Petar Svačić: Priča o posljednjem hrvatskom kralju

Postoje imena u hrvatskoj povijesti koja odzvanjaju težinom. Imena koja nisu samo zapisi u prašnjavim knjigama, već simboli. Ona nose teret čitavih epoha, slavu pobjeda i gorčinu poraza. Jedno od takvih, možda i najteže od svih, zasigurno je Petar Svačić.

Izgovorite to ime i gotovo da možete osjetiti hladan vjetar kako briše preko planinskog prijevoja, čuti zveket oružja i jeku jednog kraljevstva koje se lomi. On je naš “posljednji kralj”. Posljednji čovjek koji je nosio hrvatsku krunu, a da mu u žilama nije tekla tuđinska krv. Njegova priča nije samo lekcija iz povijesti; ona je temeljni mit, tragična romanca o suverenitetu, ponosu i neizbježnom kraju jedne velike ere.

No, tko je zapravo bio taj čovjek? Je li on stvarna povijesna ličnost ili više plod kasnije stvorene legende, simbol otpora koji nam je bio potreban? Njegova vladavina bila je kratka, očajnička i nasilna. Trajala je svega nekoliko godina, stisnuta između smrti jedne moćne dinastije i dolaska druge, još moćnije. U ovom članku zaronit ćemo duboko u maglu 11. stoljeća. Pokušat ćemo odvojiti mit od čovjeka i shvatiti zašto je priča o Petru Svačiću i danas, više od 900 godina kasnije, i dalje toliko prokleto važna.

Više iz kategorije Vladari

Ljudevit Posavski

Dmitar Zvonimir

Ključni zaključci

Prije nego što krenemo, evo što apsolutno morate znati o Petru Svačiću:

• Posljednji narodni kralj: Petar Svačić (ili Petar) smatra se posljednjim hrvatskim kraljem “narodne krvi”, koji nije bio iz strane dinastije.
• Kraj jedne ere: Njegova vladavina (cca. 1093. – 1097.) označava konačan kraj neovisne srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske kakva je postojala pod dinastijom Trpimirovića.
• Bitka na Gvozdu: Poginuo je u Bitci na planini Gvozd (danas Petrova gora) oko 1097. godine, boreći se protiv vojske ugarskog kralja Kolomana.
• Upitno podrijetlo: Iako ga zovemo “Svačić”, taj se atribut pojavljuje tek u kasnijim izvorima. Suvremeni ga izvori spominju samo kao “kralja Petra”.
• Simbol otpora: Njegova smrt i “posljednji juriš” postali su moćan nacionalni simbol otpora tuđinskoj vlasti, posebno u 19. stoljeću tijekom nacionalnog buđenja.
• Uvod u uniju: Njegov poraz otvorio je put za krunidbu Kolomana za hrvatskog kralja u Biogradu 1102. i početak 800-godišnje personalne unije s Ugarskom.

Zašto je Hrvatska uopće trebala “posljednjeg” kralja? Što se točno dogodilo?

Da bismo shvatili Petra, moramo prvo shvatiti kaos koji mu je prethodio. Priča o Petru Svačiću ne počinje njegovim rođenjem, već smrću jednog od najvećih hrvatskih vladara – Dmitra Zvonimira.

Zvonimir, okrunjen 1075. godine uz potporu samog pape Grgura VII., vladao je kraljevstvom koje je bilo na vrhuncu moći. Bilo je to “zlatno doba”. Kraljevstvo se protezalo, trgovalo se, gradile su se crkve. Ali, postojao je jedan problem. Velik problem. Zvonimir i njegova žena, kraljica Jelena “Lijepa”, nisu imali preživjelog muškog nasljednika. Njihov sin Radovan umro je mlad.

Kada je Zvonimir 1089. godine umro (legenda o ubojstvu i kletvi posve je druga, fascinantna tema, ali vjerojatno samo legenda), Hrvatska se našla u ustavnoj krizi. Prijestolje je bilo prazno.

