Matija Korvin: Biografija kralja Hrvatske i Ugarske

Matija Korvin.

Kralj. Ratnik. Prosvjetitelj. Mit.

Rijetki su vladari u povijesti Hrvatske i Ugarske ostavili tako dubok i kontradiktoran trag kao Matija Korvin (Mađarski: Hunyadi Mátyás). Za jedne “Matija Pravedni”, zaštitnik malog čovjeka i donositelj renesansnog sjaja. Za druge, okrutni tiranin, porezni izrabljivač i kralj koji je ratovao protiv kršćana jednako žestoko kao i protiv Turaka. Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini, ali u njegovom slučaju, ta sredina je fascinantnija od bilo koje krajnosti.

Živio je u doba kaosa. U 15. stoljeću, kad se činilo da će Osmansko Carstvo progutati Europu, a feudalni gospodari raskomadati kraljevstva iznutra, na scenu je stupio dječak koji nije imao ni kap kraljevske krvi u svojim žilama. Ovaj članak nije samo suhoparna biografija. Ovo je pokušaj da se zaviri ispod pozlaćene krune i teškog oklopa, da se razumije čovjeka koji je stvorio jednu od najmoćnijih vojski svoga doba, ali i jednu od najljepših knjižnica. Ovo je priča o Matiji Korvinu.

Više iz kategorije Vladari

Nikola Tavelić

Marko Križevčanin

Ključne Stvari

• Vladar bez kraljevske krvi: Matija Korvin nije bio iz kraljevske dinastije. Izabran je za kralja kao 15-godišnjak zahvaljujući utjecaju svog oca, Janka Hunjadija, i političkoj pragmatičnosti.
• Crna vojska: Stvorio je “Crnu vojsku” (Fekete sereg), jednu od prvih stalnih, plaćenićkih vojski u Europi. Bila je to sila koja je ulijevala strah, ali je i strahovito koštala.
• Matija Pravedni: Nadimak je stekao reformama koje su ciljale na smanjenje moći visokog plemstva i zaštitu seljaka od njihove samovolje, iako je uveo i brutalne poreze.
• Renesansni mecena: Njegov dvor u Budimu bio je jedno od najsjajnijih središta renesanse izvan Italije. Osnovao je Bibliotheca Corviniana, legendarnu knjižnicu koja je parirala Vatikanskoj.
• Odnos s Hrvatskom: Njegova vladavina u Hrvatskoj bila je obilježena sukobima s plemstvom (Frankopani, Iločki), ali i ključnim obrambenim potezima protiv Turaka, poput osnivanja Senjske kapetanije.
• Tragičan kraj: Njegovo se carstvo, građeno na vojnoj sili i centraliziranoj vlasti, raspalo gotovo odmah nakon njegove smrti, jer nije uspio osigurati nasljedstvo za svog sina Ivaniša.

Tko je zapravo bio Matija Korvin?

Kad pomislimo na srednjovjekovne kraljeve, obično zamišljamo bradate starce ili blijede, boležljive nasljednike plave krvi. Matija Korvin nije bio ništa od toga. Bio je dinamičan, karizmatičan, nemilosrdan i briljantan. Bio je čovjek koji je shvaćao da se svijet mijenja. Dok su drugi plemići još uvijek živjeli u viteškim idealima, Matija je shvaćao moć novca, moć stalne vojske i moć znanja.

Njegova vladavina (1458. – 1490.) označava prijelomno razdoblje. On je istovremeno bio i posljednji veliki srednjovjekovni vitez i prvi pravi renesansni apsolutist. Borio se protiv Turaka, ali njegov glavni cilj nikada nije bio križarski rat. Njegov cilj bila je moć. Želio je stvoriti snažno, centralizirano podunavsko carstvo koje bi se moglo oduprijeti svakome.

I u tome je, na neko vrijeme, i uspio.

Zašto ga se i danas sjećamo?

Zato što njegova priča nadilazi povijest. Postao je dio folklora. U Mađarskoj, on je arhetip pravednog kralja koji se prerušava u seljaka kako bi otkrio korumpirane suce. U Hrvatskoj, sjećanje je podijeljenije; pamtimo ga kao kralja koji je uzeo Senj Frankopanima, ali i kao onoga koji je taj isti Senj pretvorio u bedem obrane od Turaka.

