Sjećate li se lektire? Onih dana u srednjoj školi kada se sve svodilo na “obradu” pjesama? Meni je, priznajem, uglavnom bilo tako. Dosadno. Sve dok nismo stigli do jednog imena koje mi jednostavno nije dalo mira. Petar Preradović. Nije to bilo čak ni zbog očitog domoljublja. Bilo je nešto drugo.
Jedna pjesma. “Putnik”.
U tim stihovima osjetio sam… stvarnu bol. Nešto poput umora i čežnje koja je bila dublja od puke nostalgije.
Tek godinama kasnije, kad sam počeo sam kopati, shvatio sam i zašto.
Priča o Petru Preradoviću nije samo priča o pjesniku s obaveznog popisa. To je priča o vojniku. I to ne bilo kakvom, već o generalu Austrijske vojske. O čovjeku koji je skoro pa zaboravio svoj materinji jezik, da bi mu se onda vratio na najspektakularniji mogući način i postao jedan od stupova Ilirskog pokreta.
Ovo je priča o čovjeku rastrganom. Između dvije uniforme, dvije odanosti, dva svijeta.
Ovo nije analiza lektire. Ovo je pokušaj da se zaviri ispod spomenika, da se skine ta teška generalska odora i pronađe čovjek. Kompleksan. Proturječan. I na kraju krajeva, briljantan.
Više iz kategorije Vladari
Ključni zaključci (Key Takeaways)
- Petar Preradović bio je jedan od najistaknutijih pjesnika hrvatskog romantizma (Ilirskog pokreta), ali istovremeno i visoki časnik, general u austrijskoj vojsci.
- Nakon godina provedenih u vojnoj akademiji na njemačkom jeziku, Preradović je gotovo potpuno zaboravio hrvatski i morao ga je ponovno učiti.
- Njegov pjesnički “povratak” hrvatskom jeziku, potaknut susretom s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, započeo je pjesmom “Zora puca, bit će dana”, koja je odmah postala budnica i simbol pokreta.
- Njegov opus stoji na tri snažna stupa: domoljubnoj, ljubavnoj i duboko misaonoj (refleksivnoj) poeziji.
- Cijeli njegov život bio je obilježen tim dualizmom – unutarnjom borbom između vojne dužnosti prema Carstvu i emotivne odanosti vlastitom narodu.
Tko je zapravo bio Petar Preradović? Više od imena na spomeniku.
Kad netko kaže “Ilirski pokret”, što zamislite? Vjerojatno zanesene intelektualce, pisce, političare po kavanama u Zagrebu. Ne zamišljate nužno austrijskog časnika stacioniranog stotinama kilometara daleko.
Ali upravo je to bio Petar Preradović.
Rođen je 1818. u Grabrovnici, selu kraj Pitomače. Potječe iz pravoslavne graničarske obitelji. Taj vojnički dril, taj život na granici, bio mu je u krvi. Rana očeva smrt zapečatila mu je sudbinu. Majka ga, sa samo 12 godina, šalje na vojnu akademiju. Smjer: Bečko Novo Mjesto (Wiener Neustadt).
Bio je to put u jednom smjeru. Put prema uspješnoj vojnoj karijeri. Čovjek Carstva.
Taj put je, međutim, imao cijenu. Akademija je bila stroj za germanizaciju. Sva nastava, sav život, sva komunikacija – isključivo na njemačkom. Dječak iz Grabrovnice morao se prilagoditi ili propasti.
Prilagodio se.
Toliko dobro da je hrvatski jezik polako, ali sigurno, nestajao. Postao je potisnut. Stran. Postao je jezik djetinjstva, sjećanje, a ne jezik budućnosti. Preradović je postao uzoran vojnik. Penjao se u hijerarhiji. Postao je “Peter von Preradović”, odan Caru i Monarhiji. Činilo se da je priča gotova.
No, sudbina je imala druge planove.
Kako to mislite, ‘zaboravio’ je svoj materinji jezik?
Ovo je dio priče koji me uvijek najviše fascinirao. Kao netko tko živi i diše hrvatski, tko piše na njemu, sama ideja da bih ga mogao “zaboraviti” zvuči mi… pa, bizarno.
Ali moramo razumjeti kontekst.
To nije bilo zaboravljanje kao amnezija. Nije se jednog jutra probudio i nije znao reći ‘kruh’. Bilo je to duboko potiskivanje.
Zamislite tu akademiju. Sredina 19. stoljeća. Njemački nije bio samo jezik. Bio je ključ. Bio je alat za preživljavanje, a onda i za napredak. Hrvatski? To je bio jezik “kod kuće”. Jezik seljaka, graničara. Nije imao taj ‘prestiž’. Da bi uspio, mladi Preradović je morao misliti, sanjati i, na koncu, osjećati na njemačkom.