Tko je bila Jelena “Lijepa” i zašto je ona ključna?

Ovdje na scenu stupa kraljica udovica. Jelena nije bila bilo tko. Bila je sestra moćnog ugarskog kralja Ladislava I. iz dinastije Arpadovića. Suočena s kaosom i borbama za prijestolje unutar hrvatskog plemstva, Jelena je učinila ono što bi vjerojatno svaka princeza u njezinoj situaciji učinila – pozvala je u pomoć svoju obitelj.

Njezin brat Ladislav taj je poziv jedva dočekao. On je, preko Jelene, polagao dinastičko pravo na hrvatsku krunu. Godine 1091. Ladislav je s moćnom vojskom prešao Dravu. Nije naišao na značajan otpor u panonskom dijelu kraljevstva (Slavoniji). Dapače, da bi učvrstio svoju vlast i stvorio bazu moći, osnovao je Zagrebačku biskupiju. Međutim, južni dio kraljevstva, planinska i primorska Hrvatska, srce stare države Trpimirovića, nije ga prihvatio.

Kako je izgledala Hrvatska uoči dolaska Petra Svačića?

Jednom riječju: kaos.

Nakon Zvonimirove smrti, na prijestolje je nakratko došao Stjepan II., posljednji izdanak glavne linije Trpimirovića. Ali on je bio star, bolestan i proveo je život u samostanu. Njegova formalna vladavina (1089.-1091.) bila je samo intermezzo. Umro je ne ostavivši nasljednika, i time je moćna loza Trpimirovića, koja je vladala Hrvatima više od dva stoljeća, konačno ugašena.

Zemlja se doslovno raspala.

Ladislav je kontrolirao sjever (Slavoniju) i tamo postavio svog nećaka Almoša kao “kralja”. No, plemstvo južno od planine Gvozd, tradicionalni stupovi hrvatskog kraljevstva, rekli su odlučno “ne”. Nisu željeli Mađara za kralja. Zemlja je bila u stanju građanskog rata. Sjever protiv juga. Jedni su podržavali Arpadoviće, drugi su tražili “svog” čovjeka.

Trebao im je vođa. Trebao im je netko tko nije Trpimirović (jer ih više nije bilo), ali tko je bio dovoljno moćan, ugledan i hrabar da okupi vojsku i kaže “stop” ugarskom napredovanju.

Otkud se pojavio Petar? Kako je “kralj iz naroda” preuzeo krunu?

Oko 1093. godine, južno hrvatsko plemstvo okupilo se i učinilo upravo to. Izabrali su novog kralja. To nije bio kralj po nasljedstvu, već po izboru. Bio je to čovjek kojeg izvori spominju jednostavno kao “kralja Petra”.

Njegova baza moći bio je Knin, drevni Zvonimirov grad i simbol hrvatske državnosti. Iz Knina, Petar je počeo konsolidirati svoju vlast, protjeravši Almoša natrag u Slavoniju. Na nekoliko kratkih, ponosnih godina, Petar je uspio obnoviti hrvatsko kraljevstvo južno od Gvozda. Znamo da je kovao vlastiti novac (dokaz suvereniteta) i da je stolovao u Kninu.

Njegova vladavina bila je sve samo ne mirna. Bio je to stalni, tinjajući rat. On je bio kralj-ratnik, čiji je jedini cilj bio obrana ostataka kraljevstva. Znao je da je mir privremen. Znao je da će Mađari, kad-tad, doći dovršiti započeto.

Ladislav I. umro je 1095. godine, a na ugarsko prijestolje sjeo je njegov nećak, Koloman. I Koloman je, za razliku od svojih prethodnika, bio lukav, obrazovan (zvali su ga “Knjigoljubac”) i apsolutno odlučan riješiti “hrvatsko pitanje” jednom zauvijek.