Sjećamo ga se jer je bio kontradiktoran. Bio je brutalni ratnik koji je sakupljao nježne rukopise. Bio je “Matija Pravedni” koji je nametnuo poreze od kojih se ljudima vrtjelo u glavi. Upravo te suprotnosti čine ga trajnim predmetom fascinacije.

Kako je dječak iz sjene postao kralj?

Put Matije Korvina do prijestolja nije bio posut ružama. Bio je popločen krvlju, izdajom i nevjerojatnom političkom vještinom. Njegov uspon je priča o tome kako utjecaj i novac mogu nadjačati plavu krv.

Njegov otac, Janko Hunjadi (Mađarski: Hunyadi János), bio je strah i trepet za Turke. Vrhovni kapetan kraljevstva, “Turski bat”, bio je najmoćniji čovjek u Ugarskoj, bogatiji i utjecajniji od samog kralja. No, bio je “samo” plemić. Nije bio kraljevske loze.

Kakvo je bilo djetinjstvo Matije Korvina?

Rođen 1443. u Kolozsváru (danas Cluj-Napoca, Rumunjska), Matija je odrastao u sjeni svog svemoćnog oca i starijeg brata Ladislava. Njegova majka, Elizabeta Szilágyi, također je potjecala iz moćne plemićke obitelji. Matija nije odgajan da bude kralj; odgajan je da bude moćan plemić.

Dobio je vrhunsko obrazovanje. Učio je jezike (navodno je tečno govorio mađarski, latinski, njemački, češki i hrvatski), proučavao vojne taktike i upijao prve daške renesanse. No, djetinjstvo mu je naglo prekinuto.

Sjećam se, još kao klinac, bio sam opčinjen pričom o gavranu (latinski: corvus) koji je, prema legendi, ukrao prsten s Matijinog stola, a on ga je pogodio strijelom i vratio. Zbog toga se njegova obitelj naziva “Korvin”. To mi je tada zvučalo kao sjajna bajka. Tek sam kasnije shvatio da to nije bila samo bajka. Bio je to briljantan marketing 15. stoljeća, pokušaj da se stvori mitološko podrijetlo za obitelj koja nije imala kraljevske pretke.

Je li njegov otac, Janko Hunjadi, bio ključ svega?

Apsolutno. Janko je bio taj koji je obitelji priskrbio neizmjerno bogatstvo i vojni ugled. Njegova herojska obrana Beograda 1456., gdje je do nogu potukao vojsku Mehmeda II. Osvajača, učinila ga je junakom kršćanstva.

Ali ta pobjeda imala je cijenu. Janko umire od kuge u logoru, ostavljajući svoje sinove na milost i nemilost kralja Ladislava V. Posthumnog i moćnih velikaša, prvenstveno grofova Celjskih. Celjski i Hunjadijevi bili su u krvnom neprijateljstvu. U borbama koje su uslijedile, Matijin stariji brat Ladislav Hunjadi ubija Ulrika II. Celjskog.

Kralj se na to osvetio. Pozvao je braću Hunjadi u Budim pod lažnim obećanjem. Ladislav Hunjadi je uhićen i javno pogubljen. 14-godišnji Matija je bačen u tamnicu. Činilo se da je obitelj Hunjadi uništena.

Kako je 15-godišnjak preuzeo krunu?

Ovdje priča postaje filmska. Mladi kralj Ladislav V. bježi iz Ugarske u Prag, vodeći sa sobom Matiju kao taoca. Ubrzo nakon toga, 17-godišnji kralj Ladislav iznenada umire (vjerojatno od leukemije, iako su kružile glasine o trovanju).

Ugarska je odjednom ostala bez kralja. Nastao je vakuum moći.

Matijina majka Elizabeta i ujak Mihovil Szilágyi nisu sjedili skrštenih ruku. Okupili su vojsku od 15.000 ljudi. S tom vojskom pred vratima, sitno plemstvo i građani okupili su se u siječnju 1458. na zaleđenom Dunavu kod Budima. Prema legendi, jednoglasno su izvikivali ime “Matija!”.

Istina je bila malo prozaičnija. Szilágyi je sklopio dogovor s moćnim velikašima. Platio je, obećao, prijetio. Matija je pušten iz zatočeništva u Pragu (nakon što je obećao oženiti kćer češkog regenta) i 24. siječnja 1458. 15-godišnji dječak bez kapi kraljevske krvi izabran je za kralja Ugarske i Hrvatske.