I tako je, postavši časnik, Preradović pisao. Naravno. Ali na njemačkom. Njegovi prvi pjesnički pokušaji bili su na jeziku koji mu je dao karijeru, ne na jeziku koji mu je dala majka. To stvara nevjerojatnu psihološku sliku. Čovjek koji osjeća poeziju u sebi, ali je ne može izraziti na jeziku svog srca.
Taj unutarnji rascjep morao je biti bolan. I upravo taj bol čini njegov kasniji povratak toliko dramatičnim.
Je li jedan susret u Milanu doista promijenio sve?
Priča o Preradovićevom “buđenju” zvuči kao scenarij za film. Godina je 1843. Mladi, perspektivni časnik Petar Preradović stacioniran je u Milanu. U to vrijeme, Milan je bio živo kulturno središte, ali i čvorište gdje su se susretali mnogi Hrvati iz različitih dijelova Monarhije.
Tamo, sasvim slučajno, susreće Ivana Kukuljevića Sakcinskog.
Kukuljević je bio njegova sušta suprotnost. On je bio srce Ilirskog pokreta. Vatreni domoljub. Čovjek na misiji. Kad je sreo Preradovića – talentiranog mladića, časnika, koji piše poeziju na njemačkom – Kukuljević je u njemu vidio izgubljenog sina.
Njihov razgovor, kako legenda kaže, bio je prekretnica. Kukuljević ga je izazvao. Nagovarao. Probudio je u njemu onu uspavanu iskru. “Zašto pišeš za strance?” navodno ga je pitao. “Zašto ne pišeš za svoj narod?”
Taj susret bio je šok za sustav. Posadio je sjeme sumnje. Preradović je odjednom počeo preispitivati sve.
Počeo je proces ponovnog učenja. Zamislite tu muku. Nije on bio dijete. Bio je odrastao čovjek, časnik u uniformi, koji je morao ponovno sricati riječi, tražiti zaboravljenu gramatiku, boriti se s vlastitim jezikom koji mu je bio tu, ali zaključan. Njegova prva pjesma nakon ovog “buđenja” bila je, ironično, i dalje na njemačkom (“Das Uskoken-Mädchen”), ali tema je bila hrvatska.
Bio je to most. A onda je prešao rijeku.
“Zora puca”: Rođenje pjesnika
Godina je 1844. U zadarskom časopisu Zora dalmatinska izlazi pjesma. Potpisana je skromno, pseudonimom “P. St.” (prema njegovoj majci Stanić). Ta pjesma bila je “Zora puca, bit će dana”.
Bum.
To je bila eksplozija. Scena je nevjerojatna. Čovjek koji je jedva ponovno naučio svoj jezik, koji se muči sa svakim stihom, piše pjesmu koja postaje neslužbena himna cijelog jednog pokreta.
“Zora puca, bit će dana, Zora puca, svanut tmina, Bratja, mrak je, ali evo Zora nam je iz daljina…”
Ti stihovi nisu bili samo lijepi. Bili su nada. Obećanje. Za Preradovića osobno, to je bio njegov povratak kući. Za hrvatski narod, to je bio poklič buđenja. Pjesma je imala sve: jednostavnost, moćnu metaforu zore koja pobjeđuje tminu i, što je najvažnije, dolazila je iz srca čovjeka koji je tu tminu osobno iskusio.
Od tog trenutka, Petar Preradović više nije bio samo austrijski časnik. Postao je hrvatski pjesnik.
Vojna odora i pjesničko pero: Kako je, zaboga, balansirao ta dva svijeta?
I tu smo. U srži. Najveća drama Preradovićevog života nije se odvijala na bojnom polju, nego u njemu samom.
Njegova vojna karijera nije stala. Nipošto.
Nastavio je napredovati. Službovao je diljem Monarhije. Zadar, Zagreb, Cremona, Verona, Beč. Sudjelovao je u ratovima. Dobivao je odlikovanja. Na kraju je dosegao čin general-majora. Uspješan, cijenjen vojnik Carstva.
Ali…
Istovremeno, bio je pjesnik. I to ne bilo kakav, nego vodeći pjesnik pokreta koji je težio većoj samostalnosti naroda unutar tog istog Carstva.
Stalno je hodao po žici.
Sjećam se kad sam prvi put stajao pred njegovim spomenikom na Mirogoju. Gledate tu bistu, tog ozbiljnog čovjeka u vojnoj odori, i pokušavate ga spojiti sa stihovima “Miruj, miruj, srce moje”. Ta dva identiteta djeluju nespojivo. Kako je mogao biti odan Caru u Beču i istovremeno pisati “Rodu o jeziku”?
