Nikola IV Frankopan: Ban Hrvatske i Dalmacije – Biografija

Zamislite Hrvatsku na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće. To nije zemlja kakvu poznajemo. To je kraljevstvo rastrgano dinastičkim borbama, stiješnjeno između moćne Venecije, ambicioznih ugarskih kraljeva i nadiruće sjene Osmanskog Carstva. U tom kaotičnom vrtlogu, gdje se savezništva mijenjaju preko noći, a mač odlučuje brže od pera, jedna obitelj uzdiže se iznad svih. Frankopani. A na samom vrhu te obitelji stajao je čovjek čija je politička vještina i vojna moć definirala jednu eru: Nikola IV Frankopan.

On nije bio samo još jedan moćni plemić. Nikola IV bio je prvi i jedini član svoje loze koji je uspio ujediniti dvije ključne titule – onu bana Hrvatske i bana Dalmacije. Bio je to uspjeh koji nitko od njegovih predaka ili potomaka nije ponovio. Njegova priča nije samo priča o osvajanju; to je majstorska lekcija iz političkog preživljavanja, upravljanja krizama i, u konačnici, tragične ostavštine koja je zapečatila sudbinu njegove moćne obitelji. Ovo je njegova biografija.

Više iz kategorije Vladari

Petar Zrinski

Povijest obitelji Zrinski

Ključni Zaključci

Prije nego što uronimo duboko u vrtloge srednjovjekovne politike, evo što morate znati o Nikoli IV Frankopanu:

• Jedini ujedinitelj: Nikola IV bio je jedini knez iz obitelji Frankopan koji je istovremeno obnašao dužnost bana Hrvatske i bana Dalmacije, stavljajući time golemi teritorij pod svoju izravnu kontrolu.
• Majstor diplomacije: Živio je u doba rata između dva kralja, Žigmunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog. Njegova sposobnost da odabere pravu stranu u pravo vrijeme – i preživi promjenu strana – osigurala mu je moć.
• Vrhunac moći Frankopana: Njegova vladavina (posebno prva tri desetljeća 15. stoljeća) predstavlja apsolutni vrhunac teritorijalne i političke moći obitelji Frankopan.
• Graditelj bogatstva: Kontrolirajući ključne luke poput Senja i otoka Krka, Nikola je ubirao goleme prihode od trgovine, cestarina i carina, što ga je činilo jednim od najbogatijih ljudi u kraljevstvu.
• Tragična ostavština: Iako je stvorio carstvo, njegova odluka da goleme posjede podijeli među svojih osam sinova (1432.) dovela je do fragmentacije moći i, dugoročno, do slabljenja i propasti obitelji Frankopan.

Tko je uopće bio Nikola IV Frankopan?

Da bismo razumjeli čovjeka, moramo razumjeti njegovo porijeklo. Nikola IV Frankopan rođen je negdje oko 1360. godine kao sin Ivana V Frankopana (također poznatog kao Anž) i Ane Goričke. Važno je napomenuti da oni tada još nisu bili “Frankopani”. Bili su Knezovi Krčki. Iznimno moćni, bogati i utjecajni, ali njihovo slavno prezime, koje ih je povezivalo s drevnom rimskom patricijskom obitelji Frangipani, usvojeno je tek kasnije, vjerojatno upravo za Nikolinog života ili neposredno nakon njega, kako bi se dodatno legitimirala njihova kneževska moć.

Nikola nije počeo od nule. Njegov otac Ivan V i stric Stjepan II (knez modruški) već su stvorili golemu domenu koja se protezala od otoka Krka, preko primorskih gradova poput Senja i Vinodola, duboko u unutrašnjost do Modruša, Brinja, Otočca i dijela Gacke.

Kad god posjetim Krk ili stojim pod tvrđavom u Senju, pokušavam zamisliti tu moć. Ne govorimo samo o posjedovanju zemlje; govorimo o kontroli ključnih trgovačkih putova. Senjska luka bila je prozor Hrvatske u svijet, vitalna točka za izvoz drva, stoke i uvoz soli i luksuzne robe. Tko je držao Senj, držao je financijsku žilu kucavicu. Nikola IV naslijedio je tu žilu kucavicu i bio je odlučan višestruko je uvećati.

Kako je izgledala Hrvatska u koju je Nikola uronio?

Svijet u koji je Nikola IV stupio kao mladi plemić bio je sve samo ne stabilan. Bio je to potpuni kaos. Nakon smrti kralja Ludovika I Anžuvinca (1382.), kraljevstvo je bačeno u žestoki građanski rat. Na jednoj strani bila je Ludovikova kći, kraljica Marija, i njezin suprug Žigmund Luksemburški. Na drugoj strani bio je Ladislav Napuljski, daleki rođak Anžuvinaca koji je polagao pravo na krunu.