Njegova prva borba nije bila protiv Turaka. Bila je protiv plemića koji su ga stvorili i mislili da će ga moći kontrolirati.

Grdno su se prevarili.

Kakav je bio kralj? Je li doista bio “Matija Pravedni”?

Nadimak “Pravedni” (Mađarski: Mátyás, az igazságos) nije dobio za života. To je titula koju mu je dao narod, i to nakon njegove smrti. Tijekom njegove vladavine, plemići su ga vjerojatno zvali “Matija Tiranin”, a seljaci “Matija Poreznik”.

Matija je bio apsolutist prije nego što je apsolutizam postao moderan. Njegov cilj bio je slomiti moć oligarha. Shvatio je da kralj koji ovisi o dobroj volji svojih velikaša nije kralj, već njihova marioneta. A on nije namjeravao biti ičija marioneta.

Njegove reforme bile su duboke i bolne:

• Pravosudna reforma: Uveo je centralizirani sudski sustav. To je značilo da seljak, kojeg je lokalni grof tlačio, sada teoretski mogao tražiti pravdu izravno od kralja. U praksi je to bilo teško, ali sama mogućnost je bila revolucionarna. Obilazio je zemlju, često prerušen, i osobno sudio – otud i legende.
• Upravna reforma: Smanjio je utjecaj starih velikaških obitelji i na najviše položaje u državi postavljao ljude od povjerenja, često strance ili ljude iz nižeg plemstva, koji su ovisili isključivo o njemu.

Zašto su ga plemići mrzili, a narod volio?

Plemići su ga mrzili jer im je oduzeo ono što su smatrali svojim bogomdanim pravom: moć da budu mali kraljevi na svojim posjedima. Više nisu mogli nekažnjeno pljačkati seljake, voditi privatne ratove ili ignorirati kraljeve dekrete. Matija je tražio poslušnost, a one koji su se opirali, poput hrvatskih Frankopana i Iločkih, slomio je vojnom silom.

Narod ga je, s druge strane, počeo gledati kao zaštitnika. Naravno, “narod” je širok pojam. Seljaci su stenjali pod njegovim novim porezima, ali ti porezi su bili zakoniti i predvidljivi. Više ih nije mogao oporezovati svatko kako se sjetio. Postojao je red. A u kaotičnom 15. stoljeću, red je bio dragocjen. Matija je osigurao da su ceste sigurne, da se trgovina može odvijati i da feudalni nasilnici ne mogu raditi što žele.

Što je to ‘Crna vojska’ i zašto je bila tako zastrašujuća?

Ovo je bio Matijin genijalan i, u konačnici, fatalan potez.

Shvativši da ne može ovisiti o feudalnoj vojsci (gdje plemići dovode svoje vojnike kad im se prohtije), Matija je stvorio Fekete sereg – Crnu vojsku. Ime je vjerojatno dobila po crnim oklopima ili po jednom od njezinih zapovjednika.

Bila je to jedna od prvih stalnih, plaćenićkih vojski u Europi.

• Profesionalci: To nisu bili seljaci naoružani vilama. Bili su to prekaljeni veterani, plaćenici iz Češke, Poljske, Njemačke i Balkana.
• Moderna taktika: Koristili su najnoviju tehnologiju. Imali su jaku artiljeriju, pješaštvo naoružano arkebuzama (ranim puškama) i slavnu tešku konjicu.
• Logistika: Za razliku od drugih vojski, ova je vojska bila aktivna cijele godine, a ne samo ljeti. Imala je organiziranu opskrbu i plaću.
• Veličina: Na svom vrhuncu, brojala je oko 20.000 stalnih vojnika, što je bila golema sila za to doba.

Crna vojska bila je nepobjediva. S njom je Matija slomio pobune plemića, osvojio Beč i držao Turke na sigurnoj udaljenosti. Ali postojao je jedan ogroman problem.

Bila je skupa. Strašno skupa.

Kako je Matija Korvin ‘sredio’ poreze?

Da bi platio Crnu vojsku, dvor, knjižnicu i svoje ambicije, Matija je trebao novac. Mnogo novca. Njegov novi sustav bio je nemilosrdno učinkovit. Uveo je “dimninu” (porez po kućanstvu) i izvanredni ratni porez (subsidium).