Sjećam se priča mog djeda… Je li Petar Svačić bio stvarna osoba?

Ovo je pitanje koje me mučilo godinama. Kad sam bio dječak, moj djed mi je pričao o Petru Svačiću. U njegovoj priči, Petar je bio div, tragični junak koji je sam jurišao na stotinu neprijatelja. Ta slika, taj ponos pomiješan s tugom, duboko mi se urezala. Ali, je li taj “Svačić” uopće postojao?

Povijesna znanost ovdje je oprezna. Izvori iz 11. i 12. stoljeća spominju ga isključivo kao Petrus rex (kralj Petar). Nigdje se ne spominje prezime “Svačić”. Taj se atribut pojavljuje tek stoljećima kasnije, u 14. stoljeću, u pokušaju da se tog posljednjeg kralja poveže s jednim od 12 hrvatskih plemenitih rodova – rodom Svačića.

Je li on zaista bio iz tog roda? Moguće. Čak i vjerojatno. Ali za samu priču, to je gotovo nebitno.

Ono što znamo sa sigurnošću jest da je “kralj Petar” postojao. Bio je Hrvat, plemić, izabran od svojih sunarodnjaka da vodi posljednju obranu. On nije bio mit. Bio je stvaran čovjek od krvi i mesa, gurnut na najnezahvalniju pozornicu u hrvatskoj povijesti. “Svačić” je postao simbolički nadimak za sve ono što je predstavljao – posljednji izdanak starog, neovisnog hrvatskog plemstva.

Što je dovelo do kobne Bitke na Gvozdu?

Koloman je čekao. Dvije godine je sređivao stanje u vlastitoj zemlji i promatrao situaciju u Hrvatskoj. A onda je, u proljeće 1097. godine, krenuo.

Okupio je golemu vojsku, vjerojatno jednu od najvećih koje je regija do tada vidjela. S tom silom ponovno je prešao Dravu, pregazio Slavoniju i uputio se prema jugu, prema Kninu, srcu Petrove vlasti.

Na putu mu je stajala samo jedna prepreka.

Zašto baš planina Gvozd?

Planina Gvozd (što doslovno znači “šuma”) bila je drevna granica. Bila je to “Porta Ferrea” ili Željezna vrata, prirodna utvrda koja je dijelila panonsku od primorske Hrvatske. Tko je kontrolirao Gvozd, kontrolirao je put prema moru.

Petar Svačić nije bio naivan. Znao je da se u otvorenoj bitci na polju ne može mjeriti s Kolomanovom teškom konjicom i brojčano nadmoćnom vojskom. Njegova jedina šansa bila je iskoristiti teren koji poznaje. Odlučio je postaviti zasjedu i dočekati Kolomana na najtežem mogućem mjestu – na strmim, šumovitim obroncima Gvozda.

Bio je to hrabar, ali očajnički potez. Okupio je svu vojsku koju je mogao – plemiće koji su mu bili odani i njihove kmetove. Bila je to posljednja vojska neovisnog Hrvatskog Kraljevstva.

Kako je izgledao taj posljednji juriš?

Točan tijek bitke izgubljen je u povijesti. Mađarski izvori, naravno, veličaju Kolomanovu pobjedu, dok hrvatskih pisanih izvora iz tog doba gotovo da i nema. Ali možemo rekonstruirati.

Bila je to brutalna, krvava bitka. Vjerojatno je trajala danima, prsa o prsa, u gustoj šumi. Hrvati su se borili za svoje domove, za svog kralja, za svoj opstanak. Ugarska vojska borila se za krunu i proširenje kraljevstva. Snage su bile nejednake. Kolomanova profesionalna vojska, prekaljena u drugim ratovima, polako je, ali sigurno, slamala otpor.

Legenda kaže da je Petar Svačić, vidjevši da je bitka izgubljena i da mu se vojska raspada, okupio preostale vitezove oko sebe i poveo ih u posljednji, samoubilački juriš.