Hrvatsko plemstvo bilo je, naravno, podijeljeno.

Bila je to smrtonosna igra prijestolja. Podržati krivog kralja nije značilo samo gubitak titula; značilo je gubitak glave. Doslovno. Pogledajte samo sudbinu Ivana Paližne ili obitelji Horvat.

U tom metežu, Knezovi Krčki, uključujući Nikolinog oca, isprva su pokušavali balansirati. No, kako je sukob eskalirao, morali su odabrati stranu. Njihov odabir bio je logičan – Ladislav Napuljski. Ladislav je kontrolirao jug, imao je podršku većine Dalmacije i činio se kao pobjednik. Nikola IV, kao mladi knez, slijedio je obiteljsku politiku.

Žigmund ili Ladislav? Zašto je odabir strane bio ‘pitanje života i smrti’?

Ovo je bio ključni test Nikoline političke karijere. Dok je bio na strani Ladislava, aktivno je sudjelovao u borbama protiv Žigmundovih pristaša. Čak je od Ladislava, kao nagradu za vjernost, dobio potvrdu za svoje posjede i gradove.

Ali Nikola je bio pragmatičar.

Vidio je nešto što drugi možda nisu. Vidio je da Ladislav gubi interes. Ladislav je bio kralj Napulja; Hrvatska i Ugarska bile su mu sporedna avantura. S druge strane, Žigmund Luksemburški bio je uporan. Nije odustajao. Borio se za svaki pedalj kraljevstva jer je to kraljevstvo bilo njegovo glavno uporište.

Negdje početkom 15. stoljeća, Nikola IV Frankopan donosi sudbonosnu odluku. Okreće kaput. Napušta Ladislava i prelazi na stranu Žigmunda.

Bio je to nevjerojatno riskantan potez. Da je Žigmund odlučio kazniti bivšeg neprijatelja, Nikola bi sve izgubio. Ali Žigmund je bio jednako pragmatičan kao i Nikola. Trebao je moćne saveznike u Hrvatskoj, a nitko nije bio moćniji od Knezova Krčkih. Žigmund ne samo da je prihvatio Nikolin prebjeg, nego ga je i bogato nagradio. Taj politički salto mortale osigurao je Nikoli IV mjesto za stolom pobjednika i katapultirao ga prema neslućenim visinama.

Kako je Nikola IV Frankopan postao najmoćniji čovjek u kraljevstvu?

Žigmundov trijumf bio je i Nikolin trijumf. Nakon što je Ladislav Napuljski 1409. godine sramotno prodao svoja “prava” na Dalmaciju Veneciji za 100.000 dukata i time trajno napustio igru, Žigmund je postao neosporni kralj.

I sjećao se tko mu je pomogao kad je bilo najteže.

Nikola IV postao je kraljev čovjek od najvećeg povjerenja. Žigmund ga je obasipao častima i, što je još važnije, posjedima. Dao mu je goleme teritorije u unutrašnjosti, uključujući gradove poput Cetina, Ozlja i Slunja. Time je Nikola IV Frankopan zaokružio svoju moć. Više nije bio samo primorski knez; postao je gospodar golemog, kompaktnog teritorija koji se protezao od Kvarnerskih otoka duboko do rijeke Kupe.

Kruna njegove karijere dolazi u dva navrata. Prvo ga Žigmund imenuje banom Hrvatske i Dalmacije (vjerojatno oko 1406. ili 1407., iako su točna razdoblja predmet rasprava). Nakon kratke pauze, ponovno preuzima tu dužnost, ovaj put s još čvršćom rukom, otprilike od 1426. do svoje smrti 1432. godine.

Što je zapravo značilo biti ‘Ban Hrvatske i Dalmacije’?

Banska titula u srednjem vijeku nije bila počasna funkcija. Ban je bio potkralj. Bio je druga osoba u kraljevstvu, odmah do kralja. Njegove ovlasti bile su ogromne:

• Vojni zapovjednik: Ban je zapovijedao “banderijem”, odnosno vojskom hrvatskog plemstva. U doba osmanske prijetnje, ovo je bila najvažnija funkcija.
• Vrhovni sudac: Predsjedavao je Banskim sudom, najvišom sudskom instancom u Hrvatskoj.
• Upravitelj kraljevstva: Upravljao je kraljevskim prihodima, sazivao Sabor (skupštinu plemstva) i postavljao niže dužnosnike.