Problem je bio što je taj “izvanredni” porez postao redovan. Skupljao ga je gotovo svake godine. Stvorio je centralizirani porezni ured koji je osiguravao da nitko ne izbjegne plaćanje. Dok su raniji kraljevi ovisili o prihodima s kraljevskih imanja, Matija je svoj proračun temeljio na izravnom oporezivanju cijelog stanovništva.

To je punilo kraljevsku blagajnu kao nikada prije. Omogućilo mu je da bude neovisan i moćan. Ali ga je učinilo i omraženim. Nakon njegove smrti, jedna od prvih stvari koju su plemići učinili bila je ukidanje tih poreza, što je bio jedan od razloga brzog kolapsa sustava.

Matija Korvin i Hrvatska: Ljubav ili samo interes?

Odnos Matije Korvina s hrvatskim plemstvom bio je, u najbolju ruku, kompliciran. Hrvatska je bila dio Ugarskog kraljevstva, ali s velikom dozom autonomije koju su ljubomorno čuvali njezini moćni plemići poput Frankopana, Kurjakovića i Iločkih.

Matija nije imao strpljenja za tu autonomiju.

Njegov dolazak na vlast u Hrvatskoj nije prošao glatko. Hrvatsko plemstvo u početku ga nije priznavalo. Podržavali su njemačkog cara Fridrika III. Habsburškog. Matija je morao doslovno osvojiti Hrvatsku.

Kako je slomio otpor hrvatskog plemstva?

Vojnom silom i diplomacijom. Poslao je svoju Crnu vojsku da “urazumi” neposlušne. Postupno, jednog po jednog, prisilio ih je na poslušnost.

Najpoznatiji je njegov sukob s Frankopanima. Iskoristio je njihove međusobne svađe. Kada je Stjepan III. Frankopan Modruški umro, Matija je jednostavno odbio potvrditi njegova sina Bernardina kao nasljednika. Uzeo je Senj pod izravnu kraljevsku upravu 1469. godine.

To je bio golem udarac za Frankopane. Izgubili su svoj najvažniji grad i luku. Ali za Hrvatsku kao cjelinu, to je bio potez koji će se pokazati presudnim.

Je li Korvin izdao Hrvatsku u borbi protiv Turaka?

Ovo je jedno od najkontroverznijih pitanja. Činjenica je da je Matija Korvin sklopio nekoliko primirja s Turcima. Dok su Turci pljačkali po Hrvatskoj i Sloveniji, on je ponekad ratovao na sjeveru, protiv Češke i Austrije.

Iz perspektive Hrvata u Krbavi ili Lici, to je izgledalo kao izdaja.

Ali iz Matijine perspektive, to je bila realpolitika. Njegov glavni cilj bio je osvojiti carsku krunu Svetog Rimskog Carstva. Vjerovao je da je jedini način da se Turci trajno poraze stvaranje golemog, ujedinjenog carstva pod njegovim vodstvom. Da bi to postigao, morao je osvojiti Beč i Prag.

Ipak, nije zanemario obranu. Njegova najveća zasluga bila je prepoznavanje turske opasnosti i stvaranje organiziranog obrambenog sustava. U Bosni je 1463. osvojio Jajce i Srebrenik i stvorio Jajačku banovinu. To je bio “klin” zabijen u turski teritorij, prva linija obrane Hrvatske i Ugarske.

Zašto je osnovao Senjsku kapetaniju?

Oduzimanje Senja Frankopanima nije bio samo čin otimačine. Bio je to strateški potez. Matija je shvatio da rascjepkana obrana koju vode lokalni plemići nije dovoljna.

U Senju je osnovao Senjsku kapetaniju. To je bila vojno-upravna jedinica pod izravnom kraljevskom kontrolom. U nju je smjestio stalnu, plaćenu posadu. Taj je model kasnije postao temelj za Vojnu krajinu.

Senj je tako postao središte obrane od Turaka, ali i od Mlečana. Iz Senja će kasnije izrasti i Uskoci. Dakle, iako je slomio moć hrvatskih velikaša, istovremeno je stvorio instituciju koja je spasila Hrvatsku od potpunog kolapsa.

Je li renesansni dvor bio važniji od ratovanja?