To je bio njegov križ. Biografi kažu da je bio melankoličan čovjek. Kako i ne bi bio? Njegova odanost bila je podijeljena. Volio je svoju domovinu, ali je kruh zarađivao služeći Monarhiji koja je tu domovinu često tlačila. Taj unutarnji sukob definira sve što je napisao.
Je li njegova poezija patila zbog vojničke karijere?
Neki književni kritičari, cjepidlake, kažu da jest. Ističu “germanizme”. Tvrde da mu jezik nije toliko “čist” kao, recimo, Mažuranićev. Kažu da ga je vojna služba sputavala.
Ja na to gledam dijametralno suprotno.
Mislim da njegova poezija jest to što jest upravo zbog te borbe. Njegovi germanizmi nisu greška; oni su ožiljak. Oni su dokaz njegove muke, njegovog povratka. Kada “Putnik” luta svijetom i traži “mir svoj”, to nije samo pjesnička figura. To je on. Doslovno. To je čovjek koji je bio stranac u tuđini, ali se često osjećao kao stranac i kod kuće, rastrgan.
Ta proživljenost daje njegovim pjesmama težinu. Njegov opus zato i stoji na ta tri slavna stupa:
- Domoljubne pjesme: (“Zora puca”, “Rodu o jeziku”, “Pozdrav domovini”). One su snažne, ali i opominjuće. On ne viče, on moli. On zna kolika je cijena slobode.
- Ljubavne pjesme: (“Mrtva ljubav”, “Miruj, miruj, srce moje”). Gotovo nikad sretne. To je poezija čežnje, gubitka. Srce koje “miruje” zapravo vrišti od boli.
- Misaone (refleksivne) pjesme: (“Putnik”, nedovršeni ep “Prvi ljudi”). Ovdje je najviše “on”. Pitanja o Bogu, o smislu, o prolaznosti. Pitanja vojnika koji je vidio smrt i pjesnika koji je tražio ljepotu.
Što nam Preradović poručuje u svojim najvažnijim djelima?
Kad maknemo patinu lektire, što ostaje? Ostaju stihovi koji i danas grizu.
Njegove dvije glavne zbirke, “Prvenci” (1846.) i “Nove pjesme” (1851.), bile su temelji moderne hrvatske poezije. Ali ako moram izdvojiti poruke, to bi bile ove.
U pjesmi “Rodu o jeziku” on ne piše samo pjesmu. Ovo je manifest. Stih “O jeziku, rode, da ti pojem, / O jeziku milom tvom i mojem!” nije samo oda. To je politički program, zamotan u stihove. Preradović je to shvatio bolje od ikoga. Zašto? Jer ga je skoro izgubio. Znao je da je jezik domovina. Da je u njemu “sva sila” i “svetinja”.
Onda imate “Putnika”. To je, za mene, njegova najosobnija, “one-to-one” pjesma. Putnik koji luta svijetom, vidio je Pariz i Beč, vidio je sve ljepote, ali nigdje ne nalazi mir. I na kraju shvaća da je mir jedino u “rodnoj grudi”. Pa tko se od nas, tko je ikad bio ‘vani’, nije bar jednom tako osjećao?
A tu je i njegov veliki, ambiciozni i nažalost nedovršeni ep “Prvi ljudi”. To je bio njegov pokušaj da napiše hrvatsku “Božanstvenu komediju”. Filozofski ep o Adamu i Evi, o borbi dobra i zla. To nam pokazuje da Preradović nije bio samo “narodni budničar”. Bio je dubok mislilac, filozof koji se hrvao s najvećim pitanjima.
Zašto je “Mrtva ljubav” i danas tako prokleto stvarna?
Dopustite mi da se kratko zaustavim na ovoj. Ako je “Putnik” njegova osobna karta, “Mrtva ljubav” je njegov ožiljak.
Pjesma govori o ljubavi koja je umrla, ali čiji duh i dalje proganja. “I kad s drugim lijepim bićem / U najslađem stojim razgovoru, / Tvoj se lik preda mnom stvori…”
Ovo je tako ljudski. Tako stvarno. Tko od nas nije doživio da ga sjećanje na prošlu vezu presiječe usred sretnog trenutka? Sjediš na kavi s nekim novim, super ti je, i onda… bljesak. Sjećanje. Lik one stare ljubavi. Preradović je tu uhvatio samu bit melankolije. Njegova ljubavna poezija je teška, ali je zato iskrena. On ne uljepšava. Priznaje bol.
Upravo ta sirova iskrenost, taj spoj domoljublja, filozofije i duboke osobne boli, čini ga pjesnikom kojeg vrijedi čitati i izvan školskih klupa. Njegov rad, koji i danas čuva i promovira Matica hrvatska, ostaje temelj naše književne baštine.
