Nikola Tavelić: Prvi hrvatski svetac i misionar

Sjećam se tog osjećaja, sasvim jasno. Stajao sam kao dječak ispred crkve u Šibeniku, gledajući u kameni lik čovjeka s bradom, odjevenog u grubi franjevački habit. Imao je intenzivan, gotovo prodoran pogled. To je bio on. Nikola Tavelić.

U to vrijeme, za mene je bio samo ime, “prvi hrvatski svetac”, fraza koju su odrasli ponavljali s poštovanjem. Trebale su mi godine da shvatim što se krije iza te titule. Nije to samo spomenik. Nije samo ime ulice. To je priča o stvarnom čovjeku. Čovjeku od krvi i mesa, čovjeku nevjerojatne hrabrosti i neslomljive vjere koja ga je odvela iz sigurnosti rodnog Šibenika u samo srce opasnosti.

Njegova priča nije jednostavna. Nije ni ugodna. Ali je stvarna. I danas, više od 600 godina nakon njegove smrti, ona odjekuje. Živimo u svijetu koji se mijenja brzinom svjetlosti, gdje su uvjerenja često fluidna, a predanost rijetka. Priča o Nikoli Taveliću tjera nas da zastanemo. Tjerala je i mene. Natjerala me da se zapitam: U što ja vjerujem? I što sam spreman učiniti za to? Ovo nije samo lekcija iz povijesti. Ovo je putovanje u srce vjere, hrabrosti i onoga što znači biti čovjek koji stoji iza svojih riječi. Doslovno. Do samog kraja.

Više iz kategorije Vladari

Janko Hunjadi

Matija Gubec

Katarina Zrinska

Ključne Spoznaje (Key Takeaways)

Prije nego što zaronimo dublje, evo što apsolutno morate znati o Nikoli Taveliću:

• Prvi kanonizirani Hrvat: Nikola Tavelić je prvi službeno proglašeni svetac Katoličke crkve koji je bio Hrvat.
• Franjevački misionar: Pripadao je Redu manje braće (franjevcima) i svoj je život posvetio misijskom radu.
• Rođeni Šibenčanin: Rođen je u plemićkoj obitelji u Šibeniku, oko 1340. godine.
• Mučenička smrt u Jeruzalemu: Zajedno s trojicom subraće, mučenički je umro u Jeruzalemu 1391. godine jer se nije htio odreći svoje vjere i propovijedanja.
• Dug put do svetosti: Iako je odmah nakon smrti štovan kao blaženik, službeno je kanoniziran tek 1970. godine od strane pape Pavla VI.

Tko je zapravo bio taj dječak iz Šibenika koji će promijeniti povijest?

Pokušajte zamisliti Šibenik u 14. stoljeću. Zaboravite na trenutak ljetne gužve, kruzere i suncobrane. Zamislite bučan, živahan, ali i opasan srednjovjekovni grad. Zidine, trgovci, kuga koja prijeti, političke intrige između Mlečana i Ugara. U takvom svijetu, oko 1340. godine, rodio se dječak. Ime mu je bilo Nikola.

Potjecao je iz plemićke obitelji, vjerojatno Tavilić ili Tavelić. To znači da nije bio siromah. Imao je izbora. Mogao je postati trgovac, vojnik, sudac. Mogao je živjeti udoban život unutar zidina grada. Ali osjećao je nešto drugo. Neki unutarnji poziv. Nešto jače od želje za bogatstvom ili moći.

Teško je danas shvatiti taj mentalitet. Mi smo odgajani na pričama o uspjehu, o osobnom probitku. Sjećam se kad sam kao mladić birao fakultet; vodio sam se (priznajem) i time što će mi donijeti dobru plaću. Ali Nikola je razmišljao drugačije. Svijet oko njega bio je duboko religiozan, a vječnost je bila stvarnija od sutrašnjeg ručka. On je u tom svijetu vidio viši smisao.

Zašto baš franjevci? Što ga je povuklo tom redu?

U jednom trenutku svog mladenaštva, Nikola donosi odluku koja će mu zapečatiti sudbinu. Odlazi u Bribir, tadašnje sjedište moćnih knezova Šubića, i pristupa franjevcima.

Zašto baš oni?

