Zrinski: Povijest obitelji Zrinski i njihova uloga

Sjećam se, još kao dječak, posjeta utvrdi Gvozdansko. Nije to bio školski izlet, već obiteljsko putovanje. Stajao sam pred tim moćnim, ali tužnim ruševinama i prvi put uistinu osjetio težinu jednog imena: Zrinski. To ime nije bilo samo lekcija u udžbeniku; odzvanjalo je u vjetru koji je puhao kroz prazne puškarnice. Bilo je to ime koje je značilo prkos, bogatstvo, moć, ali i konačnu, tragičnu žrtvu. Razumijevanje povijesti obitelji Zrinski nije samo učenje o jednoj plemićkoj lozi. To je, zapravo, uranjanje u samu srž hrvatske povijesti, u njezine najslavnije i najmračnije trenutke.

Oni nisu bili samo promatrači. Oni su stvarali povijest.

Kroz stoljeća, Zrinski su se preobrazili od moćnih feudalaca do simbola nacionalnog otpora. Njihova priča je epopeja o usponu i padu, o nevjerojatnoj hrabrosti i hladnoj političkoj kalkulaciji, o blistavoj kulturi i brutalnoj izdaji. Krenimo zajedno na putovanje kroz burnu povijest obitelji Zrinski i otkrijmo tko su uistinu bili ti ljudi čije nasljeđe i danas oblikuje Hrvatsku.

Više iz kategorije Vladari

Jelena Zrinski

Nikola Šubić Zrinski

Ključni zaključci (Key Takeaways)

• Korijeni u Bribiru: Zrinski potječu od moćne velikaške obitelji Šubića Bribirskih, a prezime su preuzeli 1347. godine stjecanjem utvrde Zrin.
• Heroj Sigeta: Nikola Šubić Zrinski “Sigetski” zacementirao je slavu obitelji 1566. godine svojom junačkom obranom Sigeta, koja je zaustavila Sulejmanov pohod na Beč i donijela mu nadimak “Hrvatski Leonida”.
• Zlatno doba 17. stoljeća: Braća Nikola VII. i Petar Zrinski predstavljali su vrhunac moći obitelji. Bili su ne samo vješti ratnici i banovi, već i obrazovani poligloti, pjesnici i ključni kulturni mecene.
• Zrinsko-frankopanska urota: Nezadovoljni centralističkom politikom Bečkog dvora i sramotnim Mirom u Vasváru (1664.), Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan organizirali su otpor.
• Tragičan kraj: Urota je propala. Petar i Fran Krsto pogubljeni su u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671., što je označilo kraj političke i biološke moći obitelji Zrinski. Njihova imanja su zaplijenjena, a obitelj sustavno uništena.
• Trajno nasljeđe: Unatoč pokušaju brisanja sjećanja, Zrinski su u 19. stoljeću postali simbolom hrvatskog otpora i borbe za državnost, a njihovi posmrtni ostaci preneseni su u zagrebačku katedralu 1919. godine.

Odakle su uopće došli Zrinski?

Priča o Zrinskim ne počinje u Zrinu. Počinje južnije, u srcu Dalmacije, u Bribiru. Da bismo razumjeli tko su bili, moramo prvo pogledati njihove pretke.

Jesu li Zrinski i Šubići ista obitelj?

Apsolutno. Zrinski su izravni potomci jedne od najstarijih i najmoćnijih hrvatskih plemićkih obitelji – Šubića Bribirskih. U 13. i početkom 14. stoljeća, Šubići, predvođeni moćnim banom Pavlom I., bili su praktički nevladari Hrvatske i Bosne. Držali su golemi teritorij, kovali vlastiti novac i postavljali kraljeve.

Međutim, moć nikada nije vječna.

Nakon smrti Pavla I., njihova snaga počinje slabiti pod pritiskom novog kralja, Ludovika I. Anžuvinca, koji je želio slomiti moć oligarha i uspostaviti snažnu središnju vlast. U toj političkoj igri, 1347. godine dolazi do ključnog događaja. Ludovik I. prisiljava Jurja III. Šubića Bribirskog (unuka bana Pavla) na zamjenu posjeda.

