno delikatan. Austrija je postajala sve moćnija, sve modernija i sve “gladnija”. Njezini apetiti prema Balkanu, uključujući i dubrovačko zaleđe, bili su sve očitiji.

Sorkočević je u Beču morao riješiti nekoliko gorućih pitanja:

• Pregovarati o slobodnoj plovidbi Jadranom.
• Riješiti granične sporove s mletačkim i austrijskim teritorijima.
• Osigurati da Beč i dalje poštuje dubrovačku neutralnost.

Bila je to misija puna stresa. Iako je bio cijenjen na dvoru (Josip II. je i sam bio veliki ljubitelj glazbe), Sorkočević se suočio s arogancijom jedne velike sile. Njegov dnevnik iz tog razdoblja (koji je pedantno vodio na talijanskom) otkriva čovjeka koji je duboko frustriran sporošću birokracije, dvorskim spletkama i cinizmom visoke politike. Ipak, misiju je obavio časno.

Koje je točno velikane Sorkočević susreo? Je li vidio Mozarta?

E, ovo je uzbudljivi dio. Beč je Sorkočeviću bio važniji na osobnoj, umjetničkoj razini nego na političkoj. Napokon, bio je u glazbenoj prijestolnici svijeta. Ovdje je njegov diplomatski status otvarao apsolutno sva vrata.

Susreo se s nekima od najvećih umova tog doba. Upoznao je slavnog pjesnika i libretista Pietra Metastasija, čije je tekstove i sam Sorkočević uglazbljivao. Bio je u kontaktu s reformatorom opere, Christophom Willibaldom Gluckom.

A što je s Haydnom i Mozartom? Nažalost, nemamo “račun” iz kavane ili zajednički “selfie”. Nema izravnog dokaza da se formalno susreo s njima. Ali… kretao se u potpuno istim krugovima. Mozart je baš tih godina stigao u Beč i pokušavao se probiti. Nemoguće je da Sorkočević nije čuo njihovu glazbu i nije bio svjestan nove “oluje” koja se sprema u glazbi. Ti susreti morali su na njega ostaviti dubok dojam.

Vratio se u Dubrovnik s novim idejama, ali i s teškim teretom. Teretom spoznaje koliko se svijet brzo mijenja i koliko Dubrovnik, možda, počinje zaostajati.

Za više informacija o kulturnom kontekstu tog razdoblja, vrijedi istražiti arhive institucija poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), koja čuva mnoge neprocjenjive dokumente vezane uz povijest Dubrovačke Republike.

Koji su demoni obilježili njegove posljednje godine?

Ovdje priča, nažalost, postaje tamna. Jako tamna.

Čovjek koji je stvorio tako vedru, poletnu i optimističnu glazbu, počeo je tonuti u duboku, kliničku depresiju. Teško je sa sigurnošću reći što je bio točan uzrok. Danas bismo rekli da je to bila kombinacija više faktora, savršena oluja.

Prvo, tu je bilo zdravlje. Patio je od kroničnih tjelesnih bolesti (vjerojatno gihta ili reume), što je sigurno utjecalo na njegovo raspoloženje.

Drugo, osjećao je da se svijet koji je poznavao i volio raspada. Njegova voljena Republika bila je sve slabija, stisnuta između novih, agresivnih sila. Idealizam njegove mladosti sudario se s hladnim cinizmom bečke politike.

Treće, i možda najvažnije za umjetnika, možda je osjećao i umjetničku krizu. Glazba se kretala munjevitom brzinom. Njegov elegantni, fini “galantni stil” odjednom je zvučao… staromodno. Mozart je već pisao svoje kasne, guste simfonije. Klasicizam je bio u punom jeku. Njegov rad je odjednom, u usporedbi s tim, zvučao tanko. To je moralo boljeti.

Je li pad Republike bio očit već tada?

Mi danas znamo što se dogodilo. Napoleon je ukinuo Republiku 1808. Lako je biti pametan unatrag.

No, znakovi slabljenja bili su vidljivi već 1780-ih. Sorkočević, kao iskusan diplomat i “insajder”, vidio ih je jasnije od ikoga. Vidio je da stari sustav oprezne neutralnosti i balansiranja više ne funkcionira u novom svijetu revolucionarnih ideja i velikih carstava.

Ta spoznaja… spoznaja da cijeli tvoj svijet, svijet neovisnog Dubrovnika za koji si radio cijeli život, polako ali sigurno klizi prema kraju… to je moralo biti poražavajuće. Njegov osobni osjećaj melankolije bio je, na neki način, i odraz melankolije cijele jedne države na zalasku. On je bio živi barometar propasti Republike.