Činjenica da je Nikola IV Frankopan držao obje banske časti – i onu za Hrvatsku (unutrašnjost) i onu za Dalmaciju (priobalje) – bila je bez presedana za njegovu obitelj. To je značilo da je njegova vlast bila, barem na papiru, apsolutna na cijelom teritoriju južno od Velebita i Drave. U stvarnosti, morao se boriti s drugim moćnim obiteljima (poput Nelipića u južnoj Hrvatskoj) i stalnim miješanjem Venecije, ali njegova formalna moć bila je neupitna.

Postao je toliko moćan da je čak posuđivao novac samom kralju Žigmundu. Zamislite tu razinu bogatstva. Dok se kralj borio s financijama carstva, Nikola IV je, zahvaljujući carinama u Senju i trgovini, zgrtao bogatstvo.

Je li Nikola bio više ratnik ili diplomat?

Ovo je pitanje koje me uvijek intrigiralo. Srednjovjekovni velikaši morali su biti oboje. Nema sumnje da je Nikola IV bio sposoban vojskovođa. Vodio je vojske, osvajao utvrde i branio svoje posjede. Nije se moglo opstati u onom vremenu ako nisi bio spreman “zasukati rukave” i povesti ljude u bitku.

Međutim, osobno mislim da je njegova prava snaga ležala u diplomaciji. U proračunatosti.

Njegov cijeli život bio je niz strateških diplomatskih pobjeda. Prijelaz Žigmundu bio je remek-djelo političkog tajminga. No, njegova diplomacija išla je i dalje. Uspio je održavati složene odnose s Venecijom. Iako su bili prirodni rivali (Venecija je željela Senj i Krk), Nikola je s njima često trgovao i pregovarao. Znao je kada treba zategnuti odnose, a kada popustiti.

Njegova najveća diplomatska pobjeda možda je bila ona unutar vlastite obitelji. Uspio je, za svoga života, držati svoje brojne i ambiciozne sinove na okupu. Tek nakon njegove smrti vidjet ćemo koliko je ta njegova uloga “pater familiasa” bila ključna za stabilnost.

Kako je ‘afera s Rabom’ testirala njegovu moć?

Naravno, nije sve išlo glatko. Njegova moć imala je granice. Odličan primjer je njegov dugogodišnji sukob s otokom Rabom. Rabani su bili ponosni građani komune, pod zaštitom prvo Ladislava, a zatim Venecije. Nikola IV, čiji su posjedi okruživali otok, smatrao je da Rab prirodno pripada njemu.

Pokušao im je nametnuti svoju vlast. Godinama je vršio pritisak, blokirao ih, pa čak i vojno prijetio. Međutim, Rabani su bili vješti diplomati. Žalili su se izravno kralju Žigmundu, a što je još opasnije, Veneciji.

Venecija, koja nije željela tako moćnog kneza u svom “dvorištu” (Jadranu), stala je u obranu Raba. Na kraju, čak je i kralj Žigmund, unatoč savezništvu s Nikolom, morao popustiti pred mletačkim pritiskom i upozoriti svog bana da “spusti loptu”. Afera s Rabom savršeno pokazuje granice moći čak i najmoćnijeg hrvatskog velikaša. Nije bio apsolutni vladar; bio je igrač u mnogo većoj igri. Više o ovim složenim odnosima moći može se pronaći u analizama stručnjaka, poput onih dostupnih u Hrvatskom biografskom leksikonu, koji detaljno obrađuje djelovanje knezova Krčkih.

Kakav je bio Nikola kao ‘pater familias’?

Ako je njegova javna karijera bila briljantna, njegov privatni život bio je – plodan. I upravo je taj privatni život imao najdalekosežnije javne posljedice.

Ne znamo sa sigurnošću koliko je puta bio oženjen. Neki izvori spominju Doroteju Gorjanski, drugi govore o ženi iz obitelji Carrara. Ono što znamo jest da je imao nevjerojatan broj muških nasljednika. Izvori se ne slažu oko točnog broja, ali najčešće se spominje osam ili devet sinova koji su preživjeli do odrasle dobi.

Zamislite tu scenu. Jedan otac, Nikola IV, i osam (ili devet) odraslih, ambicioznih sinova:

• Ivan VI (Anž)
• Nikola V
• Stjepan III (II)
• Juraj (služio Žigmundu)
• Bartol IX
• Dujam IV
• Martin IV
• Sigismund (Žigmund)
• Andrija (spominje se u nekim diobama)

Dok je Nikola bio živ, njegova je riječ bila zakon. Njegov autoritet bio je neupitan. Upravljao je golemom obiteljskom domenom kao jedinstvenim entitetom, dajući sinovima na upravu pojedine utvrde ili dijelove posjeda. Održavao je jedinstvo. Vjerojatno je bio strog, ali pravedan otac, svjestan da ga sinovi trebaju, ali i da on treba njihovu lojalnost. Njegov dvor u Modrušu ili Senju morao je vrvjeti životom, ali i prikrivenim ambicijama.