Šubići su morali predati svoju strateški važnu utvrdu Ostrovicu u Dalmaciji. Zauzvrat su dobili utvrdu Zrin i okolne posjede u tadašnjoj Slavoniji (današnja Banovina).

Taj je trenutak bio prijeloman. Preseljenjem na sjever i preuzimanjem novog glavnog posjeda, ovaj ogranak obitelji uskoro postaje poznat po svom novom domu. Juraj III. Šubić postaje Juraj I. Zrinski. Rođena je nova obiteljska loza.

Tko je stavio Zrinske na kartu Europe?

Premotajmo film dvjestotinjak godina unaprijed. Europa se tresla pred nezaustavljivom silom Osmanskog Carstva. Nakon pada Bosne i katastrofe na Mohačkom polju 1526., Hrvatska je postala “predziđe kršćanstva” (Antemurale Christianitatis). A na tom su predziđu stajali Zrinski.

Generacije Zrinskih borile su se protiv Turaka. Nikola III. borio se na Mohaču. Njegov sin, Nikola IV., postat će najslavniji od svih.

Nikola Šubić Zrinski – Zašto ga zovu “Hrvatski Leonida”?

Nikola IV., poznatiji kao Nikola Šubić Zrinski “Sigetski”, bio je čovjek svog vremena. Brutalan, hrabar, vješt ratnik i beskompromisni vođa. Služio je Habsburgovce, branio kraljevstvo i gomilao bogatstvo. Bio je ban Hrvatske i Slavonije. No, njegova ga je sudbina čekala u Mađarskoj, u malenoj utvrdi Siget.

Godine 1566. sultan Sulejman Veličanstveni, tada već starac, kreće na svoj posljednji, najveći pohod s ciljem osvajanja Beča. Na putu mu se našla utvrda Siget, koju je branilo oko 2.500 Hrvata i Mađara pod zapovjedništvom Nikole.

Opsada je trajala više od mjesec dana. Na drugoj strani stajala je golema osmanska sila, koja je brojala možda i 100.000 vojnika.

Zrinski i njegovi borci znali su da nemaju šanse. Pomoć od cara Maksimilijana nije stizala. Unatoč tome, odbijali su se predati. Branili su se do posljednjeg čovjeka. Kada je utvrda konačno zapaljena i obrana postala nemoguća, Nikola je donio odluku koja će ga upisati u legendu.

Naredio je posljednji juriš.

Obukao je svoje najbolje odijelo, stavio zlatnike u džep (da, kako je rekao, onaj tko pronađe njegovo tijelo ima što uzeti, ali i da se vidi da plemić ne ide u boj siromašan) i poveo preživjele u samoubilački proboj iz goruće tvrđave. Gotovo svi su poginuli. I sam Nikola pao je pokošen mecima.

Sulejman Veličanstveni umro je u svom šatoru tijekom opsade, a potresena osmanska vojska, iako je osvojila ruševine, pretrpjela je goleme gubitke i nije imala snage nastaviti prema Beču.

Sigetska bitka odjeknula je Europom. Zrinski je slavljen kao spasitelj kršćanstva. Slavni francuski kardinal Richelieu navodno je rekao da je to bila “bitka koja je spasila civilizaciju”. Nikola je postao “Hrvatski Leonida”, a njegova žrtva temelj mita o Zrinskim.

Jesu li Zrinski bili samo vojnici?

Lako je, zbog Sigeta, Zrinske gledati isključivo kroz nišan puške. Ali to bi bila velika pogreška. Oni su bili mnogo više od ratnika. Bili su renesansni ljudi, političari, diplomati, a kasnije i nositelji kulture.

Juraj IV. i koketiranje s protestantizmom

Već je Nikolin sin, Juraj IV., pokazao da obitelj ima i druge interese. U vrijeme vjerskih ratova koji su potresali Europu, Juraj je prigrlio protestantizam. Bio je to djelomično vjerski, a djelomično politički potez, kojim se suprotstavljao katoličkom Bečkom dvoru.

