Petar Krešimir IV: Život “Velikog” hrvatskog kralja

Sjećam se kad sam kao klinac stajao na Kninskoj tvrđavi. Gledao sam taj prostrani horizont i pokušavao zamisliti kako je to izgledalo u 11. stoljeću. Vjerojatno posve drugačije, no osjećaj moći tog mjesta je isti. A ako je ijedan kralj utjelovio tu moć, bio je to Petar Krešimir IV. Njegovo ime odzvanja hrvatskom poviješću s posebnim prefiksom – “Veliki”. Ali, što ga je doista učinilo ‘velikim’? Je li to bila samo sirova snaga i proširenje teritorija, ili se radilo o nečemu puno složenijem? Uronimo zajedno u burno 11. stoljeće i pokušajmo shvatiti čovjeka iza mita, kralja koji je Hrvatsku doveo do njenog vrhunca.

Ovo nije suhoparna lekcija iz povijesti. Ovo je priča o moći, vjeri, politici i misterioznom nestanku koji i danas budi znatiželju.

Više iz kategorije Vladari

Frankopani: Cijela povijest slavne plemićke obitelji

Stjepan Držislav

Ključni zaključci

Prije nego što duboko zaronimo, evo što trebate znati o Petru Krešimiru IV:

• Vrhunac moći: Njegova vladavina (cca. 1058. – 1074.) smatra se vrhuncem teritorijalne ekspanzije srednjovjekovne Hrvatske.
• Gospodar gradova: Uspio je pod svoju vlast dovesti dalmatinske gradove (poput Splita, Zadra, Trogira) koji su dugo bili pod bizantskom kontrolom.
• Crkveni reformator: Aktivno je sudjelovao u crkvenim reformama, stajući na stranu pape u Rimu, što je imalo goleme posljedice za Hrvatsku.
• Osnivač Šibenika?: Tradicionalno se povezuje s osnivanjem Šibenika, koji se prvi put spominje u njegovoj darovnici kao “Krešimirov grad”.
• Misteriozan kraj: Njegova smrt obavijena je velom tajne, s teorijama koje uključuju zarobljeništvo od strane Normana i smrt u samostanu.

Tko je uopće bio Petar Krešimir IV prije nego što je postao “Velik”?

Da bismo razumjeli njegov uspjeh, moramo prvo shvatiti odakle je došao. Petar Krešimir IV bio je sin kralja Stjepana I. i pripadao je moćnoj lozi Trpimirovića. Nije se, dakle, pojavio niotkuda. Bio je dio dinastije koja je već generacijama klesala hrvatsku državu. Međutim, naslijediti prijestolje u 11. stoljeću nije bilo kao danas preuzeti obiteljsku tvrtku. To je bio opasan posao.

Njegov otac, Stjepan I., vodio je prilično turbulentnu vladavinu, balansira-jući između moćnog Bizantskog Carstva na istoku i Venecije koja je sve više bacala oko na Jadran. Vrijeme je to neposredno nakon Velikog raskola 1054. godine, kada se kršćanski svijet zauvijek podijelio na katolički Zapad i pravoslavni Istok.

To nije bila samo teološka rasprava; bila je to prvorazredna politička kriza.

Kakva je bila Hrvatska u koju je kročio?

Zamislite zemlju stiješnjenu između velikih sila. Na istoku je Bizant, još uvijek formalni gospodar dalmatinskih gradova, iako mu je moć slabila. Na zapadu je Sveto Rimsko Carstvo. Na moru je Venecija, opasna i ambiciozna pomorska sila. U Rimu je sjedio papa koji je pokretao veliku reformu, želeći ojačati svoj utjecaj i iskorijeniti “krive” prakse, što je uključivalo i slavensko bogoslužje u Hrvatskoj.

Unutar same Hrvatske, kraljevska vlast nije bila apsolutna. Lokalni plemići imali su vlastite interese. Postojala je i jaka “narodna” crkvena struja koja je koristila glagoljicu i slavenski jezik u liturgiji, nešto što Rim više nije htio tolerirati. To je bila bačva baruta. Petar Krešimir IV nije naslijedio mirno kraljevstvo; naslijedio je izazov.