Zašto je 1432. godina bila prijelomnica za Frankopane?

Nikola IV Frankopan umire 1432. godine. Bio je na vrhuncu moći, slavljen kao najmoćniji velikaš kraljevstva, odan kralju, bogat i poštovan. Njegov sprovod morao je biti događaj desetljeća.

No, prije smrti, Nikola je učinio ono što je smatrao najispravnijim. Sastavio je oporuku. Da bi spriječio svađu među svojim brojnim sinovima, odlučio je biti pravedan. Sazvao je sinove i, u slavnoj “Modruškoj diobi” (ili sličnom dokumentu o diobi), podijelio je cjelokupno frankopansko “carstvo” na osam jednakih dijelova.

Svaki sin dobio je dio. Jedan je dobio Krk. Drugi Senj. Treći Brinje. Četvrti Slunj. Peti Ozalj. I tako redom.

Na papiru, to je zvučalo pošteno. U stvarnosti, bila je to katastrofa.

Ne mogu se oteti dojmu da je Nikola, u plemenitom pokušaju da bude pravedan otac, vlastoručno potpisao smrtnu presudu svojoj obitelji. On, koji je cijeli život proveo ujedinjujući i gradeći moć, sam ju je na kraju fragmentirao.

‘Podijeli pa vladaj’ ili fatalna pogreška?

Nikolina odluka imala je trenutačne i razorne posljedice. Ono što je do 1432. bila jedinstvena, centralizirana sila pod jednim banom, postalo je osam malih, konkurentskih kneževina.

Braća su se, naravno, gotovo odmah počela svađati.

Počela su otimanja za posjede, spletkarenja, međusobne optužbe. Više nisu djelovali kao jedan. Kralj Žigmund, isti onaj koji je Nikoli IV dao toliku moć, odmah je uočio priliku. Shvatio je da su razjedinjena braća puno lakši plijen od jednog moćnog bana. Počeo je primjenjivati klasičnu taktiku “podijeli pa vladaj”, stajući na stranu jednog brata protiv drugog, oduzimajući im povlastice i polako krnjeći njihovu moć.

Ono što je Nikola IV gradio 50 godina, njegovi sinovi počeli su rasipati u manje od deset. Ova fatalna pogreška imala je dugoročne posljedice:

• Fragmentacija moći: Jedinstvena banska vlast i vojna sila raspala se na osam manjih, slabijih vojski.
• Gubitak posjeda: Kraljevi (prvo Žigmund, a kasnije Matija Korvin) sustavno su im oduzimali ključne gradove i utvrde, koristeći njihovu neslogu.
• Slabljenje obrane: Najvažnije od svega, u trenutku kada su Osmanlije počele svoje najjače prodore u Hrvatsku (Krbavska bitka 1493. bila je iza ugla), nije postojao jedan moćni Frankopan da ih zaustavi. Postojalo je osam zavađenih knezova.

Što je naslijeđe Nikole IV Frankopana danas?

Kada danas razmišljamo o Frankopanima, često mislimo na tragične junake poput Frana Krste Frankopana ili na moćne ratnike poput Bernardina Frankopana.

Ali svi oni bili su samo izdanci loza koje je zasnovao Nikola IV.

Njegovo naslijeđe je dvojako. S jedne strane, on je arhitekt apsolutnog vrhunca frankopanske moći. On je čovjek koji je obitelj Knezova Krčkih pretvorio u najmoćniju dinastiju u Hrvatskoj. On je bio taj koji je ujedinio bansku čast i vladao kao pravi potkralj. Njegova politička inteligencija bila je nenadmašna.

Kada stojim pod tvrđavom Nehaj u Senju (iako je ona izgrađena kasnije, na temeljima frankopanske baštine) ili hodam starim gradom Krkom, osjećam težinu njegove ostavštine. To su bili njegovi gradovi. On je ovdje kovao novac, sudio, trgovao i ratovao.

S druge strane, njegovo je naslijeđe strašno upozorenje. To je vječna hrvatska priča o “neslozi”. Priča o tome kako se i najveće carstvo može urušiti iznutra. Njegova posljednja odluka, iako donesena u dobroj vjeri, bila je početak kraja.

Nikola IV Frankopan stoga ostaje zapamćen kao div. Bio je posljednji koji je u svojim rukama držao svu moć obitelji. Nakon njega, počeo je dugi, spori i tragični pad koji će završiti tek 1671. godine smaknućem njegovog dalekog potomka u Bečkom Novom Mjestu. Njegov život bio je majstorska partija šaha u kojoj je pobijedio sve protivnike, da bi na kraju sam, jednim potezom, srušio vlastitog kralja.

Često postavljena pitanja