Dovodi u Međimurje (koje su Zrinski stekli sredinom 16. stoljeća i koje postaje njihovo novo središte) tiskaru. U Nedelišću je tako 1574. godine tiskana jedna od prvih hrvatskih knjiga na kajkavskom narječju, čuveni Decretum Ivana Pergošića. Iako se obitelj kasnije pod Jurjevim sinovima vratila katoličanstvu, ova epizoda pokazuje njihovu uključenost u glavne duhovne i intelektualne tokove Europe.

Njihova moć temeljila se na nevjerojatnoj mreži posjeda. Bili su to pravi mali “feudalni imperij” unutar kraljevstva.

• Glavni centar: Čakovec i cijelo Međimurje postali su njihovo novo sjedište.
• Stari posjedi: Zrin, Gvozdansko i ostatak posjeda u Pounju, koji su bili prva linija obrane.
• Varaždinska županija: Posjedi oko Vrbovca.
• Primorski posjedi: Stekli su i Bakar, Kraljevicu te Brod na Kupi.
• Ozalj: Stari frankopanski grad koji je ženidbom Nikole VII. s kćeri Vuka Frankopana postao zajednički posjed i ključno kulturno središte.

Upravljati ovim disperziranim carstvom zahtijevalo je golemu administrativnu i političku vještinu. Zrinski su to imali.

Zlatno doba: Tko su bili braća koja su drmala Hrvatskom?

Sedamnaesto stoljeće je, paradoksalno, bilo i vrhunac i početak kraja obitelji Zrinski. U tom su razdoblju živjela dva najmoćnija brata, praunuci sigetskog junaka: Nikola VII. i Petar IV. Zrinski.

Obojica su bili banovi, ratnici i političari. Ali bili su i dijametralno suprotni karakteri. Nikola je bio mozak operacije: hladan, proračunat, briljantan strateg, poliglot i pjesnik. Petar je bio srce: strastven, impulzivan, omiljen u narodu i također pjesnik.

Nikola VII. Zrinski: Pjesnik, vojskovođa… i ubojica vepra?

Nikola VII. (u Mađarskoj poznat kao Zrínyi Miklós) bio je istinski barokni velikan. Govorio je najmanje šest jezika (hrvatski, mađarski, njemački, talijanski, latinski, turski). Njegov dvor u Čakovcu bio je kulturno središte, prepuno knjiga, umjetnina i znanstvenika.

Njegovo najpoznatije djelo je herojski ep Adriai tengernek Syrenája (Sirena Jadranskoga mora), napisan na mađarskom jeziku, u kojem je opjevao junačku smrt svog pradjeda kod Sigeta.

Ali Nikola nije bio samo salonski intelektualac. Bio je jedan od najboljih vojskovođa svog doba. Njegova “Zimska vojna” 1664. godine, gdje je s malom vojskom prodro duboko u osmanski teritorij i zapalio strateški važan most kod Osijeka, smatra se remek-djelom vojne taktike 17. stoljeća. Europa je slavila.

I tada je Beč odlučio da su postali preopasni.

Unatoč pobjedama, car Leopold I. sklopio je s Turcima sramotni Mir u Vasváru, kojim je praktički poklonio Osmanlijama teritorije koje su Zrinski oslobodili.

Nikola je bio bijesan. Vidio je to kao izdaju. Počeo je planirati kako se oduprijeti bečkom centralizmu. No, nikada nije dobio priliku. Iste te godine (1664.) poginuo je u lovu. Službena priča bila je da ga je usmrtio ranjeni divlji vepar.

Sumnje su ostale do danas. Mnogi, tada i sada, vjeruju da je to bilo političko ubojstvo koje je organizirao Bečki dvor, jer je Nikola Zrinski postao previše moćan i previše popularan.

Petar Zrinski: Ban koji je sanjao slobodu

Nakon Nikoline smrti, glava obitelji i novi hrvatski ban postaje njegov mlađi brat, Petar. Petar je obožavao svog brata. Čak je preveo njegov ep na hrvatski jezik pod naslovom Adrijanskoga mora sirena.

