Zagreb ima tu specifičnu težinu, pogotovo kad se spusti ona siva, jesenska magla. Često znam besciljno lutati od Kaptola prema Maksimiru, s rukama u džepovima, razmišljajući o slojevima ovog grada. Neki dan sam stao ispred one stare vojne bolnice u Vlaškoj. Ljudi prolaze, gledaju u mobitele, tramvaji škripe. A ja gledam u tu zgradu i vidim jednog čovjeka. Ne vidim sveca s aureolom, nego tipa koji je prije dvesto godina imao petlju kakvu danas rijetko viđamo.
Pričam o čovjeku koji se zove Maksimilijan Vrhovac. Da, onaj po kojem se zove park. Ali svesti ga na park je uvreda. Taj čovjek je bio mašina. Bio je politički igrač, diplomat, vizionar i, usudio bih se reći, prvi pravi menadžer kojeg je Hrvatska imala. Dok su drugi mrmljali molitve i bojali se Beča, on je kovao planove. Nije čekao da mu netko da dopuštenje da stvori modernu Hrvatsku. Jednostavno je to učinio.
Više iz kategorije Vladari
Ključne točke (Key Takeaways)
Evo što trebate zapamtiti o njemu, bez uljepšavanja:
- Nije čekao Gaja: Dok su ilirci još bili u pelenama, Vrhovac je već skupljao riječi i stvarao temelje jezika. On je “nulta točka” preporoda.
- Kupio je medije: Shvatio je da bez tiskare nema utjecaja. Kupio ju je i počeo tiskati knjige za običan puk, ne samo za elitu.
- Stvorio je javni prostor: Park Maksimir nije bio hir; to je bio radikalan potez otvaranja privatnog posjeda građanima.
- Igrao je opasnu igru: Balansirao je između interesa Beča i Budimpešte, često riskirajući vlastitu glavu da zaštiti hrvatske interese.
- Brinuo je za sirotinju: Nije samo dijelio milostinju; gradio je institucije, bolnice i sirotišta koja su imala sustav.
Tko je bio taj klinac iz Karlovca koji je odbio sablju?
Zamisli scenu. Godina je 1752., Karlovac. Grad vojske, bedema i discipline. Otac mu je kapetan, graničar. U toj kući se vjerojatno doručkovalo uz zvuk trube i miris baruta. Očekivalo se da mali Maksimilijan uzme sablju, obuče uniformu i nastavi obiteljsku tradiciju ginjenja za Cara.
Ali on kaže: “Ne.”
To me uvijek fasciniralo kod njega. Taj inat. Odbio je vojnu karijeru. Umjesto toga, zaronio je u knjige. Otišao je u Beč, pa u Bolognu. Ali nije tamo samo bubao latinski. Upijao je ideje. Gledao je kako se Europa mijenja, kako se bude nacije, kako znanost razbija stare dogme. Vratio se kući ne kao ponizni svećenik, nego kao intelektualna bomba koja samo čeka da eksplodira. Postao je rektor u Pešti, a s 35 godina – da, trideset pet – postaje zagrebački biskup. Mlad, drzak i vraški pametan.
Zašto ga smatram stvarnim arhitektom, a ne samo “pretečom” preporoda?
Svi smo u školi učili o Ljudevitu Gaju. Gaj ovo, Gaj ono. I svaka čast Gaju. Ali budimo realni. Gaj je došao na postavljeni stol. Tko je postavio stol? Maksimilijan Vrhovac.
Još 1813. godine, dok je Gaj bio dječak, Vrhovac šalje svoj slavni poziv svećenstvu. Ne traži od njih da skupljaju milostinju. Traži riječi. Traži pjesme. “Skupljajte sve što narod govori,” grmio je. Znao je jednu jednostavnu istinu: ako izgubimo jezik, postat ćemo Mađari ili Austrijanci. Nije to bila romantika, to je bila borba za opstanak. Jedan stari profesor na faksu, tip koji je znao više o 19. stoljeću nego o vlastitoj obitelji, jednom mi je uz rakiju rekao: “Gaj je bio PR menadžer preporoda, ali Vrhovac je bio CEO.” I bio je u pravu.
Kako je iskoristio tiskaru kao glavno političko oružje?
Danas svi vise na Twitteru i portalima. U Vrhovčevo vrijeme, ako si htio doprijeti do ljudi, trebao si tiskaru. A tiskare su tiskale na latinskom ili njemačkom. Što radi naš biskup? Kupuje tiskaru. Svojim novcem.
Godine 1794. preuzima tiskaru u Zagrebu. I ne tiska samo debele teološke knjige koje nitko ne čita. Počinje tiskati kalendare. “Zagrebački kalendar”. To je bio Google tog doba. Unutra su bili savjeti kako saditi kukuruz, kako liječiti kravu, ali i tekstovi na hrvatskom jeziku. Ljudi su to gutali. Naučio je narod čitati na vlastitom jeziku. To je bila tiha revolucija. Nije pucao iz puške, pucao je slovima. I bio je precizan.