Je li Krešimirova kruna došla ‘glatko’ ili je bilo drame?

Iako nam izvori nisu potpuni, čini se da prijenos vlasti nije bio posve bezbolan. Petar Krešimir je imao brata, Častimira, koji je, prema nekim izvorima, također imao pretenzije na prijestolje. Čini se da je Častimir umro prije Stjepana I., što je Krešimiru raščistilo put. Ipak, u to doba, svaki novi kralj morao je svoju vlast potvrditi.

Njegov prvi i najvažniji zadatak bio je konsolidirati vlast unutar samog kraljevstva. Nije mogao krenuti u velika osvajanja ili diplomatske bitke ako mu je “kod kuće” prijetila pobuna. To je vjerojatno razlog zašto prve godine njegove vladavine nisu obilježene velikim ratovima, već pametnim političkim manevriranjem.

Morao je osigurati lojalnost ključnih figura u kraljevstvu, a to je značilo jednu stvar: morao je riješiti crkveno pitanje.

Kako je osigurao prijestolje?

Osigurao ga je tako što je donio tešku, ali strateški briljantnu odluku. Odlučio je stati čvrsto uz reformski pokret pape u Rimu. Zašto? Jer mu je papino priznanje davalo božanski legitimitet koji mu nijedan lokalni plemić nije mogao osporiti. Ako ga je Rim priznao kao legitimnog katoličkog vladara, njegova je pozicija bila neusporedivo jača.

To je, međutim, značilo da mora zaratiti s dijelom vlastitog svećenstva – onima koji su se držali glagoljice i “starih” običaja. Bio je to riskantan potez koji je mogao izazvati građanski rat, ali Petar Krešimir IV procijenio je da je nagrada – stabilna vlast i međunarodno priznanje – vrijedna rizika.

Zašto je Crkva bila toliko važna u njegovo doba? (I mislim na onu veliku podjelu!)

Ne možemo dovoljno naglasiti ovo: Veliki raskol 1054. godine bio je geopolitički potres. Hrvatska se našla točno na liniji rasjeda. Dalmatinski gradovi, poput Splita i Zadra, povijesno su bili pod utjecajem Carigrada (Bizanta). S druge strane, hrvatsko zaleđe i sjeverni dio kraljevstva naginjali su Rimu.

Petar Krešimir IV morao je odabrati stranu.

Ostati neutralan nije bila opcija. Neutralnost bi značila da vas i jedni i drugi smatraju nepouzdanim. On je shvatio da je budućnost Hrvatske na Zapadu. Bizant je slabio, a papinstvo je jačalo. Njegova odluka da se prikloni Rimu nije bila samo duhovna; bila je to pragmatična vanjska politika. To je definiralo Hrvatsku kao katoličku zemlju i vezalo njezinu sudbinu uz zapadnoeuropski kulturni i politički krug.

S kim je ‘plesao’ Petar Krešimir? Papa ili Carigrad?

Odgovor je jasan: s Papom. Već 1060. godine organizira crkveni sabor u Splitu. Glavni cilj? Provedba odluka reformskog papinstva. To je uključivalo:

• Zabranu slavenskog jezika u liturgiji i nametanje latinskog.
• Strogu provedbu svećeničkog celibata.
• Zabranu nošenja brade i duge kose za svećenike (što je bio običaj istočne crkve).
• Potvrdu da su svi svećenici podložni lokalnim biskupima, a ne putujućim “narodnim” svećenicima.

Ove odluke izazvale su golem otpor. Bio je to kulturni šok za dio naroda i svećenstva. Ali Krešimir je bio neumoljiv. Koristio je kraljevsku silu kako bi proveo odluke sabora. Znao je da time plaća cijenu, ali i da dobiva moćnog saveznika u Rimu.

Što je to značilo za ‘naše’ glagoljaše?

Značilo je katastrofu, barem kratkoročno. Glagoljaši, svećenici koji su služili misu na staroslavenskom i koristili glagoljičko pismo, proglašeni su hereticima. Mnogi su bili proganjani, a njihove crkve zatvarane. To je bila tamna strana Krešimirove konsolidacije moći. On je, u suštini, žrtvovao jedan autohtoni dio hrvatske kulture radi viših političkih ciljeva.