Petar je bio oženjen Katarinom Frankopan, polusestrom Frana Krste Frankopana. Taj trojac – Petar, Katarina i Fran Krsto – činit će kulturno i političko srce Hrvatske. Njihov dvor u Ozlju bio je središte “ozaljskog književnog kruga”.

No, Petar nije imao bratovu diplomatsku spretnost. Naslijedio je bratov bijes zbog Mira u Vasváru i njegovu odlučnost da obrani “prava” (ustavnu poziciju) Hrvatske i Ugarske od habsburškog apsolutizma.

Taj bijes odvest će ga ravno u propast.

Zašto bi najmoćniji ljudi u kraljevstvu riskirali sve?

Sjedim ponekad u Čakovcu, u atriju Starog grada, i pitam se… što im je to trebalo? Bili su nevjerojatno bogati. Bili su moćni. Petar je bio ban, Fran Krsto zapovjednik. Imali su sve. Zašto riskirati glavu, obitelj i čitavo bogatstvo?

Odgovor je, mislim, u nečemu što danas možda teže razumijemo: ponos, staleška prava i osjećaj za pravdu. Nisu se oni borili za demokraciju u modernom smislu. Borili su se za svoja povijesna, ustavom zajamčena prava koja im je car Leopold I. sustavno oduzimao.

“Nesretni” Mir u Vasváru: Kap koja je prelila čašu

Moramo shvatiti koliko je Mir u Vasváru bio uvredljiv. Nakon što su Nikola i Petar Zrinski nanijeli teške poraze Turcima, Beč je, umjesto da iskoristi pobjedu, potpisao mir. I to kakav mir!

Tim mirom Osmanlijama je priznata vlast nad svim teritorijima koje su osvojili prije rata. To je značilo da su Zrinski i Frankopani morali gledati kako Turci ostaju u njihovom susjedstvu, iako su ih vojno porazili. Štoviše, car se obvezao srušiti utvrdu Novi Zrin, koju je Nikola sagradio kao ključnu točku obrane.

Bila je to pljuska. Izdaja. Dokaz da Beč ne mari za obranu Hrvatske, već samo za svoje interese u Njemačkoj i Španjolskoj. Zrinski i Frankopani shvatili su da, ako se sami ne pobrinu za sebe, nitko neće.

Zavera koja je pošla po zlu: Što se točno dogodilo?

Tako je rođena Zrinsko-frankopanska urota (u Mađarskoj poznata kao Wesselényijeva urota). Bio je to očajnički, loše organiziran i na kraju tragičan pokušaj da se car natjera na poštivanje prava kraljevstva.

Tko je sve bio uključen?

Urota nije bila samo hrvatska. Bila je to zajednička pobuna hrvatskog i ugarskog plemstva. Glavni akteri bili su:

• Petar Zrinski: Ban Hrvatske.
• Fran Krsto Frankopan: Polubrat Petrove žene, pjesnik i zapovjednik.
• Mađarski velikaši: Palatin Ferenc Wesselényi (po kojem urota nosi ime), Franjo Nádasdy i drugi.

Njihov je cilj bio kompleksan. U početku su željeli samo izvršiti pritisak na dvor. Kada to nije uspjelo, počeli su tražiti saveznike izvan monarhije. Okrenuli su se Francuskoj (Luju XIV., najvećem neprijatelju Habsburgovaca), Poljskoj, Veneciji… pa čak i Turcima.

Tražiti pomoć od stoljetnog neprijatelja bila je fatalna pogreška. To im je dalo auru izdajnika i omogućilo Beču da ih kasnije moralno i pravno uništi.

“Navik on živi ki zgine pošteno”: Put u Bečko Novo Mjesto

Urota je bila javna tajna. Bečki dvor znao je za svaki njihov korak. Kada su saveznici (posebno Francuska) otkazali poslušnost, a Turci ih izigrali, Zrinski i Frankopan ostali su sami. Njihova mala pobuna u Hrvatskoj slomljena je u korijenu.