Što nam Maksimir govori o njegovom karakteru (osim što je volio drveće)?
Trčim tim parkom godinama. Znam svaki korijen na stazi. Ali kad stanem kod Vidikovca, uvijek pomislim isto: “Ovaj čovjek je bio ispred svog vremena.”
U 18. stoljeću, parkovi su bili za plemstvo. Grofovi su se šetali, a sirotinja je gledala preko ograde. Vrhovac je imao golemu šumu u vlasništvu biskupije. Mogao ju je posjeći i prodati drva. Mogao ju je ograditi zidom od tri metra. Ali on radi nešto nezamislivo. Angažira arhitekte, krči šikaru, radi staze i kaže: “Ovo je za građane Zagreba.”
- Vizija: Nije htio samo šumu, htio je engleski perivoj, nešto što se viđa u Londonu ili Parizu.
- Poklon: To je bio prvi javni park u ovom dijelu Europe.
To nije bila samo estetika. To je bila politika. To je bila poruka da Zagreb nije selendra, nego metropola u nastajanju.
Masoni, zavjere i biskup – ima li tu istine?
Ovo je sočan dio. Uvijek se šuškalo da je Vrhovac bio mason. Slobodni zidar. Crkva to, naravno, ne voli čuti. Ali gledajte kontekst. Kraj 18. stoljeća, prosvjetiteljstvo. Intelektualna elita se okuplja u ložama. Ignjat Martinović, onaj jakobinac kojeg su skratili za glavu, navodno je Vrhovca spominjao kao “brata”.
Ja na to gledam ovako: Vrhovac je bio pragmatik. Ako je trebao sjediti s masonima da bi progurao neku ideju za dobrobit Hrvatske, sjeo bi s njima. Kad je izbila afera s Martinovićem, Vrhovac se našao u gadnoj situaciji. Beč mu je disao za vratom. Ali izvukao se. Nije završio u tamnici, nije smijenjen. To vam govori kakav je igrač bio. Plesao je s vragom na mjesečini i vratio se kući s čistim cipelama.
Kako je preživio politički lonac Beča i Pešte?
Biti hrvatski biskup tada je bilo kao sjediti na bačvi baruta dok svi oko tebe puše. Beč želi centralizaciju, želi da svi govorimo njemački. Mađari se bude i žele Mađarsku od Karpata do Jadrana, naravno, na mađarskom.
A tu je Vrhovac. Sam.
Nije išao đonom. Da je, zdrobili bi ga. Koristio je pasivni otpor. Odugovlačio je. Pisao je duge, komplicirane dopise. Branio je hrvatska prava pozivajući se na stare zakone. Jednom je spriječio uvođenje mađarskog u škole tako da je to birokratski zakomplicirao do besvijesti. Bio je majstor opstrukcije kad je to trebalo biti. Borio se za Hrvatsku papirologijom i diplomacijom. Nije zvučalo herojski kao juriš konjice, ali je bilo puno efikasnije.
Zašto ga zovu “biskupom siromaha”?
Moja baka, stara Zagrepčanka, uvijek je imala posebno mjesto u srcu za Vrhovca. Pričala mi je kako je njezin pradjed bio siroče i kako je završio u “Vrhovčevom zavodu”.
U Vlaškoj ulici izgradio je golemu zgradu. Kasnije je to bila vojna bolnica, ali Vrhovac ju je zamislio kao utočište za nezbrinutu djecu i sirotinju. Nije mogao podnijeti da djeca umiru na cesti. Kupio je i zapuštene Stubičke Toplice. Ne da bi se on brčkao, nego da napravi lječilište. Organizirao je fondove za siromašne đake. Znao je da talent ne bira stalež. Koliko je samo pametne djece uspio školovati jer im je platio školarinu? To je ono što ga čini velikim u mojim očima. Nije samo gradio zgrade, gradio je ljude.
Je li bio previše liberalan za svoje kolege?
Možete se kladiti da jest. Zamislite ga na sastanku s drugim klericima. Oni uštogljeni, konzervativni, mrmljaju na latinskom, boje se promjena. A Vrhovac ulazi s novim idejama, priča o znanosti, o narodnom jeziku, o tome da svećenik mora biti obrazovan, a ne samo ponavljač fraza.
Naravno da su ga tračali. Zvali su ga “svjetovnim biskupom”. Zamjerali su mu što previše voli knjige, a premalo krunicu. Ali njega nije bilo briga. Bio je strog prema svojim svećenicima. “Ako hoćeš voditi narod, moraš znati više od naroda,” to je bila njegova filozofija. Čistio je Crkvu od praznovjerja i neznanja. To mu je stvorilo neprijatelje, ali, iskreno, nekoga tko vrijedi uvijek prepoznate po tome tko ga napada.