Franjevci su u to doba bili “rock zvijezde” Crkve. Bili su radikalni. Slijedili su ideale siromaštva, poniznosti i izravnog propovijedanja Evanđelja među ljudima. Nisu se zatvarali u samostane daleko od svijeta. Bili su u svijetu. Bili su na ulicama, na trgovima, među siromasima i bolesnima. Za mladića punog ideala, koji je želio stvarno nešto promijeniti, bio je to magnetski privlačan poziv.

Odabravši taj put, Nikola je svjesno odabrao život odricanja. Nema više plemićkih odijela. Nema lagodnog života. Samo grubi habit, sandale i potpuna ovisnost o Božjoj providnosti. Za njega je to bila sloboda.

Je li Bosna bila samo “vježbalište” za ono što slijedi?

Nakon što je zaređen za svećenika, Nikola Tavelić ne ostaje u udobnosti dalmatinskog samostana. Njegov prvi veliki zadatak vodi ga u Bosnu. I to ne na kratki izlet. U Bosni je proveo dugih 12 godina.

Dvanaest godina.

Razmislite o tome. To je ogroman dio života. Bosna u 14. stoljeću nije bila pitomo mjesto. Bila je to vjetrometina različitih utjecaja. Politički nestabilna, religijski složena. Uz katolike i pravoslavce, tu je bila i snažna Crkva bosanska, koju su katolički izvori često nazivali heretičkom (povezujući ih s patarenima ili bogumilima). Bilo je to područje gdje se za vjeru moralo boriti.

Nikola je tamo djelovao kao misionar. To znači da je putovao, propovijedao, raspravljao, pokušavao ljude vratiti “pravoj vjeri”. Njegov rad bio je usmjeren na jačanje katoličkih zajednica i obraćenje onih koje je Crkva smatrala zalutalima. Nije to bio posao za plašljive. Zahtijevao je teološko znanje, govorničke vještine, ali prije svega – fizičku i mentalnu izdržljivost.

Kakav je točno trag ostavio u Bosni?

Ovdje povijesni izvori postaju škrti. Nemamo detaljan dnevnik njegovih putovanja. Ne znamo točan broj ljudi koje je krstio ili sela koja je obišao. Ali 12 godina nije moglo proći bez traga.

Ono što znamo jest da je to razdoblje oblikovalo Nikolu. To je bilo njegovo kaljenje. Tu je naučio kako raspravljati s onima koji misle drugačije. Tu je svoju vjeru testirao u vatri stvarnih izazova, daleko od sigurnosti klerikalnih krugova. Bosna ga je pripremila za ono što je slijedilo. Izoštrila je njegovu odlučnost. Nije ga slomila, već ga je ojačala. Nakon 12 godina u Bosni, Nikola Tavelić je bio spreman za najveću pozornicu.

Bio je spreman za Jeruzalem.

Zašto Jeruzalem? Nije li mogao ostati bliže kući?

Oko 1390. godine, Nikola osjeća novi poziv. Bosna mu više nije bila dovoljna. Želio je ići u samo središte, na izvor svoje vjere. Želio je ići u Svetu zemlju.

To nije bila turistička odluka. Odlazak u Jeruzalem u to doba bio je vrhunac misionarskog poziva, ali i gotovo siguran put u nevolju. To je bio san svakog franjevca – biti “čuvar Kristova groba”. Franjevci su već tada imali posebnu ulogu u Svetoj zemlji, ali njihov je položaj bio izuzetno delikatan.

Područje je bilo pod vlašću Mameluka, muslimanskih vladara sa sjedištem u Egiptu. Kršćani su bili tolerirani. Jedva. Mogli su postojati, mogli su moliti na svetim mjestima, ali pod jednim ključnim uvjetom: da su nevidljivi. Da su tihi. Bilo kakvo javno propovijedanje kršćanstva, bilo kakav pokušaj obraćenja muslimana, bio je strogo zabranjen. Kazna je bila smrt.

Nikola je to znao.

Ipak, zatražio je i dobio dopuštenje da ode. Ukrcao se na brod, vjerojatno u Veneciji, i otplovio prema istoku. Nije išao sam. S njim su bila još trojica subraće: Deodat iz Rodeza (Francuska), Petar iz Narbonne (Francuska) i Stjepan iz Cunea (Italija). Četiri čovjeka. Četiri franjevca iz različitih dijelova Europe, ujedinjena u jednoj misiji.