Ipak, glagoljaška tradicija bila je prejaka da bi je se tako lako iskorijenilo. Povukla se u ruralnija područja, posebno u Istru i na otoke, i preživjela stoljećima. No, u Krešimirovo doba, udarac je bio strašan. On je jasno dao do znanja da u njegovom kraljevstvu postoji samo jedan autoritet, a to su on i papa kojeg on podržava.

Kako je točno Krešimir ‘proširio’ Hrvatsku do njezinih najvećih granica?

E, sad dolazimo do onog “Veliki”. Jednom kad je osigurao zaleđe i dobio podršku Crkve, Petar Krešimir IV okrenuo se vanjskoj politici. I tu je bio nevjerojatno uspješan. Njegova strategija bila je dvojaka: diplomacija i sila.

Prvo, iskoristio je slabost Bizanta. Bizantsko Carstvo bilo je napadnuto sa svih strana, posebno od Turaka Seldžuka na istoku. Jednostavno nisu imali resursa baviti se “tamo nekim” dalmatinskim gradovima. Krešimir je to iskoristio. Nije nužno zaratio s njima. Umjesto toga, nametnuo se kao stvarni vladar.

On preuzima titulu “kralja Hrvatske i Dalmacije”. To “i Dalmacije” je ključno. To je značilo da su mu se Zadar, Trogir, Split i Rab konačno pokorili. Ne više kao bizantskom namjesniku, već kao hrvatskom kralju. Zauzvrat im je jamčio autonomiju i mir. Bio je to majstorski potez. Oni su dobili zaštitnika od mletačkih napada, a on je dobio najbogatije i najciviliziranije gradove Jadrana.

Govorimo li o stvarnoj vlasti ili samo titulama?

Oboje, i to je važno. U srednjem vijeku, titule su bile važne, ali su bile bezvrijedne ako iza njih nije stajala stvarna vojna i ekonomska moć. Krešimir je imao oboje. Njegova vlast nad gradovima bila je stvarna. Postavljao je svog “bana” (upravitelja) kao glavnu figuru u Dalmaciji.

Nadalje, proširio je svoj utjecaj. Postavio je svog rođaka, Dmitra Zvonimira, za bana u Slavoniji, čime je i to područje čvršće vezao uz krunu. Izvori spominju da se njegova vlast protezala i na dijelove Bosne, a južno je pokorio i Neretvansku kneževinu, čime je eliminirao staru prijetnju gusara.

U jednom trenutku, Hrvatska Petra Krešimira IV protezala se “od Drave do mora”, uključujući cijelu obalu. To je bio teritorijalni opseg koji Hrvatska neće vidjeti stoljećima nakon njega.

Je li Šibenik doista ‘Krešimirov grad’?

Svaki put kad prođem Šibenikom, a prolazim često poslovno, ne mogu se oteti dojmu te povijesti. Taj grad jednostavno odiše nečim posebnim. Tradicionalno, da. Najstariji sačuvani spomen Šibenika nalazi se u darovnici Petra Krešimira IV iz 1066. godine. U njoj on boravi u “našem gradu” (in castro nostro) Šibeniku.

Povjesničari danas dvoje je li on baš “osnovao” grad iz temelja ili je, što je vjerojatnije, proširio i utvrdio već postojeće naselje na tom strateški savršenom mjestu, na ušću Krke. No, to je zapravo manje važno. Činjenica da je on tamo boravio, da ga je nazivao “svojim” i da je izdao tako važan dokument, pokazuje da je Šibenik bio ključna točka njegove vlasti na obali. On je prepoznao njegov potencijal. Ta veza Krešimira i Šibenika je neraskidiva, i zato ga s pravom nazivamo “Krešimirovim gradom”.

Kakav je bio ‘kraljevski biznis’? Kako je upravljao tako velikom zemljom?