Kako je fizički oblikovao Zagreb koji danas znamo?
Da maknemo Vrhovca iz jednadžbe, Zagreb bi danas izgledao kao provincijska rupa. On je imao taj urbanistički “nos”. Nije gledao samo Kaptol. Gledao je cijelu sliku.
Spojio je Kaptol i Gradec cestom. Uredio je Ribnjak. Regulirao je potok Medveščak koji je stalno plavio i smrdio. Južno krilo Biskupskog dvora? Njegovo. Htio je da Zagreb izgleda kao europski grad. Nije žalio novca, ni crkvenog ni svog, da to postigne. Gradio je infrastrukturu kad nitko drugi nije htio.
Gdje je njegov trag danas (osim u imenu ulice)?
Njegov trag je svuda, samo trebaš znati gledati. Odi u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu. Temelj te zbirke je njegova privatna biblioteka. Čovjek je donirao tisuće knjiga. Znao je da je znanje moć i dao ga je narodu.
Trag mu je u svakoj hrvatskoj riječi koju napišemo. Jer da nije bilo njega i njegovog “skupljajte riječi”, tko zna bismo li danas govorili ovako kako govorimo. Njegov utjecaj je u samoj DNK ovog grada. On je bio taj koji je upalio svjetlo kad je bio mrak.
Ako vas zanima više suhoparnih detalja i godina, bacite oko na Hrvatsku enciklopediju, tamo sve piše crno na bijelo.
Završna misao: Što možemo naučiti od njega?
Dok ovo pišem, mrak je već pao na Zagreb. Razmišljam što bi Maksimilijan Vrhovac rekao da danas prošeta gradom. Bi li bio zadovoljan?
Vjerojatno bi gunđao zbog prometa. Ali mislim da bi bio ponosan. Ne na zgrade, nego na činjenicu da postojimo. On nas uči jednoj važnoj lekciji: nemoj čekati da se okolnosti promijene. Promijeni ih sam. Nemoj kukati da je teško. Njemu je bilo teže. Imao je Beč, Peštu, Napoleona, ratove, glad. I opet je gradio.
To je vrsta patriotizma koja nam fali. Ne onaj bučni, zastavama mahanje patriotizam. Nego onaj tihi, radni. Onaj koji gradi parkove, tiskare i bolnice. Onaj koji sadi drveće za unuke koje nikad neće vidjeti. E, to je bio Vrhovac. I zato, kad sljedeći put prođete Vlaškom ili Maksimirom, dignite pogled. I kimnite mu glavom. Zaslužio je.
Često postavljena pitanja – Maksimilijan Vrhovac
Tko je bio Maksimilijan Vrhovac i zašto je važan u povijesti Hrvatske?
Maksimilijan Vrhovac bio je ugledan hrvatski biskup i vizionar koji je igrao ključnu ulogu u preporodu hrvatskog jezika, tiskarstvu, urbanističkom razvoju Zagreba te u borbi za hrvatske nationale i kulturne interese u vrijeme kada je Zagreb bio pod utjecajem velikih sila.
Koje su ključne osobine i djelovanja Vrhovca koje ga čine važnim za hrvatsku povijest?
Vrhovac je bio politički igrač, diplomat, vizionar i menadžer; bio je prvi pravi menadžer Hrvatske, koji je bio inicijator preporoda jezika i kulture, osnivač prvih hrvatskih tiskara, te je imao viziju modernog Zagreba kao europskog grada.
Kako je Vrhovac koristio tiskaru kao sredstvo za patriotizam i društvene promjene?
Vrhovac je kupio tiskaru u Zagrebu, te je počeo tiskati knjige i kalendare na hrvatskom jeziku, čime je promovirao čitanje i obrazovanje naroda te je na taj način vodio tiho društveno-političko djelovanje koje je bilo usmjereno na očuvanje hrvatskog jezika i identiteta.
Što nam govori Vrhovčeva gradnja i urbanističke promjene u Zagrebu?
Vrhovac je svojim projektima, poput povezivanja Kaptola i Gradeca cestom, uređenja Ribnjaka i regulacije potoka Medveščak, oblikovao Zagreb u europsku metropolu, pokazavši da je svjestan važnosti urbanog identiteta i infrastrukture za razvoj grada.
Na koji način je Vrhovac ostavio traga u današnjem Zagrebu i Hrvatskoj?
Njegov trag je vidljiv u bogatstvu njegovih djela, knjižnica, urbanističkim projektima, te u kulturnom i jezičnom naslijeđu. Glavni je začetnik preporoda hrvatskog jezika i kulture, a njegov utjecaj i danas odjekuje u svakom dijelu grada i hrvatske society.