Što su točno namjeravali postići u Svetoj zemlji?

Stigli su u Jeruzalem i smjestili se u samostan na gori Sionu. Mogli su tamo ostati. Mogli su živjeti mirnim životom molitve, služeći malobrojnim hodočasnicima. To bi bilo sigurno. To bi bilo razumno.

Ali oni nisu došli biti razumni. Došli su biti misionari.

U njima je gorjela vatra. Gledali su svijet oko sebe i bili uvjereni da imaju poruku koju moraju podijeliti. Nisu mogli šutjeti. Vjerovali su, doslovno i strastveno, da je Isus Krist jedini put spasenja i da je njihova sveta dužnost to objaviti svima. Čak i onima koji to nisu htjeli čuti. Pogotovo njima.

Ovo je dio priče gdje ja, kao moderan čovjek, moram zastati. Iskreno. Priznajem, ponekad se bojim reći svoje mišljenje na sastanku na poslu. Bojim se neugodnosti, konflikta. A onda čitam o ovim ljudima. Oni se nisu bojali neugodnosti. Oni su svjesno odlučili ući u verbalni (i duhovni) sukob s cijelim sustavom, znajući da je ulog njihov vlastiti život. To je razina uvjerenja koja je danas gotovo neshvatljiva. Zastrašujuća. I na neki čudan način, vrijedna divljenja.

Njihov plan je bio jednostavan, izravan i samoubilački. Odlučili su otići pred kadiju, islamskog vjerskog suca, i javno mu osporiti njegovu vjeru.

Što se dogodilo tog kobnog dana, 11. studenog 1391.?

Bio je to dan koji će zauvijek biti upisan u povijest. Nikola i njegova tri subrata ustali su rano. Obukli su svoje habite. Pomolili se. Izašli su iz samostana i uputili se prema Omarovoj mošeji (Kupoli na stijeni), gdje je kadija imao svoje sjedište.

Došli su pred njega. Zatražili su da ih sasluša. Kadija je, vjerojatno iznenađen, pristao. Mislio je da možda žele prijeći na islam, što se povremeno događalo.

Ono što je uslijedilo, šokiralo je sve prisutne.

Nikola i njegovi prijatelji, uz pomoć prevoditelja, započeli su teološku raspravu. Ali to nije bila uljudna, akademska rasprava. Bio je to izravan izazov. Objavili su da je kršćanstvo jedina istinita vjera. Tvrdili su da je Isus Krist Sin Božji. I, ono što je bilo apsolutno svetogrđe, rekli su da je Muhamedov zakon lažan.

Možete li zamisliti tu scenu? Tišina koja je nastala. A onda bijes.

Kadija im je dao jednostavan izbor. Bio je to zakon. “Odrecite se tih bogohulnih riječi. Prihvatite islam i bit ćete bogato nagrađeni.”

Oni su odbili.

Jesu li imali ikakve šanse?

Apsolutno nikakve. I znali su to.

Odmah su uhićeni. Bačeni su u tamnicu. To nije bilo samo zatvaranje; bilo je to mučenje. Bili su premlaćivani, bičevani, zlostavljani danima. Svaki dan im je nuđena ista ponuda: “Odbacite Krista, prihvatite Muhameda. Spasite si život.”

Svaki put, njihov je odgovor bio isti. “Ne.”

Nakon nekoliko dana brutalnog mučenja, vlastima je bilo dosta. Njihova tvrdoglavost bila je uvreda. Njihovo postojanje bilo je prijetnja. Dovedeni su na glavni gradski trg, ispred Vrata Jaffa. Ponuđena im je posljednja prilika.

Ponovno su odbili.

Tada je izvršena presuda. Bijesna gomila, potaknuta vjerskim vođama, navalila je na njih. Sasječeni su mačevima. Njihova tijela su raskomadana i bačena na lomaču.

Bilo je 11. studenog 1391. Nikola Tavelić, franjevac iz Šibenika, umro je kao mučenik za svoju vjeru.

Put do svetosti: Zašto je trajalo stoljećima?