Shvativši da su propali, Petar i Fran Krsto odlučili su se na posljednji, očajnički potez. Otišli su u Beč osobno od cara zatražiti pomilovanje. Vjerovali su da ih car, kao visoke plemiće, neće kazniti smrću.

Bila je to još jedna katastrofalna procjena.

Čim su stigli, uhićeni su i bačeni u tamnicu u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt). Optuženi su za veleizdaju. Njihova staleška prava nisu značila ništa. Osuđeni su na smrt odsijecanjem glave i desne ruke.

Dan prije pogubljenja, Petar Zrinski napisao je jedno od najdirljivijih pisama u hrvatskoj povijesti, upućeno svojoj ženi Katarini: “Moje drago serce. Nimaj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma…”. To pismo svjedočanstvo je njihove tragedije.

Dana 30. travnja 1671. godine, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odvedeni su na stratište. Ruka im je, kao “milost”, oproštena, ali glave nisu. Krvnik je obavio svoj posao.

Bio je to kraj. Ne samo njihovih života, već i kraj dviju najmoćnijih obitelji u povijesti Hrvatske.

Što se dogodilo s obitelji nakon 1671.?

Pogubljenje je bilo samo početak. Bečki dvor sada je imao jedan cilj: potpuno i sustavno uništenje Zrinskih i Frankopana, kako se takva prijetnja više nikada ne bi ponovila.

Slomljena krila: Sudbina Katarine i Jelene

Žene iz obitelji Zrinski nisu bile pošteđene.

Katarina Zrinski: Petrova supruga, i sama obrazovana književnica, uhićena je i odvedena u zatočeništvo. Njezina sudbina bila je možda i gora od Petrove. Zatvorena je u samostan u Grazu, lišena sve imovine i odvojena od djece. Tamo je, pomračena uma od tuge i očaja, umrla 1673. godine.

Jelena Zrinski: Kći Petra i Katarine, bila je drugačijeg kova. Bila je ratnica, poput svojih predaka. Udana za mađarskog velikaša Franju I. Rákóczyja, a kasnije za Imru Thökölyja, postala je vođa novog mađarskog otpora protiv Habsburgovaca. Poznata je kao “heroina Mukačeva” (Munkács) jer je tri godine branila tu utvrdu od carske vojske. Na kraju je poražena, ali je umrla u egzilu u Turskoj, nikada se ne pokorivši.

Ivan Antun: Posljednji Zrinski

Što je bilo s muškim nasljednikom? Sin Petra i Katarine, Ivan Antun Zrinski, bio je mladić kada su mu oca pogubili. Nije sudjelovao u uroti. Unatoč tome, bio je Zrinski, i to je bilo dovoljno.

Uhićen je i bačen u tamnicu. Proveo je dvadeset godina u najgorim austrijskim zatvorima, poput Kufsteina i Schlossberga u Grazu. Nije mu suđeno. Nije optužen. Jednostavno je bio “držan” u mraku da loza izumre.

Potpuno slomljen, bolestan i zaboravljen, umro je u tamnici u Grazu 1703. godine. S njim je biološki nestala slavna obitelj Zrinski.

Pljačka i zaborav: Kako je Beč uništio nasljeđe Zrinskih

Odmah nakon pogubljenja, Beč je poslao carsku komisiju da popiše i zaplijeni svu imovinu Zrinskih i Frankopana. Bio je to eufemizam za jednu od najvećih pljački u povijesti Hrvatske.

Njihovo golemo bogatstvo, utvrde, posjedi, oružje, umjetnine i, što je najvažnije, njihove knjižnice (posebno čuvena Bibliotheca Zriniana Nikole VII.) razvučeni su i odneseni. Čakovec, Ozalj i drugi gradovi predani su stranim generalima i dvorjanima.

Ime Zrinski postalo je zabranjeno. Cilj je bio jasan: izbrisati ih iz povijesti.

Zašto su nam Zrinski i Frankopani danas uopće važni?

Ako je Beč bio tako temeljit u njihovom uništavanju, kako to da je povijest obitelji Zrinski danas toliko živa? Kako to da ih smatramo najvećim nacionalnim herojima?