Matija Korvin je bio vojnik. Nema sumnje. Većinu života proveo je na konju. Ali ono što ga izdvaja od drugih velikih vojskovođa jest njegova strast prema znanju i umjetnosti.

Njegov dvor u Budimu nije bio mračna srednjovjekovna tvrđava. Bio je to blještavi centar humanizma i renesanse, ravan onima u Firenci ili Rimu. Matija je trošio bogatstvo na arhitekte, slikare, kipare i, iznad svega, na knjige. Pozivao je talijanske učenjake, poput slavnog Galeotta Marzija, da podučavaju na njegovom dvoru.

Moram priznati, kao netko tko i sam cijeni dobru knjigu, ova strana Korvina me uvijek fascinirala. Zamislite tu scenu: čovjek koji je proveo dan planirajući vojne pohode i slušajući izvještaje o turskim upadima, noć provodi u raspravama s filozofima o Platonu ili listajući iluminirane rukopise.

To nije bio samo hobi. Matija je shvaćao moć kulture. Znao je da veličina vladara ne leži samo u vojsci, već i u prestižu. Njegov dvor bio je odraz njegove moći.

Što je bila ‘Bibliotheca Corviniana’?

To je bio njegov ponos i dika. Njegova osobna knjižnica.

Bibliotheca Corviniana bila je, uz Vatikansku, vjerojatno najveća i najljepša knjižnica tadašnje Europe.

• Sadržaj: Nije sakupljao bilo što. Naručivao je djela klasičnih autora (grčkih i rimskih), ali i najnovija djela humanističkih pisaca.
• Iluminacije: Svaka knjiga bila je ručno prepisana na najfinijem pergamentu i ukrašena zlatom i prekrasnim slikama od strane najboljih firentinskih majstora.
• Opseg: Procjenjuje se da je imala između 2.000 i 2.500 svezaka (kodeksa). U doba prije tiska, to je bila nezamisliva brojka. Cijena jednog takvog kodeksa bila je ravna cijeni seoskog imanja.

Matija je bio istinski bibliofil. Kažu da je osobno nadgledao izradu knjiga i sudjelovao u odabiru djela. Ova knjižnica nije bila samo statusni simbol; bila je radni alat za kralja i njegove učenjake. Više o ovom nevjerojatnom projektu možete vidjeti u digitalnim arhivima koji pokušavaju rekonstruirati knjižnicu.

Nažalost, nakon njegove smrti i turskog osvajanja Budima 1541., knjižnica je raznesena. Njezini dragocjeni svesci danas su rasuti po knjižnicama diljem svijeta.

Tko je bila Beatrice od Aragona i kakav je utjecaj imala?

Matija se ženio tri puta. Prva žena, Katarina Podjebradska, umrla je mlada. No, njegov drugi brak (tehnički treći, ako brojimo i zaručnicu koju nikad nije oženio) bio je ključan.

Godine 1476. oženio je Beatrice od Aragona, kćer napuljskog kralja.

Beatrice nije bila skromna kraljica koja sjedi u kutu i veze. Bila je prava renesansna princeza – obrazovana, ambiciozna, inteligentna i politički vrlo aktivna. Ona je bila ta koja je dodatno “pogurala” talijanski utjecaj na dvoru. S njom je došla svita talijanskih umjetnika i humanista.

Njezin utjecaj bio je golem. Poticala je Matijinu strast za umjetnošću, ali i njegove političke ambicije. Neki povjesničari smatraju da je upravo ona potpirivala njegov sukob s Habsburgovcima, nadajući se da će tako ojačati veze s Italijom. Imala je samo jednu, ali fatalnu manu: nije Matiji rodila zakonitog nasljednika.

Zašto je Beč bio opsesija Matije Korvina?

U posljednjem desetljeću svoje vladavine, Matijin fokus se pomaknuo. Manje se bavio Turcima, a više svojim glavnim rivalom na Zapadu: Fridrikom III. Habsburškim, carem Svetog Rimskog Carstva.

Fridrik je bio sve što Matija nije: bio je lijen, neodlučan i slab, ali je imao carsku titulu. Matija je bio energičan, odlučan i moćan, ali je bio “skorojević”. Njih dvojica su se mrzila. Fridrik je polagao pravo na ugarsku krunu i odbijao priznati Matiju.