Vijest o njihovoj smrti brzo se proširila. Za franjevce u Svetoj zemlji, oni nisu bili zločinci. Bili su heroji. Bili su mučenici. Odmah ih se počelo štovati. Gvardijan samostana na Sionu, fra Gerard Calveti, bio je svjedok događaja i detaljno je opisao njihovo mučeništvo u izvješću koje je poslao u Europu.

Taj je izvještaj, poznat kao “Gesta” (Djela), postao temelj njihova kulta. U Šibeniku, Nikolinom rodnom gradu, štovanje je započelo gotovo odmah. Ljudi su ga smatrali svojim svecem, svojim zagovornikom na nebu. Njegovo ime nije zaboravljeno.

Ali put od mučenika do službeno kanoniziranog sveca je dug. Iznimno dug.

Katolička crkva ima vrlo strog i birokratski proces za proglašenje svetih. Nije dovoljno samo junački umrijeti. Zahtijevaju se dokazi, svjedočanstva, a u većini slučajeva – čuda.

• Štovanje (Cultus): Kult Nikole Tavelića i drugova odobren je lokalno. Franjevci su slavili njegov spomendan. U Šibeniku su mu posvećivali oltare.
• Beatifikacija (Blaženik): Ovo je prvi službeni korak. Papa potvrđuje da je osoba u nebu i da se može javno štovati, obično na lokalnoj razini. Zbog političkih previranja, ratova, pada Carigrada, reformacije… proces za Nikolu i drugove bio je stalno odgađan.
• Kanonizacija (Svetac): Konačni korak. Osoba se upisuje u kalendar opće Crkve. Za to su obično potrebna dodatna, strogo provjerena čuda koja su se dogodila po zagovoru blaženika.

Stoljeća su prolazila. Carstva su se uzdizala i padala. Osmansko Carstvo, Mletačka Republika, Napoleon, Austro-Ugarska… Svijet se mijenjao do neprepoznatljivosti. A Nikola je čekao.

Kako je Šibenik čuvao sjećanje na svog sina?

Tu na scenu stupa vjera običnih ljudi. Dok su se veliki procesi vukli po vatikanskim uredima, Šibenik nije dao da se Nikola zaboravi. Njegova priča prenosila se s generacije na generaciju.

Kad god bih posjetio Šibenik i ušao u crkvu sv. Frane, osjetio bih tu postojanost. Tamo, u toj crkvi, čuva se sjećanje na njega. Postoji kapela posvećena njemu. Njegov lik je ugrađen u identitet grada. Nije to samo turistički suvenir. On je njihov. On je dio njihove duše.

Ta lokalna, tvrdoglava pobožnost bila je motor koji je na kraju doveo do njegove kanonizacije. Šibenski biskupi i franjevci stoljećima su pisali molbe, slali delegacije u Rim, prikupljali dokaze. Nisu odustajali. Baš kao što ni Nikola nije odustao pred kadijom.

1970. Konačno proglašenje svetim!

I onda, konačno, u 20. stoljeću, stvari su se pokrenule. Papa Pavao VI. prepoznao je važnost ovog mučenika. Proces je ubrzan. Potvrđena su čuda potrebna za kanonizaciju.

21. lipnja 1970. godine, na Trgu sv. Petra u Rimu, papa Pavao VI. svečano je proglasio Nikolu Tavelića svetim, zajedno s njegovom trojicom sudrugova.

Bio je to nevjerojatan trenutak. Tisuće Hrvata hodočastilo je u Rim. U vrijeme komunističke Jugoslavije, koja nije bila blagonaklona prema Crkvi, bio je to snažan čin nacionalnog i vjerskog ponosa. Bio je to dokaz da se stoljetna vjernost isplatila. Nikola se “vratio” kući, ne samo kao šibenski mučenik, već kao univerzalni svetac cijele Katoličke crkve. I što je najvažnije, kao prvi Hrvat kojem je ta čast službeno udijeljena.

Što točno znači biti “prvi hrvatski svetac”?

Ovdje treba biti precizan. Često se postavlja pitanje: “Čekaj malo, a što je sa svetim Dujmom? Ili svetim Jeronimom?”

To je dobro pitanje. Razlika je u terminologiji i povijesnom kontekstu.