Pao je na bojnom polju. S mačem u ruci.

Njegovom smrću slomljen je i posljednji organizirani otpor. Ugarskoj vojsci put prema Kninu i moru bio je otvoren. Kraljevstvo je palo.

Posljedice bitke

Bitka na Gvozdu jedna je od najvažnijih i najtragičnijih bitaka u hrvatskoj povijesti. Njezine posljedice bile su trenutne i trajne.

• Smrt kralja: Nestao je posljednji vođa koji je mogao okupiti Hrvate.
• Pad Knina: Koloman je bez većeg otpora ušao u Knin i nastavio pohod prema obali.
• Kraj neovisnosti: Smrt Petra Svačića označila je stvarni kraj neovisne hrvatske države koja je trajala (s prekidima) od 9. stoljeća.
• Promjena imena: U čast poginulog hrvatskog kralja, planina Gvozd, mjesto njegove pogibije, navodno je preimenovana u Petrova gora. Ime koje nosi i danas.

Gvozd postaje Petrova Gora: Osobno putovanje na mjesto sjećanja

Stajati danas na Petrovoj Gori, na vrhu Petrovac, posebno je iskustvo. Bio sam tamo nekoliko puta. Kada zanemarite modernu infrastrukturu i onaj veličanstveni, ali danas devastirani spomenik Vojina Bakića, i kada pokušate zamisliti to mjesto 1097. godine, obuzme vas jeza.

Vjetar je oštar. Šuma je gusta. Mjesto je izolirano. To je savršena prirodna utvrda. Mogu točno zamisliti zašto je Petar odabrao baš to mjesto. Mogu zamisliti taj očaj, tu odlučnost.

Kada stojim tamo, priča mog djeda više ne zvuči kao mit. Osjećam težinu povijesti pod nogama. Ovdje je kralj pao braneći kraljevstvo. To nije samo fraza; to je opipljiva činjenica urezana u krajolik. To je mjesto gdje je jedan svijet umro, a drugi se rodio. Ta fizička povezanost s mjestom čini priču o Petru Svačiću stvarnijom od bilo kojeg teksta u knjizi.

Što se dogodilo nakon Svačićeve smrti? Je li Hrvatska odmah pala?

Ne baš. Iako je vojnički otpor bio slomljen, Koloman je bio mudar vladar. Shvatio je da je vojno osvojio zemlju, ali nije osvojio narod, pogotovo ne moćno hrvatsko plemstvo koje je i dalje sjedilo u svojim utvrdama. Mogao je nastaviti ratovati godinama, uništavajući zemlju koju je želio pripojiti, ili je mogao pregovarati.

Odabrao je ovo drugo.

Sljedećih nekoliko godina Koloman je proveo učvršćujući vlast. Ratovao je s Bizantom i Mlečanima za kontrolu nad dalmatinskim gradovima. A onda je, 1102. godine, sazvao hrvatsko plemstvo.

Što je točno “Pacta Conventa” i zašto je kontroverzna?

Tu dolazimo do najkontroverznijeg dokumenta hrvatske povijesti – Pacta Conventa (ili Qualiter).

Prema tom dokumentu (koji je, ruku na srce, vjerojatno kasnija krivotvorina iz 14. stoljeća), predstavnici 12 hrvatskih plemenitih rodova (među njima i Svačići) sastali su se s Kolomanom. Sklopili su sporazum. Priznali su ga za svog kralja, ali uz jasne uvjete:

• Hrvatsko plemstvo zadržava sve svoje posjede i povlastice.
• Ne moraju plaćati porez kralju.
• Obvezuju se na vojnu službu o vlastitom trošku samo unutar granica Hrvatske.
• Koloman se obvezao poštivati hrvatske zakone i običaje.