Imati velik teritorij je jedno. Upravljati njime je nešto sasvim drugo. Petar Krešimir IV nije bio samo ratnik; bio je i administrator. Njegov dvor nije bio stacionaran. Putovao je zemljom, od Knina (njegove glavne prijestolnice) do Biograda, Nina i sada Šibenika. To se zvalo “putujući dvor”. Tako je pokazivao svoju prisutnost i rješavao lokalne sporove.

Oslanjao se na sustav župa, kojima su upravljali župani. No, uveo je i ključnu inovaciju: ojačao je instituciju bana. Dok je prije postojao samo jedan ban, Krešimir je, čini se, imao više njih za različita područja. Imao je “bana Dalmacije i Hrvatske”, a postavio je, kao što smo spomenuli, i Zvonimira kao bana Slavonije.

Osim toga, bio je izuzetno darežljiv prema Crkvi. Ali nije to radio samo iz pobožnosti. Darivanjem posjeda samostanima (poput samostana Sv. Krševana u Zadru ili Sv. Ivana u Biogradu), on je stvarao centre pismenosti, kulture i, što je najvažnije, administracije. Ti su samostani postali njegovi lojalni saveznici i pomagali su mu u upravljanju zemljom. Možete to vidjeti i u arhivima koje čuva Sveučilište u Zadru, gdje se vidi ta duga tradicija pismenosti koja vuče korijene iz tog razdoblja.

Tko su bili njegovi ‘glavni ljudi’?

Osim crkvenih poglavara, njegov apsolutno najvažniji čovjek bio je Dmitar Zvonimir. Zvonimir je bio iz ogranka Trpimirovića i bio je oženjen Jelenom “Lijepom”, sestrom ugarskog kralja. Krešimir ga je prvo postavio za bana Slavonije, a kasnije, budući da sam Krešimir nije imao sina (barem ne zakonitog koji bi ga naslijedio), Zvonimir postaje njegov suvladar i prijestolonasljednik.

Ovaj potez pokazuje Krešimirovu političku dalekovidnost. Znao je da kraljevstvo nakon njegove smrti treba snažnog vođu. Zvonimir je, svojim vezama s Ugarskom i svojim položajem bana, bio idealan kandidat. Imenujući ga suvladarom, Krešimir je pokušao osigurati miran prijenos vlasti.

Nažalost, sudbina je imala druge planove.

Zašto su Normani odjednom postali problem?

Dok je Krešimir gradio svoje kraljevstvo, na jugu Italije pojavila se nova, zastrašujuća sila: Normani. To su bili potomci Vikinga koji su se naselili u Normandiji (Francuska), a odatle krenuli u osvajanja po Europi. Osvojili su južnu Italiju i Siciliju, izbacili Bizant i Arape, i sada su gledali preko Jadrana.

Njihov vođa, Robert Guiscard, bio je ambiciozan i nemilosrdan. Njegov je cilj bio srušiti Bizantsko Carstvo, a Hrvatska mu se našla na putu.

Godine 1074. situacija je eskalirala. Normani su, kao saveznici dalmatinskih gradova koji su se možda pobunili protiv Krešimirove čvrste ruke (ili su ih Normani na to natjerali), napali hrvatsku obalu. Njihov vojskovođa, knez Amico (Amik), napao je Rab, Cres i navodno zauzeo samog hrvatskog kralja.

Je li bitka kod Falkone bila kraj?

Ovo je jedan od najdramatičnijih i najnejasnijih događaja u hrvatskoj povijesti. Stariji povijesni izvori spominju da je normanski knez Amico u bitci kod “Falkone” (mjesto koje do danas nije sa sigurnošću identificirano, možda negdje na Rabu) zarobio “kralja”.

Ako je taj kralj bio Petar Krešimir IV, to bi objasnilo njegov iznenadni nestanak sa scene.

Zamislite taj scenarij: najmoćniji hrvatski kralj, na vrhuncu svoje slave, zarobljen je u iznenadnom napadu. Kaos koji je morao uslijediti bio je neopisiv.

Misterij Krešimirove smrti: Što se uistinu dogodilo ‘Velikom’ kralju?