Više od pobunjenika: Simbol hrvatske državnosti

Odgovor leži u 19. stoljeću. U vrijeme buđenja nacionalne svijesti i Ilirskog pokreta, Hrvatima su trebali simboli. Trebali su im heroji koji su se suprotstavili tuđinskoj vlasti (sada austro-ugarskoj).

Zrinski i Frankopani bili su savršeni.

Političari i pjesnici poput Ljudevita Gaja, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Augusta Šenoe rehabilitirali su njihovo ime. Više nisu bili “izdajnici” kako ih je prikazivala habsburška propaganda, već “mučenici” koji su umrli za hrvatsku slobodu.

Vrhunac te rehabilitacije dogodio se 1919. godine, nakon raspada Austro-Ugarske. Posmrtni ostaci Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana svečano su preneseni iz Bečkog Novog Mjesta u Zagreb i pokopani u kripti zagrebačke katedrale, gdje i danas leže. Bio je to čin nacionalne pravde.

Zrinski u kulturi: Od opere do novčanica

Njihova priča postala je dio našeg identiteta.

• Opera “Nikola Šubić Zrinski” Ivana pl. Zajca, s poznatom arijom “U boj, u boj!”, postala je neslužbena nacionalna himna otpora.
• Njihovi likovi krasili su stare novčanice hrvatske kune.
• Gotovo svaki grad u Hrvatskoj ima Trg Zrinskih ili Frankopansku ulicu.
• Njihova ostavština živi i kroz radove povjesničara, a mnogo se o njima može naučiti i kroz digitalne arhive, poput onih koje nudi Matica hrvatska.

Nasljeđe Zrinskih živi i danas na vrlo konkretne načine. U Čakovcu, njihovom gradu, djeluje povijesna postrojba “Zrinska garda” koja čuva sjećanje na njih. Dan Međimurske županije slavi se 30. travnja, na dan njihova pogubljenja, kao “Spomendan na Zrinske i Frankopane”.

Evo kratkog pregleda njihova trajnog utjecaja:

• Nacionalni simbol: Predstavljaju arhetip borbe za hrvatsku neovisnost i otpor protiv strane dominacije.
• Kulturna baština: Njihovi dvorci (Čakovec, Ozalj) danas su muzeji, a njihova književna djela temelj su starije hrvatske književnosti.
• Vojna tradicija: Njihovo ime nose vojne škole i postrojbe, simbolizirajući hrabrost i domoljublje.
• Političko nasljeđe: Njihova borba za staleška prava podsjetnik je na dugu povijest hrvatske državnosti i parlamentarizma.

Zaključak

Priča o Zrinskim priča je o vrtoglavom usponu i kataklizmičkom padu. Oni su bili sve: branitelji kršćanstva, renesansni mecene, briljantni vojskovođe, pjesnici i, na kraju, tragični urotnici.

Prešli su put od Šubića, gospodara Dalmacije, do Zrinskih, gospodara Zrina. Od sigetskog heroja Nikole, koji je spasio Beč, do njegovih praunuka Petra i Nikole, koji su od istog tog Beča stradali.

Njihova povijest nije crno-bijela. Bili su feudalci svog vremena, vođeni ponosom i interesom, ali i istinskom ljubavlju prema domovini kako su je oni shvaćali. Njihova tragedija u Bečkom Novom Mjestu nije bila samo kraj jedne obitelji; bio je to simboličan kraj stare, samostalne plemićke Hrvatske.

No, kako je Fran Krsto Frankopan napisao: “Navik on živi ki zgine pošteno” (Zauvijek živi onaj tko pogine pošteno).

Zrinski danas nisu samo povijest. Oni su podsjetnik. Podsjetnik da se za slobodu i pravdu ponekad mora platiti najviša cijena. Zato njihovo ime i dalje odzvanja, jednako snažno kao onog dana kad sam kao dječak stajao pred zidinama Gvozdanskog.

Često postavljena pitanja – Povijest obitelji Zrinski