Iako je sam dokument vjerojatno lažan, povjesničari se danas uglavnom slažu da on opisuje stvarni dogovor koji je postignut. Nije to bila bezuvjetna predaja, već sporazum. Personalna unija. Hrvatska i Ugarska dobile su istog kralja, ali su ostale dva odvojena kraljevstva. Hrvatska je zadržala svog bana (potkralja), svoj Sabor (parlament) i svoj osjećaj državnosti.

Kao pečat tom dogovoru, Koloman se 1102. godine u Biogradu, starom hrvatskom kraljevskom gradu na moru, okrunio zasebnom hrvatskom krunom. Time je i formalno počela 800-godišnja zajednica s Ugarskom. Više o složenim odnosima i pravnoj prirodi te unije možete pročitati u znanstvenim radovima na portalu Hrčak.

Kakvo je nasljeđe Petra Svačića danas?

Petar Svačić u svoje vrijeme vjerojatno nije bio svjestan da će postati “posljednji”. On je bio samo čovjek koji je pokušavao spasiti ono što se spasiti dalo.

Njegovo pravo nasljeđe rođeno je stoljećima kasnije.

U 19. stoljeću, u doba romantizma i buđenja nacionalne svijesti (Ilirski pokret), Hrvatima je bio potreban simbol. Trebala im je priča koja utjelovljuje njihovu dugu povijest državnosti i njihovu vječnu borbu za slobodu. Pronašli su je u Petru Svačiću.

Postao je ultimativni tragični junak. Slikari poput Otona Ivekovića ovjekovječili su njegov “posljednji juriš”. Pjesnici su pisali ode njegovoj hrabrosti. Postao je više od kralja – postao je metafora.

Simbolika Petra Svačića

• Otpor (Resistance): On je vječni simbol otpora stranom vladaru, ma tko on bio. Predstavlja ideju da je bolje časno pasti u borbi za slobodu nego živjeti u pokornosti.
• Tragični junak (Tragic Hero): Njegova priča je klasična tragedija. Znao je da su šanse protiv njega, da je Kolomanova sila prejaka, ali njegova dužnost kao kralja bila je da stane na čelo vojske i pokuša nemoguće.
• Kraj jedne ere (End of an Era): Njegova smrt je jasan i bolan rez. To je trenutak kad prestaje samostalna narodna država i počinje dugo, dugo razdoblje života u zajednici s drugima.
• Nacionalni identitet (National Identity): Priča o Petru Svačiću postala je ključna u oblikovanju modernog hrvatskog nacionalnog ponosa. On je dokaz da Hrvati nisu oduvijek bili podanici, već da su imali svoje kraljeve i svoje kraljevstvo, za koje su bili spremni umrijeti.

Zašto je priča o Petru Svačiću i danas važna za nas?

Živimo u svijetu koji je daleko od 11. stoljeća. Dinastičke borbe, kraljevi i bitke mačevima čine se kao daleka fantazija. Pa zašto nas onda i danas dira sudbina tog jednog čovjeka?

Zato što njegova priča nije samo o politici. Ona je o karakteru.

Priča o Petru Svačiću podsjeća nas da suverenitet i sloboda nisu apstraktni pojmovi. Oni se brane. Ponekad se u toj obrani i gube. Njegova sudbina uči nas o posljedicama nesloge – da je kaos nakon Zvonimirove smrti izravno doveo do potrebe za Petrom Svačićem i, konačno, do njegovog poraza.

Petar Svačić nije samo fusnota. On je bolno sjećanje, ali i ponosni temelj. On je čovjek koji je stajao na vratima Hrvatske kada su se ona zatvarala, i držao ih je otvorenima koliko god je ljudski bilo moguće. Njegova žrtva nije bila uzaludna, jer je postala sjeme iz kojeg je izrastao mit o otporu koji je Hrvate držao kroz idućih 800 godina tuđinske vlasti.

Njegova priča nije priča o pobjedi. Ona je nešto puno važnije.

To je priča o otporu.

Često postavljena pitanja