Ovdje ulazimo u područje nagađanja, jer pouzdani izvori jednostavno šute. Petar Krešimir IV nestaje s povijesne pozornice 1074. ili 1075. godine. Nema grobnice, nema zapisa o smrti, nema oproštajnog pisma. Samo tišina.

Što mu se moglo dogoditi? Postoji nekoliko glavnih teorija:

• Teorija 1: Zarobljenik Normana. Ovo je najdramatičnija teorija. Prema njoj, knez Amico ga je zarobio. Da bi se oslobodio, Krešimir je morao Normanima (i papi, koji je bio njihov saveznik) predati ključne gradove i čak poslati svog sina Stjepana kao taoca. Nakon toga, slomljen i ponižen, povukao se u samostan gdje je i umro.
• Teorija 2: Smrt u samostanu (bez zarobljavanja). Neki povjesničari smatraju da priča o zarobljavanju nije točna. Po njima, Krešimir se, osjećajući da mu se bliži kraj i nemajući nasljednika (jer mu je sin Stjepan očito bio u samostanu ili nije bio podoban za vlast), jednostavno povukao s vlasti. Otišao je u samostan Sv. Stjepana pod borovima (blizu Splita), prepustio prijestolje Zvonimiru i tamo umro prirodnom smrću.
• Teorija 3: Ubojstvo? Iako za ovo nema nikakvih dokaza, u politici 11. stoljeća nasilna smrt nikada nije isključena.

Proučavajući Krešimira, moram priznati, osjećam neku vrstu frustracije. Ne zbog njega, nego zbog izvora. Toliko toga je fragmentirano, toliko toga nagađamo. Mi Hrvati kao da imamo ‘crne rupe’ u ključnim dijelovima povijesti. Ali možda je baš to ono što Krešimira čini ‘Velikim’ – činjenica da je i tisuću godina kasnije njegova ostavština toliko snažna da nas tjera da kopamo, raspravljamo i, na kraju krajeva, da se divimo.

Je li Zvonimir ‘umiješao prste’?

Malo je vjerojatno. Nema apsolutno nikakvih naznaka da je Zvonimir bio išta drugo doli Krešimiru odan. Štoviše, Zvonimir nije odmah preuzeo vlast. Postojao je kratki period nejasnoća prije nego što je Zvonimir okrunjen, što zapravo sugerira da ga je Krešimirov nestanak iznenadio. Zvonimir je naslijedio Krešimirovu politiku savezništva s papom, što ukazuje na kontinuitet. On nije bio uzurpator, već logičan i od Krešimira pripremljen nasljednik.

Kakvu nam je Hrvatsku Petar Krešimir IV ostavio u nasljeđe?

Ostavio nam je Hrvatsku na njenom apsolutnom vrhuncu. Kraljevstvo koje je bilo suvereno, moćno i međunarodno priznato. Ostavio je državu koja je kontrolirala i svoje zaleđe i svoje more, ujedinivši dva “svijeta” – kontinentalni i mediteranski – koji čine Hrvatsku onim što jest.

Njegova odluka da veže Hrvatsku uz Rim i Zapad bila je, bez sumnje, jedna od najvažnijih odluka u našoj cjelokupnoj povijesti. Ona je definirala naš kulturni, vjerski i politički identitet za tisuću godina koje dolaze.

Naravno, ta je veličina bila kratkog vijeka. Već nakon Zvonimirove smrti (samo 15-ak godina nakon Krešimirove), kraljevstvo je utonulo u kaos i borbe za prijestolje, što je na kraju dovelo do dolaska ugarskih kraljeva na hrvatsko prijestolje.

Ali to ne umanjuje Krešimirovo postignuće. On je pokazao što je hrvatska država sposobna postići. On je postavio letvicu. Zato i jest “Veliki”. Njegova vladavina ostaje trajni podsjetnik na zlatno doba hrvatske neovisnosti i moći, vrijeme kada je glas hrvatskog kralja odzvanjao od Drave do Jadrana i bio poštovan u Rimu i Carigradu. I dok stojim na onoj kninskoj tvrđavi, ili šetam šibenskom rivom, čini mi se da taj glas mogu čuti i danas.

Često postavljena pitanja