• Sveci ranije Crkve: Sveti Dujam (zaštitnik Splita) ili sveti Kvirin (zaštitnik Siska) bili su mučenici u Rimskom Carstvu, stoljećima prije dolaska Hrvata. Oni su sveci koji su djelovali i umrli na tlu današnje Hrvatske.
• Sveci po rođenju: Sveti Jeronim, veliki crkveni naučitelj, rođen je u Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije. Mnogi ga smatraju “našim”, ali živio je u Rimskom Carstvu, a njegov etnički identitet je predmet rasprave.
• Kanonizirani svetac: Nikola Tavelić je prvi etnički Hrvat koji je prošao kroz formalni, papinski proces kanonizacije kakav poznajemo danas i koji je službeno proglašen svecem opće Crkve.

Zato je njegova titula “prvi hrvatski svetac” točna i važna. On je prvi iz hrvatskog naroda koji je uzdignut na čast oltara na ovaj specifičan način. Njegovom kanonizacijom, hrvatski narod je na neki način dobio svoje službeno mjesto na mapi svetosti. Za više informacija o njegovom životu iz franjevačke perspektive, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja nudi detaljne izvore.

Što Nikola Tavelić poručuje nama danas?

U redu, ovo je sve sjajna povijest. Ali zašto bi nas, ljude 21. stoljeća, bilo briga za redovnika koji je umro prije više od 600 godina? Živimo u svijetu koji cijeni kompromis, toleranciju, dijalog. Nikolin čin se danas može činiti… pa, fanatičnim. Nepotrebnim. Čak i arogantnim.

I to je poštena primjedba.

Ali mislim da promašuje poantu. Ne moramo se složiti s njegovom metodom da bismo se divili njegovom karakteru. Njegova priča nije primarno o teološkoj raspravi. Njegova priča je o uvjerenju.

Živimo u dobu cinizma. U dobu gdje se sve relativizira. Gdje je “imati čvrst stav” često isto što i “biti zatucan”. Lakše je biti ironičan. Lakše je biti distanciran. Lakše je “ići niz struju”.

Nikola Tavelić je potpuna suprotnost tome. On je bio čovjek koji je toliko vjerovao u nešto, da je bio spreman za to položiti sve. Svoj ugled. Svoju udobnost. Svoj život.

Njegova poruka nama danas nije nužno “idite i raspravljajte se s kadijama”. Njegova poruka je: “Pronađi ono u što vjeruješ. I onda živi u skladu s tim.”

Kako možemo cijeniti njegovu žrtvu, bez obzira na naša uvjerenja?

Ne morate biti katolik, pa čak ni religiozni, da biste cijenili ono što Nikola Tavelić predstavlja. Njegova ostavština nadilazi vjerske granice. Ona dotiče ono temeljno ljudsko pitanje integriteta.

Evo što ja vidim u njegovoj priči:

• Hrabrost: Ne samo fizička hrabrost da se podnese bol, nego moralna hrabrost da se ustane protiv sustava, da se kaže “ne” kad svi očekuju “da”.
• Integritet: Živio je ono što je govorio. Nije bilo razlike između njegovih riječi i njegovih djela. Kad je došlo vrijeme za test, nije se slomio.
• Strast: Bio je čovjek koji je gorio za svoju misiju. Nije bio mlak. Nije bio apatičan. Ušao je u život “all in”.
• Vjernost: Ostao je vjeran do kraja. Svojoj vjeri, svojoj subraći, samome sebi.

To su univerzalne vrline. To su vrline koje su nam danas potrebnije nego ikad.

Svijet je pun ljudi koji će reći ono što misle da želite čuti. Svijet je pun ljudi koji će promijeniti mišljenje kako vjetar puše. Svijet je pun ljudi koji će se povući pred prvom prijetnjom.

Nikola Tavelić nije bio takav.

I zato, kad sljedeći put vidim njegov kip, više neću vidjeti samo bradatog čovjeka u habitu. Vidjet ću simbol. Podsjetnik. Vidjet ću čovjeka koji je znao zašto živi. I zato se nije bojao umrijeti. Njegov život, koji je tako davno završio u prašini jeruzalemskog trga, i danas postavlja pitanje svakome od nas: Za što ti živiš?

Često postavljena pitanja