Tragičan kraj: Što točno znamo o Sorkočevićevoj smrti?

Luka Sorkočević počinio je samoubojstvo 11. rujna 1789. godine. Bacio se s trećeg kata svoje palače u Dubrovniku (palača Sorkočević-Đurđević). Imao je samo 55 godina.

Često razmišljam o tom kontrastu. Čovjek koji je pisao tako poletnu, optimističnu glazbu, a koji je svoj život okončao u potpunom očaju. Kao muškarac i kao netko tko je i sam u životu osjetio težinu javnih i privatnih očekivanja, mogu samo zamisliti pritisak s kojim se suočavao. Nije lako biti stup društva, uzor plemstva, simbol jedne ere, dok se tvoj vlastiti unutarnji svijet ruši.

Njegova glazba je vedra, ali njegova sudbina nas bolno podsjeća na krhkost koja se krije iza svake fasade, pa i one najsjajnije dubrovačke.

Postoji i jedna jeziva ironija. Umro je 1789. godine. Iste godine kada je pala Bastilja i započela Francuska revolucija. Događaj koji će simbolično pokopati cijeli stari svijet ancien régimea kojem je i sam pripadao. On je bio, doslovno, jedan od posljednjih ljudi tog starog svijeta.

I, što nam je na kraju ostalo od Luke Sorkočevića?

Puno. Puno više nego što se na prvi pogled čini.

Baština Luke Sorkočevića je dvojaka, baš kao i njegov život. Ostavio nam je, s jedne strane, primjer državnika koji je služio svojoj Republici časno i vješto do samoga kraja. S druge strane, i puno važnije, ostavio nam je neprocjenjiv glazbeni opus. Opus koji ga svrstava među najvažnije hrvatske skladatelje uopće.

Njegovo glavno nasljeđe je to što je Dubrovnik upisao na svjetsku kartu ozbiljne, instrumentalne glazbe. Pokazao je da se i u maloj sredini, na vjetrometini politike, na “periferiji” velikih carstava, može stvarati umjetnost koja je ravnopravna, suvremena i relevantna onoj u Beču, Rimu ili Parizu.

Njegove simfonije i sonate nisu samo prašnjavi papiri u arhivu. One su živa glazba. Glazba koja i danas, stotinama godina kasnije, komunicira s publikom svojom nevjerojatnom elegancijom, šarmom i mediteranskom svjetlošću.

Sluša li itko tu glazbu danas?

Da. I to s velikim ponosom. Njegove simfonije redoviti su dio repertoara hrvatskih orkestara, poput Dubrovačkog simfonijskog orkestra ili Hrvatskog baroknog ansambla. One su, gotovo bez iznimke, obavezan dio programa na Dubrovačkim ljetnim igrama.

I upravo tu, na mjestu gdje je Sorkočević radio i živio, njegova glazba zvuči najmoćnije.

Slušati te lagane, lepršave note pod zvjezdanim dubrovačkim nebom, u istom onom atriju Kneževa dvora gdje sam ja stajao kao student… to je istinski vremeplov. Njegova glazba je, bez ikakve sumnje, postala zvučni zapis jednog grada i jednog izgubljenog vremena.

Kakav je trag ostavio na sina i suvremenike?

Luka Sorkočević nije bio izolirani fenomen. Nije bio otok. On je bio središte malog, ali nevjerojatno živog glazbenog kruga u Dubrovniku. Njegov utjecaj vidljiv je i u djelima njegovih suvremenika.

Ipak, njegov najvažniji “učenik” i nasljednik bio je njegov sin, Antun Sorkočević. I on je, pogađate, bio diplomat i skladatelj. No, pripadao je već idućoj generaciji. Dok je Luka bio majstor galantnog stila, Antun je bio punokrvni klasičar, puno bliži Haydnu i Mozartu. Luka je svom sinu usadio ljubav prema glazbi i pružio mu najbolje moguće obrazovanje, poslavši ga također u Rim. Tako se glazbena tradicija obitelji Sorkočević nastavila, čineći ih najvažnijom i najtalentiranijom glazbenom obitelji starog Dubrovnika.

Luka Sorkočević uspio je u onome što je ideal svakog umjetnika, ali i svakog državnika: ostavio je svijet boljim i ljepšim mjestom nego što ga je zatekao. Njegove simfonije i danas sjaje poput mediteranskog sunca, podsjećajući nas na zlatno doba grada koji je iznad svega cijenio dvije stvari: slobodu – i ljepotu.

Često postavljena pitanja – Luka Sorkočević