Matija je odlučio riješiti problem silom. Pokrenuo je rat protiv Austrije. Njegova Crna vojska pregazila je austrijske zemlje. Vrhunac je bio 1485. kada je, nakon duge opsade, Matija Korvin trijumfalno ušao u Beč.

Preselio je svoj dvor u osvojeni grad. Beč je postao njegova nova prijestolnica. To je bio vrhunac njegove moći. Činilo se da je nadomak ostvarenju svog sna – postati car.

Kakva je nasljeđe ostavio iza sebe?

Matija Korvin umro je iznenada u Beču, 6. travnja 1490., u 47. godini života. Službeni uzrok je moždani udar, iako su glasine o trovanju odmah krenule.

Njegova smrt označila je kraj jedne ere. I početak katastrofe.

Cijeli njegov sustav, tako briljantno izgrađen, ovisio je o jednoj stvari: o njemu samom. Nije stvorio institucije koje bi mogle funkcionirati bez njegove željezne volje. A nije imao ni zakonitog nasljednika.

Zašto se njegovo kraljevstvo raspalo tako brzo?

Plemići, koji su 30 godina trpjeli njegovu čvrstu ruku, jedva su dočekali. Okupili su se i kao glavne ciljeve postavili:

1. Raskomadati centraliziranu državu.
2. Raspustiti Crnu vojsku (koja je, ostavši bez plaće, počela pljačkati po zemlji).
3. Ukinuti poreze.
4. Ni pod koju cijenu ne izabrati Matijinog sina za kralja.

Sve što je Matija izgradio, oni su srušili u samo nekoliko mjeseci.

Što se dogodilo s njegovim sinom, Ivanišem Korvinom?

Ovo je najtragičniji dio priče. Matija je imao sina, ali iz veze s ljubavnicom, Barbarom Edelpeck. Taj sin, Ivaniš Korvin (Hrvatski: Ivaniš), bio je njegova najveća briga u posljednjim godinama života.

Matija je opsesivno pokušavao osigurati prijestolje za Ivaniša. Natjerao je plemiće da mu se zakunu na vjernost, davao mu je titule i imanja, učinio ga je hrvatskim banom.

Bilo je uzalud.

Čim je Matija umro, plemići su pogazili sve zakletve. Ivaniš je bio mlad, neiskusan i nije imao očevu karizmu ni nemilosrdnost. Beatrice, njegova maćeha, izdala ga je i udala se za novog kralja, Jagelovića. Ivaniš je prisiljen odreći se krune u zamjenu za titulu i posjede. Umro je 1504., a s njim se ugasila i loza Hunjadijevih.

Po čemu pamtimo Matiju Korvina danas?

Njegovo nasljeđe je golemo i slojevito. Kratkoročno, njegov projekt je propao. Dugoročno, postavio je temelje za budućnost.

• Vojno: Model Senjske kapetanije postao je osnova Vojne krajine, sustava koji je stoljećima branio Hrvatsku.
• Kulturno: Postavio je standard. Pokazao je da i ove “barbarske” zemlje istočno od Alpa mogu biti središta renesanse i kulture.
• Politički: Bio je dokaz da snažna, centralizirana država može funkcionirati i oduprijeti se Turcima. Njegov brzi pad bio je još veći dokaz: pokazao je što se dogodi kada plemićka anarhija nadvlada red.

Taj kolaps doveo je izravno do katastrofe. Samo 36 godina nakon njegove smrti, na Mohačkom polju 1526., plemićka vojska koja nije imala ni traga discipline ni snage Crne vojske, bit će zbrisana od strane Turaka.

Zaključak: Više od mita

Matija Korvin ostaje jedna od najfascinantnijih figura hrvatske i mađarske povijesti. Bio je čovjek svog vremena, ali istovremeno i daleko ispred njega. Uspio je ujediniti kontradikcije: bio je brutalni ratnik i profinjeni humanist, pravedni zaštitnik i nemilosrdni poreznik.

Za Hrvatsku, on je kralj koji je donio red željeznom šakom. Oduzeo je plemićima slobodu, ali je stvorio sustav obrane koji je spasio ostatke ostataka kraljevstva.

Možda nije uvijek bio “Pravedni”, ali je bez sumnje bio velik. Njegova vladavina ostaje trajni podsjetnik na to što je moguće postići kada se spoje vizija, volja i moć. I tragično upozorenje o tome kako se brzo sve može izgubiti.

Često postavljena pitanja