Kakav je bio Preradovićev privatni život? Iza uniforme i stihova.
Čovjek, a ne spomenik, bio je, pogađate, kompliciran.
Prvi veliki udarac u privatnom životu bila je smrt njegove prve supruge, Pavice de Ponte. Taj gubitak ostavio je dubok trag i vjeruje se da je udahnuo život nekima od njegovih najtužnijih ljubavnih stihova.
Kasnije se ponovno oženio, s Emom Regner, s kojom je imao sedmero djece. Jednoj od svojih kćeri dao je ime Zora. Simbolika je jasna. Njegova prva hrvatska pjesma, njegovo buđenje, postalo je dio njegove obitelji.
Iako je veći dio života proveo izvan Hrvatske, bio je duboko povezan s kulturnom scenom. Dopisivao se s ilircima. Kad god je bio stacioniran u Zagrebu, bio je središnja figura društvenog života.
No, taj dualizam ga je trošio.
- 1818: Rođen u Grabrovnici.
- 1830: Odlazi na vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto.
- 1843: Sudbonosni susret s Kukuljevićem u Milanu.
- 1844: Objavljuje “Zora puca” i vraća se hrvatskom jeziku.
- 1846: Izdaje prvu zbirku “Prvenci”.
- 1851: Izdaje drugu zbirku “Nove pjesme”.
- 1864: Dostiže čin general-majora.
- 1872: Umire u Fahrafeldu, u Austriji. Daleko od domovine.
Umro je kao cijenjeni austrijski general. Ali sahranjen je kao najveći hrvatski pjesnik.
Zašto je njegov sprovod u Zagrebu bio više od sprovoda?
Ovo je posljednji, možda i najvažniji čin Preradovićeve životne drame.
Kad je 1872. umro, pokopan je u Beču. Logično. Bio je austrijski general.
Ali Hrvatska ga nije htjela ostaviti tamo. Elita Ilirskog pokreta, sada već stupovi društva, pokrenula je akciju da se njegovo tijelo prenese kući. Nisu ga dali.
To se dogodilo tek 1879. godine. Njegovi posmrtni ostaci konačno su prevezeni vlakom iz Beča u Zagreb.
Taj sprovod nije bio samo sprovod. Bila je to prvorazredna nacionalna manifestacija. Deseci tisuća ljudi izašli su na ulice. Bio je to politički statement. Bio je to dokaz da je pjesničko pero nadjačalo vojničku sablju.
Sahranivši ga u arkadama na Mirogoju, hrvatski narod je simbolično rekao: “On je naš”. Carstvo je moglo imati njegovu vojnu službu, ali Hrvatska je imala njegovu dušu.
Njegov život nije bio lak. Bio je satkan od suprotnosti.
Ali u toj vječnoj borbi između časnika i pjesnika, između dužnosti i srca, rodila se poezija koja traje. Petar Preradović nije uspio pomiriti ta dva svijeta u svom životu, ali ih je pomirio u svojoj umjetnosti.
I zato, kada danas čitamo “Miruj, miruj, srce moje”, mi ne čujemo generala.
Čujemo čovjeka.
I to je njegova najveća pobjeda.
Često postavljena pitanja – Petar Preradović
Kako je Preradović uspio održati ravnotežu između svoje vojne karijere i pjesničkog izraza?
Preradović je uspio balansirati svoj vojni život i pjesništvo tako što je kroz svoju poeziju izrazio duboke osjećaje domoljublja, ljubavi i refleksije, unatoč redovitim službama i dužnostima u vojnoj hijerarhiji. Njegovi germanizmi i unutarnji sukobi odraz su njegovog rascjepa, a upravo ta proživljenost i borba daju snagu njegovim pjesmama.
Na koji način je susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim bio presudan za njegovu književnu putanju?
Susret u Milanu s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim izazvao je kod Preradovića unutarnju krizu i podsjetio ga je na važnost pisanja za svoj narod. Taj susret potaknuo je njegov povratak hrvatskom jeziku i pokrenuo ga da počne izražavati domoljublje kroz poeziju, što je dovelo do njegova znamenitog buđenja kao hrvatskog pjesnika.
Zašto je pjesma ‘Zora puca’ smatrana ključnim trenutkom Preradovićevog života i djela?
Pjesma ‘Zora puca’ simbolizira njegov povratak hrvatskom jeziku i identitetu, predstavljajući nadu i buđenje naroda. To je pjesma koja je izazvala osjećaj patriotizma i ponosa, jer je nastala u trenutku kada je Preradović, unatoč unutarnjim borbama, pronašao snagu da se ponovo identificira kao hrvatski pjesnik.
